Montag, 1. Februar 2021

Vjetrenica u posljednji trenutak nominirana za listu UNESCO

 




Špilja Vjetrenica je u posljednji trenutak nominirana za uvrštavanje na listu UNESCO čime bi trebala postati prvi prirodni fenomen na svjetskoj listi zaštićenih spomenika u BiH.
Špilja Vjetrenica je jednu od najatraktivnijih špilja u Bosni i Hercegovini i godišnje je posjeti oko 15 hiljada turista, a tokom prošle godine uprkos situaciji s koronavirusom zabilježeno je čak 6.000 posjeta, što je 40 posto prometa iz 2019. godine.
Najviše dolazaka zabilježeno je tokom avgusta i septembra, kada su turisti iz BiH i Srbije koji su ljetovali u Neumu, dolazili posjetiti ovaj bh. pećinski dragulj. (klix)


Istorija špilje Vjetrenica

Ovaj objekt se prvi put spominje polovicom 1. stoljeća nakon Krista u djelu "Povijest prirode" (Historia naturalis) koju 77. godine objavljuje Plinije Stariji, a poslije i drugi autori, npr Getaldić.

Sustavna znanstvena istraživanja počinju tek od kraja 19 stoljeća, Groller (1889), Vavrović (1893), Katzer (1903), i drugi.

Najsustavnija znanstvena istraživanja špilje provodi češki znanstvenik (biolog, geograf, speleolog, paleontolog) Karel Absolon u razdoblju od 1912. do 1914. godine, kada otkriva gotovo sve danas poznate špiljske kanale.

Topografske izmjere i prvi nacrt špilje izradio je srpski geograf Mihajlo Rdaovanović (1929), dok je hidrološki šplju istraživao geomorfolog Sime Milojević (1938).

Cjelovit nacrt uz uporabu teodolita izradila je 1958. godine tvrtka Energoinvest i Speleološka udruga Bosansko-hercegovački krš.

Najnovija istraživanja koja od 2000. godine provode speleolozi SD Velebit iz Zagreba rezultirala su otkrićem novih kanala i najtočnijim topografskim nacrtom.

Od 2005. godine provodi se monitoring koji uključuje kontinuirane izmjere temperature i pritiska zraka i vode, relativnu vlagu zraka, brzinu i smjer strujanja zraka te razinu vode.


Zanimljivosti

Podzemna staništa

Podzemna staništa Vjetrenice čine špiljski kanali, pukotine, podzemne vode i drugi životni prostori u podzemlju. Kao životni uvjeti, razmjerno su stabilni, što znači da su temperature stalne (uglavnom prosječne godišnje temperature tog područja), kao i vlažnost zraka, koja je u pravilu maksimalna. Podzemna staništa su sasvim mračna i zbog nedostatka bilja u njima vlada stalna relativna oskudica hrane.

Životne prilike u Vjetrenici

Pojava snažnog "vjetra" na ulazu fascinantno je obilježje Vjetrenice. Strogo uzevši, ne radi se vjetru nego o fizikalnoj pojava strujanja zraka, kojom se nastoje izjednačiti stalna unutarnja i promjenljiva vanjska temperatura zraka. Na topografskoj površini iznad Vjeternice nalaze se duboke pukotine kroz koje ljeti ulazi topli zrak, hladi se i izlazi na glavni ulaz špilje. Do sada nije duže mjerena brzina vjetra, ali povremena mjerenja govore da se radi o brzini do 10 m/s, premda postoji zapisano da je dostizao i 13 m/s.

Zimi, kad se vanjska temperatura znatno spusti ispod unutarnje, vjetar obrne smjer. U prijelaznom razdoblju vjetar nekoliko puta zna mijenjati smjer, jer primjerice ujutro je vanjska temperatura manje a po danu veća od unutarnje. Međutim, zna se desiti da je istodobno potopljen Glavni kanal u Sifonu, nakon čega se prekida cirkulacija zraka.

Temperatura: U Vjetrenici je ujednačena, barem ljetni kad je mjereno. Temperatura zraka je oko 11 stupnjeva, stalnih jezeraca u Glavnom kanalu oko 10,5 °C, kao i tla ispod površine, iznimno čak do 10,2 °C. Gotovo sve tekuće ili stajaće vode koje se vjerojatno prihranjuju s površine, nešto su toplije (bar u rujnu) – iznad 11 °C.

Zoološke karakteristike

U Vjetrenici živi bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema. Unutrašnja temperatura zraka je 11,4 °C, vode 11,3 °C.

Kemijska slika vode

Zasićenost kisikom mjerena je samo u jezercima Glavnog kanala i iznosila je gotovo 100 %. Količina kalcija je u svim vodama otprilike ista, 43-50 mg/l, a količina natrija 1,7-2,3 mg/l. Veće su razlike u količini kalija, koja u nekim jezercima može biti manja od 0,1 mg/l, u većini voda nešto iznad te vrijednosti, ali ponegdje i nekoliko desetinki miligrama.

Krš i okršavanje

Postoje različite definicije krša, ali svima je zajedničko da se radi o kamenitim, manje ili više ogoljelim površinama, ispresijecanim dubokim pukotinama. Zbog toga je krš vodopropusan, pa u njemu prevladava podzemno pretakanje voda. Te vode rastapaju stijene, što stvara površinske i podzemne oblike u kršu. Krš se razvija pod djelovanjem vode na pukotine stijena.

Stručni izraz je okršavanje. Uslijed toga oblikuje se specifičan krški reljef i podzemni krški oblici, "šupljikavi krtičnjak krša" (Roglić 1974). Na razvoj krša utječu litološke osobine, građa i debljina karbonatnih stijena i alogeni nanosi, te ekološke prilike i njihovo vremensko kolebanje.

Topivost stijena

Najraširenije topljive stijene su vapnenac i dolomit, slično se krš također razvija i u gipsu, sedri i naslagama soli (NaCl). Vapnenci sadrže veliki postotak minerala kalcita i aragonita CaCO3. Stijene u Popovu polju sadrže čak do 99,98 posto kalcita! Koroziju čini niz međusobno ovisnih i povratnih, tj. obnovljivih kemijskih događaja: kišnica i podzemne vode imaju CO2 koji u vodi tvori blagu ugljikovu kiselinu: CO2 + H2O → H2CO3.

Količina rastopljenog CO2 ovisi o visini tlaka CO2 nad vodom, od razvijenosti pukotina i od temperature vode. Što je voda hladnija, mogućnost rastapanja je veća. Voda na 0°C može primiti dvostruko više ugljikova dioksida nego na temperaturi od 200°C. Znatne količine CO2 nalaze se u opalom lišću. Ugljikova kiselina brzo disocira: CO2 + H2O → H+ HCO3 Kalcit disocira i dvostruko pozitivan ion se oslobađa s površine kalcitnog kristala u vodu: CaCO3 → Ca++ + CO3. Pozitivni ion vodika karbonatnim se ionom veže u bikarbonatni ion: CO3 + H+ → HCO3.

Jačina korozije utvrđuje se mjerenjem tvrdoće voda na izvorima. Tako su izračunavani utjecaji korozije na snižavanje visine stijena u Sloveniji (I. Gams). Utvrđeno je da u većim porječjima godišnje vode odnesu 30-110 kubičnih metara vapnenca s jednog četvornog kilometra površine, što znači godišnje snižavanje od 0,03-0,11 mm tj. 30-110 metara na tisuću godina.

Pri stvaranju sigovine iz vode, reakcija otapanja stijena teče u obrnutom smjeru. Na mjestima na kojima se sloj vode zasićene kalcijem smanjuje, povećava se njezino isparavanje i izlučivanja kristalića, koji se talože u okolišu. U špiljama se pri tome stvaraju različiti oblici. U Postojni-Planini, Taborskoj pećini i Škocjanskim pećinama mjerena je brzina rasta siga pa se pokazalo se da iz jedne litre vode, koja se slije niz sige, izluči 0 do 180 mg CaCO3.

Za jednu godinu iz jednog kubičnog metra vode prosječno se nataloži 40 g siga; u Škocjanskim pećinama izlučuje se i više. Što veću površinu ima voda koja se cijedi, više se izluči sigovine. Prema jednom mjerenju, na staklenoj površini 61x18 cm na godinu se prosječno izluči 0,11 mm sige.

(vjetrenica.ba)


Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen