Obilježena 79. godišnjica protesta mostarskih žena

 

Grupa učenica Trgovačke akademije i Učiteljske škole, članice SKOJ-a, Mostar 1941

Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar, perfomansom San o slobodi, u izvođenju članova Mostarskog teatra mladih, obilježilo je danas na Tepi 79 godišnjicu od velikog protesta žena-antifašistkinja Mostara.

Članovi Udruženja antifašista i boraca NOR-a su nakon šetnje ulicama Mostara, posjetili i Partizansko spomen groblje, položivši cvijeće na nadgrobnim pločama žena poginulih u Drugom svjetskom ratu.

Decembra 1941. godine, više stotina žena Mostara satima je protestovalo zbog loše snabdjevenosti grada koja je uzrokovala brojna oboljevanja i glad. Napisale su protestno pismo sa zahtjevom da se to hitno popravi i uručile ga Gradskom poglavarstvu, a potom su otišle na Tepu, gdje se prodavala jedino repa. Žene su isprevrtale tezge i razbacale repu, a onda su satima demonstrirale gradom. Intervenisala je i policija.

Godišnjica protesta žena Mostara

Decembra 1941. godine, više stotina žena Mostara satima je protestovalo zbog loše snabdjevenosti grada koja uzrokuje i brojna oboljevanja i glad. Napisale su protestno pismo sa zahtjevom da se to hitno popravi i uručile ga Gradskom poglavarstvu. Nakon toga, otišle su na Tepu – gradsku pijacu, na kojoj je bilo jedino repe. Isprevrtale su tezge i razbacale repu, te satima demonstrirale gradom. Intervenisala je i policija.

“Pozivamo žene Mostara, prije svih, da se ove subote okupimo na Tepi u 11 sati i prisjetimo heroina Mostara koje su 1941. godine imale hrabrosti u okupiranom gradu dići snažan glas i izraziti bunt. Svoj protest simbolično su nazvale Viktorija. Prisjetimo ih se sutra i od Tepe laganom šetnjom prođimo gradom do Partizanskog spomen gaoblja. Naoružajmo se cvijetom i položimo ga na posječene cvjetove žena-antifašistkinja Mostara na Partizanskom spomen groblju”, poručuju iz UABNOR-a Mostara.

(spagos)

Probudio se najveći vodopad u Bosni i Hercegovini

 

Movran je vodopad kojeg ne možete vidjeti uvijek, nego samo u danima kada su obilne padavine i velika topljenja snijega.

Najviši vodopad u BiH se 'vratio' na planinu Čvrsnicu nadomak Mostara. Nekih tridesetak kilometara sjeverno od Mostara, u mjestu Drežnica, kiša je oživjela veliku atrakciju koja je malo poznata ljudima iz Hercegovine - Veliki Movran.

Movran je vodopad, koji nije stalnog karaktera, a visok je 584 metra i moguće ga je vidjeti samo nakon obilnih kiša. Njegova polazna točka nalazi se na 1383 metra, a završna na 799 metara. Drugi pak govore da je vodopad visok 395 metara, ali sve ovisi od načina računanja i kategorije u koju se ova prirodna atrakcija svrstava.

Veliki Movran je zapravo ogroman sifon u kojem se voda skuplja cijele godine, da bi onda za vrijeme najvećih kiša, kada se planinski procijep potpuno ispuni, Movran eksplodirao i spustio se niz kamenite litice. Zbog vakuuma i zakona fizike, kada jednom poteče, tekao bi sve dok se sifon u potpunosti ne bi ispraznio. Ponekad bi se Movran pojavio samo jednom u cijeloj sezoni, nakon velikih kiša i trajao bi svega nekoliko sati.

Lokaciju Velikog Movrana nije teško naći, ali je puno veći rizik da ga nećete zateći.

