Samstag, 29. Mai 2021

Ribari: Svaki grad ima svoj ulov

 





Svi se guraju i kreću, a ribolovci koji su pronašli svoje mjesto i jednostavno ostaju gdje su.

Stariji čovjek stoji tik uz pristanište »Zitelle«, gdje aporetti svakog minuta iskrcavaju turiste. Puši i gleda u vodu, Trg svetog Marka je upravo nasuprot njega. Ali, naravno, to ga uopšte nije briga, kao i gomila ljudi koji polagano hodaju okolo. Jedina važna stvar su mu dvije tanke niti koje zategnute vode u lagunu i vrhovi štapova, koji lagano lepršaju u ritmu valova. On je zato ovdje. U kanti, koja vise sa upravljača njegovog bicikla, nalaze se dvije male ribe.

Ovakvog ribolovca možete pronaći u svakom gradu sa rijekom, ili sa lukom. Sjedi na šetalištu uz morsko šetalište, kojom vi uredno šetate kao turist, stoji u luci, u koje stižete trajektom, ili na mostovima gdje vas savladavaju romantični osjećaji. Ne morate ga primijetiti ako ne obratite pažnju, ali uvijek je tu.

Najpoznatiji gradski ribolovci su oni na mostu Galata u Istanbulu i to je jedino mjesto gdje se smatraju atrakcijom sami po sebi. U suprotnom, izgubili bi u pozadini pogleda, tiho su i usko poredani, i mirno provode svoje vrijeme.

Sviđaju mi ti ljudi sa njihovim štapovima, i sada ih doslovno svuda tražim. Oni djeluju duboko smirujuće na mene kad sam negdje u inostranstvu. Jer kada putujete, niste u potpunosti ok sami sa sobom. Otisnete se u svijet, odustanete od lijepog držanja, prepustite se vožnji kroz krajolik i uglavnom zapravo ni ne znate kuda idete. Ali onda postoje ribari koji svugdje izgledaju gotovo isto i koji su vam zato nekako poznati. Uglavnom stariji muškarci sa pomalo erodiranim licima i u najudobnijim pantalonama, sa kantom i nekoliko pribora razbacanih okolo, i njihovim štapovima poput antena nade. Često ih je nekoliko na jednom mjestu, ali svako stoji pomalo sam za sebe.

Jer, ribolov nije stol u kafani, već ozbiljna stvar, pardon. Ovi stari gradski ribolovci izgledaju kao da su tu ostali iz nekih davno prošlih vremena. Uvijek su pomalo mrzovoljni, ali i to je vjerojatno sastavni dio ribolova. Oni nisu neki, moderni profesionalci i ne kriju se u grmlju sa puno opreme i maskirnim šatorima, a nisu ni elegantni ribari, koji love ribu, preplanuli na svojim brodovima.

Ne, ovi stoički gradski ribolovci slični su onima koji vade limenku iz vode, u starim crtanim filmovima. To je, da tako kažem, osnovna varijanta ribolovaca, kako je izgledala i prije 150 godina.

Gledao sam takve ribolovce na rijeci Hudson, dok su turisti sa Manhattana projurili pored njih na iznajmljenim biciklima i skateboardima. Naslonjeni su na istrošene ograde mosta preko Temze, ili Sene, i tamo vrše iste lagane pokrete, kao na bezimenim vodama na Tajlandu.

Na Siciliji sam neko vrijeme stajao pored ribara koji je pokušavao uloviti cipola u više od 2000 godina staroj luci Sirakuza, dok su pored nas tutnjali vozači rikši i ulični prodavači. Cipoli su vrlo plašljivi, a stari ribolovci nisu. Njima je svejedno šta se oko njih događa, okreću leđa vrevi.

U svakoj portugalskoj luci neko stoji na ovaj način i tužno gleda u more, u zalivu Jokohama stotine ribolovaca bacaju svoje mamce, svaki za sebe, njihove kolege sjede na prevrnutoj kanti za vodu na obali Dunava u Budimpešti, ribolov između jedrilica u luci Auckland, ili usred škotskih gradova gdje rijeke imaju boju piva.

Ne znam zašto ne traže neko mirnije mjesto, gdje im ja i ostali turisti ne smetamo, niti postavljamo glupa pitanja. I ja povremeno lovim ribu i nikada ne bih sjeo na šetalište na jezeru Starnberg da to činim. Ali nekako je to baš ono, što gradske ribolovce čini toliko atraktivnim, u njima postoji tako prkosna poruka: Ovo je uvijek bilo moje mjesto.

Ili možda: Nigdje pastrmke ne grizu bolje nego ovdje, ispod mosta svjetske baštine Unesca. Dostojanstvo ovih marginalnih figura leži u jasnom kontrastu sa gradskom vrevom. Svi se guraju i kreće, a sami su ribolovci pronašli svoje mjesto i jednostavno ostaju tamo gdje jesu.

Oni ne sudjeluju u tom procesu, i bez namjere su da to učine, čak i parodiraju nemir oko sebe. Kad sam ih nekoliko minuta gledao u njihovom prelijepom doživljaju, čini mi se da su mnogo bliži smislu života nego ja, sa svojim potpuno ispečaćenim pasošem.

Ništa se ne piše "lokalno" tako jasno kao štap naslonjen na zahrđali bicikl, ili ignorisanje dolazećeg kruzera. Možda je ta smirenost, kako su me ljudi pored vode uvjeravali, što svako mjesto ima pravu priču i da zaista postoji.

Nije to samo kulisa za neku Instagram fotografiju, jer još uvijek ima dovoljno zaljubljenika koji ujutro krenu sa svojim štapovima i vraćaju se nekad kasno navečer, kako bi pripremili ono na što im je rijeka prepustila. Naravno, oni preziru nas radoznale turiste, i to je njihovo dobro pravo.

A nije li i to neko svojevrsno putovanje, svakodnevno gledanje u rijeku ili u more?

Kad vidim ove ribolovce, odmah se osjetim krivim i pomalo nostalgičnim.

Zašto svi ne ostanu kod kuće i ne pecaju u svom vlastitom okeanu?

(prenesena kolumna/sdz)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen