Praznik države koje više nema

 

Na današnji dan, prije tačno 78 godina rođena je "Titova" Jugoslavije. Za one mlađe, 29. novembra 1943. godine u Jajcu je održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, ili kako je bilo poznatije, Drugo zasjedanje AVNOJ-a.

Na ovom zasjedanju je donesen niz odluka koje su predstavljale temelj osnivanja socijalističke Jugoslavije. Jedna od njih je bila da će Jugoslavija biti ustrojena kao republika, a ne kao monarhija, te da se kralju Petru II Karađorđeviću zabranjuje povratak u zemlju. AVNOJ je ustrojen kao zakonodavno i izvršno tijelo nove Jugoslavije. Josip Broz Tito je imenovan za maršala Jugoslavije. Sve obaveze, sporazumi i ugovori koje je sklopila takozvana "izbjeglička" vlada, odnosno vlada Kraljevine Jugoslavije, su poništeni i proglašeni ništavnim.

Doduše, na samom zasjedanju je odlučeno da će se nakon rata Jugoslavija sastojati od pet republika, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, tako da je i grb nove Jugoslavije, čiji je izgled usvojen u Jajcu, imao samo pet baklji.

Međutim, također su potvrđeni i svi zaključci Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a koje je održano četiri dana ranije u Mrkonjić Gradu, tako da je odmah, neposredno po završetku rata, donesena odluka da Jugoslavija ipak ima šest republika, odnosno da BiH postaje jedan od ravnopravih sastavnih dijelova nove države. Tada je i grb dobio šestu baklju.

Dan Republike je do 1991. godine bio najveći državni praznik. Posebno je bio omiljen među ljudima u BiH, koliko zbog same predanosti ideji Jugoslavije, toliko i zbog "spajanja" neradnih dana sa Danom SRBiH, odnosno 25. novmebrom. Nerijetko se dešavalo da se zahvaljujući ovim praznicima "sastavi" pet neradnih dana. Recimo, da je 29. novembar i danas praznik, ljudi bi imali pet neradnih dana, četvrtak zbog 25. novembra, za petak bi se dalo "obećanje" da će biti narađen naknadno, potom dva dana vikenda i onda ponedjeljak Dan Republike.

(oslobodjenje/20211129)

Kad su zemljom Dobri hodili

 

Birvaktile su dunjalukom hodali Dobri i bili su svima plaho zabremedet. More bit hodaju i sad, samo što niko više ne haje za njih. Aman jarabi šta sam se naslušao priča o Dobrim, a neke sam i upamtio. Najčešće su se pojavljivali kada je bilo najteže i iskušavali ljude za vrijeme ratova, morija i gladi. Dolazili bi na vrata ko prosjaci i ko bi im otkino od posljednjeg komada hljeba ili dao mrven soli, brašna, masla pa i šećera, tome više nikad toga ne bi nestalo u kući i ne bi se moro namirivati, sve dok nekom ne kaže. More bit ne bi ovu priču ni znali da nije ljudske potrebe da se govori, a najviše da se drugom pohvali. Ha nekom kaže namah mu svega nestane i mora opet ko i svi kupovat i namirivat se. Nejse. Hodali tako dvojica Dobrih od sela do sela i naiđu na čobanicu kako leži na ledini i gleda u nebesa, a kad ugleda njih nimukajeta, samo prebaci nogu preko noge i dalje ležeći. Upitaše je za put do selo u koje su krenuli, a ona samo podiže desnu nogu pokazujući pravac. Nit mrmori, niti progovori.

-Ova će djevojka imati dobrog i vrijednog muža. Reče jedan i nastaviše put. Na samom ulazu u selo zatekoše djevojku kako pere haljine na potoku i pjeva. Kad njih ugleda, prestade pjevati, ostavi poso i srdačno se upita. Pokazala im je put do kuće i ponudila gostoprimstvo.

-Ova će djevojka imati lošeg muža, lijenčinu i prznicu. Reče onaj isti Dobri.

Sutradan nastaviše put, a Dobri upita onog drugog zašto je govorio da će lijena i neugledna djevojka naći dobrog muža, a ona vrijedna, dobra i vesela lošeg.

-Zato što će dobar muž pokriti mahane loše žene, a dobra će žena napraviti od svakakvog muškarca čovjeka, a mi ćemo i dalje hodati i pomagati ljudima, jer što god prevagne, bilo to dobro ili loše, sve se poremeti na dunjaluku i ode sve u helać.

(tekst pod naslovom Dobri objavio je Hadžibeg, na facebooku dana 19. novembra 2021. godine)

Ilustracija, fotografija Mostar, 1900tih, Cidom

(spagos)

Fijaker stari...

 

Aktuelno - zima ide

Ovo me odgojilo.

