Godina koja je sve promijenila

 

Godina na izmaku je donijela promjene u svijetu, nakon kojih ništa više neće biti kao što je bilo. Ako bi birali fotografiju koje je obilježila i po ćemu će ostati u pamćenju, je slika iz karantina, iz jednog staračkog doma u Španiji, pod naslovom: Preživjeli i ostali zajedno.

Prepune bolnice, mrtvački sanduci: Španija je početkom godine bila žestoko pogođena pandemijom. Poduzete su mjere koje su trebale dovesti do poboljšanja.

Slika napravljena u junu pokazuje bračni par, u braku punih 59 godina, koji žive u jednom staračkom domu. Nakon 102 dana izolacije jedno drugom su poklonili poljubac, sa maskama na licu, i kroz plastičnu foliju.

Ovdje donosimo pregled samo nekih događaja koji su obilježiliproteklu godinu, za koju mnogui tvrde da se nema po čemu upamtiti. Ipak je iza nas, a šta se desilo, desilo se.

Australijska apokalipsa. Nebo je crveno, prekriveno dimom koji ujeda, iznad New South Walesa iznad područja. Izgorile su bezbrojne kuća, kao i bespomoćni kenguri i koale. Ljudi su bježali u područja kraj obale. Skoro je nestalu niskog rastinja i eukaliptusovih stabala.

Karantin. Riječ, koja je odjednom uzela zamaha u čitavom svijetu. Korona virus se munjevito proširio širom svijeta, bez velikih saznanja i mjera protiv njega. Važno je bilo zaražene ljude izolovati, kako bi se pandemija što manje širila. Putnici kruzera “Diamond Princess”, njih oko 700, morali su se izvesti iz luke Yokohama u Japanu, i na otvorenom moru provesti dvije sedmice u izolaciji, a zatim su pod strogom kontrolom prebačeni u njihove domovine.

Grad u šoku. Italijanski grad Bergamo, i njegova okolina, bili su epicentar korona krize u Italiji. Dolazak transporta preminulih na groblje Cibisello potresao je čitav svijet, Tek tada su mnogi ljudi u Evropi postali svjesni prisustva i opasnopst korona virusa.

Prazne tribine. Tribine stadiona su zbog pandemije morale ostati prazne. Gledaoci su sa teškom mukom gleali tv prenose utakmica, koje su igrane bez prisustva gledalaca. To je bio tek početak onoga što je slijedilo. Prvenstva širom Evrope su prekidana, otkazano je Evropsko prvenstvo, otkazana je Olimpijada.

Socijalna distanca. Nakon tvrdog lockdowna u aprilu su otvarane prve radnje, i to one sa maksimalno 400 kvadratnih metara površine. Ispred radnja su se redali redovi kupaca na obiljeđenim distancama. Nakon toga je slijedila takozvana socijalna distanca u svim sferama života, pa čak i u međusobnim sustretima.

Sve drugo zatvoreno. Restorani, kina, koncertne dvorane, usluge frizera i brijača. Ljudi su prije zatvaranja počistili regale samoposluga. Posebno je na udaru bile tjestenine i toaletni papir(?).

Protesti. Nakon određenog vremena zbog mjera izolacije, nastavljeni su protesti u Honkongu, protiv zakona sigurnosti u Hongkongu, kojeg je donijela kineska vlada. Pri donošenju ovog zakona je zaobiđen parlament Hongkonga i sve aktivnosti protiv toga zakona su kažnjavane, kao subverzivne i separatističke. Ni to nije zaustavilo demonstrante od daljnih protesta.

Black Lives Matter. Desetine hiljada ljudi širom SAD su protstovali nakon ubistva afroamerikanca Georga Floyda prilikom jedne policijske akcije u Mineapolisu. Protesti su se proširili širom svijeta pod moto “Black Lives Metter”.

Formula1. Korona je zaustavila i trke Formule1. Sdezona je počela tek u julu. Kasniji pobjednik sezone je bio Lewis Hamilton.

Apokalipsa u Libanu. U lučkoj četvrti Bejruta jedna hala je potpuno izgorila u požaru. Ekspolodiralo je 2.500 tona neosiguranog amonijum nitrata. Detonacija je opustošila centar grada, a posljedice su se osjećale i na 270 kilometara udaljenom Kipru. Više od 200 ljudi je poginulo, a 6.500 povrijeđeno.

Testiranje. Širom Evrope započeto je masovno testiranje ljudi na koronu, i u tu svrhu su u skoro svim gradovima formirani drive-in, ili walk-in stanice za testiranje.

Fudbal. Tek krajem augusta odigran je prvo turnir, a zatim i finale Lige šampiona, U finalu je Bayern München pobjedio Paris saint Germnen sa 1:0, čime je osvojio triple, prvenstvo, kup i ligu šampiona. To je bila nada za ljubitelje fudbala širom Evrope, da će se fudbal vratiti na terene. Prvenstva su nastavljena, ali bez gledalaca na tribinama.

Budući pobjednici. Izborna kampanja u SAD je obavljana pod maskama. Joe Biden i Kamala Hariss, kandidati demokrata su se pokazali kao jak par, što je rezultiralo kasnijom pobjedom naizborima

Promjene klime i protestne akcija “Fridays for Future”, “Patak za budućnost” su odjednom, tokom pandemije, postale sporedna tema. Nakon ljetne pauze, protesti su nastavljeni, ali sa zaštitnim maskama na licu i distancom među demonstrantima.

Požar na Kilimandžaru. Na južnom krilu, skoro 6.000 metara visokog Kilimandžara, izbio je veliki požar. Hiljade vatrogasaca i dobrovoljaca su se borili protiv vatre. Oko 100 kvadratnih kilometara površine je potpuno opustošeno. Požar je izbio u 3700 metara visokom Nacionalnom parku. Uzrok požara: Posjetioci nisu sa dovoljno pažnje ugasili vatru na jednom odmorištu. Pješačka ruta preko Mandara i Horomba, na kojima se nalazio ovo odmorište, svake godine propješači blizu 50 hiljada posjetilaca.

Izabran novi predsjednik. Joe Biden je novi predsjednik SAD. Donald Trump to još nije priznao i brani se nedokazaniim tvrdnjama o izbornoj prevari. Kamala Hariss je prva žena u istoriji SAD, izabrana na mjesto potpredsejednice SAD.

Vakcina protiv korone je tu. Prva osoba na svijetu, koja je primila vakcinu protiv korone je Britanka Margarte Keenan (90). Primila je vakcinu Pfizer/Biontech. Nakon primljene vakcine je kazala kako se osjeća nevjerovatno privilegovana, Velika Britanija i SAD su među prvima odobrile uportrebu vakcina, a zemlje EU su to učinile 21. decembra.

(news)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Kanjon Neretve kod Drežnice, 1925.

 

U „Šumarskom listu“ broj 11.11. iz 1897. godine, koji je izlazio u Zagrebu, objavljen je tekst profesora Frana Ž. Kesterčaneka o putovanju vozom od Sarajeva do Mostara. U tih tridesetak godina, od nastanka teksta, do nastanka fotografije u prilogu, u području kanjona Neretve nije se skoro ništa promijenilo, osim prirodne promjene ljudi u naseljima uz prugu.

Prenosimo dio ovoga teksta, originalno, onako kako je bio napisan, kako bi mu sačuvali vjerodostojnost.

I onog vakta u Mostar se stizalo vozom iz bijelog svijeta, a prema jugu se moglo i malo dalje od Čapljine.

„Kroz Bosnu i Hercegovinu”

Priopćuje profesor Fran Ž. Kesterčanek

„Put iz Sarajeva prema Mostaru spada svakako i u prirodnom i turističkom pogledu među

najveličanstvenije željezničke pruge u ovoj monarhiji…

...Pruga od Sarajeva do Konjica puštena je u promet 1891. godine, pruga od Metkovića do

Mostara 1885. godine, a ona od Mostara preko Rame do Ostrošca 1888. godine, a dalje do

Konjica 1889. godine.

Prošavši kroz tunel... kroz Ivan planinu, stigli smo u kršnu Hercegovinu...Bilo je već oko tri sata popodne kada stigosmo i na samu stanicu Konjica. Ovo je stara muhamedanska varoš, koja leži u kotlini između brda, krasnog položaja sa veleljepnom okolinom. Dugo Konjic bješe središte hercegovačkih bogumila, te je igrao vrlo važnu ulogu u istoriji našeg naroda u srednjem vijeku.

Odavde željeznica ide dolinom Neretve i prati je sve do Metkovića. Preko Neretve u Konjicu

prelazi kameni most sa devet stupova, o kome narod priča da ga je sagradio neki kralj

Hvalimir, još u 10. vijeku...

...Dolina Neretve koja je do Konjica prilično tijesna i divlja, omeđena stijenama visokih gorskih obronaka, odavde pa sve do stanice Rama je prilično široka, a brda na obje obale se dižu do srednje visine.

Iza ušća Peričca dolina se opet stješnjava poput gudure, a iza stanice Jablanica počinje

veličanstveni klanac Neretve, dug otprilike 20 kilometara, u kome su rijeka, željeznički put i

drum, potpuno vezani jedni uz druge u uzanoj dolini poput provalije, ovjenčane Rauljom

(1648 m), Velikom Čvrsnicom (2227 m) i silnom Prenj planinom.

Prelijepi scenariji mijenjaju se u ovom uskorječju, haotično sastavljeni krševi, okomite litice,

na kojima drveće i žbunovi čudnovato stoje, držeći ravnotežu, prevrtljivi oblici brda, mnogi

lijepi vodopadi, sa obje strane bujni, hučeće rijeke upotpunjuju tu veličanstvenu sliku, koja

se nikad ne zaboravlja.

Da bi i mi uživali u tome čarobnom kraju, u Konjicu smo presjeli u poseban, vlaku priključeni

vagon za gledanje tzv. „Aussichtvagon“.

U toj veličanstvenoj osami, gdje stoluje velika divljač i struji svjež gorski zrak, doista shvataš

ovaj čas, što leži u pjesničkom izrazu: kršna zemlja Hercegova. Taj gorskim cvijećem i

zelenim šikarjem upitomljeni dojam izlazi među tim strahotnim u Neretvinom klancu kod

Grabovice.

Iza ušća divlje Grabovice rasprostranjuje se i opet dolina Neretve, jer kod stanice Vojna

prestaje klanac, a istodobno pojavi se na desno već golemi Velež (1897 m.) nad Mostarom.

I tako nam je, razmatrajući okolišnu narav i njezine krasote, put od Sarajeva do Mostara,

kamo smo tek pred veče stigli, prošao, ipak, dosta brzo i ugodno.

U Mostaru nas već na kolodvoru dočekaše i opet gg. Kotarski šumarski upravitelj F. Bulbuk sa ravnateljem mostarske vinogradarske i voćarske škole S. Vaškom“.

Fotografija: Kanjon Nreteve 1925. godine, autor nepoznat

Priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Tajanstveno otkriće

 

Bačena je u more početkom maja 1945. godine, malo prije kapitulacije, tako da nije mogla pasti u ruke saveznika. Pronašli su je krajem novembra u Baltičkom moru, u zaljevu Geltinger kod Flensburga, ronioci koji su tražili “mreže duhove”, koje bez vlasnika lebde pod vodom.

Nakon spašavanja s morskog dna, dobro očuvani primjerak mašine za šifriranje "Enigma" leži u destilovanoj vodi, kako bi se zaustavio proces korozije.

Tako će ostati godinu dana, dok stručnjaci razrade koncept restauracije.

Biće izložna u muzeju u dvorcu Gottorf, u pokrajini Schleswig-Holstein u Njemačkoj.

(stern)

(spagos)

Prije 75 godina: Počela proizvodnja legendarnog automobila “Buba”

 

Volkswagenov model Käfer, (Beetle), kod nas poznat kao legendarna Buba, ili jedostavno Folcika, proslavlja 75. rođendan.

Ono što je počelo kao "prestižni projekt" prije početka Drugog svjetskog rata, nakon njega je postalo Volkswagen Type 1. Ovaj model se počeo proizvoditi 27. decembra 1945. godine. Postrojenje je pretrpjelo veliku štetu tokom rata, ali je narudžba od 20.000 vozila koju je potpisala britanska vojna vlada u augustu 1945. godine praktično osigurala budućnost tog postrojenja. Tako je rođena legendarna Buba.
Volkswagen se ovim povodom oglasio putem saopćenja te se prisjetio rođenja Bube prije 75 godina. To je drugi najprodavanijih model u historiji automobilizma, a 1945. godine je proizvedeno svega 55 primjeraka. Proizvodnja je ubrzana 1946. godine na oko 1.000 primjeraka mjesečno, no ni to nije bilo dovoljno da se zadovolji potražnja. Osim toga, probleme u proizvodnji su stvarali nestašica materijala i energije.

Volkswagen je 1947. godine uspostavio sistem prodaje i postprodaje, a potom i izvoz Bube iz Njemačke. Dvije godine kasnije je bivši menadžer Opela Heinz Nordhoff postao direktor proizvodnje koja je u narednih deset godina drastično povećana. S proizvodne trake je 1955. godine sišao milioniti primjerak, deset godina nakon što je počela proizvodnja "civilnog" modela Type 1.
Ostalo je historija, jer je Buba postala najprodavaniji model na svijetu i taj status je dugo čuvala, sve dok krunu nije preuzela Toyota Corolla.
Volkswagen je prekinuo proizvodnju originalne Bube u Meksiku 2003. godine nakon što je proizvedeno 21.529.464 primjeraka, uključujući 15,8 miliona u Njemačkoj.

(klix)

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 27. decembra 2020. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Orden za “Žilavku”, ispitivanja porijekla imovine, gradi se Centar II, osniva se Građevinski fakultet

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1978. godine – orden za “Žilavku”, pravosnažno šest rješenja o porijeklu imovine, gradi se novo naselje Centar II, osniva se Građevinski fakultet.

Orden za “Žilavku”

Poljoprivredni kombinat HEPOK iz Mostara dobio je veoma značajno priznanje za kvalitet čuvenog vina “Žilavka”.

Ovo vino dobilo je orden “Mozon kvalitete” za prošlu godinu.

Na taj način, “Žilavka” je postala prvo jugoslovensko vino koje je dobilo ovo visoko internacionalno priznanje, koje je još dobilo 37 najpoznatijih proizvođača u svijetu. (27.1.1978. godine)

Pravosnažno šest rješenja

Komisija za ispitivanje porijekla imovine Skupštine opštine Mostar imala je u toku prošle godine pune ruke posla.

Na tapetu je bilo 20 predmeta, koje trebalo valjano obraditi,

Na čelu ove liste našle su se poslovođe u trgovini, potom privatne zanatlije, ugostitelji i taksisti.

Doneseno je 20 prvostepenih rješenja, od kojih je šest postalo pravosnažno.

Komisija je donijela odluku o obustavi postupka ispitivanja porijekla imovine kod devet građana. (2.2.1978. godine)

Novo naselje

Juče je, u okviru obilježavanja 33. godišnjice oslobođenja Mostara, počela izgradnja novog naselja od 500 stanova – Centar II.

Početak izgradnje na simboličan način označio je VKV radnik GP “Hercegovina” Velimir Kitić. (14.2.1978. godine)

studenti Građevinskog fakulteta Mostar, 1984, cidom

Osniva se Građevinski fakultet

Juče su u Mostaru predstavnici 16 građevinskih preduzeća i projektantskih organizacija iz Hercegovine potpisali samoupravni sporazum o prihvatanju uloge suosnivača Građevinskog fakulteta pri Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Ovim sporazumom, oni su dužni da obezbijede potrebna materijalna sredstva za osnovne djelatnosti fakulteta. (25.2.1978. godine)

(NovaSloboda.ba)

Najveći evropski gradovi – Nekad i sad – Rim, Via Appia, 1893 - 2018

 

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovoriće gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Rim, Italija - Via Appia, 1893-2018.

Ovaj put datira iz 312-264. godine prije nove ere. Povezivalo je Rimsko carstvo sa udaljenijim naseljima, služeći kao ključna ekonomska i politička arterija. Njegov nadimak je bio i ostao “Queen of Roads”, “Kraljica puteva”.

