Prije 24 godine – Provjera glasaćkih listića

 

Teško da je ijedan drugi sudija ikada pažljivije pregledao jednu probušenu kartu nego Robert Rosenberg te subote u novembru 2000. godine u Fort Lauderdaleu. Činilo se da pola Floride u to vrijeme uzrujano provjerava glasačke listiće. Fotograf je povukao okidač i stvorio savršen simbol za izborni debakl. Fotografija je obišla svijet, koji se dijelom zabavljao, a dijelom ostao šokiran saznanjem da su izborni podaci na Floridi obrađivani pomoću kartica - iako nije bilo jasno da li je, i gdje, glasač legalno probio rupu na svojoj kartici.

Trka između demokratskog kandidata Ala Gorea i republikanca Georgea W. Busha bila je izuzetno tjesna na Floridi, za razliku od svih drugih mjesta. Ljudi su uzrujano brojali, držali izbušene karte u pravcu neonskog svjetla, ili ih pregledavali pomoću lupe. Gubitak povjerenja bio je ogroman. U decembru je Vrhovni sud odlučio, u interesu pravne sigurnosti, da je Bushova prednost pred Goreom od 537 glasova validna. Država Florida pripala je Bushu, koji je time postao američki predsjednik.

Danas, pet dana uoči američkih predsjedničkih izbora između Donalda Trampa i Kamale Haris, sistem prebrojavanja je mnogo bolji, kažu. Što ne znači da je zemlja imuna na postizborna trvenja.

(nzz)

-:-

Predsednički izbori u SAD 2024. biće održani u utorak 5. novembra 2024. godine, a zvanični rezultati Izborničkog glasanja biće objavljeni 6. januara 2025. Ovo su 60. predsednički izbori po redu u SAD, a održavaće se zajedno sa izborima za sva mjesta Predstavničkog doma, i 33 mjesta, odnosno oko trećine Senata.

(spagos)

Iz starog Mostara – Pošta iz Mostara, januara 1928. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 11. januara 1928 godine, objavljen je prilog pod naslovom Pošta iz Mostara:

“Pošta iz Mostara

Isplata zemljišta pod vojnim logorom

Mostar 9. januara

Saznajemo, da će se isplata zemljišta pod vojnim logorom plaćati tako, da će svi vlasnici, bez obzira na broj dunuma i svota dobiti 40 posto procjenjene vrijednosti.

Mi držimo da je to nezgodno, jer ima novih vlasnika, koji su puki siromasi, a koji imaju po par stotina metara, te očekuju na isplatu ko ozebo sunca.

U koliko se želi, da se pomogne siromašnim vlasnicima, držimo, da bi onim manjim trebalo isplatiti cijelu procjenjenu sumu, kako bi je mogli upotrebiti u privredu i možda sebi osnovati pravu zaslužbu. Budu li ovako na male dijelove primali to će potrošiti, a da se neće pomoći. Isplata bi se mogla tako udesiti, da se većim vlasnicima plate manji procenti u koliko ne dostaje novca, da se sve od jednom plati.

Opasnost od pasa

Tuže nam se mnogi građani, da su u vječitom strahu pred psima kad prolaze noću kroz ulice grada, jer su stalno izloženi opasnost od ujeda pasa. Tako je neku večer u gradu napao pas na jednog ovdašnjeg učitelja, kojem je poderao sve hlače i jedva uspio da ga se oslobodi.

Držimo da bi bila dužnost i policije i gradske općine, da se brinu, kako bi se građani obezbijedili od ove napasti.

Prosjačenje

"Jugoslavenski list" se je jednom prilikom osvrnuo i iznio jednu sliku prosjačenja po gradu! Danas je Mostar poplavljen sirotinjom, koju susretate na svakom ćošku i koja, pružanjem ruku moli milostinju. Ima i zdravih i sposobnih za rad, ali su usljed nestašice posla prisiljeni na ovaj korak, samo da prežive, makar i traženjem milostije, a ima i nemoćnih i kljastih, koji su nesposobni za svaki rad. Dugo se je u Mostaru govorilo o podizanju "uboškog doma", ali je i ta ideja zaspala, kao što su zaspale i mnoge druge lijepe ideje. Bilo bi vrlo poželjno da se jednom ozbiljno priđe k ostvarenju jednog takovog doma, kako bi se uklonila strašna slika prosjačenja po gradu, na koju se svaki čovjek zgrožava.

OHS"

prilog: Mostar, 1920-ih.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda)

Prije 50 godina - “Borba na život i smrt”

 

“Rumble in the Jungle”, “Makljaža u džungli”.

Alijev menadžer Gene Kilroy prisjeća se legendarnog bokserskog meča u Zairu. Nikada nije bilo borbe za titulu u vrhunskoj klasi profesionalnog boksa na afričkom kontinentu. I nikada ranije nisu bile plaćene takve gigantske nagrade. I svjetski prvak George Foreman i njegov rival, bivši šampion Muhammad Ali, dobili su po pet miliona dolara.

30 oktobra je punih 50 godina od meča, u kome su se najbolji teškaši svog vremena borili u meču u četiri sata ujutro na "Stadionu 20. maj" u Kinshasi (tada Zair, sada DR Kongo) koji je označen kao "borba stoljeća" . Tučnjava, koja je imala slogan "Rumble in the Jungle" koji je kreirao Ali, imala je ishod kakav je rijetko ko očekivao. Foreman, olimpijski šampion 1968. godine, bio je izraziti favorit. Dvije godine nijedan protivnik koji je bio u ringu sa “puncherom”, “udaračem” iz Teksasa, koji je bio neporažen u 40 profesionalnih borbi, nije stigao do treće runde. Foreman je u januaru 1973. svrgnuo Joea Fraziera s trona kao svjetskog prvaka, srušivši ga šest puta u dvije runde. Ali, olimpijski šampion iz 1960. godine, tada 32 i sedam godina stariji od Foremana, u isto vrijeme se borio sa punim brojem rundi, sa svojim rivalima. Mnogi su vjerovali da je "Najveći" prošao svoj sportski vrhunac nakon što mu je 1967. oduzeta titula svjetskog prvaka zbog odbijanja odlaska u rat i bio je primoran da pauzira više od tri godine.

22 sekunde prije kraja osme runde, Ali je udarao u toploj, vlažnoj tropskoj noći 30. oktobra. Brzom desnom se otrgnuo od konopa i uputio dvije kombinacije lijevo-desno. Ukupno je devet puta udario Foremanovu glavu. Svetski šampion je pao na zemlju u usporenom snimku.

Ovaj poraz, priznao je poraženi čovjek prije deset godina, uzeo mu je sve: "Moje samopoštovanje, moje dostojanstvo, moj ponos."

Kada je Foremanu sudija odbrojio, Gene Kilroy je prvi projurio kroz konopce u ring kako bi zaštitio Alija od razbješnjele gomile. Tadašnji 39-godišnjak. Geneje bio njegov najbliži prijatelj, povjerenik i poslovni menadžer.

Danas je on posljednji živi član užeg kruga okoAlija, koji je umro u junu 2016. godine.Kilroy živi u Las Vegasu. Kada obilazite njegovu vilu, mislite da šetate kroz muzej boksa. Zidove, vitrine i ormariće krase vrijedni predmeti pobožnosti poznatih boksera iz različitih epoha.

Njegovo pamćenje je takođe fenomenalno. Kada govori o spektaklu Svjetskog prvenstva u Africi, zvuči kao da se to dogodilo tek jučer. Na pitanje, da li je ispravno primijetiti da je on više patio tokom borbe nego njegov herojski bokser? Gene Kilroy kaže: Ne možete zamisliti koliko sam se loše osjećao, koliko me je srce boljelo. Udarci koje je Foreman upućiivao bez prestanka između druge i šeste runde, bili su pravi topovski meci, i učinili su da se osjećam uplašeno i tjeskobno. Kada su pesnice brutalno udarile, pokušao sam da sa njim podelim bol koji je Ali morao da izdrži - po motu: Zajednička patnja je prepolovljena patnja.

-:-

U osmoj rundi Foremanova koordinacija vidno je oslabila, udarci su mu bili puno manje precizni, uz nedostatak snage. Nakon što je proveo gotovo cijelu rundu napadajući Alijev gard i torzo slabim udarcima, su preostalih 15-20 sekundi, Ali je iskoristio Foremanove umorne ruke i jedva prisutni gard za nekoliko pojedinačnih udaraca, a zatim jaku kombinaciju od 5 udaraca u Foremanovu glavu, nakon čega je Foreman nekoliko trenutaka teturao i potom pao na tlo. Ostao je ošamućen na trenutak, ponovno je ustao, ali mu je sudije već bio odbrojao, prije nego što je mogao ponovno ispravno stajati.

Ali je pobijedio u ovoj borbi i postao drugi teškaš koji je vratio titulu, nakon Floyda Pattersona - protivno nepisanom bokserskom zakonu "Oni se nikad ne vraćaju".

(welt)

-:-

Muhammad Ali je rođen 17. januara 1942. u Louisvilleu, Kentucky, rođeno ime mu je bilo Cassius Marcellus Clay Jr.; Umro je 3. juna 2016. u Scottsdaleu, Arizona. Bio je američki bokser, i jedina osoba koja je držala titulu neprikosnovenog svjetskog prvaka, koju je osvojio tri puta u karijeri. U početku karijere je bio poznat pod imenom Cassius Clay, sve do 1964. godine.

Bio je jedan od najvažnijih boksera teške kategorije i najistaknutijih sportista 20. stoljeća, a Međunarodni olimpijski odbor ga je 1999. godine izabrao za "sportistu stoljeća". Konkretno, bokswrski mečevi s Joeom Frazierom (3 puta, 1971.-1975.), Kenom Nortonom (3 puta, 1973.-1976.) i Rumble in the Jungle protiv Georgea Foremana (1974.), koji su 1970-ih emitirani širom svijeta na TV-u , smatraju se klasicima borbi teške kategorije.

Osvajač je i zlatne medalje u poluteškoj kategoriji na Ljetnim olimpijskim igrama 1960. u Rimu.

-:-

George Edward Foreman je rođen 10. januara 1949. u Marshallu, Texas, bivši je američki bokser teške kategorije čija je profesionalna karijera trajala od 1969. do 1997., što je jedna od najdužih karijera u istoriji boksa. Foreman je bio neprikosnoveni svjetski prvak (WBC, WBA) od januara 1973. do oktobra 1974., te ponovno IBF i WBA svjetski prvak od novembra 1994. do marta ili juna 1995. godine. Godine 1998. časopis Ring ga je rangirao kao četvrtog najboljeg boksera teške kategorije svih vremena, iza Muhammada Alija, Joea Louisa i Evandera Holyfielda. Kao amater osvojio je zlatnu medalju u teškoj kategoriji na Ljetnim olimpijskim igrama 1968. u Mexico Cityju. Nakon boksačke karijere radio je kao propovjednik, sportski komentator i poduzetnik.

(spagos)

Prije 143 godine – Obračun kod OK korala

 

26 oktobra 1881. godine dogodio se obračun kod O.K. Coralla. Pucnjava revolverima trajala je svega 30 sekundi, a ispaljeno je isto toliko metaka, oko 30. Ovaj obračun ostao je zabilježen kao jedan od mitskih događaja Divljeg zapada.

(NerminTulić)

-:-

Obračun kod O. K. Corrala jedan je od najčuvenijih obračuna na Divljem zapadu. Odigrao se 26. oktobra 1881. godine.

U malenom gradiću Tombstoneu u Arizoni sukobili su se na jednoj strani predstavnici zakona, klan Earp, a na drugoj strani banda klana Clanton.

U klanu Earp bili su braća Earp: Morgan, Wyatt i Virgil te doktor stomatolog Doc Holliday koji je bio Wyattov prijatelj. U klanu Clanton bili su mlađi brat Billy, Frank, braća McLaury, Ike Clanton kao vođa bande, Bily Claiborne te Pete Stevens.

Povod borbi je bila prevlast u gradu te je u krvavom obračuno stradalo nekoliko članova obitelji Clanton, a od obitelji Earp samo su dvojica lakše ranjena. Na početku borbe Ike Clanton kukavički je pobjegao te ostavio ostale da se bore. Mlađi brat Ikea Clantona prvi je poginuo u borbi. Za osvetu, klan Clanton je poslije nekog vremena ubio Morgana Earpa u zasjedi pucavši mu u leđa.

Poslije obračuna vođa bande Ike Clanton sasvim se povukao iz borbe za prevlast te je ostatak života proveo na svome ranču u blizini Tombstonea.

(wiki)

-:-

"Obračun kod O.K. korala“ (Gunfight at the O.K. Corral) je američki vestern film snimljen 1957. režija John Sturges.

Temelji se na istinitim događajima vezanim uz znameniti obračun kod O.K. korala, koji se zbio u gradiću Tombstone u Arizoni 1881. godine.

Historijske činjenice

Radnja prikazuje kako su se njegovi glavni sudionici - čuvar zakona Vajat Erp (Wyatt Earp), glumio ga je Bert Lankaster (Burt Lancaster) i profesionalni kockar Dok Holidej (Doc Holliday), tumači ga Kirk Daglas (Douglas) - upoznali i sprijateljili, ali i došli u sukob sa kriminalcima sa kojima će se konačno obračunati u Tombstoneu.

Ovaj film, kao i brojna druga holivudska ostvarenja na istu temu, uglavnom ignorirao historijske činjenice te je tako, između ostalog, obračun koji je u stvarnosti trajao 30 sekundi prikazan kao izuzetno dug i iscrpljujući sukob na kraju filma.

Vrhunac slave

Publici se, međutim, film izuzetno dopao, čemu je značajno doprinijelo uspješno partnerstvo Lankastera i Daglasa koji su tada bili na vrhuncu slave i popularnosti, ali i dopadljiva muzička podloga Dimitrija Tiomkina, uključujući pjesmu od koje je Frenki Lejn (Frankie Lane) kasnije učinio hit.

(avaz)

(spagos)

Prije 120 godina – Metro NY

 

Iz tunela na svjetlo

Nije to bio prvi metro – bio je otvoren u Londonu 1870. godine – a nije bio ni najlepši. U ovoj kategoriji takmiče se Moskva, Stokholm i Kaohsiung na Tajvanu. Njujorški metro, kakav je ovaj grad sada, morao je iznad svega funkcionisati kako treba. Nakon dobre četiri godine podzemnih radova, prvi podzemni vozovi su krenuli na zapadnom Menhetnu 27. oktobra 1904. od gradske vijećnice do 145. ulice. A bez mreže metroa, grad bi u nekom trenutku propao zbog saobraćaja - samo prošle godine prevezao je preko dvije milijarde putnika.

Kao i sve u New Yorku, podzemna je bila mjesto mitova i priča: od ranih pjesama poput "Come Take a Ride Underground" do muzičkog spota Michaela Jacksona "Bad", u režiji Martina Scorsesea, do carstva Lawrenceovog Fishbournea koji je svirao " Bowery King” u “John Wick 4”. Svako ko se iz pljesnivih tunela prepunih pacova izvuče na nivo ulice i iznenada se vrati usred surovog svjetla i brzog života Menhetna, s pravom se zapita zašto postoje drugi gradovi.

(welt)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Avenija

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Avenija. Ulica, naselje. Avenija je zamišljen kao projekt transferzale Mostara, spajanje juga sa sjeverom, a kako bi se donekle rasteretio promet kamiona u gradu. Trasiranje i izgradnja započeta je još davne 1962./63. g., da bi se negdje koncem 1964. g. završila četverotračna ulica dužine oko jednog kilometra kojoj je dato ime Avenija 14. februara. Prije početka gradnje tu su bili voćnjaci s kajsijama i trešnjama, a između njih travnjaci pogodni za igranje nogometa dječurlije. Uskoro se počinju graditi i ostali objekti na ovom potezu, Ekonomska i Deseta osnovna škola, stambene zgrade, tri trokraka nebodera poznata kao Zvjezdare. Danas je to ulica Kralja Tomislava. Tek izgradnjom i stavljanjem u funkciju novoizgrađenog mosta koji povezuje sjever Avenije sa Zalikom i dalje prema Sarajevu, kolokvijalno nazvanog most Sutina, početkom 2018. g., uveliko je rasterećen promet kroz najprometniji dio grada.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Avenija - asfaltiranje (Ćiro Raič) 1964.

Avenija 1989.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Grad koji mostovima spaja prošlost i budućnost

 

Izborom čitalaca popularnog magazina National Geographic, Sarajevo je proglašeno najboljom svjetskom destinacijom za 2025. godinu, što predstavlja izuzetno priznanje za grad bogat historijom i kulturnim naslijeđem. Među mnogim atrakcijama koje su doprinijele da se naše šeher Sarajevo, s višestoljetnom historijom, nađe na ovoj prestižnoj listi, ističu se i brojni mostovi koji već stoljećima spajaju obale i ljude sa lijeve i desne strane rijeke Miljacke.

Svaki od tih mostova nosi sa sobom posebnu priču i simbol je različitih epoha kroz koje je Sarajevo prošlo. Šetnja duž Miljacke i zastajanje pored svakog mosta najbolji je način da se otkrije duša grada i bolje razumije njegova prošlost, ljepota i jedinstvena arhitektura.
Bilo bi predugo ispričati sve priče koje nose sarajevski mostovi, pa je dovoljno izdvojiti nekoliko najpoznatijih, medju kojima su svakako mostovi Latinska i Šeher-ćehajina ćuprija. Ovi mostovi nisu samo građevine, već simboli različitih epoha koje su oblikovale Sarajevo.

Šeher-Ćehajina ćuprija nalazi se tik do poznate Inat kuće i pretpostavlja se da je izgrađen u 16. ili 17. vijeku. O imenu Šeher-Ćehaja postoje mnoge priče. Jedna predaja kaže kako je gradnju mosta finansirao izvjesni Alija Hafizadić, a druga, poznatija među Sarajlijama, veli kako je graditelj ćuprije bio čuveni Hadži Husein, šeher-ćehaja (upravitelj) grada. On je, vjeruje se, umro prije nego je most sagrađen. Kada je vijest o njegovoj smrti stigla do njegovog sina Mustafe u Stambol, ovaj odluči da se sa ženom vrati u Sarajevo i dovrši izgradnju mosta. Postoji legenda prema kojoj je u Šeher-ćehajinu ćupriju bio ugrađen veliki dijamant. Međutim, nedugo poslije završetka mosta dijamant je nestao. Pasvandžije (čuvari čaršije) tragali su za kradljivcem od kuće do kuće, da bi se ispostavilo da je jedan zaljubljeni mladić dijamant ukrao za svoju djevojku. Ganut njegovom velikom ljubavlju sarajevski kadija (sudija) se smilovao i oslobodio mladića, ali dijamant više nikada nije ponovo ugrađen u most. Šeher-ćehajina ćuprija proglašena je 2005. godine nacionalnim spomenikom BiH.

Drugi, ne manje poznat most, zapravo jedan od najstarijih i najpoznatijih mostova preko Miljacke je Latinska ćuprija koja se prvi put pominje u popisu iz 1541. godine gdje se navodi kako je most podigao izvjesni sarač Husein, sin Širmedov.
Iz jednog kasnijeg dokumenta može se zaključiti kako se radilo o drvenom mostu, koji je ubrzo porušen i umjesto kojeg je sarajevski ajan Ali Ajni-Beg izgradio kamenu ćupriju.
Taj kameni most je 1791. odnijela velika poplava, nakon čega je 1798. godine, iz sredstava koje u dobrotvorne svrhe zaviještao ugledni sarajevski trgovac Abdulah Briga, Latinska ćuprija izgrađena u svojoj današnjoj formi.
Ime je Latinska ćuprija dobila po Latinluku, mahali na lijevoj obali Miljacke, koju su naseljavali sarajevski katolici.
Od 1918. godine Latinska ćuprija zvala se Principov most, po Gavrilu Principu, koji je svega nekoliko metara od ovog mosta izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj događaj, poznat kao Sarajevski atentat, bio je povod za početak Prvog svjetskog rata. Prvobitno ime mosta- Latinska ćuprija mu je vraćeno 1992. godine.

