Koje gradove je povezivao prvi evropski autoput?

 

Tada su ljudi tek upoznavali saobraćajne gužve: prvi autoput na svijetu otvoren je prije 100 godina, svečanom činom 21. septembra 1924. godine. Bila je to prva dionica “Autostrade dei Laghi” (“Autoputa Jezera” ”) između Milana i Varezea u Italiji. I to baš u Italiji, prije dugih, gdje je, za razliku od Velike Britanije, Njemačke ili Francuske, još uvijek bilo malo automobila: jedan automobil na 1.000 stanovnika – što je stoti dio onoga što se trenutno vozi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Inače, putevi u Italiji u to vrijeme bili su dizajnirani tako, da vožnja automobila nije bila baš ugodna. Bilo je dosta toga da se popravi kada je inženjer Piero Puricelli stupio na scenu 1920. godine sa svojim revolucionarnim projektom autoputa.

Po prvi put će se graditi put koji će prvenstveno služiti jednoj svrsi: da se napravi dobra tura. Prikladno je, barem danas, da se projekat izvodi brzinom koja oduzima dah, ali su ovdje, od prvih koraka planiranja do inauguracije protekle su skoro četiri godine. Prvi autoput se zatvarao noću, a danju su uniformisani stražari bdjeli nad saobraćajem i vojnički pozdravljali svaki automobil pri ulasku i izlasku s autoputa.

Štampa u zemlji, kojom su tada vladali fašisti, bila je oduševljena: put je bio “gladak kao parket”, “bez biciklista i sličnih, koje bi vozači obično poželjeli da odu dođavola”. Tadašnji automobilski raj imao jednu traku u svakom smjeru, sa punom srednjom linijom i bio je dugačak je 50 kilometara, što je rezultat rada oko 4.000 radnika angažovanih svaki dan.

U to vrijeme i autoput "AVUS" nedaleko od Berlina, takođe je ostao nezaboravna građevina u istoriji mobilnosti, a završen je 1921. Međutim, 8,3 kilometra dugi „puta za automobilski saobraćaj i vježbanje“ prvenstveno je bio dizajnirana kao čista trkaća i testna staza.

Izgradnja Autostrade dei Laghi, s druge strane, bila je najbrža moguća veza između dva mjesta od samog početka – po konceptu, koji je do tada bio vezan isključivo za željeznicu.

Na slikama: Zajednički izlazak: Automobilisti se okupljaju za zajedničku turu na "Autostrada del Larghi" (1924.), i detalji sa autoputa.

(PMmag)

(spagos)

Stare slike pričaju – Ništa nije za bacanje

 

Groblja automobila imaju strukturalni problem. Na dva nivoa: Vozila koja završe na jednom sličnom, nikada nisu imala dušu i jednostavno pripadaju presi za otpad. Automobile sa dušom nikada ne treba ovako baciti na otpad, već konzervirati, popravljati, restaurirati i ponovo učiniti upotrebljivim. Budućnost održive mobilnosti je sportski automobil, Marshall McLuhan je to znao prije više od 50 godina, Ferdinand Porsche još ranije.

Dana 26. oktobra, RM Sotheby's će na aukciji prodati na deponije jednog domorodca iz Rüsselsheimera, Njemačka, koji je počeo da sakuplja automobile u Los Anđelesu 1967. godine: posebno sportske automobile. Porsche motori, Ferrari mjenjači ili kontrolna tabla Mercedes 300 SL Roadster – gledajući digitalni katalog svega i svačega od Rudi Kleina, postaje jasno koliko su vrijedni relikti kulture konjskih snaga, koji su sada otpad.

Klein je bio trgovac starih automobila u svom drugom domu, Kaliforniji. Danas se njegov rad prodaje kao nekog galeriste. Bilo bi najbolje da se svaki od 100.000 prikupljenih rezervnih dijelova, svaki od otrcanih leševa automobila, shvati kao doprinos globalnoj transplantaciji organa. Dijelovi Lamborghinija Miure, Mercedesa 500 K ili Iso Grifo mogu pokrenuti ili završiti projekte restauracije širom svijeta. Volani, nasloni za glavu, rešetka hladnjaka - ništa se ne baca. Sve je vrijedno. Svako ko vjeruje da tranzicija mobilnosti ima veze s funkcionalnošću, može se diviti ovom relikvijaru. Oni su spomenici individualne ljubavi prema slobodi – baš kao i svako umjetničko djelo.

(welt)

(spagos)

Prije 62 godine – Kauboji među sobom

 

Kada su se četvorica članova familije Cartwright prvi put pojavila na američkim ekranima u TV seriji "Bonanza" 1959. godine, bio je to rizik. Western serija je bila u boji, a kauboji su izgledali briljantno. Ono što su „tata“ Ben i njegovi sinovi Adam, Hos i Mali Džo iskusili 1850-ih, viđeno je hiljadu puta ranije: uključivalo se u prevaru, krađu ili neku vrstu nereda, koji je uključivao ogromnu porodicu, a „Ponderosa”, samo što je u seriji u pitanju bio njihov ranč. Serija je izazivala pravu privlačnost: do 1973. NBC je snimio 426 epizoda.

“Bonanza” je došla u Njemačku 1962. godine. ARD je 13. oktobra emitovao nekoliko epizoda, a zatim je ponovo otkazao emisiju jer je navodno bila previše brutalna. ZDF je nakon toga krenuo u akciju i vodio seriju do kraja - sa ogromnim uspjehom.

Svako ko ih danas vidi može uživati u izrekama poput “sad ću ti saviti vilicu”. Inače, žene su se na ranču “Ponderoasa” pojavljivale samo sporadično. Tada su vesterni još uvijek bili muška stvar.

-:-

Kod nas je serija Bonanza došla na male ekranu u drugoj polovini šezdesetih godina, tada samo u crno bijeloj verzijii, u vrijeme kada smo imali samo jedan TV kanal, i gledanje serije je bilo neizbježno za sve generacije, koje su u to vrijeme sjedile ispred malih ekrana. Mnogima su i danas likovi iz serije ostali u sjećanju, ili se barem prisjete, kada se u novinama pojavi neka slična fotografije. Seriju je najavljivala brza muzika, koju su čak i djeca imitirala, dok bi sutri dan iza prikazivanja serije jurili po dvorištu.

Za one koji se žele podsjetiti ove serije, u prilogu uvodna špica, sa muzičkom podlogom.

Bonanza - Intro [HQ] - YouTube

(welt)

(spagos)

Ploča na stambenoj zgradi kod ložione

 

Nakon Drugog svjetskog rata Mostar se odužio svojim željezničarima koji su dali svoj život za slobodu, i postavio spomen ploču na jednu kuću, koja je onoga vremena bila uza samu željezničku prugu, sjevernije od gornje rampe, u blizini nekadašnje ložionice. Ta zgrada stoji i danas na istom mjestu. Nekada je to bila stambena zgrada, u kojoj su stanovali željezničari.

Na fasadi ove zgrade sve do 2015. g. nalazila se polomljena spomen ploča, koja doživljava sudbinu većine sličnih obilježja u gradu Mostaru. Skoro da nikoga više ne interesuje. Niti spomen ploča, niti ono zbog čega jeona nekada bila postavljena, kao ni imena ljudi kojima je u pomen podignuta.

Ploča je skoro nečitljiva, a samo uz veliki trud, i uz pomoć moderne foto tehnike bilo je moguće odgonetnuti dio onoga što na njoj piše.

Donosimo fotografiju razbijene ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja vjerovatno nikada neće biti obnovljena i koju želimo barem tekstom i slikom sačuvati za uspomenu. Tekst se veoma teško može razaznati na licu mjesta, a nama je nakon dugog odgonetanja uspjelo otkriti sadržinu. Tekst na njoj glasi:

„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu SPOMEN PLOČU u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva

(navedeni su) AKTIVNI BORCI NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA

(kao i civilne) ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA

Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora NOR-a

Mostar, ..................... 1955.g. Radnici željezničke ložione i radione“.

Nažalost, imena palih boraca koji se navode na ploči nismo u cjelosti uspjeli dešifrirati, pa nema svrhe navoditi samo neka imena koja su čitljiva.

Ovaj tekst smo pisali 2015.g. kada je ploča još stajala na mjestu – danas je više nema, tako da je ovo jedini njen spomen. U međuvremenu je netko napravio zamjensku spomen ploču koja sada stoji na kući pored nekadašnje Željezničke ložionice.

Korišteni tekst iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografija:

Br. 1. i 2. - Spomen ploča željezničarima na zgradi kod ložione.

Br. 3. - Nova spomen ploča. 

Br. 4. zgrada iza Ledare

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)

Devedeset godina kasnije

 

London, nekad i sad

Kada je Arthur William Hobart tokom leta uzeo svoju kameru u ruke, nije mogao ni slutiti da snima Britaniju koja će uskoro biti zauvijek promijenjena.

Njegove slike objekata, sportskih terena, nastajućih predgrađa i katedrala postale su neprocjenjiv arhiv Britanije uoči Drugog svjetskog rata. Devedeset godina kasnije, njegove slike su digitalizovane kako bi ih javnost mogla vidjeti.

Arhiv pruža rijetke snimke Britanije prije nego što su je naglavačke okrenule oluje Hitlerovog rata i ogromne tehnološke promjene.

U arhivi se naleze 242 crno-bijele fotografije, snimljene širom Engleske, od Tynesidea do Cornwalla i do Cumbria, koje čine ono što je poznato kao Air Pictures Porthleven Collection.

Pored poznatih znamenitosti kao što su Tower Bridge, St Paul's i Salisbury Cathedral, kolekcija uključuje snimke poznatih zgrada koje više ne postoje, od veličanstvenosti stare Crystal Palast u južnom Londonu do uobičajenog okruženja Della, nekadašnjeg teren za fudbalski klub Southampton.

U potpunoj suprotnosti sa hromom i staklom koji ga sada okružuju, Tower Bridge je tada stajao ispred čitavog niza urbanih zgrada, koje će Luftvafe uskoro ukloniti.

Niz rijeku, elektrana Battersea se uzdiže kao i još jedna zgrada u industrijskom srcu – koji je masovno obnovljen posljednjih decenija.

„Čak i ako uzmete u obzir bombardovanje iz Drugog svetskog rata, mnogi od ovih gradskih pejzaža su sada veoma različiti od onih kada su snimljeni 1930-ih“, rekao je Gary Winter, oficir za angažman i sadržaj u Historic England-u. „Mnogo toga zavisi od uticaja automobila i motornog transporta koji prolaze kroz ova mjesta, zatvaranja fabrika i tako dalje.“

Hobart se 1920. počeo baviti fotografijom iz zraka, iako je nejasno kako je do toga došao. Prije Prvog svjetskog rata bio je pekar, trgovački putnik i činovnik.

Fotografije pokazuju kako se promijenio pejzaž oko Tower Bridgea, Salisbury Cathedral, Royal Alberts Hall...

(tt)

(spagos)

Prije 40 godina - Mit koji živi

 

Ko obuzda svoje strasti, gubi.

Gledajući unatrag, 80-e su bile konačni eksces zapadnjačke nevinosti. Sramežljivi konzumerizam 60-ih i 70-ih pretvorio se u neutemeljeni hedonizam u kojem stvari nisu mogle biti dovoljno divlje, loše i senzualne. Prije točno 40 godina, Ferrari Testarossa predstavljen je u Parizu u noćnom klubu Lido - čuvale su ga dvije visoke, oskudno odjevene plesačice koje su se natjecale sa sjajno uglačanim dvanaestocilindričnim motorom. Dizajn Pininfarine bio je senzacija u to vrijeme; niti jedno serijsko vozilo nikada nije stajalo šire i samouvjerenije na cesti i utjelovljivalo samopouzdanje kulture slobode, koja ubrzo nakon toga više neće postojati, tako nemilosrdno i napadno.

U pop kulturi, Testarossa je započela svoj trijumfalni pohod. Dvije godine kasnije Enzo Ferrari dao je dva crna Testarossa televizijskoj seriji "Miami Vice" jer je smatrao da klon Ferrarija (preuređenje Chevroleta) ne zadovoljava visoke stilske standarde serije. Redatelj Michael Mann prefarbao ih je u bijelo kako bi se lakše vidjeli noću. Uslijedile su bezbrojne epizodne uloge u pop kulturi: Dr. Dre je viđen u jednom, Michael Jordan se vozio jednim na stadion, Diego Maradona se vozio jednim na trening. Svi su znali da iza divlje ljuske postoji meka jezgra: profinjena talijanska visoka kultura u upravljanju, zvuku, ubrzanju, luksuzu.

Činjenica da mit o Ferrariju i danas živi, ima veze s njegovom neukrotivošću duhu vremena. Ferrari je definisao duh vremena, zeitgeist. Osnivač Enzo Ferrari, koji je umro 1988., odbio je prilagoditi se. Bio je to prvi svjetski influencer.

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe – Najnovije iz Mostara, Jugoslavenski list, od 10. oktobra 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 10. oktobra 1927. godine, objavljena je rubrika “Najnovije iz Mostara”, koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Navodnjavanje Ilića iz Radobolje

Poznato je da se Mostar u velikom dijelu opskrvljuje povrćem i voćem iz Ilića, kuda se može Radoboljom natapati, ali je usljed stalnih naplava pomanjkano vode za natapanje, radi čega trpi povrće, naročito na sušnoj godini, kao što je ova godina.

U Ilićima neposrednij blizini Mostara uredio je Ahmetaga Efica uzorno gospodarstvo, koje mnogo obećaje, te se je u društvu sa drugim vlasnicima zemljišta obratio na Hidrotehnički odsjek Velike Županije da im se odvodnim džerizima dovede voda sa matice Radobolje, čime bi mogli natapati na stotine dunuma ziratnog zemljišta, a time bi se u veliko pospješio razvoj vrtlarstva kod nas. Držimo, da će Hidrotehnički odsjek posvetiti što više pažnje ovom poduzeću.

-:-

Popravci starih građevina

Jedna od starijih građevina u Mostaru su dvije kule na obalama Neretve, koje su svojevremeno štitile Stari most. Kako su kule došle u ruševno stanje, naročito stražarnica nad prolazom, tako da je prijetila opasnost i za prolaznike, to je Gradska opština počela popravljati te objekte, ali treba pripaziti da se ne naprave popravci, koji bi kvarili stari izgled tih građevina.

O.S.H.”

prilog: Mostar, Stari most, 1927. foto Walter Leonhardt.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 135 godina – Lijepa epoha

 

Belle Époque, „Lijepa epoha” – ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji prelaz iz 19. u 20. vijek, okarakterisan mirom i prosperitetom, nije uživao sa više strasti nego u Francuskoj. Umjetnički prikazi kafića i plesnih dvorana govore o tome, kao i pojava novih noćnih mjesta u zabavnoj četvrti Pigalle u Parizu. Tu je 6. oktobra 1889. godine otvoren zabavni bar koji je nadmašio sve ostale. Prvi nastup “Moulin Rougea”, nazvanog po crvenom mlinu na krovu, bio je startni signal za estradu kakvu svijet nikada prije nije vidio, davala je pogled izloženom donjem vešu i golim bedrima i mahanja bokovima, u neozbiljnosti koja je graničila sa pornografijom za ono vrijeme.

To što je “Moulin Rouge” postao magična atrakcija pariskog noćnog života mora zahvaliti i stalnom gostu: slikar Henri Toulouse-Lautrec je sklikao scensku predstavu na platnu i dizajnirao reklamne postere koji su bili neobični kao i cijeli establišment.

Na slici je poznata plesačica La Goulue, koju je Lautrec hvalio da je bila ne samo “graciozna kao mačka", već i "hrabra" i sa upadljivom iskrenošću.

Danas podizanje suknji više ne dovodi publiku u erotsko ludilo. Ipak, čak i nakon 135 godina, “Moulin Rouge” ostaje sinonim za parišku lakoću.

1889.

2020.

-Fotografije gore, prikazuju Moulin Rouge 1910. Stalni gost Henri Toulouse-Lautrec ne samo da je nekoliko puta naslikao plesačicu La Goulue i koristio je za poznati reklamni poster, već ju je i obožavao.

-Moulin Rouge 1889. i plesačice 2020.

(welt)

(spagos)

Prije 52 godine – Nije bilo šale sa rudarima

 

Jelo uz svijeće, koje se u svijetu često naziva i Candlelight-Dinner, večera uz svijeće, ili je sinonim za romantičnu večeru, ili izraz luksuznog načina života. Ali ne na ovoj fotografiji. Okruženje je pomalo mračno, hrana je prilično tanka, i, da, svijeće i svijećnjaci ne izgledaju slavljenički, već nekako funkcionalno. One pružaju svjetlost. London i veliki dijelovi Velike Britanije su u to vrijeme bili bez struje. Razlog tome je  štrajk rudara. Termoelektrane više nisu imale uglja i nisu mogle proizvoditi struju, što su štrajkački odbori rudara pažljivo pratili. Uzeli su čitavu zemlju kao taoca, sa prekidom snabdijevanja strujom od devet sati dnevno. Zamotali su se u jorgane i zapalili svijeće, bez daha je pisala štampa, uz ovakve slike. Inače, ova slika prikazuje jednu djevojku i njenog oca kako doručkuju.

Ugalj kao energent bio je usko isprepleten sa modernom britanskom ekonomskom istorijom, a rudari su bili stalni politički faktor. Sve do 30. septembra 2024., ponedeljak prošle sedmice, kada je posljednja elektrana na ugalj u Velikoj Britaniji isključena iz mreže.