Danas, posjetioci dijela ovoga puta u Rimu, mogu posjetiti katakombe San Callisto, San Sebastiana, različite bazilike i grobnice.

(sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Selma samuje

 

Selma iz kultne pjesme “Bijelog dugmeta” samuje u Zagrebu.

U Mostaru je umrla njena sestra Nura.

Putovala je često vikendom jer je kao djevojka iz Zenice pohađala Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu. Jednog dana srela je Vladu. Džentlmenski joj je ponio tamnocrveni koferčić do željezničke stanice.

“Ja sam ležala sa curama na travi, a Vlado je sa drugarima ležao nasuprot. Čupkao je travu i stalno me gledao. Izgleda da se odmah zainteresovao za mene, a kasnije smo se sretali na korzou. Jednom me sreo sa koferom, pa mi je ponio prtljag. Išli smo na stanicu i onda mi je pomogao da uđem u voz. U tom vozu bio je polupan prozor, a on mi je onda rekao: ‘Selma, ne naginji se kroz prozor”, ispričala je danas 90-godišnja Selma kojoj je čuvenu pjesmu “Bijelog dugmeta” napisao i posvetio Vlado Dijak, zaljubivši se u nju s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Selma i danas živi u Zagrebu. Zaljubljeni i talentirani Vlado je susret i emocije prema Selmi pretočio u stihovove. A ljubav Diljaka prema njoj bila je platonska, obilježena pogledima prepunim osećanja i bez riječi o tako velikim emocijama.

Pjesma “Selma” je prvo objavljena u novinama. Selma je saznala za to nakon što joj je otac to pokazao, a numeru u izvođenju “Bijelog dugmeta” čula je 1975. na njihovom koncertu u dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu.

Mnogi joj nisu vjerovali da je bila tiha patnja i ljubav čuvenog pesnika. Ona je priču o njoj i Dijaku ispirčala Goranu Bregoviću, pa posjetila Vladin grob, priznavši da je i ona patila za njim. O tome je pisala u svojoj zbirci poezije “Selma putuje na fakultet” gdje je i pjesma “Sjećanje na Vladu”.

Selma je prošle godine napunila 90 godina što je na Instagramu zabilježio bivši pjevač “Bijelog dugmeta” Željko Bebek koji je i otpjevao kultnu pesmu.

“Samujem kao svaka starica. Voljela bih da malo dođete u Zagreb. Rijetko putujem. Nedavno mi je umrla i sestra Nura-Marija u Mostaru i sve je manje onih sa kojima sam provela život. Odem do dućana, popričam sa poznanicima i to je sve – ispričala je Selma za banjalučki portal “Nostalgija”.

Izvor: Žena

(tekst je objavljen na portalu Azra, dana 11. decembra 2020. godine)

Selma

Selma

Putuje na fakultet

Ona putuje, ja kofer nosim

Molim

Težak je al' pošto njen je lično

Ja i taj kofer volim

Selma, Selma,

Zdravo, Selma

Putuj, Selma

I molim te, ne naginji se kroz prozor

Selma

Na ulasku u voz ti htjedoh reć'

Nesto nježno, što izaziva

Pozor

Al’ rekoh samo zdravo, Selma

I molim te ne naginji se kroz prozor

Selma, Selma,

Zdravo, Selma

Putuj, Selma

I molim te, ne naginji se kroz prozor

(Vlado Dijak)

link za pjesmu: https://youtu.be/YsVp2Zif28g

(spagos)

Najkraći putopis o Mostaru, 1907.

 

(prenešeno sa cidom/facebook, autor Armin, 24. decembar 2020.)

Kroz Mostar su prošli mnogi putopisci, putnici-namjernici, slučajni prolaznici, turisti...

Dosta njih je ovjekovječilo Mostar, bilo kroz grafiku, sliku, fotografiju, bilo kroz prozu illi poeziju, neki šturi tekst ili čitavu knjigu. Nekima se Mostar svidio a nekima i nije...

Ipak niko nije kraće opisao Mostar kao William Le Queux, englesko-francuski pisac i novinar, koji je to uradio u dvije rečenice u svojoj knjizi "An observer in the Near East" iz 1907 godine, a koja ima više od 300 stranica.

On je to uradio u dvije rečenice:

"Mostar je prilično dosadan mali grad na Neretvi, i dalje polu-turski, sa svojim džamijama i bazarom gdje se mogu nabaviti ugravirane srebrene rukotvorine iz Livina (Livno?!). Ali tu nema ničega zanimljivog, pa sam slijedeći dan nastavio za Sarajevo."

(armin)

(fotografije, Mostar, 1907.)

Više bi vjerovatno napisao neko, ko je kroz Mostar onoga vremena prošao samo vozom, i zadržao se na željezničkoj stanici samo nekoliko minuta, dok je lokomotiva uzimala vodu, ili ugalj.

Potražili smo ko je bio taj putopisac, i kako se iz naslova njegove knjige može zaključiti, putovao je kroz zemlje, koje je nazvao Bliski istok, i o tome, nakon povratka, nekome podnio izvještaj o situaciji u zemljama, navedenim u naslovu knjige.

William Tufnell Le Queux (rođen 2. jula 1864. u Londonu, Engleska, † 13. oktobra 1927. u Knokkeu, Zapadna Flandrija) bio je engleski novinar, pisac i diplomata francuskog porijekla.

Le Queux je bio sin francuskog trgovca platnom iz Londona i njegove britanske supruge. Školske dane proveo je u Engleskoj, a zatim je studirao umjetnost; među ostalimsa Ignaceom Spiridonom (1860-1900). Nakon uspješno završenog studija, Le Queux je započeo veliku turneju koja ga je, uglavnom pješice, vodila kroz Njemačku, Italiju i Francusku.

Pomenućemo ovdje naj(ne)važniju njegovu knjigu: The Near East. The present situation in Montenegro, Bosnia, Serbia, Bulgaria, Roumania, Turkey and Macedonia. London 1907.

(Bliski Istok. Sadašnja situacija u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj i Makedoniji. London 1907).

(spagos)

Bijeda djece sa Morije

 

Fotografija djece iz zapaljenog izbjegličkog kampa Moria na grčkom ostrvu Lezbos je Unicefova fotografija godine 2020.

Grčki fotograf Angelos Tzortzinis, koji je početkom septembra fotografisao djecu kako bježe od razornog požara, nagradu je dobio od organizacije za pomoć djeci u Berlinu .

Usred haosa, Tzortzinis je uspio napraviti sliku "koja vam zaista ulazi pod kožu", rekla je u video poruci prva dama Njemačke Elke Büdenbender, zaštitnica Unicefa.

Slika motivira "gledati srcem i zalagati se za poboljšanje životne situacije Morije".

9. septembra ove godine, požar u izbjegličkom kampu Moria na Lezbosu uništio je smještaj oko 13.000 ljudi, uključujući 4.000 djece.

Na takvim zadacima, Tzortzinis uglavnom radi kao slobodni fotograf. Njegov rad je, između ostalih, objavljen u New York Timesu i Newsweeku. Rečeno je da je već dobio nekoliko nagrada. Zbog blokade u cijeloj zemlji, dodjela je ove godine održana bez prezentacije i konferencije za štampu.

U međuvremenu su Zeleni pozvali njemačku vladu da prije Božića organizira evakuaciju izbjeglica iz improviziranog kampa Kara Tepe na Lezbosu. "Dobrih 100 dana nakon razornog požara na Moriji, situacija za izbjeglice je tamo i dalje vrlo teška", rekla je za medije predsjednica frakcije u Bundestagu, Katrin Göring-Eckardt.

(express)

(spagos)

Iz stare štampe: Veče u Cafe Luft u Mostaru 1918.

 

Tri grafike, sa opširnim tekstom iz Mostara, objavljene su 22. septembra 1918. godine u američkim novinama "Detroiter Abend-Post" (Detroitska večernja pošta), koje su štampane na njemačkom jeziku.

Novinu je 1868. godine osnovao August Marxhausen, a pod tim imenom je izlazila sve do 1980. godine, kada je preimenovana u „Nordamerikanische Wochen Post“, (Sjevernoamerička nedeljna pošta).

U reportaži o Mostaru iz tog vremena objavljene su tri grafike, napravljene tokom boravka u Mostaru, od strane za sada nepoznatog autora.

Veče u Cafe Luft

Nekoliko koraka dalje, na niže, nalazi se Bazar, zatim pijaca, a prema nama iz Cafe Lufta dopire nježno svijetlo jedne moderne petrolejske lampe, koja stoji na jednom jedinom stolu. Pored peći čuči Alija i pozdravlja nas sa prijeteljskim “Guten Abend”, dobra veče, uz ovdje uobičajenim dodirom prsiju, njegovih usana i njegovog čela. Za dugim stolom već su sjedili “Becher”, bećari, a pred svakim ibrik kafe, a pored mali fildžan.

“Daj nam jedan ibrik Alija!”

“Odmah gospodine” odgovara Alija, i dok on malim mesinganim kahvenim sudom sa dugom željeznom drškom priprema kafu na vatri od drvenog uglja, njegov mali pomoćnik nam donosi maše sa žarom, kako bi zapalili naše cigarete.

Muhamedanci ne vole da pale cigarete šibicom, a meni je to bilo nemoguće utvrditi da li je to odbijanje šibice povezano na vjerskoj osnovi, jer sam vidio kako Muhamedanci samo sa žarom pripaljuju svoje cigarete. I ako mu se ponudi vatra, čini mu se usluga.

U jednom uglu ove prostorije, obasjan od vatre iz peći, sjedio je prekrštenih nogu jedan stariji Turčin, u šafran žutom ogrtaču i plavim pantalonama, čija sijeda brada padala do grudi. On je nekadašnji čuvar Mostara, koji je okupacijom “stavljen u stranu, ali još uvijek obavlja svoju službu, boraveći noću na pijaci. Za mir i red u gradu brine se zaštita prema evropskom uzoru, kao i vojne patrole koje od sjevernog do južnog logora, i obrnuto sa pauzama, obavljaju svoju propisanu maršrutu. “Crveni Dojčmajster”, oficiri 84. regimente zauzimaju najveći dio stola u Kafani. Oni su sestrinska regimneta od “Hoch und Deutschmeister” koja se nalazi u Beču.

(prevod: Smail Špago)

fotografija: Cafe Luft, razglednica

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju: Hollywood 1943.

 

"Pin-up je slika, koja obično prikazuje ženu u erotskoj pozi, i prikačena je na zid." Ovako Wikipedia opisuje taj pojam. Ovo je jedna od prvih, ali zasigurno i najpoznatiji pin-up do danas: slika glumice Betty Grable. Napravljena je 1943. godine kao PR snimak za njen film „Sweet Rosie O’Grady ”, rekao je fotograf iz 20th Century Foxa. Slika 27-godišnje glumice u kupaćem kostimu i štiklama pogodila je svoj cilj.

Muškarci su voljeli njene osmijehe i noge (koje je studio navodno bio osigurao na milion dolara). Američki vojnici u Drugom svjetskom ratu vješali su sliku u svojim barakama i ormarićima. Mjesečno se trupama slalo oko 50.000 ovakvih plakata.

Danas taj postupak, naravno, stoji pod najozbiljnijom sumnjom za seksizam.

Za ublažavanje ovoga, može se reći samo jedno: ženska erotika kao izvor ohrabrenja za borbene trupe ima tradiciju koja seže dugo u istoriju, sve tamo do Helene i Trojanskog rata.

(nzz)

(NovaSloboda.ba)

Prije 65 godina – Sisi, bol u srcu za vječnost

Teško da bilo koji filmski klasik izaziva toliko emocija kao ovaj prvi film o Sissi, sa Romy Schneider. Počelo je prije 65 godina u kinima, kasnije se preselio na TV, a skoro redovno se ponovo vraća na male ekrane, pa i kod nas, tokom praznika.

Bilo je prošlo samo deset godina od kraja rata, vremena su bila teška, uprkos ekonomskom čudu. Narodne mase su na ekranu tražile taj, navodno idealni nekadašnji svijeta, koji je bio uništen u dva svjetska rata. Prije 65 godina - 21. decembra 1955. godine, u Beču je premijerno prikazan film "Sissi" o austrijskoj carici Elizabeti. Dan kasnije (22. decembra) kostimirani film stigao je u kina u zapadnoj Njemačkoj. Ove godine film “Sissi”bit će ponovno na televiziji 25. decembra, ARD, 14:55).

Melodramski dijalog između cara i njegove rođake, koja je dobrih sedam godina mlađa od njega, a kasnije carice Sisi, kako je zapravo istorijski napisano njeno ime,samo sa jednim "s", vrhunac je ovog filma.

Međutim, mnogi su ovaj film, sa Karlheinzom Böhmom u ulozi Franza Josepha i Romy Schneider kao mladom Sissi, vidjeli kao savršeno oblikovan, perfektan kič.

„Mama je željela da se zaručim sa kćerkom od tetke Ludovike. Nikad nisam bio tako sretan što sam svojoj majci ispunio ovakvu želju ”, kaže Kaiser. „Želiš li biti moja supruga?“ „Ne, nikada“, kaže Sissi. „A zašto ne?“, „Zato što ne želim stati na put sreći rođake Nene, i zato što nikad ne bih ukrala njenog muža."

Ova izmišljena dilema petnaestogodišnje vojvotkinje Elisabeth Amalie Eugenie od Bavarske u fokusu je filma. Austrijski režiser Ernst Marischka (1893-1963) već je ranije angažovao mladu Romy u filmu „Kraljičine djevojačke godine“, koji govori o britanskoj monarhinji Viktoriji (1819. - 1901.), te zajedno s Hansom Moserom i Paulom Hörbigerom također u bečkom vojnom marš filmu „Die Deutschmeister“.

Radnja filma "Sissi" iz 1955. godine, počinje ustvari 1853. godine u Possenhofenu na jezeru Starnberg. Vojvoda Max von Bayern živi mirnim životom sa suprugom i njihovom brojnom djecom, uključujući njihove kćeri Helene (Nene) i Elisabeth (Sissi). Sestra njegove supruge Ludovike je majka austrijskog cara i htjela bi mladog Franza Josipa (23) oženiti sa Helenom (19). Poziva Ludoviku i njezinu najstariju kćer u Bad Ischl kod Salzburga da se zaruče. Sissi je išla s njima.

Dječačurak Sissi slučajno je upoznala mladog cara kad je pobjegla u prirodu, ali mu nije rekla ko je. Mladog monarha je privukla prirodnost Elisabeth, a kasnije, na užas njegove majke, na prijemu najavljuje zaruke sa Sissi, umjesto sa Nene. Sissi putuje preko Dunava do svog novog doma u Austriji.

Sitna Romy Schneider je tokom snimanja u septembru 1955. godine napisala da joj je perika bila "tako neobična i iscrpljujuća" za nošenje; od težine joj se činilo "da joj je vrat ukočen, kao da sjedi u prvom redu u kinu". Glumica se kasnije žalila na filmove "Sissi" da joj je uloga bila "poput bljutave kaše od griza". „Tako je definitivno bilo tada. Ali onda jednog dana više nisam željela biti princeza. "

Nakon prvog filma slijedila su dva nastavka: 1956 „Sissi - mlada carica“ i 1957 „Sissi - sudbonosne godine carice“. Romy Schneider je odbila četvrti film uprkos milionskoj ponudi. 1972. se ipak pojavila kao realističnija Sisi u umjetničkoj filmskoj adaptaciji "Ludwig II." Luchina Viscontija (1906-1976), zajedno s Helmutom Bergerom kao bavarskim kraljem iz bajke.

Romy Schneider umrla je od zatajenja srca u Parizu 1982. godine, kada su joj bile tek 43 godine, nakon što je u saobraćejnoj nesreći izgubila svog 14-godišnjeg sina.

(express)

(spagos)

Najveći evropski gradovi – Nekad i sad, Beč 1893. i 2018.

(prevedeno sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Beč, Austrija - Graben 1893 i 2018.

Os 13. do 18. stoljeća Graben je služio kao tržnica, a okolo su bile kuće za stanovanje. Počevši od 1880-tih, kada je nastala ova fotografija, kuće su rušene,a na njihovom mjestu podizane luksuzne trgovine. Kao što se na slici vidi, u ovoj ulici nalazi se veličanstvena statua Pestsäule, Stub kuge, Plague Column, čija gradnja je završena nakon velike kuge iz 1679. godine.

U 21. stoljeću šoping je i dalje glavna atrakcija Grabena. To je mjesto sa tradicionalnim trgovinama, ali i modernijih outputsa iz čitavog svijeta.

A Stub kuge, i dalje je vrijedan posjete i pogleda.

(spagos)

Tajna jednog putovanja

Penzioner iz Dublina u jednoj staroj, kupljenoj kameri otkrio je film snimljen prije 70 godina, dao ga da se razvije i otkrio 20 fotografija, očito snimljenih tokom nečijeg odmora.

Ko su ljudi na slikama? Traganje za osobama ga je dovelo do Münchena.

Mlada žena ležerno gleda u objektiv, sjedi na klupi u parku pored dugodlakog jazavčara, a u zamagljenoj pozadini, u uličnom kafiću, mogu se vidjeti neke tamno odjevene osobe.

Lagodno je prebacila nogu preko noge i naslonila desnu ruku na nju. Crno-bijela fotografija koja na zanimljiv način izgleda moderno. Naravno, to može biti samo zato što publiku iz večeri u večer bombardiraju serije pod nazivom „Bečka krv“, „Damin Gambit“ ili „Babylon Berlin“, koje trajno podsjećaju na stara vremena i njihovu modu.

Nepoznata žena, u ljetnoj haljini cvijetnog dezena, pored jazavčara na klupi u parku, već je postigla i određenu slavu. Na primjer u Velikoj Britaniji, Kanadi i SAD-u.

William Fagan iz Dublina, kolekcionar fotoaparata, otkrio ju je na filmu, koji potiče iz stare kamere. Film još nije bio razvijen.

Penzioner Fagan želio je postupiti oprezno i konsultovao se sa stručnjakom iz lokalne škole fotografije koji je predložio poseban, nježan postupak uz upotrebu razrijeđene tekućine za razvijanje, koji je morao miješati 15 sekundi svake minute. Na taj način Fagan je uspio spasiti 20 fotografija, očito snimljenih na putovanju na odmor. Na primjer, jedna slika prikazuje ženu kako sjedi na zidu na obali jezera, ispred planinske kulise.

Zatim je slike objavio na raznim forumima, gdje su prijatelji analogne fotografije, koji su već bili malo stariji, mogli razmijeniti o čemu se radi. BBC je tada izvještavao o tome, uključujući i novine na engleskom jeziku, a tema je postajala sve veća i veća.

Istraživanje privatnih fotografija i filmova relativno je novo, još uvijek profesionalno neupravljeno arheološko područje. Gradske arhivare uglavnom zanimaju samo zgrade u pozadini, novinare ugledni, ili istorijski relevantni ljudi u prvom redu, a umjetnike i muzeje oblik dizajna slika. Fotografije i filmovi kao posjed prosječnog građanina, ako slučajno ne nađu put do privatnih arhiva, obično ostaju slučaj za kontejner. U najboljem slučaju za buvljak.

Iz mase slikovnog materijala (u poređenju s digitalnim dobom, naravno, još uvijek prilično upravljivim) izdvajio se jedan ovakav film, koji je ostao nerazvijen desetljećima: Je li jednostavno zaboravljen? Je li to bila ukradena imovina? Ili je možda, zahvaljujući njemu, moguće čak dokazati i ubistvo, kao u filmu Michelangela Antonionija "Blow Up" iz 1966. godine?

Prije tri godine fotograf iz Portlanda u Oregonu pronašao je jednu takvu vremensku kapsulu u starom fotoaparatu. Ovo je takođe razvio film, a na slikama snimljenim sa sigurne udaljenosti vidljiva je erupcija vulkana Mount St. Helens. Međutim, u potrazi za autorom bila je važna jedna slika porodične grupe, na kojoj je jedan od ljudi, koji su tamo prikazani prije mnogo godina, prepoznao svoju davno umrlu baku. Zahvaljujući njegovim informacijama, slike su mogle datirati iz 1980. godine. Film je, rekao je, došao iz bakinog foto aparata, koji je - međutim - nestao i sada se ponovo pojavio.

Izgubljena imovina, pronađena od strane Williama Fagana mnogo je starija. Većina slika snimljenih skupocjenom Leicom, takođe ih razlikuje od sličnih nalaza, nalazi se u zapanjujuće dobrom stanju, oštrim kao britva. Uz pomoć stručnih komentara, koji su većinom održani na web stranici foto entuzijasta Macfilos, ispostavilo se da je automobil u kojem je par putovao, bio marke BMW 315.

Model automobila je bio izrađen između 1934. i 1937. godine. Međutim, stručnjak za registarske tablice Andreas Herzfeld objašnjava da registarska tablica ograničava vrijeme putovanja na odmor, u periodu između 1948. i 1956. godine: „To je vozilo koje je bilo registrovano 1948. godine u tadašnjoj američkoj okupacionoj zoni Bayern, tačnije u Münchenu."

Za dalja istraživanja, Herzfeld se obratio na minhenski ured za registraciju vozila i gradsku arhivu. Ali tamo samo odmahuju glavom, kad pitate, ko bi mogao stajati iza registarskog broja 3287 iz 1948. godine. "Rukom napisane registracije iz toga vremena više ne postoje", kažu oni. Kao ni spisak opomena i novčanih kazni, koje se "ne arhiviraju".

Ali kuda je putovanje  obavljeno? "Preko Züricha i prevoja Julier do jezera Como", kaže Fagan. "Izletnički brod koji se može vidjeti na slikama plovi tu i danas."

Fagan je posebno ponosan što je uspio identificirati ulicu kojom žena šeta sa svojim psom: "Zahvaljujući Google Street Viewu saznao je: Via Giuseppe Garibaldi vodi direktno do bazilike San Giacomo u Bellagio."

Očigledno je Bellagio bio odredište putovanja muškarca, koji je imao oko 40 godina, i njegove mlađe, možda 25-godišnje ženske saputnice. "Je li to bila njegova supruga?" Pita Fagan. „Nosi prsten. A on? Ne vidi se. Možda film nikada nije razvijen da niko ne bi dobio saznanje o ovoj ekskurziji. ”Da li su se njih dvoje skliznuli sa snijegom prekrivenih švicarskih prolaznih puteva, što se također može vidjeti na slikama, na povratku u München?

U svakom slučaju, mora da su njih dvoje bili imućni, i tokom poslijeratnog razdoblja. Na to ukazuju njihova odjeća i automobil, koji u to vrijeme nije bio baš jeftin. Argument protiv teze, izražene na forumima, da bi žena mogla biti Peggy Guggenheim, je da je trgovac umjetninama imao više od 50 godina početkom 1950-ih. I protiv pretpostavke, da bi žena mogla biti Kennedy, njegova vjerenica.

Protiv obje teze govori registarska tablica automobila. „Da su još živi“, kaže William Fagan, koji bi mogao biti njihovo dijete, shodno s njihovim godinama, „U tom slučaju sada bi imali 90 ili 100 godina.“ Jesu li imali djecu? Možda su neki od njih i danas kod kuće u Munchenu?

A ko je (nažalost više nije prepoznatljiva) starija gospođa sa šeširom, koja je njih dvoje upoznala na putovanju u ciriškoj Bahnhofsstrasse, što je takođe sigurno? Zahvaljujući automobilima parkiranim u pozadini, vrijeme putovanja trebalo bi smanjiti na period od 1950. do 1952. godine. 

Istraživač je nakratko zadrhtao kada je pogledao novinsku arhivu Neue Zürcher Zeitung: U julu 1951. godine, jedan par jepoginuo u saobraćajnoj nesreći, u bernskom Oberlandu. Kraj puta?

"Volio bih pronaći nekoga ko bi ih možda još uvijek osobno prepoznao i kome bih mogao dati ovaj film", kaže William Faganin Dublin. 

„Iako sam tokom razvijanja fila u mračnoj komori, morao miješati otopinu za razvijanje svakih pola minute, uz to sam pojeo jako puno kiflicaa od borovnica. Nekome bi to ipak vrijedilo.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Istrgnuto iz zaborava: Gredića vila u Mostaru

Kad smo ovih dana imali slike hotel Neretve u ponovnoj izgradnji nakon rušenja u ratu, iznenada su se iz mog sjećanja pojavile slike tog dijela grada u vrijeme vrijeme mog djetinjstva. Nećemo sad o godinama, a pogotovo ne o decenijama. Ako kažem da sam rodjen iza II svjetskog rata, onda te slike koje ja pamtim obuhvataju period kad je park na Musali izgledao drugačije, kad je ispred hotela Neretva bio prostor za sjedenje, i recimo, kad nije bilo onog dijela gdje se nalazi gradjevina zvana Titova vila ( u koju on, koliko znam, nije nikad povirio). Na tom dijelu je bila bašta hotela Neretva i Gredića vila.

Gredić, vlasnik vile je bio daidža/ujak naseg prijatelja Miše Bosnica. Mišo i ja smo radili u Sokolu, a kasnije kad sam ja osnovao privatnu firmu Selcom, Mišo je bio jedan od prvih koji je iz Sokola prešao u Selcom. Okolnosti su nas navele da nakon nekog vremena uzmemo u zakup prostor u jednoj kući nedaleko od hotel Neretve, pa smo svaki dan tuda prolazili. Onda bih se ja obratio Miši,

malo u šali a malo i ozbiljno, pa pitao što kao jedan od nasljednika, ne traži povrat daidzine imovine. Mišo danas živi u Londonu, UK i nije nikad htio tražiti povrat ni svog stana u Splitskoj ulici, koji je zasluženo dobio u Sokolu. Neki ljudi su navikli da cijeli život znanjem i radom stvaraju. Mišo je jedna od tih.

Posto sam htio pogledati neke od starijih slika, znao sam koga cu pitati. Smail Špago mi je odmah odgovrio na moj email i poslao seriju koju zelim da i vi pogledate. Vjerujem da će vas interesirati. Hvala Smailu sto nam je ovo poslao.

Mostarci će prepoznati pogled prema sjeveru i crne spile. Ali obratite paznju, da se vidi sjeverni logor a nema carinskog mosta.

Kako je nadošla Neretva na sljedećoj slici.

Evo, na desnoj strani slike se vidi Gredica vila i jos jedna kuća u kojoj su u vrijeme mog djetinjstva u prizemlju stajali Bela i Branka Pećanac sa roditeljima, a na spratu Maja Mandić (Jerković) i njeni. Ovo pišem i zbog onih (idiota) što bi htjeli grad samo za sebe i svoj tor, ili eventualno ga dijelili na dvoje. SK

Pogled prema jugu-jugoistoku pa se prilično dobro vidi i pravoslavna crkva.

Tekst i pomenute fotografije objavljene su na Google grupi "Mostarski behar", 18. decembra 2020. godine, a autor teksta je Semir Kazaić.

Hvala Semiru na objavi.

(spagos)