I za kraj kratke šetnje kraj Mijacke, zastaćemo kraj željeznog pješačkog mosta na Skenderiji, na čijem mjestu je osmanski namjesnik Skender-paša, po kojem jedan čitav kraj na lijevoj obali Miljacke nosi ime Skenderija, podigao drvenu ćupriju krajem 15. ili na samom početku 16. vijeka.
Hirovita Miljacka često je odnosila sarajevske drvene ćuprije, pa je tako bilo i sa Skenderijom. Austro-ugarska uprava tome je stala u kraj, pa je regulirala tok Miljacke i nanovo sagradila brojne mostove, među kojima 1893. godine i željeznu Skenderiju.
U Sarajevu postoji predanje, koje nema potvrdu niti u jednom pisanom dokumentu, da je ovaj most projektovao čuveni Aleksandar Gustav Ajfel, arhitekt čuvenog Ajfelovog tornja u Parizu. No, iako nema zvanične potvrde za to, medju Sarajlijama je ovaj most poznat kao Ajfelov.

Sarajevo: Najbolja svjetska destinacija za 2025. – grad koji mostovima spaja prošlost i budućnost – Priče i sjećanja

Bakina poruka

 

Možda dvadesetogodišnjaci današnjice nisu ni pomislili, da smo mi, moja generacija sada bake: Nosili smo vrlo kratke suknje, uske hlače, visoke čizme, a nismo nosile grudnjak.

Slušali smo Led Zeppelin, Who, Beatlese, Roling Stones, Jimi Hendrix i Janis Joplin.

"Voziti se" Mini Cooper i motocikle jako cool, pušili duhan, pili gintonike i viski, išli smo na glazbene festivale usred blata, možda i plesali u gužvi, živjeli smo jako duge dane, jer nismo imali internet, smartphone, društvene mreže, i nije nas bilo briga, vrlo malo o TV-u.

"Ovo bi trebali znati: nikad nećeš biti cool kao što je tvoja baka bila. Neko ti je ovo morao reći."

Baka Barbara

(facebook)

Iz starog Mostara – Isprika jednog željezničara, Jugoslavenski list, od 7.januara 1928. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 7. januara 1928 godine, objavljen je tekst o interesantnoj isprici jednog željezničara i posljedicama toga:

“Isprika jednog Željezničara

Jučer je podnešena prijava protiv Riste Simića, željezničara, koji je okasnio u službu, ali da se ispriča i nađe izvinu za svoje zakašnjenje, proturio je vijest, da je bio zajažen put u nekoliko švelera (pragova) koje su nepoznati stavili na prugu u nakani da ustave i opljačkaju voz. Ova vijest, brzo je doprla u Mostar i mnogi putnici, koji su imali putovati prugom Mostar – Žitomislići (gdje se ovaj slučaj zbio) odmah su odustali od putovanja bojeći se razbojničkog napadaja na voz. Međutim brzo se stalo u kraj ovoj prozirnoj obrani željezničarevoj pa će revni službenik odgovarati za proturanje ovakovih vijesti”

prilog: voz na želj stanici u Mostaru.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda)

Prije 97 godina – Naručeno buđenje

 

London. Ona stoji mirno, sa jednom rukom u džepu jakne, u drugoj se nalazi puhaljka kojom rutinski cilja uvis. Ali, ono što Mary Anne Smith, sa slike, cilja svojim oružjem nisu divlje životinje, već nježni spavači.

U visoko industrijaliziranoj Engleskoj radnici su morali ići u tvornicu u svaki mogući i nemogući sat. Svako ko je kasnio rizikovao je pristup smjeni, platu ili čak posao, što je značilo izvjestan pad u siromaštvo. Zbog toga su radnici angažovali takozvane budilnike, od kojih je Smith bila jedna od najpoznatijih u istočnom Londonu. Svake noći osim nedjelje ustajala je u 3 sata ujutro, hodala ulicama sa puhaljkom i ispuhivala osušeno zrno graška na prozore svojih mušterija, sve dok nije bila sigurna da ih je zveket mahunarki probudio.

Usluge od Smith bile su tražene godinama, a mnogi stanovnici istočnog Londona plaćali su joj šest penija sedmično za njene injekcije graška.

Sat budilnik pokazao se kao nenadmašna konkurencija i učinio je njen posao zastarjelim - ali tek nakon što je Maryina kćer Molly, još punih 20 godina koristila istu puhaljku da budi svoje mušterije.

(nzz)

-:-

Izum jednog od prvih budilnika pripada čovjeku po imenu Levi Hutchins iz SAD. Godine 1787. razvio je budilnik, koji se oglašavao samo u jednom trenutku. Osim toga, dnevnički zapis čovjeka po imenu Samuel Pepys sugeriše da je mehanički budilnik postojao još u 17. stoljeću.

Ipak, prvi zvanični patent za mehanički budilnik podnio je Antoine Redier, pronalazač iz Francuske, 1847. godine. On je omogućavao podešavanje vremena alarma.

Naravno, takav sat je imao i svoju cijenu, i za niske radničke plate krajem XIX i početkom XX stoljeća, bio je nezamislivo skupa stvar.

(spagos)

Prije 69 godina – Proizveden prvi Fićo

 

Na dan 18. oktobra 1955. godine, s proizvodne trake u Kragujevcu, sišao je prvi od 923.487 automobila "Zastave 750", simbola SFR Jugoslavije. Najzaslužniji za ovaj poduhvat bio je Prvoslav Raković, legendarni direktor Zastave. U razdoblju od 30 godina (1955-1985) proizvedeno je 923.487 primjeraka Zastave 750, objavile su Nezavisne novine navodeći kako je Fićo motorizirao tadašnju Jugoslaviju i postao statusni simbol domaćinstva. Iako je mogao razviti samo 110 km na sat, njime se putovalo na ljetovanje i u inozemstvo a jedno vrijeme, bio je treći najprodavaniji automobil u Europi, iza Bube i Citroena 2cv. Snaga motora bila je od 23 do 27 konjskih snaga.

Osim u službi građana, bio je i u službi policije, domova zdravlja i pošte.

Starije generacije su obuku za vožnju i polaganje vozačkog ispita obavljele u fići, prva kupljeni automobiloi, bili su fiće. Sa fićom se stizalo na more, pa i do Trsta. Iako je bio službeno upisan kao automobil za 4 osobe, čest slučaj je bio da se u fići nalazilo 5 i više osoba. 

Vlasnici neobičnog rekorda bivše Jugoslavije au 26 travničkih maturanata, iz 1969. godine, koliko ih se tada uguralo se u Fiću i kao nagradu osvojili osvojili novog Fiću, kojeg su poklonili profesoru, a on onda prodao svog starog fiću, i finansirao njihov odlazak na ekskurziju u Dubrovnik. Naravno tada nije ni postajala Guinnessova knjiga rekorda, a da jeste, sigurno bi bili zapisani u nju.

O fići, na ovom mjestu pišemo u povodu njegovog rođendana, i pobudimo uspomene na vožnje u fići, u nekim drugim vremenima.

Iako se više ne proizvodi punih 39 godina, na ulicama se još uvijek mogu susresti, pojedini dobro očuvani primjerci, a jedan od njih je svakako i mostarski fićo sa natpisom "Velež Mostar", koji se provoza ulicama Mostara u vrijeme odigravanja Veležovih domaćih utakmica.

spagosmail: Priča o Fići – Prije 65 godina proizveden prvi Fićo

(spagos)

Prije 56 godina – Pobjeda “fosbury” stila

 

Richard “Dick” Fosbury nipošto nije bio jedan od najboljih sportista SAD, kada se takmičio u skoku u vis na Olimpijskim igrama 1968. u Mexico Cityju.

Tada 21-godišnji student više je važio kao samotnjak. A imao je i svoje ideje o sportu, koji je tada uključivao skok u vis, preskakanjem trbušnom tehnikom. Prilikom pokušaja skoka uvis on je toliko loše doskočio da je slomio ruku.

Fosbury je tada počeo govoriti, da je uspješnije i manje sklono ozljedama, razmišljati o drugim tehnikama. Stoga je odlučio, da više biomehaničkog smisla ima preletjeti prepreku unatrag, tj. leđima preko letvice.

20. oktobra 1968. godine prvi put je pokazao koliko je njegova metoda uspješna, preskočivši 2,24 metra i osvojivši zlato na Olimpijskim igrama u Mexicu. Nakon toga se oprostio od takmičarskog sporta. Preminuo je 2023. u 76. godini života.

Ali Fosburyjev skok, nazvan "flop", što u prevodu neuspjeh, bio je toliko uvjerljiv, uspješan i opšteprihvaćen, da se i dan danas praktikuje u atletici.

(welt)

-:-

Prije fosburyi (leđne) tehnike skokovi uvis su se vršili tehnikom škarica, tzv. prekoračna tehnika, zatim "zgrčke", i onda opkoračna (trbušna) tehnika. Malo starija raja, koja je u školu išla prije ere Fosburyja, na fizičkom su skakali u vis, jednom od gore nabrojanih tehnika

-:-

Svjetski rekord u skoku vis drži Javier Sotomayor (Kuba) koji je 23. jula 1993. godine preskočio do danas nevjerovatnih 245 centimetara. Od tada pa do danas, isčekuje se obaranje ovog svjetskog rekorda starog 31 godinu

-:-

U ženskoj konkureciji svjetski rekord drži Ukrajinka Jaroslawa Mahutschich, pošto je 7. jula 2024. godine, na takmičenju Dijamanstske lige u Parizu, neposredno prije Olimpijade, preskočila 210 centimetara i tako nadmašila 37 godina star rekord Bugarke Stefke Kostadinove, koja je 1987. godine preskočila 209 centimetara.

-:-

(spagos)

Vojno groblje

 

Južno od Južnog logora nalazi se Vojno groblje, većini Mostaraca potpuno nepoznato. Zadnje sahrane ovo groblje bilježi tijekom Drugog svjetskog rata. Pokapani su u njega ubijeni pod talijanskim vojnim vlastima, ubijeni prema osudi mjesnoga civilnog suda, poginuli Talijani i Nijemci.

Na ponovljenom natječaju za glavnog liječnika bolnice (Stara bolnica) prijavilo se čak 35 kandidata od kojih su dvanaestorica bila iz Beča, a ostali iz Trsta, Krakova, Sarajeva i drugih mjesta. Nakon podrobnog vaganja kandidata odabran je dr. Anton Foyarewitz, porijeklom Austrijanac, a koji je dotad tu funkciju obavljao u Rudarskom društvu kod Graza, Austrija. Nažalost, u daljnjim godinama počesto se razbolijevao. Otišao je na liječenje u Beč, ali samo nekoliko dana nakon povratka u Mostar iz Beča umro je 3. novembra 1901. Sahranjen je na Vojnom groblju, ali je obiteljski nadgrobni spomenik Foyarewitza još vidljiv.

Doduše, sahrane su vršene i nakon Drugog svjetskog rata, ali mnogo rjeđe, a onda je groblje zapušteno, postupno devastirano, spomenici razbijeni, korišteni za izgradnju kuća i vikendica, a naročito poslije rata od 1992. do 1995. godine. Nakon toga groblju se ne može ni prići, jer je ranije asfaltirani put potpuno uništen, naneseni su šut i zemlja i groblje je pretvoreno u običnu poljanu sa zaraslom travom. Ponegdje se vide ostaci grobova i nadgrobnih spomenika koji nisu odgovarali nijednom vandalu za upotrebu prilikom gradnje kuće ili nekoga drugog objekta. Premda je to Vojno groblje, u njemu nisu pokapani isključivo vojne osobe.

Sa sjeverne strane groblja i danas postoji kapela s križem i malim stepeništem, čija skladna arhitektonska izvedba jasno govori da se ovdje radi o planski rađenom groblju. No, nedavno je uz angažiranje udruge Werk i Austrijskog veleposlanstva groblje očišćeno i dovedeno u prihvatljivo stanje.

Korišteni tekstovi iz knjiga:

• Domaći stranci - Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov, 2023.;

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

• Mostarski leksikon - Tibor Vrančić, 2020.

Fotografije:

Br. 1. - Bišće polje - vojno groblje, 1990;

Br. 2. - Bišće polje - vojno groblje (grob Antona Fojarewiza) 2005.;

Br. 3. - Bišće polje – kapelica na vojnom groblju 2013.;

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)

Prije 60 godina - Dozvola za uzbuđenje

 

Aston Martin je proslavio 60 godina partnerstva s franšizom James Bonda, stvarajući ekskluzivni model inspiriran klasičnim DB5, koji se prvi put pojavio u Goldfingeru 1964., a vozio ga je i Daniel Craig u Skyfalu iz 2012.

14 oktobra 2024., u Gaydonu, Velika Britanija Aston Martin s ponosom predstavio DB12 Goldfinger Edition, izrađen od strane ultraluksuznog brenda prilagođene personalizacije Q by Aston Martin, uz proslavu 60 godina kultne veze između Aston Martina i Jamesa Bonda.

Ono što je postalo jedno od najznačajnijih partnerstava u istoriji kinematografije počelo je snimanjem filma Goldfinger 1964. godine, kada je Aston Martin DB5 imao debi na filmskom platnu.

DB5 je postao jedan od najprepoznatljivijih automobila na svijetu i ključni korak u slavnoj 'DB' liniji, a najnovija evolucija u toj liniji dobija tretman 007.

Kako bi se obilježila ova historijska prekretnica, samo 60 primjeraka DB12 Goldfinger izdanja biće pušteno u prodaju širom svijeta, odajući počast vezi, koja se protezala preko polovine slavne 111-godišnje istorije Aston Martina.

(tt)

(spagos)

Iz stare štampe – Pošta iz Mostara, 1928. godine

 

Jugoslovenski list od 14. marta 1928. godine objavio je tekst pod naslovom “Pošta iz Mostara” u kojem se govori o podizanju nadgrobnog spomenika Mujagi Komadini. Autor je bio Omer H. Sefić.

“Pošta iz Mostara

Mostar, 12. marta.