Movran se pojavljuje izuzetno rijetko, pa je tako izuzetno važno dobro isplanirati lov na njega. Vodopad se pojavi jednom ili dva puta godišnje i može se vidjeti samo nekoliko sati. Naš fotograf uspio je svojim objektivom uhvatiti Movrana, pa uživajte u fotografijama.

www.bljesak.info

(bljesak/20201210)

Stare slike pričaju: Osmijeh

 

Prelijepa fotografija, prvo što se zapazi na njoj je osmijeh, pa tek nakon njega se sagleda čitava fotografija. Bilo bi uistinu prelijepo imati čistu kopiju ove fotografije, ja je nemam, imam ovo što imam, a i to je prava „krasotica“. Slika koja te mora natjerati na razdraganost, ono kada se duša iznutra sva usplahiri ljepotom, a usne i ne htijući razvuku u smiješak, što od njenog prelijepog osmijeha, što od ljepote stopljene sa Neretvom a bome nešto i od ovoga kamenog vrtloga stoljetnih uspomena.

U vrijeme kada gradom marširaju namrgođene siluete nezadovoljnih, vidjeti ozaren osmijeh na licima ljudi prava je rijetkost, pa i kada sretneš prijatelja ili dobrog poznanika ponajprije se zakoluta očima kao prethodnica nekog razgovora koji će se zasigurno povesti o nečemu na što uvijek niti ste spremni a niti želite slušati. Na žalost vremena su takva, pomalo sjetna, tužna i depresivna, istina bude ljudi koji ti baš osmijehom i energijom osvježe dan, ali sve rijeđe ih se susreće.

Osmijeh svih žena je predivan i zanosan, djeteta očaravajući i umiruje duše, muškarca krajnje lijep i ohrabruje, treba imati nešto u sebi i znati se nasmijati ljudima koje sretaš a stalo ti je do njih, prvenstveno onima koje voliš, onim milim i dragim prijateljima, starijim koje ne viđate često, bolesnim i povrijeđenim, a nikako ne propustite dati osmijeh djetetu ono kada vam nazove dobar dan, kada mahne od ushićenja što vas vidi, bacite kez i onima na šalterima pa iako vas mrko gledaju, nasmijte se poštaru kad vam pruži račun za kablovsku, pa i policajcu ili cariniku kada se dogega do vašeg zaustavljenog automobila. Od osmijeha ćete se osjećati ljepše i mirnije, a ako bude uzvraćen i ispunjenije..

Kako kažu on ne košta ništa al donosi jako puno dobroga.

(Gugo/Priče kroz Mostar i Hercegovinu/facebook/ 20201208)

A da stare slike stvarno pričaju svoju priču, potvrđuju nam komentari ispod ovog priloga objavljenom na facebooku:

Zlatko Hodžić je u komentaru napisao slijedeće: Original bio u mom vlasništvu preko 30 godina. Slika je iz 1963. a na slici je Danica-Dana... na molbu njene kcerke iz Inđije, poslao sam joj uspomenu na njenu majku.

Dragan Gugo Koso: Istina Zlatko sjećam se toga, ovo sam napisao prije nego smo komunicirali, naime njena kćerka Sanja mi je poslala poruku i tako je to krenulo, Bilo mi je neobično drago kad mi je javila da je dobila sliku, prelijepa gesta,svaka čast  

(spagos)

Prije 40 godina ubijen John Lennon

 

John Lennon je vjerovao u "Imagine"

Sa Beatlesima je John Lennon pisao istoriju, ali je i bez njih bio uspješan. Prije tačno 40 godina ubijen je u New Yorku. Ubica je i danas u zatvoru, a Lennona se sjeća cijeli svijet. Karijeru je počeo u Hamburgu.

Mnogo toga u otmjenom stambenom kompleksu Dakota na njujorškom Upper West Sideu i dalje podsjeća na Johna Lennona: Fotografije pjevača Beatlesa nalaze se u trgovinama i u restoranima a njegova udovica Yoko Ono, koja i danas živi u Dakoti, napravila je spomen obilježja Strawberry Fields u obližnjem Central Parku sa mozaikom na kojem piše „Imagine". Tamo se često okupljaju obožavatelji i muzičari, pjevajući pjesme Beatlesa.

Lennon je ubijen na današnji dan prije prije 40 godina, u utorak 8. decembra 1980. Mark David Chapman, tada 25-godišnjak iz Teksasa, pucao je u njega. Tek tako. Prvo je oko pet popodne na izlasku iz zgrade zamolio Lennona da mu potpiše aktualni album "Double Fantasy".  Kada je Lennon nakon nekoliko sati ponovo prošao pored njega, Chapman je na njega pucao. "Pogođen sam", navodno su bile Lennonove posljednje riječi. Nedugo zatim, Lennon je izdahnuo u bolnici. Chapman je ostao isjediti spred Dakote dok ga policija nije uhapsila.

"Probudio sam se i kao da više nisam bio dijete"

Vijest o smrti kultnog muzičara i zakletog pacifiste izazivala je šok i užasavanje širom svijeta. "Bilo je to kao da sam se probudio iz sna i kao da od tog momenta više nisam bio dijete", rekao je godinama kasnije u jednom intervjuu Lennonov sin Sean, kojem je tada bilo pet godina. Naprasno mu je oduzet otac, koji je u trenutku smrti imao svega 40 godina i koji je postao kultna figura cijele generacije. Kao pjevač i tekstopisac grupe Beatles, ali i sa sa svojim solo-albumima i drugim umjetničkim izrazima John Lennon je fascinirao i polarizovao milione ljudi širom svijeta.

Kao petnaestogodišnjak osnovao je svoj prvi bend u Liverpoolu. Tada je upoznao Paula McCartneyja i rodili su se Beatlesi. Prvi službeni internacionalni angažman imali su u Hamburgu 17. avgusta 1960. nastupom u klubu Indra, mješavini noćnog i striptiz kluba u poznatoj četvrti St.Pauli. U to vrijeme nisu imali svojih pjesama i svirali su Rock-n-Roll 50-ih. Tamo su se uigrali jer su za novac nastupali svaku noć.

U Hamburgu su razvili svoj stil i imidž. Brzo su se sprijateljili sa njemačkom umjetničkom klikom „Exis" i fotografima Astrid Kirchherr i Jürgenom Vollmerom. "Hamburški studenti su prvi prepoznali i osjetili duh Beatlesa", rekao je kasnije John Lennon. Bend iz Liverpoola nije bio inspirisan samo stilom života mladih umjetnika u Hamburgu već i njihovim paž-frizurama. Kasnije su Beatlesi nastupali u TopTen-klubu. Svirali su uzastopno 92 noći, bez pauze. Tu su upoznali i Ringa Starra, koji je sa drugim engleskim bendom svirao u drugom hamburškom klubu. Ringo Starr je uskočio na nekoliko dana kada je Pete Best bio bolestan. Kasnije je postao stalni član benda. Beatlesi nigdje na svijetu nisu svirali tako dugo kao u Hamburgu: od avgusta 1960. do decembra 1962. godine. 1963 je počela njihova svjetska karijera. Posljednji nastup u Hamburgu imali su kao super zvijezde 26. juna 1966.

"Imagine" kao himna miru

Hitovima poput "A Hard Day's Night", "Help!" ili "All You Need Is Love"Beatlesi su osvojili svijet. 1970. godine Beatlesi su se razišli a John Lennon se više vezuje za svoju suprugu Yoko Ono. Posvećuje se solo karijeri. Porodični život u New Yorku, sve do Lennonove smrti, ispunjen je muzikom, umjetnošću i mirovnim aktivizmom - zalagao se za mir i protiv rata.

Jednog prijepodneva 1971. godine je u svojoj sobi na posjedu Tittenhurst napisao kultnu pjesmu „Imagine", u kojoj izražava vjerovanje da se svijet može promijeniti a rane zaliječiti ako ljudi imaju iste snove. „On sigurno ni u snu nije pomislio da će to postati himna", izjavila je Yoko Ono 30 godina kasnije. „Imagine je bilo ono u šta je John Lennon vjerovao, a to je da smo svi jedno: jedna zemlja, jedan svijet i jedan narod. Stih „Imagine, there is no haven" potiče iz interaktivnog dijela knjige njene knjige Grejpfrut (Imagene letting a goldfish swimmng in the sky). Jednom prilikom je Lennon rekao da je pjesma „Imagine" sa idejom jednakosti svih ljudi brisanjem granica, vjera i vlada zapravo poput Komunističkog manifesta. Nježna melodija pjesme samo podcrtava njenu fundamentalnu čovječnost.

Chapman - ludak koji je ubistvom želio postati poznat

Sada 65-godišnjak, ubica Chapman osuđen je na „20 godina pa do doživotne kazne" i od tada sjedi u zatvoru. Već se jedanaest puta prijavio za uslovno puštanje na slobodu. Njegov zahtjev je isto toliko puta odbijen - takođe i zato što se udovica Yoko Ono svaki put izjasnila protiv. Chapman novi zahtjev može podnijeti najranije za dvije godine. Rekao je da žali što ga je ubio, kako prenose mediji. „Nema izvinjenja za jedan takav čin. Samo sam želio biti poznat."

Lennon je za milione fanova bio i ostao kultna figura koju poštuju milioni ljudi širom svijeta. U njegovu čast je prije nekoliko sedmica, na dan kada bi proslavio svoj 80. rođendan, u plavo bio osvijetljen i vrh Empire State Buildinga, na kojem se mogao vidjeti znak mira. Današnji svijet zapravo je nezamisliv bez Lennonove pjesme „Imagine".

(gornji tekst je objavljen dana 8. decembra 2020. na portalu deutschewelle, link za stranicu: https://www.dw.com/bs/john-lennon-je-vjerovao-u-imagine)

(dw)

IMAGINE

Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one

John Lennon

STELL DIR VOR

Stell dir vor es gibt kein Himmelreich,
es ist leicht es zu versuchen,
keine Hölle unter uns,
über uns nur Himmel.
Stell dir vor alle Menschen,
leben für das "heute".
Stell dir vor es gibt keine Länder,
es ist nicht schwer es zu tun,
nichts wofür man morden oder sterben müßte,
und auch keine Religion.
Stell dir vor alle Menschen,
leben in Frieden.
Du darfst ruhig sagen dass ich ein Träumer bin,
aber ich bin nicht der Einzige.
Ich hoffe du wirst dich eines Tages uns anschließen,
und die Welt wird eins sein.
Stell dir vor es gibt keinen Besitz,
ich frag mich ob du das kannst,
kein Grund für Gier oder Hunger,
alle Menschen wären Brüder.
Stell dir vor alle Menschen,
teilen sich die Welt.
Du darfst ruhig sagen dass ich bin ein Träumer bin,
aber ich bin nicht der Einzige.
Ich hoffe du wirst dich eines Tages uns anschließen,
Und die Welt wird eins sein.

ZAMISLI

Zamisli da nema nebesa
lako je ako pokušaš
pod nama nema pakla
pod nama samo nebo
zamisli da svi ljudi
žive za danas ...
Zamisli da nema država
to nije teško
ničega za što treba
ubijati ili umrijeti
i religije isto tako
zamisli da svi ljudi žive u miru ...
Zamisli da nema vlasništva
pitam se može li to
nema potrebe za pohlepom ili gladi
bratstvo među ljudima
zamisli da svi ljudi dijele cijeli svijet ...
Možete reci da sam sanjar
ali nisam sam
nadam se jednog dana
i vi ćete nam se pridružiti

zvučna ilustracija: https://youtu.be/YkgkThdzX-8

(spagos)

Iz stare štampe: Podne u Cafe Luft u Mostaru 1918.

 

Tri grafike, sa opširnim tekstom iz Mostara, objavljene su 22. septembra 1918. godine u američkim novinama "Detroiter Abend-Post" (Detroitska večernja pošta), koje su štampane na njemačkom jeziku.

Novinu je 1868. godine osnovao August Marxhausen, a pod tim imenom je izlazila sve do 1980. godine, kada je preimenovana u „Nordamerikanische Wochen Post“, (Sjevernoamerička nedeljna pošta).

U reportaži o Mostaru iz tog vremena objavljene su tri grafike, napravljene tokom boravka u Mostaru, od strane za sada nepoznatog autora.

Grafika: „Caffe Luft. Im Hintergrund de Podvelesch“, u prevodu Kafe Luft, u pozadini Podvelež.

Ovo je bila greška, u pozadini je brdo Hum.

Podne u „Cafe Luft“

Kada oko podne prođe gužva oko pijace, Cafe Luft je prazan, a na malim prostirkama leže Muhamedanci i Srbi, koji uživaju u nacionalnom piću, crnoj kafi i ne radeći ništa. Sasvim u blizini Cafe Lufta dućan ima kafedžija Alija, muhamedanac koji je značajno opsjednut kulturom okupacijez. On je jedan šlank, relativno mlad čovjek i genije u pripremanju prave turske kafe, Kupci i prodavci koji imaju svoja prodajna mjesta, njegovi su podnevni gosti. Svaki od njih kod njega ima svoj posebno otvoreni konto, koji se na najprimitovniji način drži “aktuelnim”.

Na jednom stubu koji nosi drveni krov, stavljaju se “crtke”, a svaki štrih označava jedan ibrik. A jedan ibrik je mesingana, iznutra cinkovana posuda za kafu visine otprilike 10 centimetara, a sadrži otprilike dvije male šolje evropskog formata. Jedan ovakav ibrik košta deset krajcera, a ukusna kafa iz ibrika pije se iz malih porcelanskih šoljica, koje imaju podlošku, također od porculana. Ova prava turska šoljica za kafu nosi ime fildžan. Kada se naveče sunce zađe iza brda neposredno iznad pijace (pogrešno označenog kao Podvelež), i kad se smrači iznad grada, Alija unosi dugi stol u radnju, a sa svake strane na otvore stavi jedan stabilan kanat, kao i malu želejznu peć, napunjenu žeravom, postavlja je u jedan ugao, kao i zalihe od svježe popržene kafe, koju je čitavo popodne lupao uz pomoć jedne štange, u jednom drvenoj posudi. Kada on još izvadi kutiju cigareta napravljenu u fabrici duhana u blizini Južnog logora, i uzme cigaretu u ruku, Alija je gotov, i gosti mogu doći.

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina: Historijski gest kancelara Willyja Brandta

 

Dan kada je Wili Brandt kleknuo u Varšavi otvorio je put pomirenja između Poljaka i Nijemaca. Brandt je tim gestom najpre izazvao otpor u sopstvenoj zemlji. A sada, poslije pola vijeka, među komšijama opet vlada nepoverenje.

Willy Brandt je klečao samo 30 sekundi, ali je ušao u istoriju. Njemački socilaldemokrata je decembra 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja tada je bilo prošlo svega 25 godina. Brandt je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima.

Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. decembra polagao vjenac. Brandt je položio vjenac, vratio se korak-dva nazad i sačekao. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svet.

„Nad ponorom nemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže“, napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima. Brandt je klečao kao grješnik, oslanjajući se na hrišćanske motive. Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvjek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste. Brant je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži saradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on.

I poljska vlada je bila iznenađena: „Do tada su to bili `zli Nijemci`. Predstavljali su ih kao revanšiste. A onda dođe njemački kancelar i klekne, pokazujući spremnost na kajanje”. Ipak, poljska vlada je ispravno shvatila Brandtov gest, dok partijska propaganda nije prestala da proizvodi negativnu sliku Nijemaca. Brojni Poljaci nisu ni saznali za gest. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Brandtova politika pokazala rezultate tek na duže staze.

(dw)

Gest ili gesta?

"Kako je ispravno reći: gest ili gesta ili oboje? Dobro je gest kao imenica muškoga roda ili gesta kao imenica ženskoga roda, ali svaka riječ u svome značenju, jer značenjsko određenje za oblik gesta je pokret tijela, posebno ruku, kojim se pojačava ili zamjenjuje govorni izraz. Gesta, to je znak sporazumijevanja, ponekad upozorenja, opomene ili je to jednostavno pozdrav, a tu gestu možemo izraziti mahanjem.

Oblik gest u muškom rodu upotrebljava se u prenesenom značenju za postupak, čin ili učinjeno djelo. Gest je naime ono što je učinjeno ili rečeno, obično upućuje na namjeru ili odnos prema nekome pa kad čujemo da je netko učinio loš gest znači da je loše postupio. Gest odnosno čin, postupak prema nekome može biti plemenit, lukav, nepromišljen.

Zaključimo na kraju, razlika je jednostavna, gesta je pokret, a gest je postupak".

Kratko i jasno, zar ne?

(glasgrada)

Filmovi o Jamesu Bondu nikad ne stare!

 

Šta je zaista važno? Ono što nas danas dirne - a sutra ne nestane? To su stvari koje su nas pokreću, otkad ljudi postoje: sreća, ljubav, porodica, partnerstvo, vrijeme, stres, usamljenost, oproštaj, tuga. Kolumnista Louis Hagen, daje dgovore na vječna pitanja čovječanstva, koje je tražio je od pjesnika, mislilaca i istraživača. Pronašao je neke odgovore, koji su nevjerovatno jednostavni, a opet mogu obogatiti naš život.

“Još kao dječak bio sam u najljepšim hotelima na svijetu: „Cipriani“ u Veneciji, „Taj Lake Palace“ u Indiji i “The Peninsula”, „Poluotok“ u Hong Kongu. U hotelu “Cipriani” sam prelazio preko debelih tepiha u foajeu, luksuznim liftom se peo do najvećih apartmana. A vi također?

Taj lake Palace, Indija

The Peninsula, Hong Kong

hotel Cipriani, Venecija

Naravno da nisam bio tamo. Kao i milioni drugih, doživio sam to s našim zajedničkim prijateljem Seanom Conneryjem, zvanim James Bond. Ova nedavno preminula superzvijezda, heroj nekoliko generacija, poveo je većinu nas u svijet koji smo do tada znali samo iz priča: U svijet luksuza.

Ovih dana na televiziji je prikazan film „Samo dvaput se živi“, peti film o Jamesu Bondu, iz 1967. godine. Naravno, tamo su potjere automobilima sporiji od onih u današnjim Bondovim filmovima. Naravno, i rezovi su smireniji. Ali, šta su te mane u poređenju s bezvremenskom elegancijom!

Odjeven u odijelo Anthony Sinclaira, James Bond namjerno odlazi do velikog ogledala ili do velike zidne slike u luksuznim apartmanima. Zatim pogleda da li je negdje skrivena prislušna bubica. Onda, možda nakon tuširanja, tokom kojeg je kao izuzetak skinuo svoj Walther PPK, izađe na balkon svog apartmana. Tamo, zajedno sa nama gleda na blistavi morski horizont, iznad kojeg zalazi preveliko sunce. A i mi možemo reći: Bili smo tamo.

Mislim da stari filmovi o Jamesu Bondu nikad ne stare. Imaš nešto smirujuće. Kao i njihovi prvi vodeći glumci Sean Connery, Roger Moore i George Lazenby, oni su bezvremenski, čini se i nekako besmrtni. Iako znamo da su sve to samo gluposti.

Postoje filmska remek-djela o kojima i danas govore filmski kritičari. James Bond sigurno nije jedan od njih, barem po mišljenju tih stručnjaka. Možda s pravom.

Danas se raspravlja i o zavodničkom stavu Jamesa Bonda, i ulozi žena u njegovim filmovima. U stvari, ponekad morate ponijeti dozu humora ako želite suditi o starim scenama prema današnjim moralnim standardima. Ali zašto bismo to radili? To su sitnice koje su u skladu sa duhom vremena.

Putovanje u daleke krajeve povezane sa starim Bondovima i danas nam još dopuštaju da sanjamo, barem ja. Ko je još mogao priuštiti jedno takvo putovanje u Veneciju, Hong Kong ili Japan 1960-ih? Paket putovanja i niskotarifne aviokompanije još nisu postojale. Ako su neki ljudi ipak štedjeli, da bi mogli otputovati na takve egzotične destinacije, postojala je još jedna prepreka: Gdje se tamo smjestiti?

Samo je mali broj mogao platiti sobu u "Hilton Nassau Hotel" ili "Ritz Carlton". Tada je noćenje tamo koštalo oko 1000 dolara, pa i više.

Za mene su stari filmovi o Jamesu Bondu - posebno oni sa poštovanim Seanom Conneryjem, još uvijek ostali filmovi iz snova. Naravno da su svi gegove poznati, ako ste ih vidjeli dvadeset i više puta. Ali, ništa ne smeta da se nasmijete i dvadeset puta, i toliko puta biti uzbuđeni, biti sretni. Ili ne mislite tako? I da budem iskren: luksuzne hotele s pogledom od kojih srce ubrzano kuca, ne mogu se gledati dovoljno često ...

Možda, barem pokušajte, jednom sanjariti sa Jamesom Bondom!

(kolumna:Hagen/bild 20201205)

(spagos)