Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u aprilu 2016. godine

29.04.2016.

Na granici sjećanja: FK Velež – FK Sarajevo, prije 40 godina

1976. godine Velež i Sarajevo su u okviru takmičenja u Prvoj saveznoj ligi odigrali dva susreta i to oba u Mostaru.

U proljetnom dijelu sezone 1975/76, i onda u jesenjem dijelu naredne 1976/77 godine.

U arhivi Enesa Vukotića pronašli smo izvještaje sa obe utakmice.

U proljeće 1976. godine Sarajevo je salvilo u Mostaru, pobjedom od 0:1, golom Srebrenka Repčića. Na kraju te sezone Sarajevo je bilo sedmo, a Velež deveti.

U jesen 1976. godine Sarajevo je pod Bijelim Brijegom popilo peticu,. Rezultat 5:0, a golove su potigli Bajević 2, Vladić, Slišković i Primorac. Na kraju sezone 1976/77 Velež je bio jedanaesti, a Sarajevo šesnaesto.

(iz arhive Enesa Vukotića)

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:10, 0 komentar(a), print, #

27.04.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Most - sličan rješenju matematičkog problema (1894. godine)

Arheolog i antropolog svjetskog glasa iz Škotske, koji je izdao veći broj stručnih knjiga, Robert Munro (1835. – 1920.) je nakon završetka kongresa ovih zvanja u Sarajevu 1894. godine, takođe, posjetio naš grad. Mostar je opisao poklanjajući veću pažnjusvom profesionalnom usmjerenju, a dotakao se i ostalih stvari. Tek šest godina iza posjete izdao je knjigu pod nazivom „Rambles & studies in Bosnia Herzegovina, Dalmatia“ (Skitanja i izučavanja u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji).

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadovati na stranici www.cidom.org

Već se spustio mrak kad smo stigli na mostarsku stanicu, pa je bilo malo užurbanosti dok se naše društvo i prtljaga nisu smjestili u hotelski omnibus. Po dolasku u hotel, našli smo naše sobe već zauzete (zahvaljujući predviđanju M. Hermanna), tako da smo se brzo našli na verandi restorana, gdje je bila servirana večera. Poslije, kada je temperatura postala podnošljivija, pokušali smo se prošetati po gradu uz veličanstvenu mjesečinu. Međutim, ulice su bile isuviše puste da nas izmame podalje, i tako vraćajući se k našem hotelu, pušili smo cigarete i razglabali kako da upoznamo Mostar, i to prvenstveno okolinu, ako nam sunce, koje nemilosrdno sja, to dopusti.

Pola orijentalan, pola italijanski, a u potpunosti hercegovački, slikovit i monumentalan. Svaki kamen odaje rat i borbu. Nijedan grad u svijetu ne izjavljuje tako glasno, kao što to čini ovaj,  da duguje sebe, svoje porijeklo, svoju bit postojanja, borbama, ratu, utvrdama i silnoj agresiji. Ovo su riječi kojima g. Asboth, autor djela „Official Tour through Bosnia and Herzegovina“, nedugo nakon okupacije ovih provincija od strane Austrougarske, otvara poglavlje o Mostaru. Ovim jezgrovitim riječima – opisnim, istinitim i iscrpnim – imam za dodati vrlo malo toga. Tokom šetnje jednim dugačkim putom na lijevoj obali Neretve, može se vidjeti, između kuća naslonjenih na stjenovito korito rijeke, ostarjeli ostaci zatvora, kule, bastiona, utvrde – potpuno sivo i prastaro zdanje, baš kao što su i okolna krševita brda. Upravo gdje izbočeni lakat Podveležja počinje odmicati k jugoistoku, raspored kuća postaje sve širi. U ovom gornjem dijelu grada stoji prostrana pravoslavna crkva, prepoznatljiva po svojim tornjevimna. Katolička crkva je na drugoj strani rijeke, džamije su, naravno, posvuda po gradu.

Međutim, koga zanima pogledati interijer ovih zdanja, jesu li srednjovjekovne ili su moderne? Vrijeme je ovog jutra bilo prekratko da bi se trošilo na detalje koji jedva da odjekuju dobro znanim pričama o ratu, razdoru i religijskim progonima po turskim pravilima. Niti se ima šta novog reći o narodu u Mostaru. Prema osobinama svojstvenim južnjačkom porijeklu, oni su, i uvijek su bili, nagli, ponositi i ratoborni. Njihovi maniri, pa čak i struktura njihovih kuća, odaju italijanski uticaj. Kao dodatak uobičajenim raznolikostima, i predmeti izloženi na bazaru i otvorenim prodavnicama duž glavne ulice, voće i povrće zauzimaju istaknuta mjesta. Voće, jedva jestivo, smo teško nabavljali u Sarajevu, ali ovdje smo mogli kupiti preko tuce velikih slasnih smokava za deset kreuzera (krajcara), a i grožđe je jednako jeftino.

Znatan dio grada leži na desnoj obali Neretve, neke kuće se protežu daleko niz ulicu sve do izvora Radobolje.

Za turiste koji prolaze, uistinu postoji u Mostaru samo jedan lav vrijedan posjete – takozvani Rimski most, poznat po odvažnosti, eleganciji, svjetlosti i trajanju. Sličan je rješenju matematičkog problema koga rješavaju pčele pri konstrukciji svoga saća. Ovaj doživljaj je za mene nedoživljen, jer (ovaj most op. a.) u sebi izražava matematički princip kako proizvesti maksimalan rezultat s minimum materijala. Od kad se 1882. godine izgradio novi željezni most, sav težak promet na Starom je zabranjen i samo je pješacima dozvoljen prelaz preko njega. Zurenje s njegovog vrha u vodu Neretve, koja ispod brzo klizi kroz svoj kameniti kanal, je omiljena razbibriga filozofa i mostarskih besposličara.

Mustafa Hilmi Muhibić, pišući 1893., spominje most i kaže: „Stari most u Mostaru je s pravom jedan od najistaknutijih građevinskih objekata u Hercegovini i kao takav često zaokuplja misli ljudi. Ko u ovaj ‚Raj zemaljski‘ (tako o svom rodnom gradu misli poznati pjesnik Derviš-paša) jednom dođe i prvi put vidi poznati most, taj ostaje zanesen ljepotom njegovog luka, a ko prvi put svoj pogled uputi s mosta, obuhvati ga lagani drhtaj kad u dubini ugleda hirovitu Neretvu

Prastari natpis na sredini luka kaže: „Kudret kemeri“ (luk svemogućeg Boga).

Do sada je već dokazano da je turskog porijekla i potječe iz vremena Sulejmana II (1566.). Malo je vjerovatno da bi rimski most uspio preživjeti na istom mjestu, ali je, ipak, iznjedreno predanje da je ovo rimska konstrukcija. Priča se da je u rimsko vrijeme na istom mjestu postojao drveni most, a da su oje kule, koje i sada stoje po jedna na svakoj strani mosta, bile izgrađene kako bi odbranile most. Luk, koji je blago šiljat, ima raspon od 89,5 stopa, a visinu od 61 stope pri prosječnom vodostaju rijeke. Širina mosta je samo 14 stopa i 9 inča. Da biste usporedili, mogu navesti da je raspon svakog od četiri luka Dean mosta u Edinburgu, dužine 96 stopa. Čuveni most Rialto u Veneciji ima jedan mramorni luk raspona 74 stope. Postoji predanje među ovdašnjim muslimanskim mještanima da je most, čim bi bio izgrađen, iznova padao u vodu sve dok, na nagovor šumske vile, nije u temelje mosta bio ugrađen mladi zaljubljeni par. Slična predanja sam čuo širom zemlje za gradnju brojnih građevina. Užasna sumnja da ovakvo preživjelo sujevjerje može imati neke istinite osnove iznova izaziva jezu u čovjeku posebno kad shvati da je, kao 1870. godine, tijelo djeteta bilo ceremonijalno ugrađeno u temelje mosta u Trebinju. Neosporno je da ljestvica ljudske civilizacije sadrži neke čudne prečke!

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:48, 0 komentar(a), print, #

23.04.2016.

Stare slike pričaju: Plakati za kino u Mostaru 1941.

Plakati za film Ka novim obalama u Mostaru 1941.

Ponukaše me neki dan  objavljene fotografije sa Šemovca, za ovu objavu.

Autor te fotografije je bio Federico Patellani, inače ratni reporter talijanske vojske, koji je 1941 načinio prelijepe i zanimljive fotografije Mostara, njegovih manje fotografiranih dijelova kao i likova koje je susretao tada na ulicama našeg grada. Ono što me zaintrigiralo su četiri fotografije različitih dijelova grada, ali koje imaju nešto zajedničko – plakat koji najavljuje prikazivanje filma KA NOVIM OBALAMA s glavnom glumicom Zarah Leander. Porijeklom Šveđanka, relativno kasno je počela svoju karijeru filmske glumice jer je u prvom redu bila profesionalna pjevačica. Na udar kritike je došla jer je snimala za njemačku državnu filmsku kompaniju UFA, a time se dovodila i u vezu s Hitlerom.
Filmski plakat izlijepljen po mostarskim ulicama poziva gledateljstvo u ljetno kino. Cjelovit plakat je jednostavan, pisan rukom i sadrži samo osnovne podatke – kino u kojem se prikazuje, ime glumice i ime filma. Takav je vidljiv samo na prvoj slici, onoj koji se nalazi na zidu prije stepenica koje vode iz Hendeka na Veliku tepu. Drugi plakat se nalazi na slici sa Starim mostom, treći u Priječkoj čaršiji neposredno prije skretanja za Tabhanu, a četvrti na Glavnoj ulici, na kući koje više nerma, a nalazila se negdje na potezu kod današnjeg parka s kipom Alekse Šantića.
I ovo je samo jedna sitnica koja je zabilježena u prošlosti grada.

(tibor/fCIDOM)

Film nosi originalni naslov "Zu neien Ufern:

https://sh.wikipedia.org/wiki/Zu_neuen_Ufern

A što nas je iznanedilo, može se čak i pogledati na youtube, doduše na njemačkom jeziku.

https://www.youtube.com/watch?v=9Xhqokxu6MA

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:38, 0 komentar(a), print, #

20.04.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Mostar na blagoslovljenom mjestu (1891. godine)

Boraveći u našem gradu svega sedam mjeseci, Carlu Peezu bijaše dovoljno da se u njega trajno zaljubi i da uz to napiše remek-djelo o njemu. Jer, brojne su knjige i monografije o Mostaru, ali tako studiozno, s toliko detalja o gradu, nikome ne pođe za rukom opisati ih, pa ni rođenim Mostarcima. Djelo pod nazivom „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“ je objavljeno u Lepzigu 1891. godine, a prevod djela pod nazivom „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“, je djelo našeg velikog mostarskog graditelja Miroslava Loose-a i to u dva navrata, 1946. i 1951. godine. U svojoj knjizi

Peez je opisao svaki kutak grada i okoline i to ne na osnovu priča pojedinih ljudi, već obilaskom terena. Malo je i rođenih Mostaraca koji su bili na Humu, na Veležu, na Borcima, na Stjepangradu, a Peez je sve to obišao.S velikom nadarenošću za detalje, na skoro likovni način je oslikao grad, stanovnike, običaje, nošnju… Uz to je koristio brojnu literaturu, čak 36 do tada objavljenih knjiga o Mostaru. Mnoge su zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu mostarske istorije. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija zato je od bogatijeg svijeta nastanjena. […] U ovoj četvrti grada se odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu odigrao i dobar dio povijesti Mostara.

Ako istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih zgrada i za razne ustanove.

Predstavlja nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema sjeveru u Suhidol.

Karakteriše Hercegovca kao štedljivog, koji „svaki izdatak, pa i najmanji, brižljivo promisli i pripravi…Pri tome, stara čarapa igra tradicionalnu ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne prezire bogato oblačenje“.

[…] Ovdašnji Muhamedanac sam sebe s ohološću nazivlje „pravim Turčinom“, dok Osmanlije i strani Muhamedanci imaju nadimak „turkuša“ ili „Osmanlija“[…]

[…] Krševite stijene Hercegovine uokviruju na pojedinim mjestima oaze, kojih plodnost sva očekivanja prelazi. Sami Mostar leži na jednom ovakom blagoslovljenom mjestu, ovdje uspijeva odlično vino; lovorika, mirta, šipak i smokva prezimljuju u slobodi. I druge korisne biline dostižu ovdje moćne dimenzije; kod Mostara raste crveni luk zvan arpadžik, koji se izvozi daleko u Hrvatsku i Dalmaciju. Izgleda, da se želi ovdje udomaćiti riža, maslina i naranča; bar su prvi pokušaji zasađivanja dobre uspjehe i proširenje je kulture uspjelo.

U Hercegovini je duhan oko godine 1720. godine uveden iz Rumelije. Njegov kvalitet se vrlo cijeni. Najbolje vrste rastu u okolini Trebinja, nadalje oko Ljubuškog, onda u okolini Mostara kod Rodoča, na Broćnu. U Hercegovini igra duhan, prema uspoređenju Asboth-a onu važnu poljoprivrednu ulogu.

Na južnom kraju grada leži Duhanska tvornica, vlasništvo Zemaljskog erara. U velikim je omjerima zasnovana, te se može uzornom označiti. Podignuta je 1880. i stoji od 1885. u parnom pogonu. Ploština tvornice iznosi 10.200 m²; zaposlila je 1888. godine ukupno 318 radnika od tog 99 muških i 219 ženskih. Prvi su sviju vjera, potonji isključivo hrišćanke. Radne su prostorije vrlo svijetle i čisto se drže, i lijepi oblici djevojaka, koje sve imaju slikovite nošnje, sa fesom na glavi, pri radu sjede, pružaju neprispodobiv pogled. Neke nose kovani novac, pa i dukate i stare turske zlatnike na fesu i oko vrata. Svi radni stolovi okićeni su cvijećem, što daje po temelju suprotan izgled radnim dvoranama naših tvorničkih radnica, da čovjek vjeruje, da je ovdje rad zabava. Pri tome, izdržavaju djevojke svoje siromašne porodicei svojim, za orijentalne prilike, znatnim platama. Nema spretnijih i marljivijih radnika i radnica nego li je ovaj mladi naraštaj, od kojih se pri redovnim prilikama toliko prima, koliko ih se javi. Lijepo je vidjeti, kako hitno zavijaju rukama tuljke cigareta. Posao leti pod njihovim prstima i za kratko je vrijeme 1.000 tuljaka puno, a po tome se njihov rad mjeri.

Tvornica e1888. godine proizvela j 2.773 metričkih centi duhana za pušenje i ništa manje od 6 127 000 cigareta. Od toga je 4.000 metričkih centi prispjelo za otpremu. Tvornica je izrađivala samo hercegovački duhan, od kojih najbolje vrste uspijevaju kod Trebinja i u Kotaru Ljubuški (kod Šume, Vitine itd.). Koje je dimenzije sadnja duhana poprimila, vidi se iz toga, da je ukupna žetva hercegovačkih kotareva 1888. godine iznosila 31 000 m. c. Od čega je mostarski Kotar dao 5 000 q.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:58, 0 komentar(a), print, #

14.04.2016.

Ime fudbala iz Mostarskih izvora

...kakav je Velež nekada bio...

(tekst iz arhive Enesa Vukotića, objavljen u brošuri izdatoj povodom finala Kupa maršala Tita 1986.)

                                                                                                                          

Ne znamo da li će Velež i kada biti državni prvak, iako bi bilo lepo da se tako nešto dogodi zarad jugoslovenskog fudbala sa auten­tičnim majstorima lopte iz mostarskih mahala, a o visokom sportskom dostojanstvu mostarskog kluba ne moramo ići u prošlost dalju od pro-šlonedeljnog događaja u Novom Sadu. Vojvodina je susret sa Mostar­cima dočekala kao slamku spasa. Njena publika je došla da joj pomo­gne u presudnoj borbi za poslednju šansu u Prvoj ligi. A onda se dogo­dio odista lep primer iz našeg fudbala, inače bremenitog svakojakim kombinatorikama dokonih ili zlonamernih, ali i onih koji fudbal shvataju »po svom« pa vreme sumnji nije ni došlo samo po sebi. Pred po­četak utakmice, kada su se fudbaleri spremali da izađu na teren, nije bilo mostarskog igrača da nije svom drugu iz Vojvodine poželeo sve najbolje i u njihovom susretu i u kasnijim igrama, do kraja šampio-nata.

Počela je posle toga divna, borbena utakmica. Domaćini su se upi­njali svim silama da postignu gol. ali gol je postigao Velež. Sa tribina, brižni ljudi za sudbinu novosadskog prvoligaša, uputili su strelcu Skočajiću i Veležovom timu spontani aplauz. Aplauz je docnije dobila i Vojvodina kada je izravnala rezultat, a tim iz Mostara gotovo da je ispraćen iz Novog Sada ovacijama, iako novosadskom navijaču veoma teško pada položaj svog tima.

Takav je Velež. Divan, čist kiub.

Pre pet godina, u ovo vreme, u čarobnom Stocu se Velež pripre­mao za finalnu Igru Kupa sa Željezničarom. Dusko Bajević je tada bio u Grčkoj, a njegov današnji pomoćnik i dugogodišnji drug iz tima Enver Marić, pričao nam je dugo u tišini Stoca kako će Velež tada, ili kasnije, osvojiti Kup ili prvenstvo, jer on je tada na divan način umeo da objasni oba razloga za Veležov prodor do vrha. Prvo, mostarske mahale su već tada svom voljenom klubu najavljivale buduće majsto­re u Tuceu, Kalajdžiću i ostalim imenima za koja smo pogrešili što ih još tada nismo upamtili. Zatim, prvo a nepisano pravilo mostarskog kluba, voleo je tada da naglasi legendarni golman, bilo je i ostaće: Ve­lež mora da se odlikuje pre svega igrom, a još važnije od toga će uvek biti — Veležu je večiti ukras čestitost i čistota kluba.

(iz arhive Enesa Vukotića)

Tekst je objavljen u brošuri izdatoj povodom utakmice finala Kupa maršala Tita 1986. godine, nakon utakmice 27. kola Prve savezne lige, odigrane 4. maja 1986. godine, u Novom Sadu, u kojoj su Vojvodina i Velež odigrali 1:1. Na kraju te sezone Vojvodina je zauzela poslijednje, 18. mjesto i ispala u Drugu saveznu ligu.

Velež je u sezoni 1985/86 zauzeo treće mjesto, iza Partizana (1.) i C. Zvezde (2.).

Samo deset dana iza ove utakmice, 14. maja 1986. godine, Velež je u finalu Kupa maršala Tita savladao Dinamo sa 3:1, i po drugi put u istoriji osvojio najdraži  pehar.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:10, 0 komentar(a), print, #

13.04.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Most - remek djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta ( 1890. godine)

Priznati mađarski pisac, političar, a nadasve poznati putopisac János de Asbóth, (1845. – 1911.) pune četiri godine je bio u pratnji ministra finansija Benjamina Kállaya, komee je na upravljanje bila dodijeljena Bosna i Hercegovina, te je tako proputovao dosta zemalja na Balkanu. Baš na inicijativu Kállaya je počeo zapisivati detalje njihovih putovanja, a sve kako bi bolje upoznali Bosnu i Hercegovinu. U putopisu „An official tour through Bosnia and Herzegovina“ (Službeno putovanje Bosnom i Hercegovinom) izdanom 1890. g., navodi spomenike, istoriju i sjećanja iz prošlosti naroda, što spaja sa trenutnim stanjem zemlje. Nezaobilazni dijelovi su bogatstvo i slikovita priroda zemlje.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Raskošna, južnjačka vegetacija i polja duhana u cvatu prekrivaju cijelu dolinu, ali uzaludno pogledom tražimo grad – osim par skladišta municije ne vidimo kuće. Nailazimo na vojne barake i vojnike. Zašto grad nije ovdje izgrađen? Zašto su osnivači grada izbjegli ovu privlačnu poziciju? Sve dok nismo stigli do tačke gdje ravnica prestaje i Podveležje se opasno približava Neretvi, a skoro dodiruje stožasto brdo Hum na suprotnoj obali, i jednom jedinom dugačkom uskom ulicom ušli u Mostar. Zašto ovdje? Iz sljedećeg razloga: jer su Hercegovci oduvijek bili ratnici, čak i dok još nisu bili Hercegovina. I samo nebo zna koje rase su nastanjivale ovu zemlju u predistorijsko doba, kada su postavili prvi kamen za ljudsku nastambu. Bili su vojnici, veliki taktičari i stratezi, koji nisu naseljavali ravnice, nego su zauzimali pozicije u uskim klancima, baš kao što su to činili osnivači i stanovnici malenog Vranduka u dolini Bosne, jedino što je ovdje zauzeta daleko važnija pozicija. Naime, svako ko želi putovati od mora dalje unutar zemlje mora proći ovom uskom ulicom, jer bi se u suprotnom morao vucarati po ovim nemogućim stjenovitim vrletima – trgovac natovaren svojim teretom ili okupator sa oružjem u rukama. Nema drugog prolaza ovuda. Ovaj stjenoviti prolaz između Podveležja i Huma, kojim dere Neretva, je jedini prolaz u zemlju iz pravca mora.

[…] Sa svojom ogromnom dužinom ovo je jedina ulica između Podveležja i Neretve. Jedan red kuća prati granicu stjena koja se uzdižu iz vode, dok je drugi red naslonjen na obod brda. […]

[…] Most je remek-djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta. Naredno predanje i danas postoji među mostarskim muhamedancima: graditelj Rade, koji je bio među ovdašnjim robljem, iskupio je svoju slobodu od Turaka putem ovoga mosta. Most se za vrijeme gradnje stalno rušio sve dok šumska vila iz planina nije dala savjet pa je u temelje ugrađen mladi ljubavni par. […]

[…] Na desnoj obali, malo iznad stijena koja se uzdižu iz riječnog korita su mlinice, kolibe i ruševine oronulih kuća, sve to je zbijeno na uskom prostoru nevjerovatnih, neopisivih, romantičnih oblika i stanja, jedino mogućim na Istoku. Među njima grane šipaka i smokava mašu svojim južnjačkim lišćem, a rječica Radobolja izlijeva sebe u Neretvu između kuća odmah tu u podnožju pepeljasto-sivog stošca Huma. Dvadeset jednostavnih kamenih mostića premošćuju ovaj tok. Jedna jedina velika građevina nadvisuje cio ovaj sklop, no, na većoj udaljenosti od obale. To je katolička crkva, vrlo lijepa i velika građevina, s prostranim dvorištem ispred nje i s grbom s dvoglavim austrougarskim orlom na njoj.

Ako je ovaj dio Mostara siromašniji građevinama, u očima to bogato nadomješta bujna vegetacija, bašte pune cvijeća, vinogradi i voćnjaci – osvježavajući prizor u podnožju golog i pustog brda.

Period kada je Mostar osnovan i koje ime je imao u prošlosti je još zagonetka. Mnogo je onih koji su tražili stari Anbdetrium i Bistuas u ovom gradu, međutim, nedavna istraživanja smještaju ove antičke gradove dalje na zapad. Drugi povezuju njegovo ime sa slavonskom riječi „most“, a sam grad s „pons vetus“ (stari most latinski). U starim italijanskim dokumentima spominje se kao „Umove id est Mosaro“ i kao Mosarum. Umove ima nekakvu vezu sa zemljom Chlum (humskom). […] Chlum, Hlum i Hum, stoji i ime mostarskog brda. […]

[…] Ljudi imaju više južnjački izgled, njihove sanjalačke oči, njihova gusta sjajna crna kosa, njihove zaobljene figure i pokreti, sve to pokazuje južnjačko. Muslimanska populacija, i muškarci i žene, po svojim nošnjama se ne razlikuju od onih u Bosni, jedino su lica u žena više sakrivena. Veo koji pokriva čak i oči, ovdje nije načinjen od istog mekanog materijala, nego od čvrstog, često i od baršuna. Međutim, među hrišćanima, a posebno među pravoslavnima, nošnja je više nalik na crnogorsku, tako da je sličnost neosporna. Ovdašnje žene su lijepe, imaju vitak i gibak stas, njihove skladno isklesane figure. […]

[…] Postoji još razlika. U Mostaru smo susreli evropsku civilizaciju. Naš domaćin i njegova ljupka žena Italijanka, ugostili su nas evropskom udobnošću i sjajem u njihovoj kući na dva sprata, tako da nam se činilo da smo nakon brojnih oskudica na našim putovanjima konačno stigli u raj. Ispod naših prozora svirala je vojna kapela. […]

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:47, 0 komentar(a), print, #

06.04.2016.

„Mostar moj grad“: Održana promocija prve knjige u Sarajevu

fotos:Ivo F. Raic

fotos Ivo F. Raic

fotosi iz arhive Hamice Ramića

Edicija „Mostar Moj grad”, cijeneći po utiscima, nakon održanih promocija prve knjige u Mostaru i Sarajevu, ima dvojako značenje. Za starije generacije to je svojevrsni album sjećanja, a za mlađe generacije trebala bi postati udžbenik po kojem bi se ubuduće trebao graditi zajednički život u gradu na Neretvi.

Sarajevska promocija održana je u prekrasnom ambijentu ateljea „Figure” u Sarajevu u prisustvu velikog broja posjetilaca, među kojima su bile ličnosti iz svijeta društvenog i javnog života. Promociji su između soatlih prisustvovali general Jovan Divjak, glumci Josip Pejaković, Vesna Mašić, Zijah Sokolović, reditelj Nedžad Begović, Mirjana Jančić...itd...

Veče je rječju i muzikom spojila dva grada – Sarajevo i Mostar. Promotori su nadahnuto i emotivno govorili o knjizi „Mostar moj grad”, prvoj u ediciji koju su pokrenule izdavačke kuće „Rabic” iz Sarajeva i “IC štamparija” iz Mostara. Promociju je priredio urednik edicije Hamica Ramić.

O knjizi su nadahnuto govorili Slobodan Stajić, novinar, putopisac i autor nekoliko knjiga iz dalekih zemalja i književnik Ibrahim Kajan, koji je naglasio kako je na već na korici prvog izdanja pronašao da je ediciju neko nazvao „istinskom čitankom o Mostaru”, sa naglaskom kako ova prva knjiga treba da bude podsticaj prema novim knjigama.

Izdavači su tom prilikom naglasili kako će nastojati da se nove knjige pojavljuju u polugodišnjem ritmu, a koliko će ih biti, zavisiće od interesovanja čitalaca.

Urednik Hamica Ramić je tom prilikom istakao da će koncept svih budućih knjiga iz ove edicije ostati isti, te da će svaka nova knjiga biti zbirka tekstova o Mostaru iz njegove starije i novije istorije, o poznatim građevinama, simbolima, doživljajima putopisaca, te o poznatim i uglednim pojedincima iz različitih oblasti života Mostara.

U prvoj knjizi nalazi se više od dvadesetak tekstov,a čiji su autori Derviš-paša Bajazidagić, Husein Čišić, Branko Nadilo, dr. Hazim Šabanović, Ibrahim Kajan, prof. dr. Šimun Musa, Robert Michel, Tibor Vrančić, Miloš Crnjanski, Mugdim Karabeg, Vladimir Isaić, Sergej Lukač, Dragan Miladinović, Mišo Marić, Ranko Bajić, Drago Marić, Hamica Ramić, Bogdan Bogdanović, dr. Enisa Gološ, Roko Markovina i Alija Kebo.

Promociju je muzičkim nastupom obogatio Mustafa Šantić.

Na kraju promocije prisutnima su se obratili i izdavači Goran Mikulić, vlasnik i direktor „Rabica” i Ibro Rahimić, direktor „IC štamparije”, uz vidan naglasak kako je ovo pomalo nostalgična priča o romantičnom Mostaru, koji to, posljednjih dvadesetak godina, više nije.

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:05, 0 komentar(a), print, #

06.04.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Hercegovačka idila (1910. godine)

Putopisac Trevor Roy (1869. – 1922.) posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1910. godine, zajedno sa svojom suprugom. Dvije godine ranije, kada je objavljena aneksija BiH,  zadesili su se na Cetinju. Tada je teritorija istočno od Sarajeva bila terra incognita. Samo dvije godine kasnije odlučili su se za još opsežniju ekskurziju automobilom po našim krajevima. Tako se u njihovoj knjizi, objavljenoj 1911. godine, „My Balkan tour“ (Moje balkansko putovanje) našla zbirka putovanja i dogodovština po Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

„Pola orijentalan, pola italijanski, a u potpunosti hercegovački, slikovit i monumentalan. Svaki kamen odaje rat i borbu. Nijedan grad u svijetu ne izjavljuje tako glasno, kao što to čini ovaj,  da duguje sebe, svoje porijeklo, svoju bit postojanja, borbama, ratu, utvrdama i silnoj agresiji“, kaže Asboth.

U njegovim uskim ulicama laktovima se dodirujete s istim muslimanom, Jevrejom, ciganinom i hrišćaninom kao i u Sarajevu, s bezbroj minareta odzvanja mujezin.

Po našoj prvoj posjeti hotelu u Mostaru i dobrodošlice, neočekivano prijatno smo se iznenadili; umjesto jadnog turskog hana, koga smo očekivali čitajući o gradu, naišli smo na moderno zdanje, izgrađeno od vlade i kojim je upravljao poduzetan Nijemac.

Naš smještaj je veličinom sličio na kraljevski apartman, osvjetljen brojnim svijećama; sala za ručavanje je bila živahna s uniformama; spojeni stolovi cijelom dužinom sale su bili u potpunosti zauzeti od oficira, od komandanta snaga pa naniže do zadnjeg zastavnika – blještava masa svijetolo plavog i srebra.

Mostar je hercegovačka idila: orijentalni karakter muslimana je pomiješan sa surovim junaštvom Rimljana; hladni Sjever prisilno pomiješan s Jugom.

„Iz Mostara potiču moćni heroji od mača i pera, iz Mostara, doma sve umjetnosti i nauke,“, da citiram riječi Derviš paše.

Grad se, u stvari, sastoji od jedne dugačke ulice, jer gola brda priječe kućama da se šire na obe strane, pa su prisiljene na ravnice na oba kraja ulice.

Neretva je premošćena s dva mosta, jedan je od čvrste željezne konstrukcije nedavno podignut za potrebe prometa, a drugi, najveći i i najljepši spomenik, ne samo za Mostar već i za cijeli Balkan, je čuveni jednolučni kameni – poznat kao „Rimski most“. Postoji nešto božansko u koncepciji ovog mosta – načinjen je samo s jednim lukom od pedesetipet stopa i vrhom na sedamdeset stopa od zelene vode. Gazište je vrlo usko i putnik je zaštićen s dva niska zida. Svaki njegov kraj štite male turske utvrde. Mnoga velika imena su navedena kao graditelji. Popularna slavenska mašta voli pripisati gradnju Trajanu ili Hadrijanu, dok se muslimani, bijesni što se takvoj bogomdanoj inspiraciji i pomišlja pripisati porijeklo jednom kaurinu, pozivaju na sultana Sulejmana Veličanstvenog kao graditelja. Vlasti se sada prepiru oko toga, jer, iako je sasvim jasno da je on rimskog dizajna – materijal je čisto muslimanski.

[…] Hotel ima prelijepu poziciju, stoji na samoj obali zelenoplave vode, ispred njega je mali park; na klupe ispod debelih stabala, čudna mješavina likova se skupljaju o podnevu kako bi uživali u hladovini: tuda prolaze austrijski oficiri na svom putu za hotel, svako malo umoran nosač čučne kraj svog tereta da se odmori na kratko, čak i dostojanstveni musliman uspori za koju minutu kako bi se sklonio s jarkog sunca. Mostar posjeduje mnoge ljupke džamije, premda ni jedna nije tako lijepa kao velika džamija u Sarajevu, a ono što oduševljava putnike ovdje je što je većina ovdašnjih izrađena od klesanog kamena. Najljepša je Karađozbegova džamija, čiji je vitak minaret izrađen od mekanog bijelog kamena, osmorokutna po obliku i vrlo gracioznog dizajna.

[…] Mostarski bazar ni približno nije velik kao sarajevski, a uprkos tome je istočnjački lijep, a u njemu se mogu kupiti mnoge zanimljive sitnice. Širom Bosne i Hercegovine su vrlo traženi predmeti od crnog drveta ukrašeni umecima od srebra, štapovi za hodanje, kašike, viljuške, vaze itd., kao i predmeti od metala isto tako ukrašeni srebrom – veoma slični onima koji se mogu kupiti u Španjolskoj, gdje je srebro zamijenjeno zlatom.

Nesumnjivo najčudniji predmet u cijelom Mostaru je čudna odjeća koju nosi određeni stalež zamotanih žena. Na prvi pogled neobično zagonetno je prepoznati vrstu objekta koji se vuče ulicom. Prihvatajući objašnjenje da je u ogrtaču muslimanka, (jer nikada joj nećete vidjeti više od nokta na prstu, ili možda samo vrh nosa), vaš sljedeći napor je da analizirate ovu groznu nošnju koja ju krije. Ogroman plavi ili crni ogrtač od teškog serža visi s nje od glave do pete, i upravo gdje pretpostavljate da bi joj moglo biti lice, ukazuje se vrsta ranoviktorijanske haube, stiješnjene u uspravan rascjep, napravljen od istog tamnog materijala. Kako vas mimoilazi, uočavate da iz svakog uha (toliko blizu koliko se da ocijeniti) vise široki rukavi; manšete su zašivene jedna za drugu i sastavljene na leđima.

Pregledaćete možda pola tuceta ovih nevjerovatnih likova prije nego što vam pravo rješenje enigme upadne u oči, i čudićete se kako to ranije niste uočili. Čudnovato odijelo je u stvari ogroman vojni šinjel, dovoljno velik da odgovara nekom divu, a ima preveliku kragnu. Glava žene podupire šinjel na mjestu gdje bi trebale stajati lopatice kaputa, tako da se zadnja strana vrata odmara na ženinom čelu. Ranoviktorijanska hauba je u stvari velika kragna, izokrenuta i sastavljena, tako da strši naprijed ispred lica, potpuno skrivajući osobu. Time su rukavi oslobođeni i budući su nepotrebni, zašiveni su na leđima kako ne bi smetali pri hodu. Jedino u Mostaru se ova čudna ženska odjeća nosi.

Ostali smo tri dana u Mostaru; upoznali smo grad dobro, ovo je bia, naime, naša treća posjeta. Postoji nešto prelijepo, tako nalik snu u ovom veselom malom mjestu, da se nikad ne bih umorio vraćajući mu se povremeno i provodeći nekoliko dana u ovoj slikovitosti. Od svih gradova u Bosni i Hercegovini, Mostar je taj koji ostavio neizbrisiv trag u našim srcima i u našem sjećanju.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:03, 0 komentar(a), print, #

01.04.2016.

Kontra zaborava i kontra vandalizma!

Novi, ljepši , TEŽI!

NOVI KAMEN - ista poruka

Mostar, 30. marta 2016.