Podizanje nadgrobnog spomenika bivšem načelniku Mujagi Komadini

Jedan od najzaslužnjih gradskih otaca u Hercegovini je bez sumnje bivši mostarski načelnik rahmetli Mujaga Komadina. Njegova ie zasluga, da danas u Mostaru postoji više modernih zgrada, kakvih nema ni u mnogo većim gradovima. On je podigao gradsku banju, kojoj nema ravne na cijelom Balkanu, a koja je dika svakog Mostarca. Elektritno svjetlo, mostovi, javni nužnici i mnoge druge više i manje zgrade, koje ukrasuju grad, djelo su rahmetlije. Na kulturno prosvjetnom polju grada i građana, stekao je rahmetlija mnoge i mnoge zasluge i t. d. Obitelj ovog velikog čovjeka, podiže mu ovih dana nadgrobni spomenik, koji ée biti jedan od najljepših nadgrobnih spomenika naših velikana. Ovaj spomenik pravlen je u Sarajevu kod klesarsko-kiparske firme Rephan i Matiievié a koštaće oko 50.000 dinara. Natpis za spomenik dao je poznati alim Muhamed ef. Dizdar, direktor šeriatske gimnazije u Sarajevu. O.H.S.”

prilog: mezar Mujage Komadine, Lakišića džamija u Mostaru, (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Koje gradove je povezivao prvi evropski autoput?

 

Tada su ljudi tek upoznavali saobraćajne gužve: prvi autoput na svijetu otvoren je prije 100 godina, svečanom činom 21. septembra 1924. godine. Bila je to prva dionica “Autostrade dei Laghi” (“Autoputa Jezera” ”) između Milana i Varezea u Italiji. I to baš u Italiji, prije dugih, gdje je, za razliku od Velike Britanije, Njemačke ili Francuske, još uvijek bilo malo automobila: jedan automobil na 1.000 stanovnika – što je stoti dio onoga što se trenutno vozi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Inače, putevi u Italiji u to vrijeme bili su dizajnirani tako, da vožnja automobila nije bila baš ugodna. Bilo je dosta toga da se popravi kada je inženjer Piero Puricelli stupio na scenu 1920. godine sa svojim revolucionarnim projektom autoputa.

Po prvi put će se graditi put koji će prvenstveno služiti jednoj svrsi: da se napravi dobra tura. Prikladno je, barem danas, da se projekat izvodi brzinom koja oduzima dah, ali su ovdje, od prvih koraka planiranja do inauguracije protekle su skoro četiri godine. Prvi autoput se zatvarao noću, a danju su uniformisani stražari bdjeli nad saobraćajem i vojnički pozdravljali svaki automobil pri ulasku i izlasku s autoputa.

Štampa u zemlji, kojom su tada vladali fašisti, bila je oduševljena: put je bio “gladak kao parket”, “bez biciklista i sličnih, koje bi vozači obično poželjeli da odu dođavola”. Tadašnji automobilski raj imao jednu traku u svakom smjeru, sa punom srednjom linijom i bio je dugačak je 50 kilometara, što je rezultat rada oko 4.000 radnika angažovanih svaki dan.

U to vrijeme i autoput "AVUS" nedaleko od Berlina, takođe je ostao nezaboravna građevina u istoriji mobilnosti, a završen je 1921. Međutim, 8,3 kilometra dugi „puta za automobilski saobraćaj i vježbanje“ prvenstveno je bio dizajnirana kao čista trkaća i testna staza.

Izgradnja Autostrade dei Laghi, s druge strane, bila je najbrža moguća veza između dva mjesta od samog početka – po konceptu, koji je do tada bio vezan isključivo za željeznicu.

Na slikama: Zajednički izlazak: Automobilisti se okupljaju za zajedničku turu na "Autostrada del Larghi" (1924.), i detalji sa autoputa.

(PMmag)

(spagos)

Stare slike pričaju – Ništa nije za bacanje

 

Groblja automobila imaju strukturalni problem. Na dva nivoa: Vozila koja završe na jednom sličnom, nikada nisu imala dušu i jednostavno pripadaju presi za otpad. Automobile sa dušom nikada ne treba ovako baciti na otpad, već konzervirati, popravljati, restaurirati i ponovo učiniti upotrebljivim. Budućnost održive mobilnosti je sportski automobil, Marshall McLuhan je to znao prije više od 50 godina, Ferdinand Porsche još ranije.

Dana 26. oktobra, RM Sotheby's će na aukciji prodati na deponije jednog domorodca iz Rüsselsheimera, Njemačka, koji je počeo da sakuplja automobile u Los Anđelesu 1967. godine: posebno sportske automobile. Porsche motori, Ferrari mjenjači ili kontrolna tabla Mercedes 300 SL Roadster – gledajući digitalni katalog svega i svačega od Rudi Kleina, postaje jasno koliko su vrijedni relikti kulture konjskih snaga, koji su sada otpad.

Klein je bio trgovac starih automobila u svom drugom domu, Kaliforniji. Danas se njegov rad prodaje kao nekog galeriste. Bilo bi najbolje da se svaki od 100.000 prikupljenih rezervnih dijelova, svaki od otrcanih leševa automobila, shvati kao doprinos globalnoj transplantaciji organa. Dijelovi Lamborghinija Miure, Mercedesa 500 K ili Iso Grifo mogu pokrenuti ili završiti projekte restauracije širom svijeta. Volani, nasloni za glavu, rešetka hladnjaka - ništa se ne baca. Sve je vrijedno. Svako ko vjeruje da tranzicija mobilnosti ima veze s funkcionalnošću, može se diviti ovom relikvijaru. Oni su spomenici individualne ljubavi prema slobodi – baš kao i svako umjetničko djelo.

(welt)

(spagos)