Rudari su istorija. Međutim, nekoliko svijeća u kući i dalje može biti od koristi.

(nzz)

Kraj jedne ere

Prošlog ponedjeljka, 30. septembra 2024. u Velikoj Britaniji je bio kraj jedne ere: Termoelektrana u Ratcliffe-on-Soaru, posljednja elektrana na ugalj u zemlji, je zatvorena. To se, od svih mjesta, desilo u domovini kapitalizma: prva elektrana na ugalj na svijetu počela je sa radom u Londonu 1882. Nova tehnologija je uvelike poboljšala produktivnost i pomogla u proširenju ekonomske moći Carstva. Na svom vrhuncu, Britanija je više od 80 posto električne energije proizvodila iz uglja.

Osam rezervoara za hlađenje u elektrani na ugalj Rattcliffe-on-Soar u blizini Nottinghama

Velika Britanija je zatvorila svoju posljednju termoelektranu na ugalj. Godine 1882., ova zemlja je bila prva u svijetu koja je počela koristiti proizvodnju električne energije na ugalj - sada se era završava. Nova vlada želi još više ubrzati energetsku tranziciju - ali prve granice postaju očigledne.

Objekat ranije zatvorene termoelektrane na ugalj Battersea, u južnom Londonu, sada je centar zabave i trgovine  

(spagos)

Iz stare štampe – Izvještaj o poplavama u dolini Neretve 1937. list Pravda, oktobar 1937.

 

Izvještaj o poplavama u dolini Neretve iz 1937.: "Razbješnjeli potoci rušili su sve pred sobom, voda je srušila brdo"

Stradalo je više ljudi, odnesene su stotine krovova - navodi se u tekstu.

Nakon velike tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, više ljudi je stradalo u poplavama, bujicama i klizištima, a mnogima na pamet padaju velike poplave iz 2014. godine.

Strahovite nesreće

No, čini se kako se historija ponavlja i kako su neke stvari koje su se dogodile davno, događaju opet.

Digitalni arhiv Široki Brijeg objavio je izvještaj o poplavama koje je objavljeno u Srpskom listu Pravda 1937. godine.

Strahovito nevrijeme u dolinama Neretve i u sjevernom dijelu Hercegovine prouzrokovalo je nezapamćeno veliku štetu - naslov je teksta objavljenog 27. oktobra.

Podnaslov kaže kako je ''blizu Prenja znatno oštećeno oko dvadeset kilometara pruge''.

- Bujice su odnijele kuće u Dreždicama (u tekstu je vjerojatno krivo navedeno mjesto Drežnica tako ih novina navodi kao Dreždica, op.a.) i mnogim drugim mjestima. O strahovitim nesrećama u dolini Neretve i u sjevernom dijelu Hercegovine saznaju se nove pojedinosti. Katastrofa koja je zadesila Hercegovinu veća je nego što se mislilo. Svakoga časa dolaze novi podaci koji prikazuju užase ove katastrofe. Stradalo je više ljudi. Odnesene su stotine krovova - navodi se u tekstu. 

Dodaje se kako je ''u pojedinim predjelima Širokog Brijega nabujali potoci i bujice odnijeli su mnogo stoke, kućnog namještaja i manjih zgrada''.

-Upropašteno je tri stotine njiva, s kojih je zemlja tako reći odnijeta te se više ne mogu obrađivati. Prošle noći ponovno je udario strašan pljusak, praćen grmljavinom i sijevanjem munja, tako da je na više mjesta došlo do provale oblaka. Razbjesnjeli potoci rušili su pred sobom sve, valjajući ogromne kamenje, drveće, kolibe i kuće. Najteža nesreća desila se u blizini stanice Prenj, gdje je vladala oluja. Tu je provala oblaka bila toliko strašna da je cijeli teren bio razdrobljen, a visina poplavljene vode iznosila je nekoliko metara. Na željezničkoj liniji Konjic — Ostrožac — Jablanica — Rama — Prenj — Brežica osoblje se borilo više sati da spase vlakove. Željezničari su se izlagali velikoj opasnosti. Noću, uz pljusak kiše i grmljavine, obilazili su pruge dajući signale vlakovima pomoću lampi, jer ostali signali ni su funkcionirali. Na ovaj način spasili su više vlakova i stotine putnika - stoji u tekstu.

Dodaje se kako je ''voda rušila željezničke nasipe i propuste, potoci su obarali vagone''.

- Čitava dvadeset i četiri sata nevrijeme je bješnjelo. Sve lokomotive na pruzi su oštećene, a stotine putnika u vlakovima nalaze se na pruzi, odsječeni od prometa. Hiljade radnika upućeno je iz Mostara, Sarajeva i drugih mjesta da rade na uspostavljanju prometa, ali on neće biti uspostavljen još nekoliko dana. Voda je po procjeni stručnjaka raznijela oko 20 kilometara pruge. Ona je na više mjesta odnesena, a isto tako na više mjesta djelomično oštećena. Na cestama i prugama nalaze se mjestimično čitava brda kamenja i zemlje. Voda je srušila jedan ogroman kompleks brda u Neretvu, tako da je Neretva u blizini Prenja potpuno izmijenila svoj tok i raznijela prugu - navodi se.

Noć u pećinama

U tekstu se opisuje kako su ''stanovnici Dreždice proveli noć u pećinama''. '

- U mjestu Dreždici evakuirano je stanovništvo. Ljudi su sinoć proveli noć punu jeze i straha u okolnim pećinama, jer nisu smjeli da ostanu u kućama. Kada su se jutros vratili iz pećina u svoje domove, našli su pravu pustoš. Bujice su odnijele njihove kuće. Ostale su samo ruševine. Kod Prenja je zemlja zasula jednu lokomotivu i nekoliko vagona. Kad je željezničko osoblje pokušalo da lokomotivu i vagone izvuče iz zemlje, zemlja se iznenada odronila i zajedno sa vagonima propala u ponor. Neretva je nabujala nevjerojatnom brzinom i visoka je nekoliko metara. Jučer, prilikom hvatanja balvana na reci Neretva, rijeka je dohvatila Jovanku Domanović i ponijela, ali ju je spasio Muharem Arap. Mostarsko blato pretvoreno je u ogromno jezero. Voda je narasla preko 8 metara. 1914. godine kada su bile najveće kiše, voda nije dostigla ovu visinu. Na Širokom Brijegu odnijeto je mnogo kuća s pokućanstvom i stokom. Polovina toga mjesta nalazi se pod vodom. Garaža Ante Paradžika zajedno sa automobilom odnijeta je - stoji u tekstu.

Izvještava se i kako je ''na putu Gacko — Nevesinje isto tako šteta veoma velika''.

-Onemogućen je svaki promet. Svi mostovi na putu od Bradine do Jablanice pokvareni su i djelomično odnijeti. Oštećen je isto tako glavni državni put Sarajevo — Dubrovnik, tako da je svaki promet za nekoliko dana obustavljen. Više telegrafskih i telefonskih stubova oboreno je i odnijeto. Za posljednjih 35 godina nije nikada Konjički srez pretrpio ovoliku štetu. Narodni poslanik za Srez Konjic g. Alija Kadić sa predsjednikom općine tražio je hitnu pomoć. Jutrošnji vlak koji je trebalo da krene iz Sarajeva za Mostar otkazan je, a isto tako i drugi vlakovi - stoji u tekstu objavljenom u listu Pravda prije 87 godina.

Izvori:

-Digitalni arhiv Široki Brijeg

-Izvještaj o poplavama u dolini Neretve iz 1937.: Voda je srušila brdo, odnesene su kuće, ljudi su bili u pećinama… / Bljesak.info | BH Internet magazin

-Izvještaj o poplavama u dolini Neretve iz 1937.: "Razbješnjeli potoci rušili su sve pred sobom, voda je srušila brdo" (avaz.ba)

prilozi: Stranica lista Pravda, oktobar 1937. Digitalna arhiva Široki Brijeg, fotografije Mostar 1937, velika Neretva, Leo Wehrli, arhiv Cidom.

Priredili Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam/20241006)

Ploča iznad trgovine braće Mrav

Postoji jedna ploča od prije Prvog svjetskog rata koja je sačuvana. To je ploča s oznakom Trgovine braće Mrav – Jevtana i Simata, registrirana daleke 1860. g. Njihova se trgovinanalazila na kraju ulice Mala Tepa i na samom početku Kujundžiluka. Ploča je pisana ćirilicom i na talijanski, a na njoj piše: „Trgovina braće Jevtana i Simata Mrava 20. julija 1860 – Negozio dei Fratelli Mrav.“ U lijevom donjem kutu je slovo „E“, a u desnom „M“, ali nismo uspjeli odgonetnuti što znače.

