Freitag, 29. Januar 2021

Od Hita do Razvitka

 



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 28. januara 2021. autor je boris Čerkuč)

Alo, bola, nema nas pola!

Nit' smo više Hit, nit' ima ikakvog Razvitka

Onoliku Staru Varšavu i još stariji Dresden vratili su u život i na razglednice, a Mostar stoji i dalje, u onom dijelu kojeg smo zvali gradom, razrušen i pogubljen kao da se stidi samog sebe.

Hit, Jagnje, Gimnazija, Korzo, Revija, Musala, Bulevar, stariji će se svakako sjetiti, pa nadodati još pokoji pojam koji je bio nekadašnja žila kucavica Mostara, odnosno, bolje reći, srce koje je pumpalo žilu kucavicu, a koja se protezala tamo negdje od Razvitka, pa prema Hitu. Otprilike. Mostar je, kao i svaki grad na svijetu svojevremeno imao "điradu", potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu,u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike. Ovisno o tome gdje si živio, ono na što si mislio kad kažeš "idem u grad" moglo je početi bilo gdje. Jednostavnije rečeno - što ste stanovali dalje, grad vam je počinjao bliže, ako ste dolazili iz Rodoča, grad vam je počinjao možda već na Čekrku ili na Tekiji, ako ste dolazili iz Vrapčića grad je počinjao u Zaliku, ali taj potez Hit – Razvitak bio je svima, ama baš svima Grad, i to bez iznimke. Kad bi moji s Avenije krenuli prema Hitu to se zvalo "idemo u grad", potpuno ignorirajući činjenicu da je novoizgrađeni urbani Mostar dostojan da ga se nazove gradom. To smo zvali Avenijom, Zgonima, Centrom 2, Omladinskom, Strelčevinom i slično, ali što god da ti se tu dogodilo, što god da si vidio ili čuo, nikad ne bi rekao da je to bilo u gradu. Grad je bio, ponovit ću, potez Hit – Razvitak i oko toga koliko si širok, znatiželjan ili ponukan rodbinom i prijateljima. I ljudima sa strane to je bio Mostar na kojeg bi prvo pomislili. Bez obzira koliko bi ih izašlo u Kujundžiluk i na Stari most, na kraju bi opet završavali ispred Hita, hodočastili Razvitku preko Korza i Musale, nabavljajući potrepštine, garderobu i sve što je novčanik mogao podnijeti. Danas kad pogledaš slike tog dijela grada iz minulih vremena vidiš načas onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine i vidiš ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Kada pogledaš sve rjeđe fotografije "ispred Hita" ili "ispred Gimnazije", vidiš onaj hercegovački melting – pot, kazan u kojem su se miješali svi – i gotovo da na trenutak možeš osjetiti da je to bilo srce čitavog šireg zavičaja. To srce za nekoga je bilo veliko i široko, pa pumpalo sve tamo do Tepe, ili na drugoj klijetki sve do Tržnice, ali je svejedno bilo srce. Kad bi rekao "idem u grad" podrazumijevalo se da si se sredio, umio, počešljao, obukao svečaniju i bolju garderobu, tamo nisi mogao tek tako, nije bio red, bila bi sramota. Po ostalim dijelovima grada mogao si, brate, dan provoditi i u bijeloj tregerači i japankama, ali kad bi krenuo prema Hitu ili Razvitku morao si navući nešto u čemu želiš da te vide, da se pokažeš i da se nametneš. Znalo se, bio je neki red, niz nepisanih pravila, možda nisi znao prstom pokazati gdje počinje i gdje završava, ali točno si znao razlikovati, po nekakvom osjećaju, ono kad si u gradu i kad si samo u Mostaru. I točno si znao kad to treba reći. Doduše, i takav Mostar nije bio ispoliran do kraja, susret starog i novog nije se uvijek događao na najbolji način, za neka urbanija rješenja čekala su se neka nova vremena, a posebno će se svatko od nas sjetiti kako ni u ona doba prostor iza Hita, pa prema Centru 2 nije bio na visini zadatka jednog urbanog centra. Još u vrijeme dok su gradske ulice često bile u granitnoj kocki, umjesto presvučene asfaltom, taj dio od Hita pa prema Pošti i Hotelu Ero bio je nekako u neskladu, pun oronulih kuća, zgradica i praznih parcela, zarastao i zastao na pola puta između 19. i nadolazećeg 21. stoljeća koje je nadiralo kroz četiri planirane trake kojima bi se dodatno obogatio promet i toj ulici dao novi značaj, koji je izgubila onog trenutka kada se otuda povukla pruga skupa s Ćirom. No, čekajući to 21. stoljeće, naletjeli smo na zadnju riječ 20. stoljeća, Mostar će prestati biti onaj s vazda sunčanih razglednica, mjesto nekadašnjih susreta postat će mjesto svakidašnjih razdvajanja, a Hit i Razvitak nestat će, zbrisani ratom i poratnim kriminalom kao da ih nikad nije bilo. Skupa s njima nestat će "idem u grad" u onom smislu u kojem je to nekada značilo. Mostar je postao grad razbijene forme, podijeljen na najmanje dvije manje kasabice koje su svoje zamišljene centre ostvarile silom prilika na nekim drugim mjestima. Zapadniji dio, onaj u kojem živim, pomaknut će "idem u grad“ na Aveniju, nekadašnje spavaonice postat će mjesta užurbanog življenja, a Hit i Razvitak razbit će se na tisuće manjih prodavničica, često u improviziranim i nelegalno izgrađenim objektima. Istočniji dio također je stradao u više slojeva. I teško je reći da tako prekinuti, pomaknuti i izbačeni iz prirodne ravnoteže i na jednoj današnjoj slici mogu odavati onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine, ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Nešto na svakoj slici nedostaje, nešto kao red, smisao, svrha, nešto kao neopisiva lakoća življenja, što bi rekao Kundera. Oprostite mi ako ću zvučati nostalgično, i sam često bježim od ljudi sa neumjerenim žalom za minulom mladosti koja, dok se igra sjećanjima, briše svaku granicu između realnog sagledavanja stvari i onoga što samo želimo da je bilo. Oprostite mi što ću zvučati kao stari prdonja, onaj koji vazda govori kako je prije bilo bolje, jer i sam često takve stavim na verbalni ražanj. Oprostite mi, ali moram reći – uhvati me svaki put tuga kad prođem stazom duhova "od Hita do Razvitka", jer ni toliko godina nakon zla Mostar nije vratio sebe na vlastite razglednice iz onog vremena. Staru Varšavu i Dresden vratili su u život nakon bjesomučnih bombardiranja i iživljavanja u Drugom svjetskom ratu, obnovili su svaku zgradu, svaki krov i svaku fasadu, sve je opet ispalo kao na razglednicama, a Mostar stoji i dalje u onom dijelu kojeg smo zvali gradom kao da se stidi samog sebe. Mjesto susreta, melting pot, potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu, u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike, to danas stanuje drugdje. Nekadašnje srce razbacano je, otromboljilo se i rasulo u tisuće komada. Umjesto da ono prvo ponovno iznikne iz pepela, pretvorilo se u zonu koja se preskače, prelazi, u automobilu samo šmugneš preko nje. Zonu kojoj nema mjesta na razglednicama. Umjesto nekadašnjeg srca brisani je prostor, još uvijek srušene zgrade i sve manje krošnji da štite one koji još uvijek ne gube naviku i koji čak i po ćelopeku kroče mjestom koje je nekad bilo življe od života samog, a danas je pustinja koja spaja dvije oaze. I tamo negdje pri snu te pustinje čekaju nas buduće četiri trake, kao u onom davnom snu o 21. stoljeću. Nekada tako željenom, a danas tako drugačijem nego li se naziralo u ona vremena kad je grad počinjao negdje kod Hita i tako prirodno vodio prema Razvitku. I kad su razglednice još uvijek imale smisla.

(bljesak.info)

https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/nit-smo-vise-hit-nit-ima-ikakvog-razvitka/337077


fotografije: cidom
(spagos)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen