Mula Mustafa Bašeskija

 

Svjedok Sarajeva, čuvar vremena

Mula Mustafa Bašeskija- Ševki bio je bošnjački ljetopisac, rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. u Mimar Sinanovoj mahali. Pretpostavlja se da je umro 18. augusta 1809. u Sarajevu.

Sarajevo 18. augusta 1809. godine. Usku ulicu u srcu Baščaršije obavija tišina, prekidana samo tihim šapatom vjetra koji miluje kamene ploče i drvene kapke na dućanima. U jednoj od skromnih kuća, pod svjetlom uljane lampe, gasne život Mula Mustafe Bašeskije, čovjeka čiji je pero bilo svjetionik bosanske prošlosti. Njegova smrt, tiha kao i njegov život, nije zaustavila odjek njegovih riječi – one i danas žive, u stranicama „Ljetopisa“, kao svjedočanstvo o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj duši.Mula Mustafa nije bio samo alim, učitelj ili pisar. Bio je daleko više – čovjek koji je hodao sarajevskim sokakama s perom u ruci i srcem punim ljubavi prema svom gradu. Rođen oko 1731. godine, u vrijeme kada je Bosanski ejalet bio raskršće svjetova, između Istoka i Zapada, Mustafa je bio svjedok života koji je pulsirao kroz Baščaršiju. Njegove oči su bilježile sve: od veselih svadbenih povorki do tmurnih dana kuge, od prepirki na čaršiji do mudrih razgovora u medresama. Njegov „Ljetopis“, pisan jednostavnim, ali duboko ljudskim jezikom, nije samo kronika događaja – to je ljubavno pismo Sarajevu.Zamislite Sarajevo 18. stoljeća: miris svježe pečenog somuna miješa se s aromom kave iz kazana, dok se s Gazi Husrev-begove džamije čuje ezan, pozivajući vjernike na molitvu. U to vrijeme, Mula Mustafa sjedi u svom skromnom kutku, uz zvuk škripanja pera po papiru. Piše o svemu što vidi i čuje: o trgovcima koji se cjenkaju, o mudracima koji raspravljaju o vjeri, o običnim ljudima koji se bore s nedaćama. Njegove riječi nisu samo suhoparni zapisi – one nose toplinu, tugu, pa čak i humor. Kada opisuje kako je neki sarajevski beg zaspao tokom važnog sastanka, čini se kao da nam se Mustafa smiješi kroz stoljeća, podsećajući nas da su ljudi, ma koliko vremena prošlo, uvijek isti – puni mana, ali i ljepote.Njegov „Ljetopis“ nije samo povijesni dokument. To je ogledalo jednog doba, u kojem se ogleda Sarajevo kakvo više ne postoji, ali čiji duh još uvijek živi. Mula Mustafa je pisao o požarima koji su gutali čaršiju, o poplavama što su nosile mostove, ali i o snazi Sarajlija da se uvijek izdignu iz pepela. Bio je svjestan prolaznosti života, ali i snage riječi koje ostaju. Možda je zato, dok je pisao, osjećao da ne piše samo za svoje suvremenike, već i za nas, stoljeća kasnije.Kada je 18. augusta 1809. godine Mula Mustafa zatvorio oči, Sarajevo je izgubilo svog vjernog kroničara, ali ne i njegov glas. Njegov „Ljetopis“ i danas stoji kao most između nas i prošlosti, podsjećajući nas na snagu zajedništva, na važnost pamćenja i na ljubav prema gradu koji nas ujedinjuje. Dok hodamo sarajevskim ulicama, negdje između kamenih zidova i šuma rijeke Miljacke, čini se kao da nas Mula Mustafa i dalje posmatra, s blagim osmijehom, zadovoljan što njegove riječi još uvijek žive.Ne zaboravimo našeg Mula Mustafu Bašeskiju, čovjeka koji je Sarajevo učinio vječnim. Neka njegov „Ljetopis“ bude podsjetnik da svaka priča, ma kako mala bila, zaslužuje da bude ispričana – i sačuvana.

(Naser Husić)