(tekst koji slijedi objavljen je 5. februara 2025. na portalu NovaSloboda, autor je Šućrija Čusto)
Mahala Galičići/Galčići, zvana „mali misir“, predstavlja jednu od starijih mahala Blagaja.
Smještena na lijevoj obali od izvora rijeke Bune u podnožju brda Orla/Orlovača do brda Matera. Leži ograničena s istočne strane brdom Orla/Orlovača i vododerinom Galčićkog potoka, koji proteče nakon obilnih kiša. S druge strane ovog potoka, nastavlja se brdo Vrane/ Vranjević brdo u pravcu jugoistoka. Brdo Kurbana/Kurbanište odvaja ovu mahalu od drugog dijela zvanog Bruci/Vruci, koji se naslanjaju na brdo Matera. U ovom dijelu je vremenom nastala nova mahala-Ćuprija.Kroz Brutke teče Brutački potok, koji u sušnom periodu presahne. Bašče i vinogradi su nadaleko bili poznati po plodovima grožđa Žilavke“, smokvama, trešnjama, višnjama, duhanu, bostanu.
Od Karadžozbegova mosta, paralelno sa brdom Matera, vijugala je stara cesta povezujući sela u pravcu Stoca i Nevesinja.
Mahala Galičići lijepo uređena u svom sastavu je imala dvije mlinice, prva nizvodno odmah ispod Savata do vrela Bune imala je sedam vitlova, a druga stotinjak metara niže, u blizini hadži Muratove džamije, ispod drugog savata 4 vitla. Prva je uzimala vodu usmjerenu preko savata na vitlove, a druga kanalom/jažvom do mlina. U podnožju brda Kurbanište su dva izvorišta pitke vode Kurbanište i Bunar. U ova dva dijela bjehu dva mezarluka/greblja i to prvo do hadži Muratove džamije u Galčićima, a drugi ,koji danas nema vidljivih tragova, ispod porodičnih imanja Drljevića, Dizdarevića, Makeljića i Obada, gdje je ranije bilo i nekoliko stećaka. U vrijeme austrougarske vlasti, u neposrednoj blizini mosta sagrađena je pivara. Kvalitet je po usmenoj predaji bio dobar u početku, a onda su došla neka nova vremena, u kojima se vlasnici nisu snašli i koja su je dovela do propasti.
Potok Galčići je 17. septembra 1934. godine svojim bujičnim vodama razorio ovu mahalu.
Jesen, vrijeme sabiranja plodova, namirivanja zimnice, pripremanje drva, ogrjeva za vatru u dugim hladnim i kišnim danima. Ljudi su u Višini/Bišini sjekli grm za sušenje,plastili sjeno, namirivali ogrijev. Tovarili na konje, mazge, kenjce. Nakon rastovaranja pred kućom, nazad po novi tovar i tako dok se ne sakupi dovoljno. Sva sela i zaseoci u podnožju Vranjević brda nazivaše se jednostavno Vranjevići. U narodnom bosanskom govoru zvahu ih donje selo/donji Vranjevići, gornje selo/gornji Vranjevići. Od mjesta Kamena, naniže vijugaše stari put koji povezivaše sela preko kamenog mosta, Karadžozbegove ćuprije sa mahalama Blagaja. Donje selo praktično naslonjeno na mahalu Galičići bješe povezano ljudski, rodbinski. Išlo se na sijela u oba smjera, ljudovalo. Kad bijaše vrijeme nizanja duhana. Uz kafu i sijelo pripremaše se na daleko poznati vranjevski duhan. Na sijelu porodica, domaćin bi prispjelim gostima, rođacima, jaranima podijelio igle i kanafe za nizanje duhana. Naravno, rani je je duhan razabran po veličini listova i onda bi se prišlo nizanju na kanafe, pažljivom sušenju i, na kraju, demećenju. Nakon završetka procesa, pristupilo bi se križanju duhana. Donji Vranjevići, njihovi vrijedni domaćini prednjačili su u ovoj proizvodnji i dan danas uzgajaju najkvalitetnije vrste duhana.
Da se vratim na ovu jesen sad već daleke 1934. godine. Te godine jesen je znatno uranila 17.septembra 1934. godine bješe velika poplava. Tih dana, po običaju, stanovništvo Donjih Vranjevića čuvalo je stoku u Ošjaku, koji bješe pogodan za stočarstvo, obiljem hrane, velikom pećinom, gdje se stoka može skloniti, pećinom Šavrljica. Ispod Šavrljice bješe vododerina, kojom bi ponekad, usljed većih kiša, protekao „Vulin potok“ preko Prećepina, Stružina, Rãtã, kroz Galičiće do u rijeku Bunu. Gornji dio ove vododerine od Rabine do brda Koze/Kozjaka zvaše se Vulin potok, a donji dio Galčićki potok. Obično oko te vododerine ležala bi stoka i tu zanoćila.Tih dana, čuvaše stoku Omer Obad, Selim Obad i Redžo Čolić. Porodica Čolića iza Prvog svjetskog rata imala je objekat „kahvu na Barama“ za putnike namjernike od Stoca ka Blagaju i obratno. Pred noć, stoka se smjesti i pospa oko vododerine potoka. U daljini začu se grmljavina, povremeno bljesak munje osvjetlio bi krajolik. Ritam kišnih kapi ih uspava. Ni slutili nisu da je pljusak na području Bišine formirao potočiće koji sitno granje snesoše do vododerine, koja je sad već poprimala oblik rječice. Na uskom procjepu ovo granje se nakupi i stvori prirodnu branu iza koje se stvori velika količina vode. Negdje pred zoru, silna kiša, pravi pravcati pjusak, probudi ih. Pri odbljesku munje učini im se da vo „Garonja“ i krave pređoše na drugu stranu vododerine. Nedugo zatim, do ušiju im doprje strašan huk ,koji ledi krv u žilama. Potok je protekao, prođe im kroz glavu,potrčaše iz sve snage na vrhi brda i dozivaše ljude u Galčićima. “Bježite ljudi“, deraše se iz sveg glasa. Tog trena Avdaga/Abdulah Đankić završavaše sa sabah namazom. Čuo je dozivanje ljudi i opasnost koja ide ka mahali. Probudi ukućane, potom cijelu mahalu i taman što su jedni pobjegli ka Lastvi, obroncima Orlovače, drugi ka Kurbaništu, bujica je sravnila mahalu Galičiće. Taj dan bješe ispunjen tugom, suzama. Selim nađe svoju kravu mrtvu na vrbi u adi,iznad današnjeg hotela Ada, Omerova vola i Redžine krave bujica odnese bez traga. U mahali Galčići slika kataklizme,većina objekata,štala i torova potpuno uništena, stoka podavljena, polovinu greblja iznad Hadži Murat spahijinog mesdžida bujica je odnjela, zatrpane jažve[1] za mlinove[2] naniže u mlinici. Prema pričanju Čelebije Dizdarević-Husagić udate Ćumurija, zajedno je sa komšinicom udatom Mrmo, čija je kuća stradala, gledala kako bujica nosi čekmedžu sa ruhom.
„Odnese ti voda čekmedžu“, reče joj.
Ona,suznih očiju, drhtavim glasom odgovori: E ključa u dimijama“ i briznu u plač.
Tešku sudbinu taj dan preživješe porodice Vuk, Mrmo, Softić, Đankić, Aškraba, Makeljić, Drljević, Šarić, Batlak, Velagić, Fazlagić, Džaferović i drugi. Prvu pomoć i utočište nađoše u svom komšiluku, Donjim Vranjevićima, kod rodbine po drugim mahalama Blagaja.Avdaga se smjesti kod Ramazana Kajanaoca njegove žene Fatime Kajan. Prema kazivanju Salke Kamerića, dio od svoje bašče „poklonio je“ uz simboličnu naknadu Spaso Skočajić, Sulagi Makeljić. Na tom mjestu, zajedničkom akcijom Blagajaca i uz pomoć rodbine, prijatelja, Sulaga je na toj parceli sagradio objekat kafane, u kojoj je zarađivao za život a vremenom je postala i omiljeno sakupljalište Blagajaca u čaršiji.
Neke od tih porodica nisu imale dovoljno snage i moći da obnove svoja imanja, ostatak života provedoše kod rodbine u Blagaju, Mostaru. Iza njihovih do jučerašnjih objekata ostadoše ruševine. Nakon ovog događaja, Blagajci načiniše u vododerini potoka nekoliko pregradnih zidova visine do dva metra u cilju zaštite ove mahale. Danas su jedva vidljivi ostaci ovih pregradnih zidova koje su nanosi zemlje i kamenja skoro prekrili. Jažve, mlinice i džamiju ne popraviše do dan danas. Malo su zaštitili kamenim zidom ostatak mezarja koji bujica ne odnese. Dio koji voda odnese, danas se koristi kao parking.
Pored ostalih nišana bez natpisa danas su čitljivi natpisi na nišanima;
Mehmed age Čelebića sina Ibrahim age 1310/1892god.
Hadži Alija Džankić,sin Abdulahov 1273/1856 god.
Jusufbeg Velagić ,sin Džaferbegov 1228/1813 god.
Đankić Fatima(kći Ramazana Kajana) žena Abdulaha Đankića
Đankić Zulfikar sin hadži Abdulah age 1324 po hidžri
Đankić Aiša žena Zulfikar age 1875-1939 spomen dižu unuci
Makeljić Hasan sin Omera 1890-1936
Šarić Selim sin Jusufa 1877-1922 spomen diže sin Salko sa sinovima
Tek što malo urediše svoju mahalu, dođe vrijeme Drugog svjetskog rata. Pri povlačenju poraženih Njemaca i njihovih saradnika 1945.te godine, isti porušiše eksplozivom Karadžozbegov most.
Kao privremeno rješenje postaviše nešto greda i dasaka za prelaz do čaršije. Obzirom da te godine bješe porušeno sedam mostova, četiri na rijeci Buni, jedan na Bunici, dva na rječici Posrt, od tada Blagaj stagnira u razvoju. Nove vlasti ukinuše opštinu Blagaj, projektovaše nove puteve i mostove, koji zaobiđoše Blagaj. Velikim naporima i odricanjem ovog stanovništva,“samodoprinosom pet godina“ na 5 posto od plata uspješe obnoviti mali dio puta od čaršije do Donjih Vranjevića.
Velik doprinos vlastitim radom za izgradnju ove komunikacije(kaldrme) dala je familija Mehmeda Drljevića zvanog „Senator“ početkom 1970.tih godina, koja je proširila širinu staze za potrebe vozila od Bunara do Galičića. Pet godina kasnije, izgradnjom cjevovoda za novi ribnjak, dodatno je proširena kaldrma na nekim dijelovima .Trajno su uništene plaže, ade od Galčića, Kaldrme, Bunara, Virića, Ćuprije, Čustinih Valova, Bare do Mejtefa na način da je rašireno korito. Guranjem šljunka i zemlje, uništena je matica rijeke, a nivo vode u koritu je spušten na nekoliko centimetara bez mogućnosti plivanja od starog do novog ribnjaka.
U novije vrijeme u ovoj mahali sagrađena su dva pješačka mosta.Prvi u vrijeme dvostruke agresije 1991-1995na RBIH sačinila je stolačka brigada442br.b. armije RBIH a drugi poslje agresije za potrebe restorana „Vrelo“ izgradila je porodica Čomor.Navedena mahala danas nosi ime Galčićiod vrela rijeke Bune do izvorišta Bunar.Nizvodno od Bunara i brda Kurbanište do brda Matera je danas nova mahalaimena Ćuprija.
Porodične kuće i imanja, u meni dostupnoj dokumentaciji, pripadaše familijama: Vuk, Mrmo, Softić, Đankić, Aškraba, Varčić, Drljević, Šarić, Batlak, Velagić, Fazlagić, Džaferović, Karabeg, Obad, Hasić, Makela/Makeljić, Dizdarević, Buljubašić, Muratspahić, Kebo, Boraz, Zovko, Fejzić, Kolaković,… a imanja uvalom prema Vranjevićima jednim imenom Bruci (Vrutci) porodicama Kebo,Softić/Velagić, Makela/Makeljić, Obad, Denjo, Dizdarević, Bešo, Čusto, Drljević, Kaminić, Kajan, Repovac, Pelo, Boraz, Zovko, Žutina, Mikulić, Šarić, Hasić, Badžak, Đankić, Gološ, Hido i drugi.
Džamija Hadži Murat spahije
Hadži Murat spahija sagradio je s carskom dozvolom džamiju, u kojoj su se klanjali akšam, jacija i sabah namaz. Nakon jakog zemljotresa 1762 godine, ista je porušena.
Hadži Murat spahija obratio se molbom bosanskom Valiji Mehmed paši Muhsin-zade da na istom mjestu sagradi novu džamiju. Naredbom od 28. džumada 1186/1772. Godine, upućenoj tadašnjem blagajskom naibu Mevlana Fehmi Ali ef. Begiću (sin Džaferov, sin Alin, sin hadži Abdulvehabov, sin Kurd Mehmedov) dozvoljeno je njeno podizanje.
O navedenom Hadži Murat spahiji iz zapisa blagajskog suda saznajemo;
– Mahmudaga Hadžimuratspahić je sin hadži Murat spahijin
– Kći Mahmudage ,Umihana udala se u Mostar 1768-me godine
– Velijudin Hadžimuratspahić, sin Mahmut-agin vjenčao se, preko svoga zastupnika, oca mu Mahmut-age, sa punodobnom djevojkom Melkom, kćeri Fehmi Ali ef. Begića, sadašnjeg kadije, koju je zastupao stric joj Osman-aga Begić, sin Džaferagin iz tvrđave Počitelj. Zastupanje njena zastupnika posvjedočiše: Salih-baša, kalajdžija i brat joj Munla Mehmed Begić. Vjenčali su se u 41.000 akči mehri muedžela. Brak je sklopljen 21. ševala 1189. (1775.) godine. Svjedoci: Ibrahim-aga Dizdar, Mehmed muezin, Mustafa Osmanagić, Šaban, sudski pozivar (muzur).
– Ariffom, kćeri Mahmud age Hadžimuratovića iz mahale Galičić koju je zastupao brat joj Džafer Munla oženio se Mehmed sin Halila iz Mostara 1783. godine
Potpis ispod slika:
Pogled ka Blagaju preko brda Kurbanište. Nekadašnja mahala Galičići danas ima dvije mahale: Galičići i Ćuprija
Mahala Ćuprija -lijeva obala rijeke Bune od brda Kurbaništa do brda Matera 2024. godine
Vododerina Galčićkog potoka desno brdo Orla/Orlovača, lijevo Vranjević Brdo
Pogled na mezarje u Galičićima i ostatke Hadžimuratove džamije
Karadžozbegova ćuprija 1945. godine nakon rušenja
Karadžozbegova Ćuprija 2024 godine
Pogled niz rijeku Bunu od Galčića do Bunara
Zidine Hadži Muratove džamije u Galčićima 2024. godine
Ostaci mlinica 2000. godine
Šućrija Čusto
(NovaSloboda.ba)
Blagaj: Slovo o mahali Galičići - Nova Sloboda
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen