(tekst koji slijedi objavljen je 11. novembra 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)
Ako uđete u dvorište Karađozbegove džamije, skrenete lijevo, pa prođete između sjeveroistočnog zida džamije i medrese naći ćete se pred ulazom u najstariji harem u Hercegovini. Možete osjetiti dah 500-godišnje prošlosti svoga grada o kojoj ogromna većina Mostaraca tako malo zna.
Najstariji sačuvani bašluci u Hercegovini, postavljeni prije 460 godina, nalaze se u ovom haremu odmah iza jugoistočnog zida džamije (slika 1). S obzirom na to da se ovi nišani nalaze ispred mihraba, to bi moglo značiti da predstavljaju kaburove članova porodice vakifa Karađozbega. U njegovoj vakufnami iz 1570. godine se spominju umrli dobrotvorovi sinovi, Muhamed-beg i Sulejman-beg, kao i njegova žena Gulšah-hatun, što upućuje da su ovi bašluci nastali između 1557. godine (godina izgradnje džamije) i 1570. godine.
Očito je da ovi bašluci iz najranije epohe osmanske uprave imaju dosta zajedničkog sa srednjovjekovnim stećcima, pa bi mogli reći da su to stojeći stećci i da su spoj osmansko-islamskog bašluka i bosanskog stećka.
Bašluci su visine oko jednog metra, grubo isklesani u tvrdom krečnjaku - “živcu kamenu” bez ikakvih natpisa i za to postoje možda dva razloga. Prvi razlog jeste da je riječ o poznatoj osobi pa nije bilo potrebe za pisanjem bilo kakvih imena ili natpisa. Drugi razlog je šerijatska norma koja je branila bilo kakvo pisanje po nišanima. Možda su ovdje oba razloga utjecala da su bašluci bez natpisa.
Na gornjoj plohi jednog bašluka ( slika 2) je udubljenje veličine manje šolje za čaj sa kanalčićima koji vode na sve četiri vertikalne strane. Ovakva udubljenja mogu se vidjeti i na nekim stećcima. Možda je ovaj detalj spoj nekog drevnog kulta vode na našim prostorima i islamskog poimanja kiše kojoj je omogućeno da se kao božji rahmet (milost) spušta niz bašluk na mezar čak i poslije prestanka padavina.
Možda ima značaja da je ovo udubljenje na uznožnom nišanu, pa osocira na to da je čovjek preko svojih noga kao i drvo svojim korijenjem vezan za zemlju koja mu preko kiše daje snagu. Ne treba isključiti mogućnost da su same rahmetlije za svog života tražile da im se tako naprave bašluci da bi se ptice mogle napiti iz njih kako bi im se i nakon smrti upisivala dobra djela. Mjesto ukopa i veličina udubljenja na bašluku upućuje na to da se ovdje ne radi o sadaka stubovima (sadaka tașlar), mada se sa sigurnošću ne može tvrditi da udubljenje nije imalo i tu svrhu.
Hivzija Hasandedić je zabilježio da su mu najstariji Mostarci kazivali da je narod kišnicu iz ovih udubljenja na bašlucima koristio kao lijek, posebno protiv raznih kožnih bolesti.
U narednom postu dvadesetak prezimena koja se nalaze na nišanima u ovom haremu.
(Ahmet Kurt)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen