Sa stranica stare štampe: Crne ptice ulicama Mostara, 1928. godine

 

U časopisu „Wiener Magazin“. (Bečki magazin), broj 10. od oktobra 1928 godine objavljen je tekst autora Karla Norberta Mraseka, pod naslovom „Die schwarze Vögel“, (Crne ptice), sa slikama koje je sam autor napravio u Mostaru.

„Čudna je zemlja ova Hercegovina. Izgleda kao opresivne Alpe. skoro nepodnošljiva u svojoj monotonoj pustoši. Kao bezdušna kamena pustinja: jezivo se uzdižu kameni bastioni, pitoreskne kamene erozije, u vrtoglavom haosu beskrajne kamene mase. U vozu koji lagano vozi, morate se namučiti u ovom kamenom labirintu: a uz sve to odjednom pred vama oživljava sav romantizam Balkana. Čak i malo zelenila zadovoljava poglede; satima se ne vidi ništa drugo osim okamenjenih talasa olujnog okeana. Promjenu donose likovi koji izgledaju divlje, koji kao da su pušteni iz nekog romana o pljačkašima, koji se na usputnim stanicama guraju u voz, i galame na svim mogućim dijalektima: Hercegovci, Bošnjaci. Crnogorci, Dalmatinci, Muslimani, s fesom i turbanom, pojasom na trbuhu i crvenim kožnim opancima, neki s oružjem za pojasom, a među njima i opasni žandarmi u udobnim slamnatim papučama …

Konačno se koncentriramo na fiksnu tačku: Mostar. Nije baš neka oaza koja osvježava; Jer u kamenom kotlu, stopljenom između brda Hum i Podvelež, atmosfera je pakleno ugrijana. Nema ni vegetacije koja buja.

Ali, grad vas očarava svojom arhitektonskom egzotičnošću. Ovdje se čini da je ta haotična kamena materija spojena sa prkosnom ljepotom. Trideset minareta se poput bijelih igala probija u užareni zrak. trideset džamija čiji se lukovi savijaju pod polumjesecom, u čijim dvorištima žubore romamtične fontane za sveto pranje nogu vjernika, a preko Neretve se izvija čudesni stari most iz rimskog doba.

Mostar je komad Orijenta, sačuvani istorijski muzejski komad Turske. Čak su i sami Turci tu svoju tradiciju protjerali jednim potezom pera. Fes i veo su protjerani, čak je i nošenje zabranjeno, uz prijetnju strogim kaznama. Ali ovdje u Mostaru, koji je četiri stoljeća bio pod turskom vlašću, stari običaji i tradicije ostali su nepromijenjeni. Danas u Mostaru pet puta dnevno, mujezin se penje na minaret i svojim glasom poziva vjernike da se mole, a da ni jedan od muslimana ne propušta da požuri u džamiju, da prije ulaska ne skine cipele, i spusti se čelom na svete tepihe učeći kur'anske sure klečeći na koljenima, kao da se u svakoj vjerskoj službi vjernicima dijeli novac, što bi bio vrlo koristan poticaj na pobožnost i vjerovanje u Allaha. Ovdje svaki musliman još uvijek nosi turban na glavi, a oko struka zeleni pojas, u kojem drži duhansku kutiju, a prstima požutjelim od nikotina mota neizbježnu cigaretu. Prava orijentalna besposlenost je i ovdje vrlo popularna; čitav dan čuče pred kafanama, kojih u svakoj ulici ima po nekoliko, piju crnu kafu iz bakrenih lonačića i razgovaraju o dinarima, ali ne mrdaju s mjesta, da bi štogod zaradili.

Za posjetioca je najkonzervativnija bila odjeća na ženama. To je istovremeno i čudan i jedinstven unikum u tradicionalnoj nošnji. Sastoji se od dugog kaputa tamno plave ili crne boje, od azijske tkanine koji se spušta do gležnja, sa postavom narančasto-crvene boje. Dio, gdje se nalazi kragna, stavlja se preko glave. Odavde se podiže dugački cjevasti ovratnik naviše, poput roga; čije su dvije trećine zašivene, tako da samo uski prorez omogućuje pogled preme dolje. Rukavi su zašiveni na leđima, a kaput se iznutra pridržava rukama, prekrštenim preko grudi. Ovaj odjevni predmet izgleda kao pomno odabrani kaput za onu ko ga nosi; a po potrebi ta vidi samo malo dalje od stopala, i na to se mora navikavati od rane mladosti, kako bi izdržala u mostarskoj vrućini, koja ponekad u ljetnoj žegi dovodi do rastapanja letovanih oluka, a pod ovim pokrivačem, ometa disanje.

Ovako žene Mostara svom gradu daju najoriginalniju karakteristiku; Nigdje se više ne može pronaći ni slična odjeća, a ostali gradovi i mjesta u Hercegovini imaju manje puritanski stroge nošnje. Međutim, na strance ti čudni odjevni predmeti ostavljaju neizbrisiv utisak, baš kao i pogledi na srednjevjekovne ogrtače sa kapuljačom“.

Na slikama:

1 Odjeća žena Mostara, koja izgleda jezivo zbog svoje posebnosti.

2 Tri žene hodaju pokrivene na ljetnoj vrućini.

3 Rukavi vezani na leđima povećavaju utisak sličnosti na ptice

(prevod: Smail Špago)

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Gdje je sahranjen Karađozbeg?

 

(tekst koji slijedi objavljen je 25. novembra na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Uz čestitke svima za Dan državnosti Bosne i Hercegovine, crtica o davnom preminulom neimaru našeg grada.

Urbana zona Fejićeve ulice počela se formirati od kraja 1400-ih godina, a današnju formu je dobila već oko 1620. godine. Bila je kao nosiva stabljika trsa vinove loze na kojem su, vremenom, rasle i popunjavale se mahale kao grozdovi grožđa. Od te glavne stabljike koja je povezivala čaršiju oko Starog mosta sa uzvodnim mahalama na lijevoj obali granaju se sokaci na obje strane ulice. U ovoj zoni 1557. godine najveći dobrotvor Mostara i Hercegovine, Karađoz-beg, podiže džamijski kompleks u Mostaru koji se sastojao od džamije, medrese, mekteba, hana i imareta. Umro je oko 1564. godine i prema predanju sahranjen je u haremu svoje džamije.

Mada nema bilo kakvih natpisa na bašlucima u prvom planu na slici 1 mišljenje je da je ovo Karadžozbegov mezar. Uznožni nišan također ima udubljenje na gornjoj plohi (slika 2).

Pozicija ovog mezara, dvanaestak metara ispred mihrabskog (jugoistočnog) zida džamije, prema nekim istraživačima islamske kulture i tradicije Mostara, snažno upućuje na to da se radi o Karađozbegovom kaburu na kojem je bila planirana izgradnja turbeta. Naime uz više osmanskih džamija u današnjoj Turskoj na istoj poziciji izgrađeno je vakifovo turbe. Jedna takva džamija (slika 3) sa turbetom njenog vakifa, Çoban Mustafe paše, porijeklom iz Bosne, nalazi se jugoistočno od Istanbula u gradu Gebze. Mustafa paša je bio vezir za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog i umro je 1524, četrdeset godina prije Karađozbega.

Çoban Mustafe paše džamija i turbe bili na frekventnom putu prema Meki i putu prema istočnim dijelovima Osmanskog carstva kuda su prolazili i mnogi vojnici i hodočasnici iz Mostara i Hercegovine. Moguće je da su neki od njih vidjevši Mustafe paše turbe, poslije Karađozbegove smrti željeli podignuti turbe na istoj udaljenosti od njegove mostarske džamije, pa je na mjestu budućeg turbeta i sahranjen. Iz vjersko-političkih ili ekonomskih razloga turbe se nije nikada podiglo.

Ova teza da se radi o Karađozbegovom mezaru dobila bi još više na težini kada bi se uporedilo eventualno srodstvo iz DNK analiza kostiju rahmetlija u ovom i kaburova uz sami zid džamije gdje su, prema predanju, sahranjeni vakifovi sinovi.

Već sada postoje tehničke mogućnosti da se kroz izbušenu rupicu uzmu uzorci za DNK analizu kostiju bez skrnavljenja kaburova, a nadati se je da će u nekoj bogatijoj i sretnijoj budućnosti mostarski istraživači, koji se još nisu ni rodili, to i učiniti.

Zaista bi bilo lijepo sa sigurnošću znati da li je ovdje sahranjen Karađozbeg, pored Sinan paše Borovinića i Ćejvan ćehaje, jedan od trojice najzaslužnijih utemeljitelja Mostara.

(Ahmet Kurt)

Prije 127 godina – Nobelova nagrada, nasljeđe za čovječanstvo

 

On bi tako rado pogledao u lica njegovih nasljednika prilikom otvaranja njegovog testamenta, napisao je u pismu, prije svoje smrti, jednom prijatelju.

I stvarno rodbina je bila više nego iznenađena, kada se nakon smrti Alfreda Nobela, koji je bio oženjen i nije imao djece, sjedili kod notara, prilikom otvaranja testamenta. Njegovom posljednjom voljom, napisanom 27. novembra 1895. godine, švedski hemičar je rodbinu spomenuo samo sporadično.

Nobel je patio zbog toga, što je njegov najvažniji pronalazak – dinamit - korišten prije svega u ratne svrhe, i želio je to na svoj način popraviti

U testamentu je napisao da najveći dio njegove imovine, preračunato oko 300 miliona eura, ide u jednu zadužbinu iz koje će se svake godine nagraditi ličnosti koje su “čovječanstvu donijeli najveću dobrobit”. Za razočaranu porodicu bio je to okidač. Slijedile su brojni sudski postupci.

Međutim, sve to nije donijelo ni malo štete Nobelovoj nagradi.

Od 1901. godine, na dan njegove smrti 10. decembra, bivaju proglešeni dobitnici Nobelove nagrade za tu godinu.

(welt)

Uz temu:

Alfred Bernhard Nobel (21. oktobar 1833. Stokholm – 10. decembar 1896. Sanremo, Italija) je bio švedski hemičar i pronalazač. Ukupno mu je odobreno 355 patenata. Nobel je pronalazač dinamita i osnivač i imenjak Nobelove nagrade. Po njemu je nazvan hemijski element nobelijum. Po njemu je nazvana biljka iz roda Nobeliodendron O.C.Schmidt iz porodice lovor (Lauraceae).

(wiki)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Harem uz Karađozbegovu džamiju, drugi dio

(tekst koji slijedi objavljen je 18. novembra 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Od kraja XVII i početka XVIII stoljeća na domaćim bašlucima počinju se klesati i epitafi. Prije ulaska u harem, s desne strane, nalaze se dva mezare iz te epohe (slika 1). Možda vam izgleda neobično da su bašluci niski, svega 80 cm visine. U samom haremu (slika 2) ima više minijaturnih bašluka, pa bi neupućeni posjetioc mogao pomisliti da se radi o dječijim kaburovima što nije tačno. U tom periodu još uvijek se pri izradi nadkaburskog obilježja vodilo računa o općenitoj skromnosti kojom se moraju voditi muslimani. Na mezarovima iz ove epohe sa slika vidimo da je primjenjena i druga ograničavajuća norma o skromnosti - da visina zemlje na mezaru “ne bude viša od jednog pedlja, ili malo više”. Iz istih razloga nišani se najčešće nisu ni podizali. Neki autori misle da su nišani u prošlosti u našoj zemlji podignuti na svega 20% kaburova.

Prikazani bašluk lijevo na slici 1 s velikim plitkim turbanom nalik gljivi, ili mlinskom kamenu, označava mezar Ahmeda Ljubinca (Lubinli - iz Ljubinja) koji je umro 1700. godine. On je prema predanju bio muderis Karađoz-begove medrese, pa je u neposrednoj blizini i sahranjen.

U ovom starom haremu, koji je pod zaštitom države, ima svega dvadesetak bašluka na kojima je navedeno prezime preminulog. Svi ovi bašluci datiraju iz XIX stoljeća. Evo tih prezimena: Alehić, Alikalinić, Bilanovac, Edepčić, Džabić, Golibić, Hadžić, Hadžipalić, Hajbenović, Hajdarević, Hajrović, Halač, Karimušić, Kasimbegović, Kemura, Lakišić, Perenta, Rizvanbegović, Samardžija, Šabić i Škodrali.

U narednom postu o mezaru samog Karađozbega.

(Ahmet Kurt)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Harem uz Karađozbegovu džamiju (prvi dio)

 

(tekst koji slijedi objavljen je 11. novembra 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Ako uđete u dvorište Karađozbegove džamije, skrenete lijevo, pa prođete između sjeveroistočnog zida džamije i medrese naći ćete se pred ulazom u najstariji harem u Hercegovini. Možete osjetiti dah 500-godišnje prošlosti svoga grada o kojoj ogromna većina Mostaraca tako malo zna.

Najstariji sačuvani bašluci u Hercegovini, postavljeni prije 460 godina, nalaze se u ovom haremu odmah iza jugoistočnog zida džamije (slika 1). S obzirom na to da se ovi nišani nalaze ispred mihraba, to bi moglo značiti da predstavljaju kaburove članova porodice vakifa Karađozbega. U njegovoj vakufnami iz 1570. godine se spominju umrli dobrotvorovi sinovi, Muhamed-beg i Sulejman-beg, kao i njegova žena Gulšah-hatun, što upućuje da su ovi bašluci nastali između 1557. godine (godina izgradnje džamije) i 1570. godine.

Očito je da ovi bašluci iz najranije epohe osmanske uprave imaju dosta zajedničkog sa srednjovjekovnim stećcima, pa bi mogli reći da su to stojeći stećci i da su spoj osmansko-islamskog bašluka i bosanskog stećka.

Bašluci su visine oko jednog metra, grubo isklesani u tvrdom krečnjaku - “živcu kamenu” bez ikakvih natpisa i za to postoje možda dva razloga. Prvi razlog jeste da je riječ o poznatoj osobi pa nije bilo potrebe za pisanjem bilo kakvih imena ili natpisa. Drugi razlog je šerijatska norma koja je branila bilo kakvo pisanje po nišanima. Možda su ovdje oba razloga utjecala da su bašluci bez natpisa.

Na gornjoj plohi jednog bašluka ( slika 2) je udubljenje veličine manje šolje za čaj sa kanalčićima koji vode na sve četiri vertikalne strane. Ovakva udubljenja mogu se vidjeti i na nekim stećcima. Možda je ovaj detalj spoj nekog drevnog kulta vode na našim prostorima i islamskog poimanja kiše kojoj je omogućeno da se kao božji rahmet (milost) spušta niz bašluk na mezar čak i poslije prestanka padavina.

Možda ima značaja da je ovo udubljenje na uznožnom nišanu, pa osocira na to da je čovjek preko svojih noga kao i drvo svojim korijenjem vezan za zemlju koja mu preko kiše daje snagu. Ne treba isključiti mogućnost da su same rahmetlije za svog života tražile da im se tako naprave bašluci da bi se ptice mogle napiti iz njih kako bi im se i nakon smrti upisivala dobra djela. Mjesto ukopa i veličina udubljenja na bašluku upućuje na to da se ovdje ne radi o sadaka stubovima (sadaka tașlar), mada se sa sigurnošću ne može tvrditi da udubljenje nije imalo i tu svrhu.

Hivzija Hasandedić je zabilježio da su mu najstariji Mostarci kazivali da je narod kišnicu iz ovih udubljenja na bašlucima koristio kao lijek, posebno protiv raznih kožnih bolesti.

U narednom postu dvadesetak prezimena koja se nalaze na nišanima u ovom haremu.

(Ahmet Kurt)

Iz Monografije Mostar – Stari most

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Stari most.

"Kad je sultan Mehmed II. Osvajač (1450. – 1481.), poznat kao Mehmed kan, 1466. ili nešto kasnije, osvojio trg Mostovska tvrđava, što na turskom glasi küprü hisar (grad ćuprija ili grad s mostom), naredio je da se uzvodno uz Neretvu, na oko osam do deset metara od mjesta gdje će kasnije biti sagrađen Stari most u današnjem obliku, sagradi drvena ćuprija na lance, ali s mnogo čvršćim stegnom. Ćupriju su u početku štitile posade koje su bile smještene u dvije zatečene tvrđave uz stari Hercegov drveni most na lance. Stanovnici Mostara uputili su sultanu Sulejmanu kanu molbu da im sagradi čvršću ćupriju za prelazak. Sultan je molbu uslišio i već u ljeto 1565. izdao prvu naredbu o gradnji ćuprije od čvrstog materijala na mjestu gdje se nalazi drvena ćuprija na lance sultana Mehmeda kana, poznate pod nazivom Čekrk (vitlo ili lanac u širem značenju). Za nadzornika gradnje imenovao je poznatog hercegovačkog prvaka Mehmed-bega Opukovića, poznatijeg kao Karađoz-beg, a za projektanta i graditelja Hajredina (turski Hayreddin), najboljeg učenika čuvenog neimara Sinana, graditelja ćuprije Mehmed-paše Sokolovića na Drini. Mimar Hajredin opredijelio se za položaj ćuprije između dva uzvišenja na kojemu su bile kule sultana Sulejmana kana, osam do deset metara niže nizvodno, gdje je Neretva uža i dublja. Pripreme za gradnju ćuprije otpočele su krajem 1565., a na klesanju kamena su radili imotski kamenoklesari.

Hajredin most napravi s jednim lukom u preciznom polukrugu, s jedne stijene na drugu. Raspon luka je 28,60 metara, a visina u zavisnosti od vodostaja, od 20 do 21 metar. Za gradnju je korišten kamen tenelija, odnosno miljevina, pronađen u blizini Mostara, u kamenolomu Mukoša. Svaki kamen posebno je obrađen, krajevi mosta se naslanjaju na kose, kamene upornjake. Gradnja mosta završena je 1566. godine. Čitava konstrukcija opstala je tek kada su temelji mosta ukopani u dvije kule s obje strane rijeke. Prema nekim izvorima, građen je sedam godina, prema drugima devet ili jedanaest godina, a kako stoji u papirima u carskoj arhivi, gradnja je završena u samo jednoj godini, u razdoblju smirena i ujednačenog vodostaja. Kao svjedoci gradnje novog Starog mosta koje je trajalo pune dvije godine, skeptični smo da je bilo moguće uz ondašnju tehniku most izgraditi u jednoj godini. U pričama ostade upamćeno da je oplata s konstrukcije mosta skinuta samo kratko vrijeme prije nego što je do Mostara stigla vijest da je onaj tko je naručio njegovu izgradnju, sultan Sulejman, preselio na drugi svijet. Zvanično ime mosta bilo je Ćuprija sultana Sulejmana kana. Iz povijesnih spisa vidljivo je da se most zvao i Velika ćuprija sve do izgradnje mosta na Musali, kada su ga počeli zvati starim kako bi ga razlikovali od novoizgrađenog. U zadnjem ratu Stari je most granatiranjem HVO snaga srušen 9. studenog 1993., da bi 2004. g. pušten u funkciju novoizgrađeni."

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Titov most

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Titov most (Most na Musali)

“Austrougarska je monarhija odmah nakon dolaska u grad na Neretvi 1878. godine, pokazala veliko zanimanje za izgradnju još jednoga mosta, jer je kolski prijelaz preko Staroga mosta bio uvelike ograničen strmim nagibom, nedovoljnom širinom, nezgodnim prilazom i svakako, ograničenom nosivošću. Najpogodnija lokacija odabrana je na Musali. Most je, u prvoj fazi, napravljen od čeličnih konstrukcija postavljenih na dva nosača. Osnovna konstrukcija imala je raspon od oko 32 m sa širinom od 6 m. Ostatak raspona do druge obale, koji se morao premostiti, sačinjen je od drvene konstrukcije, oslonjene drvenim stupovima na podzide. Most je završen 1882. godine i dobio je ime Franz Joseph Brücke, odnosno most Franje Josipa, pa su na obje strane čeličnih bočnih strana postavljene lijevane ploče s navedenim tekstom. Godine 1889. preko mosta je prevedena vodovodna cijev, čime je omogućeno izdašnije snabdijevanje lijeve obale vodom. Isti most je 1919. godine dobio ime most Kralja Petra I. Odlaskom Austrougarske i uspostavom Kraljevine Jugoslavije, dolazi do ponovne izgradnje novoga mosta na toj lokaciji. U veljači 1935. g., započinju radovi na podizanju armirano-betonskoga mosta, koji je presvučen asfaltom i bila je to prva primjena asfalta u Mostaru. Svečano je pušten u promet 7. srpnja 1936. godine. Kod Banje je postavljena ploča s natpisom Kralja Petra II., a iza II. Svjetskog rata, 1945. godine, preimenovan je u most Maršala Tita. Most je srušen u noći između 29. i 30. svibnja 1992. godine, da bi se, nakon okončanja ratnih sukoba, izgradio u istom obliku u jesen 2000. godine. Današnji uobičajeni naziv je Most na Musali.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mo

Iz Monografije Mostar – Lučki most

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Lučki most.

“Dolaskom Austrougarske na ove prostore i oblici transporta roba i ljudi su se promijenili. Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. Još 1888. g. su svi faktori u gradu bili svjesni potrebe za novim mostom – jedino su se koplja lomila oko lokacije. U zakulisnim igricama javnog mišljenja, tiska, gradskih vijećnika i običnih građana spominjali su se kao moguće lokacije Čekrk, Predhumlje, Cernica i Luka. Vrijeme je prolazilo u jalovim raspravama i tek 1909. g. je usvojen projekt izgradnje i određena lokacija – Kanber-agin mesdžidna Luci na lijevoj obali, a na desnoj mahala Predhum. Međutim, opet su počele rasprave Vijeća oko načina financiranja, koje su se produžile sve do 1910. g. kada dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina. On ovaj gordijski čvor rješava po hitnom postupku angažirajući starog poznanika ing. Miloša Komadinu koji predlaže svoj projekt usvojen 1911. g., a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. g., a već 3. lipnja 1913. g. most je svečano otvoren, kojom prilikom je dogradonačelnik Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta. – Most Mujage Komadine. Nakon izgradnje počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most već i za onaj na Musali. Mostarina za pješake bila je niža nego za pješake s konjem ili stokom, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prijelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan. Nakon završetka Prvog svjetskog rata ime mosta promijenjeno je u most Vojvode Stepe Stepanovića, no za Mostarce on je bio i ostao Komadinovo djelo kojega nazivaju Lučki most. U zadnjem ratu most je srušen 1992. g., a novoizgrađeni je pušten u promet 4. srpnja. 2005. g.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografoije Mostar – Turbe Šejh Juje

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Turbe Šejh Juje.

“Šejh Jujo, Mustafa Ejubović, rodio se u Mostaru 1651. g. i bio je jedan od najplodnijih pisaca. Otac mu je bio predavač na jednoj mostarskoj školi. Nakon završetka osnovnog obrazovanja odlazi u Istanbul gdje dovršava svoje obrazovanje na visokim školama. Za vrijeme njegova boravka u Istanbulu nastalo je desetak njegovih djela, a za potrebe svoje biblioteke prepisivao je brojna djela iz različitih oblasti. Najveći dio njegovih rukopisa arhivirano je u Orijentalnoj zbirci Univerzitetske biblioteke u Bratislavi. O njemu se zna podosta iz izvora i biografija koju se iza njegove smrti ostavili njegovi učenici Ibrahim Opijač i Mustafa Huremija. Od 1692. g. Šejh Jujo se vraća u Mostar gdje obavlja funkciju mostarskog muftije. Pored te dužnosti izuzetno je angažiran u prosvjeti, naročito pisanju udžbenika i u znanosti. Umro je u Mostaru 16. srpnja. 1707. g., ali mu je tek 1831. g. tadašnji hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović podigao turbe. Turbe se nalazi točno preko puta Šarića harema.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Bjelušine, staro pravoslavno groblje

 

Završavamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić, pa je ovo zadnja fotografija koju objavljujemo. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Bjelušine - staro pravoslavno groblje.

“Južni nastavak Brankovca su Bjelušine, a protežu se prema obroncima Podveležja istočno od Luke i Glavne ulice. Naselje je ime najvjerovatnije dobilo po stijenama, hridima, koje za vrijeme mostarske ljetne žege poprimaju bijelu boju. U Bjelušinama se nalazi i Pravoslavno groblje koje je nastalo kad i grad Mostar, a koji nije značajno ni postojao do dolaska osmanskih osvajača (svega 19 kuća). Postoji sačuvana krstača koja datira iz 1499. godine, znatan broj ih je iz 16. i 17. stoljeća, a najviše iz 18. Inače se Staro pravoslavno groblje sastoji od dvije grobljanske cjeline, jedno je Pašinovac i drugo Bjelušine. Ovo vrijedno groblje ugrožava erozija tla, jer potok Dronja u Suhodolini pretvara rubni dio groblja u klizište, pa se u zemlji mogu pronaći kosti umrlih. Aktivno je nekoliko projekata koji bi trebali sačuvati i revitalizirati ovaj spomenik.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Šarića džamija sa haremom

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Šarića džamija s haremom.

“Smještena na kraju Luke, na južnom izlazu iz grada, ova džamija svojom vitkoćom i lijepom kamenom munarom privlači na sebe pozornost svakog putnika. Dao ju je sagraditi 1623./24. g. Haži Ibrahim-aga Šarić. Pred džamijom se nalazi mezar s dva nišana, za kojega se pretpostavlja da je osnivačevo zadnje počivalište. Na glavnom nišanu uklesana je godina smrti 1641. U prošlosti džamija je izgledala pomalo drukčije. Naime po pisanju čuvenoga turskog putopisca Evlije Čelebije, u vrijeme njegova posjeta bila je pokrivena olovom, imala je visoku kupolu, te je bila našarana „kameleonskim bojama“. Prema Jefti Dedijeru, nekada je postojao manastir Sv. Arhangela u Gnojnicama, pa je dolaskom osmanske vlasti razoren i od njegova kamena je izgrađena Šarića džamija. Za vrijeme nedavnog rata ova džamija je veoma oštećena, no danas je u funkciji. Džamiju ovako opisuje Robert Michel, 1909. g.: „Predvorje džamije osobito je bogato drvećem. Na prednjem dijelu priroda zelenilom na najljupkiji način podražava lice džamije. Iz širokog lipovog granja diže se tamna munara, a iza džamije raste stablo jednog prastarog čempresa. Prije je, navodno, još jedno takvo stablo postojalo pored ovog, ali je samo od sebe palo na dan kad su Austrijanci ušli u Mostar.” Kod ove džamije je 1885. g. postavljena javna česma, kojoj je kasnije nadograđeno kameno postolje. Kad se uređivao prilaz džamiji, naknadno je prebačena na zapadnu stranu ulice na zid jedne privatne kuće, da bi u šezdesetima i ona zauvijek bila uklonjena. Džamija je u zadnjem ratu oštećena, ali je obnovljena 1996. g. Veliki Šarića harem koji se proteže od ove džamije pa skoro sve do naselja tekija i danas je u funkciji.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Uoči početka SP Katar 2022 – Prije 60 godina, SP Čile 1962

 

Svjetsko prvenstvo u fudbalu - Čile 1962., službeni naziv 1962 FIFA World Cup, održalo se u Čileu od 30. maja do 17. juna 1962. godine. Glavni organizator prvenstva je svjetska nogometna federacija FIFA.

Ukupno je 56 nacionalnih reprezentacija je učestvovalo u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 1962. godine igranom u Čileu. Ukupno su odigrana 92 kvalifikaciona meča gdje je dato 325 golova. Od 56 reprezentacija koliko ih je učestvovalo u kvalifikacijama samo 14 njih je obezbjedilo učešće na završnom turniru. Domaćin Čile i aktuelni šampion Brazil su bili automatski kvalifikovani na turnir bez kvalifikacija.

Na putu do najboljeg rezultata na svjetskim prvenstvima, reprezentacija Jugoslavije u kvalifikacijama je prvo eliminisala Poljsku (2:1, 1:1), a onda i prvaka Azijske zone, selekciju Južne Koreje (5:1, 3:1).

Plavi su na Mundijal otputovali kao zvanični vicešampioni Evrope (u finalu Kupa nacija 1960. godine izgubili su od SSSR sa 1:2). Na scenu je stupila potpuno nova generacija, u kojoj su udarne igle pored fantastičnog driblera Dragoslava Šekularca bili Milan Galić i Dražen Jerković.

Posle poraza od SSSR (0:2) na premijeri, plavi su potvrdili klasu pobedama nad Urugvajom (3:1) i Kolumbijom (5:0). To je bilo dovoljno za plasman u narednu rundu sa drugog mesta u Grupi 1 i treće uzastopno četvrtfinale SP protiv SR Njemačke. U redovima “pancera” došlo je do smjene generacija, tako da u timu nije bilo mnogih asova sa Mundijala u Švajcarskoj i Švedskoj, u prvom redu Helmuta Rana i Frica Valtera.

Na tribinama stadiona Nasional u Santijagu okupilo se 55.000 gledalaca, koji su bili svjedoci žestoke borbe i na kraju istorijske pobede Jugoslovena. Oni su slavili sa 1:0 golom prethodno povrijeđjenog Petra Radakovića. Našem centarhalfu u jednom duelu je pukla arkada, ali je on odbio da bude zamjenjen. Rana mu je zašivena, vratio se na teren i u svom prvom kontaku sa loptom zatresao mrežu Njemaca, na centaršut Galića u 87. minutu!

Plasmanom u polufinale plavi su ponovili uspeh sa prvog SP u Urugvaju 1930, ali ovog puta u daleko ozbiljnijoj konkurenciji. Da ne odu i korak dalje, pobrinuli su se Čehoslovaci koji su ih u borbi za finale savladali rezultatom 3:1. Iako su Jugosloveni tada bili tim većeg renomea, Čehoslovaci su iskoristili fizički i psihički umor plavih poslije pobede nad Njemcima i tek u samom finišu osigurali trijumf golovima Adolfa Šerera.

U borbi za treće mjesto, svojevrsnoj utješnoj predstavi, Čile je savladao našu reprezentaciju autogolom Vlatka Markovića, kasnije generalnog sekretara FSJ, bukvalno u posljednjem napadu na utakmici – 1:0. Gol je pripisan Eladiju Rohasu i Čileanci su tako ostvarili daleko najbolji plasman u istoriji, dok su plavi pauzirali punih 12 godina, prije nego što su se našli na Mundijalu u Nemačkoj 1974.godine.

Rezultati reprezentacija Jugoslavije na SP Čile 1962:

31.05.1962. Jugoslavija - SSSR 0:2 (0.0)

02.06.1962. Jugoslavija - Urugvaj 3:1 (2:1)

07.06.1962. Jugoslavija - Kolumbija 5:0 (2:0)

10.06.1962. Jugoslavija - Njemačka SR 1:0 (0:0)

13.06.1962. Jugoslavija - Čehoslovačka 1:3 (0:0)

16.06. 1962. Čile - Jugoslavija 1:0 (0:0)

Igrači:

Milutin Šoškić 6 (nastupa) / 0 (golova), Srboljub Krivokuća - Vladimir Durković 6/0, Vlatko Marković 6/0, Fahrudin Jusufi 5/0, Slavko Svinjarević 1/0, Žarko Nikolić - Vladimir Popović 6/0, Dragoslav Šekularac 6/0, Petar Radaković 5/1, Željko Matuš 1/0, Vasilije Šijaković 1/0, Željko Perušić -, Dražan Jerković 6/4, Milan Galić 6/3, Josip Skoblar 5/1, Vojislav Melić 2/1, Vladimir Kovačević 2/0, Andrija Anković 1/0, Muhamed Mujić 1/0, Radoslav Bečejac -, Nikola Stipić

Selektorska komisija:

Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin.

Na slici: Reprezentacija Jugoslavije pred susret sa Sovjetskim Savezom. Stoje (sleva): Marković, Jerković, Čebinac, Šoskić, Jusufi, Durković i Popović. Čuče: Mujić, Matuš, Šekularac i Bego.

(wiki/reprezentacija)

Usput, u sjećanju: Kao dječak od 11 godina, propratio sam utakmice putem radio prenosa. Pošto na Svjetsko prvenstvo nije putovao ni jedan radio reporter (?), utakmice je putem radija prenosio član sručnog štaba Ljubomir Lovrić.

(spagos)

Iz Monografije Mostar – Šetalište

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Šetalište.

“Odmah nakon izgradnje mosta na Musali 1882. godine, probijen je i put do Balinovca. U početku je to bilo potrebno austrougarskim vojnim vlastima radi priprema za izgradnju Zapadnog logora (danas Sveučilište) i fortice na Bakamovića glavici, tj. izgradnje ceste prema Ljubuškom (1883.g.). Krajem 19. stoljeća s obje strane ovoga puta nalazila su se polja koja za vrijeme kiša dugo ostajahu pod vodom, pa je i Šetalište znalo biti poplavljeno. Put dug 1,5 kilometar od Velike gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila, i drvored platana zasadila mostarska Općina u spomen dolaska u Mostar prestolonasljednika princa Rudolfa (1858. – 1889.g.), sina jedinca Cara i Kralja Franje Josipa I., i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864. – 1945.g.). Iza 1918. g. Stephanie Alee je preimenovano u Šetalište vojvode Mišića. Platani su dobivali vodu iz kanala prokopanih dužinom cijele aleje. U Šetalištu su izgrađene i prve vile grada Mostara. Sve do prije pedesetak godina cijelo Šetalište izgledalo je potpuno drugačije. Pošto je današnjim Bulevarom prolazila uskotračna željeznička pruga – „Ćiro“, ispred zgrade Gimnazije nalazila se rampa (brklja), koja je regulirala prilično gust promet vozila, dok se promet pješaka odvijao pothodnikom koji je imao dva stepenišna traka razdijeljena metalnim rukohvatom. Čim bi se izašlo na zapadni izlaz pothodnika, s desne strane, na početku Bolničke ulice (kasnije dr. Safeta Mujića danas Kneza Domagoja), nalazio se javni toalet, koji je građen još za vrijeme Austrougarske. Dalje u pravcu juga se pružalo Šetalište. Tada je Šetalište od Gimnazije do Rondoa nosilo naziv Lenjinovo, a od Rondoa do Balinovca – Šetalište JNA. Na lijevoj strani Šetališta, odmah iza gimnazijskog igrališta, na početku bila je kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, a kasnije Klub prosvjetnih radnika, pa Dom omladine. Idući prema Rondou, u dijelu današnjega parka, nalazio se veoma poznati restoran „Pariz“ s predivnom ljetnom baštom i stalnom živom glazbom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje. Danas šetalište nosi naziv Nikole Šubića Zrinjskog.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Šantićeva ulica i restoran

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Šantićeva ulica i restoran.

“Ova ulica u prošlosti dobiva naziv prema Petru Rizzi (čita se Petar Rico), jednom od najglasovitijih liječnika našega grada koji je ostavio neizbrisiv trag i pečat gradu, a koji je na jedan krajnje nepravedan način pao u zaborav. Mostarci svoga „oca siromaha“, kako su ga od milja zvali, 1900. g. proglasiše još za života za počasnoga građanina Mostara. Umro je 26. srpnja 1910. g., a Mostarci u njegovu čast novoizgrađenoj ulici dadoše ime Rizzigasse (Rizzina ili Ricina ulica). Nakon smrti Alekse Šantića1924. g., Gradsko vijeće je Rizzigasse preimenovao u pjesnikovo ime, u ulicu Alekse Šantića. Čak je zbog prosvjeda građana Mostara zbog toga preimenovanja izmišljena priča da se ta ulica nikad tako nije zvala, nego da se zvala Ričina, a to je potpuno drugi lokalitet. Vjerovatno otud i toliko zabune oko imena ovih dvaju pojmova. Pri kraju Šantićeve (kad se ide od sjevera k jugu) neposredno prije skretanja za Ulicu Jakova Baruha Španca, nalazio se 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća restran s prekrasnom šljunčanom baštom koji je nudio izvrstnu hranu, gdje se u zatišju od gradske buke moglo uživati u gastronomiji.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Gradski stadion

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Gradski stadion.

“Kada je izgrađen, spadao je među najljepše sportske objekte ove vrste u Jugoslaviji. Općina Mostar odlučila je da pod Bijelim Brijegom započne izgradnju suvremenog stadiona s glavnim i pomoćnim terenom, svlačionicom i prostorijama za administraciju. Na izgradnji sudjeluju osim građevinske firme i građani, posebno učenici kroz dobrovoljne radne akcije. Radovi su započeli 1947., no zbog nedostatka teške građevinske mehanizacije i financijskih sredstava, završen je tek 1958. g. Bila je to ljepotica, izgrađena tako što je usječen dio uzvišenja Bijeli Brijeg, a u prvim desetljećima ovaj stadion se smatrao veoma suvremenim i imao je raznovrsnu primjenu, od nogometnog do atletskog borilišta. Mogao je primiti 20.000 posjetilaca. Uz stadion se nalazila i bašta čudesne ljepote, s veoma razvijenom hortikulturom. Na njemu je prvenstvene utakmice igrao nogometni klub Velež, sve do zadnjeg rata. Nakon rata na njemu igra nogometni klub Zrinjski.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Hendek

 

radnja Sule Čelebića

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Hendek.

"Prije dolaska na Stari most, a na samom završetku Potkujundžiluka, nalazi se mali plato kojega je narod nazvao Hendek. U turskom jeziku hendek označava rov, šanac, kanal ili jarak, što taj lokalitet i jest jer je najniža točka u cijelom Starom gradu na lijevoj obali Neretve. Iz njega se kroči na Stari most i u kulu Taru. Za Hendek nas vezuje jedna epizoda iz povijesti Mostara."

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Rondo, Vila Fessler

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Rondo - Vila Fessler.

“Jedna od ljepših vila u Mostaru nalazi se na Rondou. Izgrađena je na nekadašnjem Gumnu, između Liska ulice i Štefanijinog šetališta. Njen vlasnik, inače građevinski poduzetnik, nije u Mostar doselio zbog zarade ili proširenja privredne djelatnosti, nego zbog sina. Naime, Eduardu Fessleru liječnici preporučiše Mostar prvenstveno zbog klime koja bi mogla pomoći liječenju bolesti njegova sina. Fessler 1897. g. u neobaroknom stilu gradi vilu za rezidencijalne i poslovne svrhe. Iste godine gradi se na početku Štefanijina šetališta zgrada Gimnazije s jednim krilom, tako da su Fesslerova vila i Gimnazija bile prve kuće na Šetalištu između kojih su kasnije građene ostale. Međutim, on i njegova obitelj nisu dugo boravili u Mostaru. Odmah nakon smrti sina, Fessler prodaje vilu odvjetniku Mazziju i odlazi iz Hercegovine. Nikad se više nije vratio u grad u kojem je izgradio prelijepu vilu i izgubio sina. Vila kasnije prelazi u vlasništvo Rudnika mrkog uglja, a od 1977. g. u ovoj vili je sjedište rektorata mostarskog Univerziteta, a kasnije Sveučilišta.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Rondo

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Rondo.

“Na sjednici Gradskog vijeća Mostara održanoj 10. ožujka 1897. g., donesena je odluka o kupnji parcele zemlje u vlasništvu Avdage Bakamovića, kao i Avde i Ibrahima Đikića, s ciljem da se na tom mjestu napravi kružni tok ulica. Ukupno je kupljeno 160 kvadratnih metara zemlje. Za to je izdano i obeštećenje, ali ni približno pravoj vrijednosti zemljišta. Osam godina prije izgradnje kružnog toka izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazijedo Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobivali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou uza sam trotoar još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali. Kružni tok je napravljen 1882. g na tzv. Gumnu. Naziv Rondo se udomaćio dosta kasnije, od riječi Rondela (od francuske riječi "La rondelle" što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku) iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime Rondo. Kasnije je iz tog kruga na Rondou inž. Miloš Komadina projektirao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. g. i dobiva naziv Ulica Lipa. Odmah nakon nje 1902. g., kao suprotna joj ulica, gradi se Ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira). Krajem 1930-ih se gradi na sjevernoj strani kružnog toka kavana koja će kasnije postati kultno okupljalište mladih, slikara i boema. Bolje poznata pod imenom Bife Rondo, bila je izgrađena od drveta, a nakon završetka zadnjeg rata (iako neoštećena) uklonjena je.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz stare štampe: Film “U carevo ime”, u Central kinu 1926.

 

U listu “Novi palangar” broj 1. od 1926. godine objevljen je reklamni oglas o prikazivanju filma “U carevo ime” u kinu Central u Mostaru, u subotu 27. i nedelju 28. marta 1926. godine.

“Central kino, subota 27. i nedelja 28. marta. Remek djelo filmske produkcije! Sa obljubljenom i slavnom zvijezdom “Lya de Putti”, u najsjajnijoj svojoj ulozi, u filmu

U Carevo ime

Povijest trojice oficira, koji su čuvali svoju čast, a nijesu znali čuvati čast jedne djevojke, u 6 krasnih činova. U ostalim glavnim ulogama sudjeluje 15 najslavnijih kino glumaca, što jamči za ljepotu istog, pak ne trebamo dalje trošiti riječi-

Još nevigjeni divni prizori, iz Ruskog dvora, sjajne skupocjene toalete, kulmin raskošne elegancije i etikete. Režija koja do sada ni jedan film nije dostigao. Za ovaj skupocjeni film, ulazne cijene trebala je uprava povisiti, ali da udovolji cij. Općinstvu cijene ostaju iste: Loža Din 10,- Parter Din 8,- Balkon din 5,- Galerija Din 4,- Djeca Din 3,-

Početak u 6 1/2 i 8 1/2, Nedeljom u 5, 7, i 9 sati.”

O filmu, iz enciklopedije:

Glumica u glavnoj ulozi Lya de Putti, rođena je kao Amalia Helene Rosalia Maria von Putti. Rođena 10. januara 1896. u Vécseu, Austro-Ugarska, umrla 27. novembar 1931. u New Yorku, bila je mađarska plesačica i glumica koja je bila posebno uspješna u Njemačkoj.

“U ime cara” je njemački nijemi film iz 1924. godine u režiji Roberta Dinesena s Lya de Putti, Hansom Adalbertom Schlettowom i Erichom Kaiser-Titzom u ulozi cara. Film je od 4. novembra 1924. do 14. februara 1925. godine bio pod cenzurom, a premijerno je prikazan četiri dana kasnije u berlinskoj “Marmorhaus”, Mermernoj kući. Predstava u šest činova, koja je bila zabranjena za mlade, bila je duga 2.358 metara. Film je prikazan u Austriji 14. maja 1925. pod naslovom "Prognani u Sibir".

prilozi:

-zaglavlje lista Novi palangar iz 1926. godine,

-oglas za film “U carevo ime”,

-glumica Lya de Putti i

-scene iz filma “U carevo ime” iz 1924 godine

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Iz Monografije Mostar – Robna kuća Razvitak

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Robna kuća Razvitak.

“Na uglu Glavne i ulice Braće Brkića, 1970. g., prema projektu Ante Paljage niknuo je novoizgrađeni stambeno-poslovni objekt u čijem je prizemlju bila smještena robna kuća Razvitak. Iznad robne kuće bio je sedmerokatni stambeni prostor sa 70 udobnih stanova. Bila je to supermoderna robna kuća na 3.000 m² prodajnog prostora, koja se odlikovala vanjskom fasadom urađenom prema motivima s bogumilskih stećaka. Devastirana je u ratu 1992. – 1995., ali ju je moguće obnoviti. Stambeni dio iznad robne kuće je bio toliko urušen granatiranjem da se morao u potpunosti srušiti.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar - Pravoslavna crkva Svete Trojice

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Pravoslavna crkva Svete Trojice.

“Već od 1835. g., kada je izgrađena Stara pravoslavna crkva, počelo je prikupljanje novca za izgradnju mnogo većeg hrama kada prilike budu to dopustile. Novac se prikupljao od srpskog življa Mostara, a dosta sredstava uspjelo se prikupiti u južnoj Mađarskoj i Rusiji pa je odmah kupljeno zemljište ispod postojeće stare crkvice. Po idejnom rješenju arhitekta Momira Korunovića, nova se pravoslavna crkva počela graditi 15. ožujka 1863. g. Za vrijeme gradnje došlo je do zastoja gradnje zbog nedostatka financijskih sredstava, ali i zbog više propusta glavnog graditelja Spasoja Vulića iz Tetova, pa je nastavak gradnje dodijeljen majstoru Andriji Domjanovu iz Velesa, koji je izgradnju te nove impozantne katedrale u bizantskom stilu s 30-metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini (jedna veća i tri manje) završio 1873. g. Saborna crkva sv. Trojice bila je u ono vrijeme najveća pravoslavna bazilika u BiH. Crkva je zapaljena 6. siječnja 1993. g., na Badnji dan, pri čemu su ostali samo vanjski zidovi, zvonik i jedno zvono. Danas, obnavljena krasi padine Podveležja.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Karađoz-begova džamija (Zaim Mehmed-bega Karađoza)

 

(tekst koji slijedi objavljen je 4. novembra 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Karađoz-beg je rodom iz Bijelog Polja, 12 km sjeverno od Mostara. Imao je tri sina i bio je brat velikog vezira Rustem-paše i hercegovačkog namjesnika Sinan-paše koji je upravljao Hercegovinom od 1549. do 1574. godine. Karađoz-beg je džamiju, kao i medresu, mekteb, han i imaret, sagradio 1557. godine, a umro je u Mostaru oko 1564. godine i sahranjen u haremu svoje džamije.

Prema nekim podacima graditelj Karađoz-begove džamije je Mimar Sinan i jedina je džamija koju je ovaj veliki arhitekta projektovao u Bosni i Hercegovini. Džamija prema tipu gradnje pripada građevini presvođenoj kubetom, a Mostar ima tri takve džamije: Karađoz-begovu, Nesuh-age Vučijakovića i Mehmed Koski-pašinu.

Centralni prostor džamije je omeđen zidovima debljine 114 cm, sa vanjskim dimenzijama bez hajata (trijema) 13 x 13 metara. Ovaj prostor je presvođen kupolom sa tjemenom na visini od 16 metara od kote poda džamije. Ulazni predprostori - hajati - su građeni kako bi džamija mogla primiti što više vjernika, a da oni pri tome budu zaštićeni od padavina i žege sunca. Džamija je od početka izgradnje imala dodatni vanjski hajat/trijem pokriven kosim olovnim krovom, koji je zbog dotrajalosti demontiran 1952. godine. Džamija danas ima originalni izgled.

Munara je prigrađena uz desni, vanjski zid, a njena visina do alema je 34,50 metra i ima 94 kamene stepenice. Osvjetljenje unutrašnjosti džamije je omogućeno preko 25 prozora.

Karađoz-begova džamija spada u red malog broja džamija na Balkanu sa sačuvanim originalnim slikarstvom. Slikani slojevi se često preklapaju jedni preko drugih - od prvobitnih arabeski pa do kasnoosmanskog baroka. Istraživanja su pokazala da džamija sadrži četiri različita slikana sloja iz raznih perioda, tj. da je svakih 100-150 godina džamija iznova bila ukrašena motivima.

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. munara je granatiranjem bila srušena do visine šerefeta, a džamija teško oštećena.

Uz džamiju se nalazi najstariji harem u Hercegovini, a o njemu u narednom postu.

(Ahmet Kurt)

Iz Monografija Mostar – Stara pravoslavna crkva

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Stara Pravoslavna crkva.

“O postojanju mostarskih pravoslavaca svjedoči nam zapis francuskog putopisca Paullet-a iz daleke 1658. g., gdje ih spominje i naziva Grcima. Postoje također dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. st. bio u ruševnom stanju) u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine kao i njene dimenzije. Na osnovi rezultata te procjene muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva koja je dotrajala može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti s naglaskom da „ne smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst.” Tako se 1833. g. počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. g. Sam njen oblik i veličina, kao i ukopan pod radi dobivanja visine, svjedoče o vremenu u kojem je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se utjecaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je na Čistu nedjelju osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)