U sjećanju: Nadomak Staroga mosta

 

20 jula. 2014. godine, naša Emica rahmetli napisa ovaj tekst.

“Sjedila dva prijatelja u hladu košćele nadomak Staroga mosta i vodili otprilike slijedeći razgovor:

„Ja bih zabranio da se po ovim radnjicama prodaju ikakvi suveniri osim onih na kojima je Stari most i Kujundžiluk" reče prvi.

„I ti ga pretjeruješ,ne može se živjeti samo od Staroga mosta", odgovori mu drugi.

Može ! Evo ja živim gotovo četrdeset godina, crk'o bi da ga ne vidim svaki dan".

Završi taj svoju priču i uze fildžan kafe u ruku.

Eto to je ljubav i Mostar kakav svi volimo.”

(Aid)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Bišćevića kuća

 

31 Bišćevića kuća. Ovaj kulturno-istorijski objekt, poznatiji kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća, sagrađena je 1635. godine (prema nekim izvorima 1790-ih), i nalazi se uz lijevu obalu Neretve, nedaleko od Karađozbegove džamije. Bišćevića kuća je dio stambenog kompleksa Bišćević-Lakišić. Ćošak isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stupa, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponirano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru. Kao reprezentativan objekat, ova kuća je restaurisana 1953. godine, u sklopu obnove i revitalizacije Starog grada. Rahmetli hadži-Ahmed Bišćević opskrbio je kuću zanimljivom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za turiste, tako da je danas ovaj lokalitet nezaobilazan za posjetioce Mostara. Ovaj Bišćevića ćošak, uz Halebijinu kulu-koja je dobila ime po kapetanu Halebiji, a koji je i sam bio iz porodice Bišćević, se spominje i u jednoj narodnoj pjesmi:

Sokolovi Savu preletiše,

pehlivani u Mostar dođoše.

U četvrtak tenefe popeše,

a u petak igru započeše.

Igru igra Ale pehlivane,

od bijele Halebine kule,

do bijela ćoška Bišćevića.

U tom ćošku devet divojaka,

dvi muftine i dvi kadijine

i četiri Arif efendine

i Begaja Morić alajbega.

Lipo igra Ale pehlivane,

al je Ali noga proštaknula.

Pade Ale u zelenu travu .

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Stara pravoslavna crkva, Stara srpska škola i Saborna crkva

 

30 Stara pravoslavna crkva. Postoje dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju) u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene šejhul-islam i muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva koja je dotrajala može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti s naglaskom da „u vezi ovoga ne smije se od raje tražiti ni jedno zrno, ni jedna akča, niti crkva smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst.” Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina, kao i ukopan pod radi dobivanja visine, svjedoče o vremenu u kojem je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se utjecaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je na Čistu nedjelju osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice. Za vrijeme rata 1992-1995, crkva je pretrpila teška oštećenja, a 1996. godine crkva je obnovljena.

Srpska škola je u Mostaru postojala još krajem 18. vijeka, poznata i po nazivu Mostarska stara škola, vjerovatno obična malena kućica, koja je u dvije učionice primala po 130 učenika. Ovo saznajemo iz narodne predaje jer pouzdanih dokaza o njoj nema. Stoga je na inicijativu članova mostarske srpske opštine, 23. maja 1855. g. započela gradnja temelja za novu školu. Da bi se završila, mostarska srpska opština se morala zadužiti i na kraju je za „sto ćesa” niknula zgrada. Odmah ispod Stare pravoslavne crkve, u hladu stoljetnih košćela, 15. aprila 1856. godine svečano je otvorena škola za srpske đake. Još je nazivana i „škola pod košćelom“. Zbog stručno obrazovanih učitelja, ova škola je bila na glasu kao jedna od najboljih srpskih škola u Bosni i Hercegovini. Objekat je stradao u toku rata 1992-1995, a nakon rata zgrada je do 2020. godine djelimično obnovljena, trenutno u prizemlju zgrade djeluje Prosvjetina škola.

Saborna crkva svete Trojice bila je, u vrijeme kad je izgrađena, 1873. godine, najveća pravoslavna crkva u BiH. Sama gradnja je išla dosta sporo, što zbog veličine hrama, što zbog nedostatka sredstava koje je taj kapitalan projekt tražio. Većinu troškova za izgradnju su izdvojili mostarski pravoslavci, a oni koji nisu mogli izdvojiti novac su to nadoknađivali radom na crkvi, dok je sultan Abdul Aziz je priložio 100 000 groša za izgradnju. Gradnja Stare pravoslavne crkve počela je 15. marta 1863. godine, dovršena je na jesen 1873. godine, a osveštana je na Lučin dan 1873 godine.

Gradnju hrama započeo je Spasoje Vulić iz Popova polja, ali su mu vodeći ljudi Srpske pravoslavne opštine u Mostaru otkazale ugovor zbog omaški prilikom gradnje, pa ju je dovršio Andrej Damjanov, neimar iz Makedonije, koji je prije toga uradio Sabornu crkvu u Sarajevu. Momir Korunović je početkom 1930-ih godina projektirao prelijepu kapiju kroz koju se ulazi na crkveno zemljište. Izgradnja nove impozantne crkve u bizantskom stilu s 30-metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini, završena je 1873. godine. Saborna crkva svete Trojice je zapaljena 15. juna 1992, a nedugo zatim i minirana, pri čemu su ostali samo dijelovi vanjskih zidova i ulaza. Obnova Saborne crkve u Mostaru još traje.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - Pismilet komšija u Husein hodžinoj mahali

 

(tekst koji slijedi objavio ja autor Ahmet Kurt na facebook stranici 27. aprila 2022.)

Mnogi od nas su vjerovatno imali iskustvo sa komšijom koji buši zidove u sred noći, pušta glasnu muziku, baca smeće gdje stigne, ima užasno nevaspitanu djecu, ili na drugi način krši uobičajeni kodeks ponašanja među komšijama. Pritom bismo osjećali nemoć i proklinjali “zakon i državu” u kojoj se ne može stati na put takvim tipovima. Taj osjećaj da se ni na koji način “ne smije bihuzurit komšija” je naše kulturno naslijeđe višestoljetnog zajedničkog života. Do kraja osmanskog razdoblja u našoj zemlji mahale su bile organizacijske jedinice sa jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. Na čelu svake mahale nalazio se upravni organ sastavljen od nekoliko uglednih (vjerodostojnih) mahaljana. Više presuda koje uređuju red, društveno prihvatljivo ponašanje i sigurnost stanovnika mahale može se pratiti kroz 300-godišnje sidžile Mostarskog kadije od početka XVII pa sve do kraja XIX stoljeća.

Tako su stanovnici Husein-hodžine mahale (granice označene na karti) 1632. godine uputili sudu tužbu i tražili da jedan pismilet stanovnik njihove mahale “papudžija Memija napusti mahalu, a da će mu oni platiti za kuću više nego što ona košta.” Sud je donio presudu da Memija izađe iz kuće i napusti mahalu, što je on i učinio.

Husein hodžina mahala je jedna od najstarijih gradskih jedinica Mostara. Godine 1588. je imala 38 poreskih obveznika, pa možemo kazati da je približno toliko bilo i domaćinstava. Između ostalih tu je stanovalo pet kožarskih majstora, četiri krojača, dvojica ćurčija (krznar/kožuhar), te po jedan papudžija (djed nesretnog Memije?), stolar i zidar. U mahali su stanovala i četiri vjerska službenika i dva posadnika Mostarske tvrđave. Mahala se prostirala oko džamije rahmetli Husein hodže, koji je vjerovatno pripadao mostarskoj porodici Momić. Sigurno možemo reći da je džamija, u nekom obliku, već bila izgrađena 1588. godine. Zanimljivo je da je 15-metarska munara ove džamije bila ozidana kamenom pečinašem, a ne od miljevine, ili tenelije kao ostale mostarske munare. Majdan ovog kamena pečinaša se nalazio na Mazoljicama, poviše kuće Husage Ćišića.

Uz džamiju je kao meitaš kamen korišten stećak Radivoja Krivoušića koji je sa gornje strane imao urezan štit i mač. Pored ovog nalazio se još jedan manji stećak koji je uništen. Da li su stećci na istom mjestu bili prije izgradnje džamije, ili su prenešeni sa nekog drugog mjesta nije poznato. Ako su prenešeni vjerovatno nisu bili previše udaljeni od džamije. Osim ova dva stećka tristo metara sjevernije od ove lokacije na privatnoj parceli u Šolinom sokaku (danas A. Pintula) br. 8 također su sve do 1962. godine bila dva ukrašena stećka koje je vlasnik uništio prilikom proširenja kuće. Ovo su bila četiri jedina stećka na gradskom području.

Džamija Husein hodže srušena je u proljeće 1947. godine. Uništavanje devet mostarskih džamija i četiri mesdžida ne može se posmatrati odvojeno od političkih prilika koje su vladale u periodu tih rušenja, 1947–1951. godine.

Ova nevelika mahala od pedesetak kuća dala je u novije vrijeme čak tri gradonačelnika Mostara: Mujaga Komadina (1839-1925), Smailaga Ćemalović (1884-1945) i Husaga Ćišić (1878-1956).

Džamija se nalazila tačno preko puta Stare općine (Bagat) na mjestu gdje se danas nalazi prodavnica obuće Planika - kružić na karti. Stećak je 1957. godine prije izgradnje “Nebodera” prenešen stotinjak metara južnije u mali park, pa na osnovu toga mnogi Mostarci misle da se džamija nalazila u ovom parkiću.

(Ahmet Kurt)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Luka

 

29 Mahala Luka se proteže južno od Lučkog mosta, lijevom obalom Neretve a najjužnija joj je tačka bila džamija Ahmed ef. Kotle. Ime je dobila po lukama, manjim plodnim površinama zemlje uz rijeku, ograđenim kamenjem, koje su bile zasađivane voćem i povrćem. Na fotografiji se vidi dio mahale Luka. U vrijeme nastanka fotografije još nije bio izgrađan Lučki most, a uzduž Glavne ulice vidi se čitav niz stambenih objekata, sve do Šarića džamije, koja se, nažalost, ne vidi na ovoj slici. Luka se u narodnom govoru naziva mahalom, iako je ona ustvari skup više mahala, čija su se imena kroz vrijeme prestala koristiti. Te mahale su nosile imena po džamijama i mesdžidima koje su se tu nalazile, a nosile su slijedeća imena: Mahala Ibrahim-age Šarića, Mahala hadži-Huseina Kotle, Mahala Ahmed ef. Kotle i Kamber-agina mahala. Naselje Luka se spominje i u jednoj narodnoj izreci koju je zabilježio Husaga Ćišić – „Nije Luka bez hajduka“. Također spominjanje Luke nalazimo i u jednoj sevdalinci, uz još dva mostarska toponima Carinu i Tabiju:

Progovara Lakišića Zlata:
“Ne kuni me, moja mila majko,
ja ne pjevam pored mujezina,
nit’ softama dertove razbijam.
Kad zapjevam s Luke do Carine,
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskijeh nizama.
Međ’ njima je gondže Mehmede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije,
jauklije Lakišića Zlate
Što ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe…

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Iz stare štampe: Dženaza Osmanu Đikiću, 1912.

 

Na slici u prilogu je prikazana dženaza mostarskog pjesnika Osmana Đikića, 1912. godine

Knjižar i izdavač Trifko Dudić je od ove fotografije napravio razglednicu, čiji je prihod išao za izgradnju spomenika Osmanu Đikiću.

Beogradski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. godine dizajnirao i napravio turbe u pseudo-maurskom stilu, koje se nalazi u haremu Karađozbegove džamije.

"Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kada je isključen iz gimnazije, seli se u Carigrad, gde je nastavio školovanje. Iz Carigrada je otišao u Beograd, a onda u Beč, gde je diplomirao na Trgačkkoj akademiji. Radio je kao bankarski činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Godine 1909. preselio se u Sarajevo nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i kao urednik lista "Gajret", a sljedeće godine, 1910, pokrenuo je politički list "Samouprava".

Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih u novinama "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i drugima. Objavio je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklija" i "Pobratimstvo", a autor je drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i kolekcionar nacionalnih umotvorina, ali ih nije objavljivao, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. 

Umro je od tuberkuloze u Mostaru, 30. marta 1912. godine."

(wikipedia)

Fotografija: sa sahrane 1912. godine i portret Osmana Đikića

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Kanber-agin mesdžid i lokacija budućeg Lučkog mosta

 

28 Kanber-agin mesdžid. Ovaj mesdžid je bio lociran na Luci, neposredno uz lijevu obalu Neretve i upravo na cesti koja vodi na most Mujage Komadine. Ovo je, ustvari, bio mesdžid, ali ga je narod zvao džamija. Imao je malu kamenu munaricu, koja je, kako su pričali stari ljudi, bila arhitektonski ljepša od ostalih munarica, a sagradio ga je Ahmed Kurtić prije 1631. godine. Prema narodnoj priči imao je grbu na leđima (turski: kanbur) pa je prozvan Kanber. Mesdžid je zatvoren 1913. godine, a potpuno srušen prilikom gradnje Lučkog mosta 1916. godine. Poslije 1945. godine na tom lokalitetu izgrađen je manji objekt u kojem su bili stanovi glumaca Narodnog pozorišta u Mostaru.

Dolaskom Austrougarske na ove prostore oblici transporta roba i ljudi su se promijenili. Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva postojeća mosta - Stari i most na Musali, nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. 1909. godine je usvojen projekt izgradnje i određena lokacija, kod Kanber-agina mesdžida na Luci, na lijevoj obali, a na desnoj obali u mahali Predhum.1910. godine dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina, koji angažiraje ing. Miloša Komadinu za izgradnju mosta. Njegov projekt, usvojen 1911. godine je predvidio potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. godine, a već sredinom 1913. most je svečano otvoren i tom prilikom je dobio ime Most Mujage Komadine.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Bjelušine

 

26 Bjelušine. Južni nastavak Brankovca su Bjelušine, a protežu se prema obroncima Podveležja istočno od Luke i Glavne ulice. Naselje je ime najvjerovatnije dobilo po stijenama, hridima, koje za vrijeme mostarske ljetne žege poprimaju bijelu boju.

O značaju,nastanku i istoriji ove mostarske mahale govore stari tekstovi, od koji ovdje donosimo dva izvatka:

“Kujundžije (zlatari) su bili sa svoga rada nadaleko poznati, a sigurno i brojni, jer su u Mostaru, kao i oni u Sarajevu, imali svoju čaršiju, koja se zvala Kujundžiluk. Ova se čaršija sterala tik do lijeve obale Neretve od Male Tepe do nadomak Sdtarog Mosta. To ime ima i danas, iako u njoj nema ni jednog kujundžije još od prije 1851. Što je nekad značila ta čaršija u Mostaru, najbolje nam kaže izreka, koja se još čuje u ovom gradu: “Nije bogat, ko nema kuće u Bjelušinama i dućana u Kujundžiluku.” Tako je bilo nekad. Možda je ova izreka nastala onda, kad su ovu čaršiju naselili trgovci. Već nekoliko decenija oba su ova dijela Mostar toliko pala, da se može reći, da postoje samo po imenu. Za Kujundžiluk, jedan od izvora nekadašnjeg blagostanja Mostaraca, i Bjelušine, jednu od prvih mahala u Mostaru, vrijedi u potpunom svom značenju ona:

Vr'jeme kule niz kotare gradi,

Vr'jeme gradi, vr'jeme razgrađuje.

Njihov periferijski smještaj učinio ih je onim, što su danas.”

Ova mahala nekada je nosila ime Čurkči hadži Ahmedova mahala:

“Čurči hadži Ahmedova mahala češće se zove Bjelušine, a pojavljuje se i naziv Čurkči Ahmed - pašina. U popisu mahala iz 1585. godine ne spominje se kao mostarska mahala, a u sidžilu iz 1632/34. godine spominje se često, i to pod oba naziva. Mesdžid te mahale smjestio se na njezinu kraju i ne zna se kadaje tačno sagrađen, a srušen je 1950. godine. Neki istraživači, uz konstataciju da se ne zna vrijeme njegova nastanka, smještaju ga u drugu polovinu 16. stoljeća. Uz Mesdžid je bila i čatrnja. Nije poznato je li u toj mahali bilo muslimansko groblje, ali su u njoj smještena tri kršćanska, od koji su dva sigurno iz 17. stoljeća. Taj podatak, te često spominjanje u izvorima kršćana koji žive u toj mahali, govore o njihovoj velikoj prisutnosti. Sigurno se zna da su u toj mahali 1632/34. godine živjeli doseljeni Grci i Jermeni. Neki smatraju da su je upravo oni osnovali. Od polovine 19. stoljeća ta se mahala naglo povećava o širi južno uz brdo te niže prema Kamber-aginoj mahali, ali i prema sjeveru i Suhodolini.”

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1891. – 1892. godine.

U naredniom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnoošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1891. i 1892. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali krartki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Stari most i kule oko Starog grada

 

25, 26 Stari most. Kad je sultan Mehmed II. Osvajač (1450. – 1481.), poznat kao Mehmed kan, 1466. ili nešto kasnije, osvojio trg Mostovska tvrđava, što na turskom glasi küprü hisar (grad ćuprija ili grad s mostom), naredio je da se uzvodno uz Neretvu, na oko osam do deset metara od mjesta gdje će kasnije biti sagrađen Stari most u današnjem obliku, sagradi drvena ćuprija na lance, ali s mnogo čvršćim stegnom. Ćupriju su u početku štitile posade koje su bile smještene u dvije zatečene tvrđave uz stari Hercegov drveni most na lance.

Stanovnici Mostara uputili su sultanu Sulejmanu kanu molbu da im sagradi čvršću ćupriju za prelazak. Sultan je molbu uslišio i već u ljeto 1565. izdao prvu naredbu o gradnji ćuprije od čvrstog materijala na mjestu gdje se nalazi drvena ćuprija na lance sultana Mehmeda kana, poznate pod nazivom Čekrk (vitlo ili lanac u širem značenju). Za nadzornika gradnje imenovao je poznatog hercegovačkog prvaka Mehmed-bega Opukovića, poznatijeg kao Karađoz-beg, a za projektanta i graditelja Hajredina (turski Hayreddin), najboljeg učenika čuvenog neimara Sinana, graditelja ćuprije Mehmed-paše Sokolovića na Drini. Mimar Hajredin opredijelio se za položaj ćuprije između dva uzvišenja na kojemu su bile kule sultana Sulejmana kana, osam do deset metara niže nizvodno, gdje je Neretva uža i dublja. Pripreme za gradnju ćuprije otpočele su krajem 1565., a na klesanju kamena su radili kamenoklesari iz Popova polja i Dubrovnika.

Dolaskom u Mostar, Hajredin je zatekao most na lancima debljine “ljudskog stegna”. Hajredin most napravi s jednim lukom u preciznom polukrugu, s jedne stijene na drugu, a kako ostade zapisano, „liči na galeba, zaustavljenog u letu, koji svojim krilima dodiruje obje obale rijeke“. Raspon luka je 28,60 metara, a visina u zavisnosti od vodostaja, od 20 do 21 metar. Za gradnju je korišten kamen tenelija, odnosno miljevina, pronađen u blizini Mostara, u kamenolomu Mukoša. Svaki kamen posebno je obrađen, krajevi mosta se naslanjaju na kose, kamene upornjake. Gradnja mosta završena je 1566. godine.

S obje strane Staroga mosta bile su napravljene kapije koje su se preko noći zatvarale i nije se moglo preko mosta prelaziti. Kapija na lijevoj strani Neretve davno je porušena i za nju se, osim praga koji označava ujedno i početak Starog mosta, ne zna. Nije zabilježena ni na jednoj dosad objavljenoj fotografiji pa ovdje donosimo ekskluzivu gdje se vidi i ta kapija.

Kule oko Starog grada. Osmanlije su na uskom prostoru na početku Potkujundžiluka izgradili tri kule. Prva kula, koja je imala dva kata i most na podizanje, nalazila se u podnožju Suhodoline. Druga kula bila je smještena na ulazu u Potkujundžiluk iz smjera Male tepe. Ispod sebe je imala prolaz s kapijom koja bi se pred noć zatvarala, priječeći tako prolaz u Potkujundžiluk i dalje na Stari most.

Druga kula bila je smještena na ulazu u Potkujundžiluk iz smjera Male tepe. Ispod sebe je imala prolaz s kapijom koja bi se pred noć zatvarala, priječeći tako prolaz u Potkujundžiluk i dalje na Stari most. Treća je kula bila stražarska kula koja se nazivala Kulluk.

Pored ovih mnogo veće i poznatije su kule Tara i Halebinka. Ove kule su građene oko 1650. godine, jer ih i Evlija Čelebija spominje u svom putopisu iz 1664. g. Ovdje svakako treba napomenuti da je samo mala kula na lijevoj obali, nizvodno od mosta, zvana Nebojša ili Herceguša, sačuvala do danas svoj izvorni oblik, pa i svoje ime, i danas je ona najstarija postojeća građevina nastala još u predosmanskom periodu.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1891. – 1892. godine.

U naredniom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnoošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1891. i 1892. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali krartki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Kalhana i Ćejvan Ćehajina džamija

 

24 Kalhana je jedan od brojnih hanova u Mostaru, o kojima ne nalazimo baš previše dokumentiranih podataka, i koji je služio brojnim trgovcima i putnicima na putu kroz Mostar. “Kalhana“ (han-tvrđava, odnosno han podno tvrđave), ili Hadžiselimovića han kako su ga još zvali po njegovu vlasniku, bila je smještena na Velikoj Tepi, tačno preko puta Ćejvan Ćehajine džamije, unutar gradskih zidina. Han je bio u funkciji skoro stoljeće i pol, sve do 1891. g. kada ga je otkupio mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i na njegovim temeljima sagradio reprezentativnu zgradu na dva sprata. U prizemlju su bili otvoreni brojni mali dućani, a na spratu učionice i kabineti Više djevojačke škole. Godine 1910. je prema nacrtu ing. Miloša Komadine izvršena dogradnja zgrade uzduž Kalhanske ulice prema istoku, te je izgrađena i gimnastička sala.

Nakon Drugoga svjetskog rata zgrada je služila jedno vrijeme kao opština, a kasnije su u njoj boravile i razne škole, kao i ekonomski fakultet na početku svoga djelovanja.

Čejvan Ćehajina džamija. Ova se džamija nalazi na Velikoj Tepi, a izgrađena je 1552./53. g. Prvotno je džamija bila pokrivena olovom, a četvrtasta munara u obliku tornja bila joj je prigrađena uz lijevi zid od ulaza u džamiju. Zbog te činjenice da je jedina džamija u Mostaru kod koje se munara nalazi na lijevoj strani od ulaza u džamiju, u narodu je poznata i kao Inat džamija. Jedna je od dvije mostarske džamije koje su imale četvrtastu munaru. Godine 1885. zamijenjen joj je krov i tom je prilikom srušena i munara i nanova sazidana u oktonogonalnom obliku. Na fotografiji se vidi ova džamija, koja je u to doba bila izgrađena 6 godina prije, kako se bijeli. Osnivač džamije bio je visoki državni zvaničnik i sekretar bosanskog vilajeta Čejvan Ćehaja, čuveni mostarski legator poznat i kao Čejvan-beg, za kojeg postoji osnovano mišljenje da je bio Sinan-begov oslobođeni rob. U ranijim dokumentima, kao u tarihu izgradnje njegove džamije, spominje se kao Čejvan Kethoda, što znači zastupnik. Bio je jedan od najvećih dobrotvora grada (opravka Krive ćuprije, hamam kod Tabhane, još dvije džamije, izgradio preko sto dućana, pokaldrmisao glavne gradske ulice i mnogo drugog). Čejvan ćehaja je najzaslužniji za razvoj grada, 1554. godine je uvakufio plaćanje državnog poreza, avariza, za stanovnike grada što je olakšalo naseljavanje. Umro je 1570. i sahranjen pored džamije. Džamija je bila oštećena u zadnjem ratu, ali je popravljena 1997. g.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1891. – 1892. godine.

U naredniom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnoošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1891. i 1892. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali krartki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Velika Tepa

 

23 Velika Tepa je bila maleni trg, a nalazila se na Carskoj džadi (Glavna ulica), tačno na mjestu gdje se ulica Stari most stepeništem spaja s Glavnom. Riječ Tepa je preuzeta iz turskog jezika, a inače označava tjeme, brežuljak, uzvišenje u odnosu na nešto. Pošto je dio na Carskoj džadi (Glavna ulica) bila uzvisina u odnosu na Hendek u Potkujundžiluku, odnosno Stari most, dobila je ime Velika tepa. Širi pojam Velika tepa je podrazumjevao dio od Ćejvan-ćehajine džamije do dijela gdje Suhodolina presjeca Glavnu ulicu. Bilo je to mjesto okupljanja, mjesto kupovine i prodaje, te mjesto izvršenja smrtnih kazni vješanjem ili „mušketanjem“ (strijeljanjem) u staro tursko vrijeme a sa time je nastavila i AU u prvim godinama okupacije, na njoj je telal saopštavao naredbe i ukaze koje su dolazile od bosanskog valije ili Istanbula i Beča, na njoj su čitane i dobre i loše vijesti, na njoj su se čitale licitacije, organizovala veselja povodom dolaska na prijestolje novog sultana ili povodom rođenja princa a na Velikoj tepi je održano i vijećanje Mostarca povodom ulaska AU vojske u BiH, tu su održavana i onovremena sportska takmičenja u hrvanju, bacanju kamena sa ramena i skoku u dalj. Isti status je imala i za vrijeme AU vlasti, premda su Potkujundžiluk i Priječka čaršija u doba Austrougarske dobrano preuzeli prijašnju ulogu Velike tepe.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Suhodolina

 

22 Suhodolina je inače suha vododerina koja počinje ispod brda Stolac, pa strmim obroncima Podveležja prolazi pored pravoslavnog groblja, obje pravoslavne crkve, Konaka i idući prema Glavnoj ulici, završava u Potkujundžiluku i ulijeva se u Neretvu. U vrijeme velikih kiša ova vododerina se napuni vodom koja se sjuri u grad ispod. Tako narasli potok nakon kiša Mostarci zovu Dronja. Za velikih kiša znala je Dronja nositi sve što se našlo na putu, pa je blatna i luda bujica pred sobom gurala ogromno kamenje, zemlju, pijesak, granje pa i čitava stabla, mrtvačke sanduke s leševima, potom grede, a srušila bi usput i nekoliko kuća. Tada bi za mnoge građane osvanulo jutro bez krova nad glavom. Pred Prvi svjetski rat nabujali potok je porušio dućan trgovca Špire Zeca i odnio veliku čeličnu kasu iz njegove radnje, i ta kasa je proletjela kroz dućan Sime Mrava, i povodom toga događaja nastade izreka „Dronja protjera zeca kroz mrava“. Za vrijeme AU uprave i kasnije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ovaj potok je regulisan da bi se zaustavilo izlijevanje i poplave koje je izazivao.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Potkujundžiluk/Kujundžiluk

 

21 Potkujundžiluk Mostarci zovu Kujundžilukom i to negdje od 1960-ih godina kada je ovaj toponim preimenovan uz mnoštvu izmjena koje su tada uslijedile. Krajem 15. vijeka izgrađena je prva džamija u Mostaru – Sinan pašina ili Atik (Stara) na Mejdanu, a kasnije na tom trgu su izgrađeni i brojni objekti. Vojne posade koje su bile oko Starog mosta su sada išle u novu džamiju. Tako je nastao sporedni put, kojim se skraćivao put od Staroga mosta preko Glavne ulice do Mejdana. Vremenom su na njemu izgrađeni drveni dućani, većinom su to bile kujundžijske radnje, pa tako i ovaj put dobi ime Potkujundžiluk, označavajući u jednoj riječi da se radi o kujundžijskim radnjama koje su smještene ispod Glavne ulice.

Mnogo puta su u istoriji Mostara ove drvene radnje gorjele, pa nanovo obnavljane. Zadnji poznati požar se dogodio prilikom ulaska austrougarskih trupa u grad, 5.8.1878. godine. Nakon dolaska Austrougarske, u Potkujundžiluku je izgrađen veći broj zidanih zgrada, u čijem prizemlju su smještane kujundžijske radnje, a nakon 1912. godine je uvedena električna rasvjeta umjesto dotadašnje rasvjete na gaz. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina izvršena je detaljna rekonstrukcija i revitalizacija Potkujundžiluka. Tom prilikom su prema zamisli Mirka Kujačića, upravnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture, sve zidane kuće bile obojene jarkim i različitim bojama, te su uklonjena oba stepeništa na sjevernom i južnom početku ulice. Time je i ova ulica postala atraktivno turističko odredište.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Iz stare strane štampe: Putovanje Bosnom, dio o Mostaru, 1911.

 

U mađarskom list Erdely iz 1911. godine objavljena je šira reportaža o putovanju kroz Bosnu, pod naslovom Putovanje Bosnom, (Utazas Boszniaban). Autor je bio dr. Szádecky Lajos . Ovdje donosimo dio reportaže koja se odnosi na posjetu Mostaru

...(Putujući s juga prema sjeveru op. prev.) dolina se sve više sužava, a kako se opet širi, dolazimo do stanice sela Buna, gdje se istoimena rijeka ulijeva u Narentu. Izvor Buna popularno je izletničko odredište Mostaraca. Iz otvora špilje izlazi rijeka s obilnom vodom, iznad nje je muhamedanski samostan. Smatra se da je Buna nastavak rijeke Zalomke koja nestaje daleko na istoku. Priča je povezana s činjenicom da je pastir slao ocu zaklane ovce iz stada svoga gospodara bacavši svaki dan po jednu u rijeku, s granice Nevesinjskog polja (otac je bio mlinar na izvoru Bune). Sve dok njegov gospodar nije shvatio ovo potkradanje, tako da je sutradan pastirov otac izvadio tijelo vlastitog sina iz vode Bune umjesto očekivanog ovčjeg plijena.

Blizu izvora nalazi se grad Blagaj s ruševinama dvorca Šćepangrad. Nakon nekoliko kilometara stižemo u glavni grad Hercegovine - Mostar. Požurismo u hotel Narenta kako ne bismo ostali bez sobe među brojnim putnicima. U Bosni postoje državni hoteli na glavnim točkama, gdje su čistoća i jeftinoća jedna od glavnih prednosti (cijena sobe: 2 krune i 40 fillera). Dvoetažni hotel Narenta uzdiže se na samoj obali rijeke, i u njemu se i najizbirljiviji putnik može osjećati kao kod kuće. Ispod je veliki kafe bar, restoran, vrtna lođa s velikim stablima platana, u kojem je navečer vojna glazba tutnjala, i koji je vrvio vojnim časnicima koji su slavili godišnjicu bitke kod Maglaja.

15. kolovoza probudio nas je urlik Narente, a pred našim se očima razvila zanimljiva panorama grada. Ovaj šarmantan grad, neobičan spoj istočne i zapadne gradnje, leži u uskoj dolini Narente, na obje obale rijeke, među neplodnim sivim planinama. Možemo se osvrnuti na davnu prošlost. Istodobno s mađarskim osvajanjem, bizantski car Konstantin sagradio je ovdje dvorac zvan Dvorac Chlum, koji je stajao na brdu koje se uzdizalo iznad grada, a sada se zove Hum. Grad je dobio ime Mostar (grad mosta) koji premošćuje glavni prijelaz preko Narente. Sagradio ga je 1566. godine veliki sultan Sulejman, koji je osvojio i Mađarsku, uz pomoć talijanskih majstora. Most je pravo remek-djelo arhitekture. 30 m visok s jednim lukom od 40 m preko Narente. Na oba kraja ogromne kule služile su kao obrambena snaga. Narenta, vijugajući u stjenovitom koritu ispod mosta, djeluje toliko vrtoglavo u dubini da je jedan od naših suputnika (koji je cijelim putem imao veliko poštovanje prema dubinama i visinama) prešao tako da smo ga morali voditi za ruku, a on je cijelo vrijeme kukao zašto se ne vratimo kad možemo doći u naš hotel i preko novog željeznog mosta.

Međutim, željeli smo vidjeti obližnji bazar, Čaršiju, jednu od glavnih atrakcija grada. Sastoji se od oko 500 šarenih prodavnica u uskoj, krivoj ulici, u kojoj se odvija neprestana gužva, vrti, zuji, gdje se ispred otvorenih štandova izrađuju ne samo zanatski orijentalni proizvodi, već često i umjetnički. U gradu postoji 30 džamija, od kojih je najljepša Karađzbegova. Grad ima 17000 stanovnika. Polovica su muhamedanci, druga polovica je približno ravnomjerno podijeljena na katoličke Hrvate i grčke (pravoslavne op. prev.) Srbe. Kostimi su im prelijepi, vole svijetle boje. Njihov stas delija i ponosno držanje i dalje zrače njihovom starom ratničkom hrabrošću. I ovdje su muhamedanske žene potpuno zastrte, njihovi ogromni ogrtači navučeni preko glave u potpunosti skrivaju njihov lik i figuru. Odjeća kršćanki pokazuje još slikovitiji prizor; glavni dojam bogatije žene u haljini prava je atrakcija. Njihov plašt od crvenog baršuna, čije sjajne primjerke smo vidjeli i u muzeju u Sarajevu, podsjeća na mađarsku nošnju. Za jedan dan smo završili s Mostarom i nastavili put prema Bosni. Nastavljamo desnom obalom Narente, paralelno sa seoskom cestom izgrađenom na lijevoj obali...

prevod: Tibor Vrančić

prilog: fotografije, Mostar, 1911. godine

priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Konak i Tabija

 

20 Konak je bio sjedište vezira. Hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović je 1833 godine na Suhodolini sagradio nekoliko manjih zgrada koje je narod zvao Paša-saraj, Žuti saraji, Konak ili Dvorac. Pašino boravište u najvećoj zgradi (selamluku) služio je za prijem stranaka, audijenciju i prijem stranih delegacija. Odmah nakon izgradnje u ove zgrade preselile su sve vojne vlasti i neki uredi. Danas ove zgrade više ne postoje, jer je Austrougarska izgradila novu zgradu Konaka – odnosno tzv. Istočni logor koji i danas postoji. Na fotografiji vidimo stari Konak i zgradu selamluka sa stepeništem s lijeve i desne strane iznad lučnog prolaza kao i dva stupa koji podupiru krov zgrade. Konak je bio ograđen kamenim zidom, a prije ulaska unutar zidova vidi se i Tabija – stara kula iz osmanskog razdoblja.

Tabija na vrhu Suhodoline izgrađena je u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520. – 1566. g.) kod današnjeg Konaka i za čitavo vrijeme turske vladavine s nje se pucalo topovima kako bi se proslavili značajniji događaji, kao što je rođenje na dvoru sultana, proglašenje novih sultana i slično. I nakon austrougarske okupacije 1878. g. nastavilo se pucati, no budući su jake detonacije smetale stanovništvu i kuće im potresale, top premjestiše na Hum. Ovaj top je bio u funkciji sve do 1918. godine.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Sahat kula, Vučijakovića džamija i Šehitluci

 

19 Sahat kula. U ulici Braće Bajat u Mostaru, (ranije Kazaška čaršija), nalazi se i danas visoki toranj sahat-kule. Poznato je da je sahat-kula zasigurno izgrađena prije 1636. godine. Hivzija Hasandedić navodi da ju je izgradio Ibrahim-aga Šarić a na osnovu jedne stare narodne pjesme možemo zaključiti da je sahat-kulu dala sagraditi Fatima kadun Šarić, supruga Ibrahim-age Šarića. Stajala je tako kula nijemo puna dva stoljeća, sve dok mostarski vezir Ali-paša Rizvanbegović nije naručio 1838. godine od dalmatinskog namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za ovu Sahat-kulu. Sat na kuli do kraja turske vladavine otkucavao je sate po ala turka vremenu. Od 1878. do 1892. godine ovaj sat je, po naredbi austrougarskih vlasti, navijan po ala franka vremenu. Gradska općina je, na molbu mještana, naredila 1892. godine da se sat navija i pokazuje sate opet po ala turka vremenu. I mijenjalo bi se tako vrijeme na satu naizmjenično od turskog računanja do zapadnoeuropskog ko zna do kada da austrougarske vlasti 1917. godine ne skinuše zvono s kule i pretopiše ga u topove, te je od te godine i sat prestao pokazivati vrijeme. Sat je popravljen 1919. godine i doveden u ispravno stanje te je tako radio sve do 1926. godine, kada se ponovno pokvario i više nije popravljan. Na tornju sahat-kule su 1978. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi, a kasnije, prilikom otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, nabavljen je iz italijanskog grada Trebino veoma lijep sat i ugrađen na mjesto gdje je uvijek i stajao. Za vrijeme zadnjeg rata (1992. do 1995. g.) Sahat-kula je znatnije oštećena i to u potkupolnom dijelu gdje se nalazilo zvono, te od tada čeka na bolja vremena za popravak.

Vučijakovića džamija je prema nekim izvorima izgrađena oko 1528./1529. godine, a izgradio ju je Nesuh-aga Vučijaković, ispod Sahat kule, u blizini Potkujundžiluka i Staroga mosta, na Glavnoj ulici (tada Carskoj džadi). Poznata je i kao Vučijakovića džamija, ali i Džamija pod lipom, zbog jedne velike stare lipe koja je bila zasađena pred njom. Nakon Drugog svjetskog rata bila je zatvorena da bi u poslijeratnom vremenu bila restaurirana i pretvorena u odjeljak Arhiva Hercegovine. U posljednjem ratu ova džamija bila je znatno oštećena, munara joj je skraćena skoro do šerefe, a nakon rata, je 1998. godine ponovno je obnovljena.

Šehitluci. Nakon upada uskoka Stojana Jankovića u 17. vijeku nikla su brojna mezarišta po Mostaru. Tako je nanova stvoren harem Kantarevac u Liska ulici, na Gorancima, ali i u samom centru grada uz Glavnu ulicu između Vučijakovića džamije i današenjeg Pozorišta. Otad se u spomen na poginule mostarske šehide ovaj harem, kao i dio grada, naziva Šehitluci. Na fotografiji panorame razaznaju se Šehitluci sa svojim bašlucima.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Koski Mehmed pašina džamija i medresa

 

18 Koski Mehmed-pašina džamija. Ovu džamiju dao je sagraditi početkom 17. stoljeća Mehmed-paša Koskija. S minareta, koji je udaljen samo par metara od rijeke Neretve, i nalazi se na samoj hridi, moguće je uživati u prekrasnoj panorami grada i pogledu na Stari most. U privlačnoj atmosferi dvorišta džamije postoji i predivan šadrvan. Smještena je uza samu Malu Tepu – tržnicu. Džamija je izgrađena 1618./19. godine, a kraj nje i medresa. Mehmed-paša je umro 1611. godine, pa je džamiju dovršio njegov brat Šejh Mahmud Babu. Treba napomenuti da je ova džamija jedina u Mostaru zadržala do današnjih dana svoju originalnu unutarnju boju iz vremena gradnje. Za vrijeme rata 1992. – 1995. godine, bila je teško oštećena, no nakon završetka ratnih djelovanja obnovljena je.

Medresa je izgrađena prije 1618. godine preko puta džamije Koski Mehmed-paše. U medresi se izučavao misticizam i obavljali slični obredi. Ova je medresa radila sve do 1924. godine, kada je zatvorena. Objekt je srušen 1951. godine, a na njenom mjestu izgrađen je maleni park. Medresa je ponovo izgrađena 1979. godine.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Brankovac, Hadži Balina džamija i Muslibegovića kuća

 

17 Brankovac je mahala koja zauzima istočni dio Mostara ispod Pravoslavne crkve pa sve do Glavne ulice. U starim sudskim spisima je zabilježeno da je u Mostaru 1653. godine živio neki hadži Alija Brankovac koji je bio zastupnik žene umrlog Huseina efendije iz Hadži Baline mahale. Znano je da je spomenuta porodica izumrla, ali je prezime ostalo živjeti kao ime mahale, naselja.

Hadži Balina džamija. Ova džamija danas ne postoji, ali se u prošlosti nalazala u Brankovcu na malenom platou između ulica Braće Ćišića, Braće Šarića i Sirkina sokaka. Džamiju je dao sagraditi prije 1612. godine hadži Bali, sin Muhamedov i o njemu nema baš nikakvih podataka. Prvobitno je to bio samo mesdžid, ali je 1891. g. dozidana munara. Džamija je u potpunosti srušena u ljeto 1950. godine, a danas su joj označeni temelji i čeka povoljnije prilike da se obnovi.

Muslibegovića kuća je sagrađena 1876. godine, a nalazi se u Brankovcu u ulici Osmana Đikića. Jedna je od posljednje izgrađenih mlađih kuća osmanske kulture u Mostaru. Sastoji od porodične kuće (ženska avlija – haremluk) i poslovnog dijela (muška avlija – selamluk). Objekt je do danas sačuvao autentičnu formu i drvorez te uz originalne predmete, spise i eksponate, posjetiocima pruža uvid u način života bogate begovske porodice u minulim stoljećima.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Džinovina, Čardagija i Hafiz hodžina džamija

 

16 Džinovina, Čardagija i Hafiz hodžina džamija

Džinovina je dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji se nalazio sve do 1896. godine na mjestu omeđenom Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića). Bio je to najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, a koji se sastojao od hanske zgrade, pomoćnih štala i velike prostrane avlije. Na našoj panorami jasno se razaznaju dimnjaci iz soba kao i centralna hanska zgrada koju omeđuje kompleks hana. Ovo je zasad prva fotografija ovoga hana. Cijeli taj blok sa zgradama i zemljištem kupio je Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana 1900. godine podigao impozantnu trospratnu zgradu. Zgrada je služila je kao “K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Pred početak II. Svjetskog rata u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin). U pedesetim godinama prošlog stoljeća u njoj je jedno vrijeme bila smještena učiteljska škola, pa zatim osnovna, a sve do pred ovaj rat i Skupština opštine. U podrumskim prostorijama sa sjeverne strane građevine je funkcionirala tzv. fronta dugi niz godina. Zgrada je uvelike oštećena u zadnjem ratu, i još stoji neobnovljena.

Čardagija je bila jedan od najvećih hanova u Mostaru, a zauzimao je cijeli kvart oivičen današnjim ulicama Glavnom, Šerifa Burića, Srednjom (Fejićevom) i Soldinom. Sagradio ga je mostarski legator Koski Mehmed-paša 1608./1609. godine pa se po njemu zvao i Koski Mehmed-pašin karavansaraj. Han je u potpunosti izgorio u požaru početkom decembra 1898. godine, njegovi ostaci su uklonjeni, a njegovom mjestu je 1907. godine izgrađena zgrada Zemaljske banke. Na našoj panoramskoj fotografiji jasno se razaznaju hanske zgrade ovoga hana tačno preko puta Džinovića hana u pravcu juga.

Hafiz Hodžina džamija se nalazila tačno preko puta Džinovine u smjeru istoka, a zauzimala je prostor na raskršću Temimove (Riste Milićevića) i Glavne ulice. Imala je visoku, ukrašenu munaru, a u dvorištu je bio veoma lijep šadrvan od kamena s ogradom od kovanoga željeza. Bio je to jedan od najljepših šadrvana Mostara, po kome se i ovaj dio Gornje čaršije prozvao Čaršija kod šadrvana. Šadrvan se opskrbljivao vodom iz Roznamedžijina vodovoda, koji ju je dovodio čak s Djevojačkog vrela. Zadužbina je to bila Hafiz Hodže za kojega ne nalazimo baš mnogo podataka. Izgrađena je prije 1631. godine. Munara kao i šadrvan ispred ove džamije su srušeni 1932. godine, a kamen prenesen u Čapljinu od čega je napravljena munara postavljena uz tamošnju džamiju. Na temeljima srušene Hafiz Hodžine džamije sagradila se rezidencija Vakufskog povjerenstva, jednokatnica, u sklopu koje se sve do 1960-ih nalazila gostionica Šadrvan. Danas je tu objekt u čijem prizemlju je mesnica.Vakuf je na njenom mjestu podigao novu zgradu.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Karađozbegova džamija i medresa

 

15 Karađozbegova džamija je najmonumentalnija mostarska džamija, sagrađena je 1557./58. godine po projektu turskog arhitekta Kodže Mimara Sinana, a u unutrašnjosti je raskošno ukrašena arabeskama i floralnim crtežima. Kao što je tada bio običaj, u dvorištu džamije izgrađen je šadrvan, medresa, biblioteka i javna kuhinja za siromašne. Bila je to glavna džamija Mostara u tursko doba. Osnivač ove bogomolje je Hadži Mehmed-beg, poznat po nadimku Karađoz (Crnooki), jedan od najznačajnijih mostarskih vakifa, inače rodom iz obližnjih Potoka u Bijelom Polju. Karađozbegova džamija i njen minaret oštećeni su u ratnim događajima 1992./94. te su nakon duge i pažljive restauracije tijekom 1996. i 2004.g., danas opet otvoreni za vjernike i posjetitelje. Iza džamije se nalazi najstariji harem u gradu s bašlucima klesanim prije gotovo 450 godina.

Karađozbegova medresa je bila prva poznata medresa u Mostaru, a izgrađena neposredno uz Karađozbegovu džamiju. Imala je pet soba presvođenih kupolama, od kojih su četiri služile kao učionice, a peta, najveća, kao sala za predavanje, učionica. Sagrađena je prije 1570. g. U njima su učenici prepisivali vjerske spise od kojih je sačuvano nekoliko rukopisa u Arhivu Hercegovine. Medresa je zatvorena 1918. g. i od tada djelomično služi kao stambena zgrada. Godine 1968. završeni su konzervatorsko-restauratorski radovi i od tada je registrirana kao spomenik kulture. U zadnjem ratu djelomično je oštećena, a 1996. g. je djelomično sanirana, međutim, danas u njoj nema nikakva određenog sadržaja.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)