Sonntag, 13. Oktober 2024

Prije 62 godine – Kauboji među sobom

 



Kada su se četvorica članova familije Cartwright prvi put pojavila na američkim ekranima u TV seriji "Bonanza" 1959. godine, bio je to rizik. Western serija je bila u boji, a kauboji su izgledali briljantno. Ono što su „tata“ Ben i njegovi sinovi Adam, Hos i Mali Džo iskusili 1850-ih, viđeno je hiljadu puta ranije: uključivalo se u prevaru, krađu ili neku vrstu nereda, koji je uključivao ogromnu porodicu, a „Ponderosa”, samo što je u seriji u pitanju bio njihov ranč. Serija je izazivala pravu privlačnost: do 1973. NBC je snimio 426 epizoda.

“Bonanza” je došla u Njemačku 1962. godine. ARD je 13. oktobra emitovao nekoliko epizoda, a zatim je ponovo otkazao emisiju jer je navodno bila previše brutalna. ZDF je nakon toga krenuo u akciju i vodio seriju do kraja - sa ogromnim uspjehom.

Svako ko ih danas vidi može uživati u izrekama poput “sad ću ti saviti vilicu”. Inače, žene su se na ranču “Ponderoasa” pojavljivale samo sporadično. Tada su vesterni još uvijek bili muška stvar.

-:-

Kod nas je serija Bonanza došla na male ekranu u drugoj polovini šezdesetih godina, tada samo u crno bijeloj verzijii, u vrijeme kada smo imali samo jedan TV kanal, i gledanje serije je bilo neizbježno za sve generacije, koje su u to vrijeme sjedile ispred malih ekrana. Mnogima su i danas likovi iz serije ostali u sjećanju, ili se barem prisjete, kada se u novinama pojavi neka slična fotografije. Seriju je najavljivala brza muzika, koju su čak i djeca imitirala, dok bi sutri dan iza prikazivanja serije jurili po dvorištu.

Za one koji se žele podsjetiti ove serije, u prilogu uvodna špica, sa muzičkom podlogom.

Bonanza - Intro [HQ] - YouTube

(welt)

(spagos)

Samstag, 12. Oktober 2024

Ploča na stambenoj zgradi kod ložione

 






Nakon Drugog svjetskog rata Mostar se odužio svojim željezničarima koji su dali svoj život za slobodu, i postavio spomen ploču na jednu kuću, koja je onoga vremena bila uza samu željezničku prugu, sjevernije od gornje rampe, u blizini nekadašnje ložionice. Ta zgrada stoji i danas na istom mjestu. Nekada je to bila stambena zgrada, u kojoj su stanovali željezničari.

Na fasadi ove zgrade sve do 2015. g. nalazila se polomljena spomen ploča, koja doživljava sudbinu većine sličnih obilježja u gradu Mostaru. Skoro da nikoga više ne interesuje. Niti spomen ploča, niti ono zbog čega jeona nekada bila postavljena, kao ni imena ljudi kojima je u pomen podignuta.


Ploča je skoro nečitljiva, a samo uz veliki trud, i uz pomoć moderne foto tehnike bilo je moguće odgonetnuti dio onoga što na njoj piše.

Donosimo fotografiju razbijene ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja vjerovatno nikada neće biti obnovljena i koju želimo barem tekstom i slikom sačuvati za uspomenu. Tekst se veoma teško može razaznati na licu mjesta, a nama je nakon dugog odgonetanja uspjelo otkriti sadržinu. Tekst na njoj glasi:

„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu SPOMEN PLOČU u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva

(navedeni su) AKTIVNI BORCI NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA

(kao i civilne) ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA

Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora NOR-a

Mostar, ..................... 1955.g. Radnici željezničke ložione i radione“.

Nažalost, imena palih boraca koji se navode na ploči nismo u cjelosti uspjeli dešifrirati, pa nema svrhe navoditi samo neka imena koja su čitljiva.

Ovaj tekst smo pisali 2015.g. kada je ploča još stajala na mjestu – danas je više nema, tako da je ovo jedini njen spomen. U međuvremenu je netko napravio zamjensku spomen ploču koja sada stoji na kući pored nekadašnje Željezničke ložionice.



Korišteni tekst iz knjige:

  • Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.


Fotografija:

Br. 1. i 2. - Spomen ploča željezničarima na zgradi kod ložione.

Br. 3. - Nova spomen ploča. 

Br. 4. zgrada iza Ledare


Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)



Freitag, 11. Oktober 2024

Devedeset godina kasnije

 








London, nekad i sad

Kada je Arthur William Hobart tokom leta uzeo svoju kameru u ruke, nije mogao ni slutiti da snima Britaniju koja će uskoro biti zauvijek promijenjena.

Njegove slike objekata, sportskih terena, nastajućih predgrađa i katedrala postale su neprocjenjiv arhiv Britanije uoči Drugog svjetskog rata. Devedeset godina kasnije, njegove slike su digitalizovane kako bi ih javnost mogla vidjeti.

Arhiv pruža rijetke snimke Britanije prije nego što su je naglavačke okrenule oluje Hitlerovog rata i ogromne tehnološke promjene.

U arhivi se naleze 242 crno-bijele fotografije, snimljene širom Engleske, od Tynesidea do Cornwalla i do Cumbria, koje čine ono što je poznato kao Air Pictures Porthleven Collection.

Pored poznatih znamenitosti kao što su Tower Bridge, St Paul's i Salisbury Cathedral, kolekcija uključuje snimke poznatih zgrada koje više ne postoje, od veličanstvenosti stare Crystal Palast u južnom Londonu do uobičajenog okruženja Della, nekadašnjeg teren za fudbalski klub Southampton.

U potpunoj suprotnosti sa hromom i staklom koji ga sada okružuju, Tower Bridge je tada stajao ispred čitavog niza urbanih zgrada, koje će Luftvafe uskoro ukloniti.

Niz rijeku, elektrana Battersea se uzdiže kao i još jedna zgrada u industrijskom srcu – koji je masovno obnovljen posljednjih decenija.

„Čak i ako uzmete u obzir bombardovanje iz Drugog svetskog rata, mnogi od ovih gradskih pejzaža su sada veoma različiti od onih kada su snimljeni 1930-ih“, rekao je Gary Winter, oficir za angažman i sadržaj u Historic England-u. „Mnogo toga zavisi od uticaja automobila i motornog transporta koji prolaze kroz ova mjesta, zatvaranja fabrika i tako dalje.“

Hobart se 1920. počeo baviti fotografijom iz zraka, iako je nejasno kako je do toga došao. Prije Prvog svjetskog rata bio je pekar, trgovački putnik i činovnik.

Fotografije pokazuju kako se promijenio pejzaž oko Tower Bridgea, Salisbury Cathedral, Royal Alberts Hall...

(tt)

(spagos)

Donnerstag, 10. Oktober 2024

Prije 40 godina - Mit koji živi

 








Ko obuzda svoje strasti, gubi.

Gledajući unatrag, 80-e su bile konačni eksces zapadnjačke nevinosti. Sramežljivi konzumerizam 60-ih i 70-ih pretvorio se u neutemeljeni hedonizam u kojem stvari nisu mogle biti dovoljno divlje, loše i senzualne. Prije točno 40 godina, Ferrari Testarossa predstavljen je u Parizu u noćnom klubu Lido - čuvale su ga dvije visoke, oskudno odjevene plesačice koje su se natjecale sa sjajno uglačanim dvanaestocilindričnim motorom. Dizajn Pininfarine bio je senzacija u to vrijeme; niti jedno serijsko vozilo nikada nije stajalo šire i samouvjerenije na cesti i utjelovljivalo samopouzdanje kulture slobode, koja ubrzo nakon toga više neće postojati, tako nemilosrdno i napadno.

U pop kulturi, Testarossa je započela svoj trijumfalni pohod. Dvije godine kasnije Enzo Ferrari dao je dva crna Testarossa televizijskoj seriji "Miami Vice" jer je smatrao da klon Ferrarija (preuređenje Chevroleta) ne zadovoljava visoke stilske standarde serije. Redatelj Michael Mann prefarbao ih je u bijelo kako bi se lakše vidjeli noću. Uslijedile su bezbrojne epizodne uloge u pop kulturi: Dr. Dre je viđen u jednom, Michael Jordan se vozio jednim na stadion, Diego Maradona se vozio jednim na trening. Svi su znali da iza divlje ljuske postoji meka jezgra: profinjena talijanska visoka kultura u upravljanju, zvuku, ubrzanju, luksuzu.

Činjenica da mit o Ferrariju i danas živi, ima veze s njegovom neukrotivošću duhu vremena. Ferrari je definisao duh vremena, zeitgeist. Osnivač Enzo Ferrari, koji je umro 1988., odbio je prilagoditi se. Bio je to prvi svjetski influencer.

(welt)

(spagos)

Mittwoch, 9. Oktober 2024

Iz stare štampe – Najnovije iz Mostara, Jugoslavenski list, od 10. oktobra 1927. godine

 


U Jugoslavenskom listu od 10. oktobra 1927. godine, objavljena je rubrika “Najnovije iz Mostara”, koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.


Navodnjavanje Ilića iz Radobolje

Poznato je da se Mostar u velikom dijelu opskrvljuje povrćem i voćem iz Ilića, kuda se može Radoboljom natapati, ali je usljed stalnih naplava pomanjkano vode za natapanje, radi čega trpi povrće, naročito na sušnoj godini, kao što je ova godina.

U Ilićima neposrednij blizini Mostara uredio je Ahmetaga Efica uzorno gospodarstvo, koje mnogo obećaje, te se je u društvu sa drugim vlasnicima zemljišta obratio na Hidrotehnički odsjek Velike Županije da im se odvodnim džerizima dovede voda sa matice Radobolje, čime bi mogli natapati na stotine dunuma ziratnog zemljišta, a time bi se u veliko pospješio razvoj vrtlarstva kod nas. Držimo, da će Hidrotehnički odsjek posvetiti što više pažnje ovom poduzeću.

-:-

Popravci starih građevina

Jedna od starijih građevina u Mostaru su dvije kule na obalama Neretve, koje su svojevremeno štitile Stari most. Kako su kule došle u ruševno stanje, naročito stražarnica nad prolazom, tako da je prijetila opasnost i za prolaznike, to je Gradska opština počela popravljati te objekte, ali treba pripaziti da se ne naprave popravci, koji bi kvarili stari izgled tih građevina.

O.S.H.”


prilog: Mostar, Stari most, 1927. foto Walter Leonhardt.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 8. Oktober 2024

Prije 135 godina – Lijepa epoha

 


Belle Époque, „Lijepa epoha” – ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji prelaz iz 19. u 20. vijek, okarakterisan mirom i prosperitetom, nije uživao sa više strasti nego u Francuskoj. Umjetnički prikazi kafića i plesnih dvorana govore o tome, kao i pojava novih noćnih mjesta u zabavnoj četvrti Pigalle u Parizu. Tu je 6. oktobra 1889. godine otvoren zabavni bar koji je nadmašio sve ostale. Prvi nastup “Moulin Rougea”, nazvanog po crvenom mlinu na krovu, bio je startni signal za estradu kakvu svijet nikada prije nije vidio, davala je pogled izloženom donjem vešu i golim bedrima i mahanja bokovima, u neozbiljnosti koja je graničila sa pornografijom za ono vrijeme.

To što je “Moulin Rouge” postao magična atrakcija pariskog noćnog života mora zahvaliti i stalnom gostu: slikar Henri Toulouse-Lautrec je sklikao scensku predstavu na platnu i dizajnirao reklamne postere koji su bili neobični kao i cijeli establišment.

Na slici je poznata plesačica La Goulue, koju je Lautrec hvalio da je bila ne samo “graciozna kao mačka", već i "hrabra" i sa upadljivom iskrenošću.

Danas podizanje suknji više ne dovodi publiku u erotsko ludilo. Ipak, čak i nakon 135 godina, “Moulin Rouge” ostaje sinonim za parišku lakoću.


1889.

2020.


-Fotografije gore, prikazuju Moulin Rouge 1910. Stalni gost Henri Toulouse-Lautrec ne samo da je nekoliko puta naslikao plesačicu La Goulue i koristio je za poznati reklamni poster, već ju je i obožavao.

-Moulin Rouge 1889. i plesačice 2020.

(welt)

(spagos)

Montag, 7. Oktober 2024

Prije 52 godine – Nije bilo šale sa rudarima

 


Jelo uz svijeće, koje se u svijetu često naziva i Candlelight-Dinner, večera uz svijeće, ili je sinonim za romantičnu večeru, ili izraz luksuznog načina života. Ali ne na ovoj fotografiji. Okruženje je pomalo mračno, hrana je prilično tanka, i, da, svijeće i svijećnjaci ne izgledaju slavljenički, već nekako funkcionalno. One pružaju svjetlost. London i veliki dijelovi Velike Britanije su u to vrijeme bili bez struje. Razlog tome je  štrajk rudara. Termoelektrane više nisu imale uglja i nisu mogle proizvoditi struju, što su štrajkački odbori rudara pažljivo pratili. Uzeli su čitavu zemlju kao taoca, sa prekidom snabdijevanja strujom od devet sati dnevno. Zamotali su se u jorgane i zapalili svijeće, bez daha je pisala štampa, uz ovakve slike. Inače, ova slika prikazuje jednu djevojku i njenog oca kako doručkuju.

Ugalj kao energent bio je usko isprepleten sa modernom britanskom ekonomskom istorijom, a rudari su bili stalni politički faktor. Sve do 30. septembra 2024., ponedeljak prošle sedmice, kada je posljednja elektrana na ugalj u Velikoj Britaniji isključena iz mreže.

Rudari su istorija. Međutim, nekoliko svijeća u kući i dalje može biti od koristi.

(nzz)


Kraj jedne ere

Prošlog ponedjeljka, 30. septembra 2024. u Velikoj Britaniji je bio kraj jedne ere: Termoelektrana u Ratcliffe-on-Soaru, posljednja elektrana na ugalj u zemlji, je zatvorena. To se, od svih mjesta, desilo u domovini kapitalizma: prva elektrana na ugalj na svijetu počela je sa radom u Londonu 1882. Nova tehnologija je uvelike poboljšala produktivnost i pomogla u proširenju ekonomske moći Carstva. Na svom vrhuncu, Britanija je više od 80 posto električne energije proizvodila iz uglja.



Osam rezervoara za hlađenje u elektrani na ugalj Rattcliffe-on-Soar u blizini Nottinghama


Velika Britanija je zatvorila svoju posljednju termoelektranu na ugalj. Godine 1882., ova zemlja je bila prva u svijetu koja je počela koristiti proizvodnju električne energije na ugalj - sada se era završava. Nova vlada želi još više ubrzati energetsku tranziciju - ali prve granice postaju očigledne.



Objekat ranije zatvorene termoelektrane na ugalj Battersea, u južnom Londonu, sada je centar zabave i trgovine  

(spagos)