Inače ta radnja je predmetom mostarske izreke „Dronja protjerala zeca kroz mrava“. Naime, za vrijeme jedne velike poplave, kad je Suhodolinom nabujali potok Dronja nosio sve što joj se našlo na putu, od kamenja, granja, stabala, nadgrobnih ploča pa čak i leševa, iz radnje vlasnika Zeca (koja se nalazila poviše Kulluka) odnijela je čeličnu kasu koja je proletjela kroz Mravovu magazu i uništila je.

Korišteni tekstovi iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

• Mostarski leksikon - Tibor Vrančić, 2020.

Fotografije:

Br. 1. - Ploča iznad trgovine braće Mrav;

Br. 2. - Kujundžiluk - prodavnica Sime Mrava 1960-ih.;

Br. 3. - Kujundžiluk - prodavnica braće Mrav 1970-ih.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov (Cidom team: 20240815)

Prije 119 godina, i sada – hotel Belvedere, Furka Pass

 

Hotel Belvédère, Furka Pass, Švicarska: Nekada i 2024.

Čuveni hotel Belvédère na prelazu Furka, Švajcarska!

Nekad: Hotel Belvédère bio je popularna destinacija 1960-ih i 1970-ih, posebno među obožavateljima Jamesa Bonda. Godine 1964. hotel je predstavljen u filmu o Jamesu Bondu "Goldfinger", gde se Bond (kojeg glumi Sean Connery) susreće sa Tilly Masterson. Slikovita lokacija hotela i zadivljujući pogled učinili su ga idealnim okruženjem za kultnu scenu.

2024: Premotajte film naprijed do danas, hotel Belvédère ostaje uglavnom nepromijenjen. Iako je 1990-ih napušten i ostavljen da propada, grupa entuzijasta kupila je hotel 2015. godine i započela renoviranje. Iako je zadržao svoj izvorni šarm, hotel sada nudi ažurirane sadržaje i smještaj. Promjene: Renovirane sobe i sadržaji. Poboljšana dostupnost i parking. Proširene mogućnosti za orestoran i zabavu. Unaprijeđene sigurnosne mjere

Ostalo isto: Pogled koji oduzima dah na prevoj Furka i okolne planine. Retro šarm i nostalgična privlačnost. Ikonična veza sa James Bondom.

Posjeta 2024: Doživite bezvremensku privlačnost hotela Belvédère, gdje živi Bondovo naslijeđe. Uživajte: Slikovite planinarske staze i planinski vidici. Istorijska putovanja i izložbe Jamesa Bonda. Ukusna domaća kuhinja i osvježenje. Nezaboravne prilike za fotografisanje.

Hotel Belvédère na prelazu Furka nastavlja da osvaja posjetiocve svojim jedinstvenim spojem nostalgije, prirodnih ljepota i kinematografske istorije.

(APTIV SiN, Cens.)

(spagos)

Iz stare štampe – Povrtlarstvo u Mostaru, oktobar 1927.

 

U Jugoslavenskom listu od 27. oktobra 1927. godine objavljen je tekst o povrtlarstvu u Mostaru.

(tekst donosimo u originalu, onako kako je i objavljen)

“Povrtljarstvo u Mostaru

Mostar, 26. oktobra.

Od vajkada je poznata Hercegovina sa svoje klime, za uspijevanje raznoga povrća, ali se ono prije sadilo samo za kućnu potrebu. Danas kad su to omogućila prevozna sredstva, danas se siju i sade veći kvantumi za pijacu u koliko pijaca nije udaljena od mjesta sadnje.

Baš usljed tih pogodnih prilika povrtljarstvo se je najviše i razvilo, od cijele Hercegovine u Mostaru i njegovoj najbližoj okolini. Od povrća se najviše goji kavada (crveni patlidžan), crni patlidžan, paprike, bamija, razne vrste tikve, krumpir, dinja bostan i t.d. Dok se kao jesensko i zimsko povrće goji: zeleni luk, prasa, salata, špinat, razne vrste kupusa i t.d. Od svega gore nabrojenog, najviše se goji za izvoz sitni luk (arpadžik), čija se produkcija svake godine povećava i usavršava, a u zadnje je vrijeme počeoosiguravati sebi tržište u stranim državama. U samoj Hercegovini je proizvedeno 12.000 kvintala arpadžika, te je prema vrijednosti izvoza plodina došao time arpadžik na drugo mjesto za ove naše pasivne krajeve. Jednu činjenicu ipak treba ustanoviti. Što je god do sada na tome polju učinjeno, učinila je privatna inicijativa i bez uticaja i pomoći države. Ali kako svaka struka imade svoje teške dane, tako nije ni ova ostala pošteđena.

Kad ne bi naše zemlje ovako bile strahovito izgladnjele, i kad bi sprave za natapanje naših polja bile praktičnije, davale bi duplu količinu plodine. Dok bogatiji seljaci posjeduju drvena kola za natapanje svojih zemalja, takovih kola ima u Hercegovini oko 200, dotle se većim dijelom natapa zemlja pomoću drvenih lopata i to ide dosta sporo, budući jedan seljak za jednu minutu može da izbaci jedan kvintal vode. Razvitak našeg povrtljarstva ponajviše usporava oskudica vode i gnojiva, jer obrada i uz navodnjavanje zahtijeva ogromne količine gnojiva, koga Hercegovina ne posjeduje, jer se naša stoka vrlo malim dijelom drži u štalama, nego je po više mjeseci u paši po planinama, usljed suše i oskudice vode i paše. Na samim Morinama u srezu Gatačkom pase preko 150.000 stoke iz okolnih i udaljenijih mjesta.

Jedino tržište za naše povrće osim Mostara, je Sarajevo, ali uslijed skupa prevoza i gradskih nameta nije gotovo moguće tamo izboziti izuzev slučajeva trafamde (raznog sazrijevanja). Tako ove godine propalo na vagone kavada (crvenog patlidžana) koje se nije moglo izvesti.

Baštovanstvo u Mostaru i okolini bi se još većma razvilo, kad bi država podigla jednu fabriku za konzerviranje svježega povrća, u kom bi slučaju mogla praviti jake konkurencije stranim fabrikama i tržištoma, koji se ne mogu uporediti sa kvalitetom našeg povrća. Država bi mogla i na taj našin da podigne naše povrtljarstvo, kad bi pomogla bar privatnu inicijativu. Kod podizanja povrtljarstva u našim krajevima, naročito bi trebali posvetiti pažnju okolnim selima oko Mostara kao što su: Buna, Ilići, Rodoč, Jasenica, Bačevići, Bijelo Polje, Blagaj i jednim dijelom Gnojnice.

O. Sefić H.”

prilog: Buna, kolo za navodnjavanje, 1930-ih

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije157 godina - Pogled na Pariz

 

Claude Monet, Jardin de l’Infante, 1867.

Mladi slikari su uvijek dolazili i odlazili u Louvre sa svojim ličnim dokumentima da proučavaju slike, kopiraju ih i stiču vještine starih majstora. Naravno, to nije bilo ništa za slikarskog revolucionara kao što je Claude Monet. Imao je druge planove kada je u aprilu 1867. pisao direktoru muzeja Émilienu de Nieuwerkerkeu tražeći pristup balkonu Louvrea: Monet je želio da naslika “Pogled na Pariz”. Prepoznao je ono što je ovaj stari grad nedavno ponudio: nove vidike, neočekivane perspektive. Prefekt Départment de la Seine, Georges-Eugène Haussmann, presjekao je put kroz Pariz, žrtvujući srednjovjekovne četvrti za široke bulevare. Više svjetla, više zraka, nisu samo progresivni slikari tog vremena htjeli napustiti atelje u korist prirode. Radikalni baron Haussman bi se takođe mogao nazvati ranim modernim impresionistom. Monet je naslikao tri slike na balkonu Luvra, čija je okolina upravo bila hausmanizovana.

Claude Monet, Quai du Louvre, 1867.

“Jardin de l'Infante” je jedan od njih, koji je sada u središtu izložbe “Monet i impresionistički grad” u Alte Nationalgalerie u Berlinu: Gledamo prema jugoistoku, kao kroz objektiv kamere, preko Quai du Louvrea i Seine preko novoizgrađenih bulevara Saint-Michel i Saint-Germain do Panteona, nacionalne kuće slavnih u kojoj je Claude Monet dugo bio počastvovan.

(welt)

(spagos)

"Le Jardin de l'Infante" je slika francuskog slikara Claudea Moneta nastala u proljeće 1867. Ovo vertikalno ulje na platnu je urbani pejzaž koji predstavlja Pariz viđen iz palate Louvre, sa Jardin de l'Infante u prvom planu. i crkva Saint-Étienne-du-Mont, Panteon i Sorbona s lijeva na desno na horizontu. Kupio ju je pijanista Charles Wilfrid de Bériot oko 1873. godine, a djelo se od 1948. čuva u Allenovom Memorijalnom muzeju umjetnosti u Oberlinu, Ohajo, u Sjedinjenim Državama.

(wikipedia)