Kažem, ovo me odgojilo kao i sve ranije, starije generacije. Fijaker šporet, a kasnije tiš šporet Smederevo. A ovo tiš je dolazilo od švapske riječi tiš = stol.

Na fijaker šporetu šerpa sa grahom, ili nekim drugim varivom. U rerni bi obično bila pita, ili pole krompir. Hljeb se podrazumjeva, a ispod šporeta mačka koja drijema, bila je neizostavni inventar.

Obično bi se, kad za to dođe vrijeme, na ulicu, ili sokak istovario ugalj Kreka, ili ćumur kako smo ga zvali, dvije do tri tone. Gomila bi zakrčila put, da se ne moze se proći. Ćumur bi se unosio na brzinu, bila kiša ili ne. Znalo smo toga vakta i za smog, kad pane pritisak vazduha, dim bi počinjao da se čuje. Ali ne kao u drugim mjestima, jer mi smo imali onu '' Duni vjetre malo sa Neretve''.

I sada me brat, koji ne živi ovdje, često upita: ''Čuje li se ćumur?''

Bila su to lijepa i sretna vremena, i lijepo sjećanje. Barem meni.

(Ajša)

(gornji tekst je na facebooku objavila Ajša Šehič Nametak 26.11.2017. godine)

Naravno, i nama svima je tekst pobudio lijepa sjećanja na neke prošle, sretne dane. Ćumur smo kupovali ili u Prenju, ili direktno na Rudniku. Ovaj rudarski je bio bolji od Kreke, jer je bio mrki, i grijao je bolje. U vrijeme kad preduzeća nisu imali dovoljno mehanizacije, ćumur se prevozio kolima koja su vukli konji. Ćumur se na istovarenom mjestu, na ulici, na sokaku, pred prozorom podruma, ne bi dugo zadržavao, unosio bi se u avliju, u neku šupu, ili ubacivao kroz prozor, u podrum, a akciji bi se bez poziva priključivala prisutna raja. Po principu: Danas oni pomažu tebi, sutra ti njima.

Akcija bi bila završavana tek kad bi se ulica, sokak ili dvorište potpuno pomelo, tako da na tlu nije ostajalo ni traga od istovarenom ćumura

Vremenom su se umjesto šporeta na drva i ugalj u kuće uselile peći naftarice, a u šupe i podrume bidoni za naftu, a nakon toga i termoakumulacione peći. Uključila bi se da se puni po noći, u vrijeme jeftine struje, a pustila da grije tokom dana. 

Naravno, zgrade novije zgradnje su sa sobom donoslile novinu centralnog grijanja, električnih i plinskih šporeta, a sa tim je nestao i miris, ili smrad dima od uglja, koji se širio okolinom.

(fotografije: internet)

(spagos)

Crni petak, kako je nastao i kako je dobio svoje ime

 

Godišnja rasprodaja koju svi jedva čekaju s spiskom za kupovinu otkako je internet šopinga, brzinom munje se proširila iz Amerike na ostatak svijeta. Iako gotovo da nema onoga koja ne zna što je i kad je Crni petak, malo ko zna kako je crni petak nastao i zašto se baš zove crni.

Crni petak 2021.

Svake godine najpoznatiji dan za kupovinu je u novembru, a ove godine je to 26.11.

Kako je Crni petak započeo?

Termin Crni petak u početku se povezivao s financijskom krizom, a ne kupovinom i rasprodajama. U petak 24. septembra 1869, došlo je do velikog pada tržišta zlata u Americi, što je uzrokovalo sveopštu recesiju, a taj petak nazvan je crnim petkom. Međutim, kasnije Crni petak kao dan za šoping postaje mnogo popularniji od istorijeskog događaja u devetnaestom stoljeću, te crni petak postaje oznaka za šoping dan, Black Friday ili Crni petak, kada se veliki broj trgovaca odlučuje za rasprodaje, a kupci kupuju velike količine robe.

Jedna teorija kaže kako je taj Crni petak nastao kada su trgovci primijetili da nakon američkog praznika Dana zahvalnosti, nitko ništa ne kupuje, te da su se trgovci našli u „crvenom”, i taj pad je bio toliko izražen da su te dane lokalno počeli nazivati „crni dani” za trgovce. Stoga su u petak poslije Dana zahvalnosti počeli davati ogromne popuste, da bi povećali prodaju, a kada su kupci shvatili da ih nakon Dana zahvalnosti očekuju velika sniženja, počeli su na njima kupovati sve i svašta, uključujući čak ono što im treba za Božić i praznike.

Druga teorija ili objašnjenje naziva crni petak kaže kako pojam crni petak datira iz šezdesetih godina kada je policija u Philadelphiji počela koristiti izraz „crni petak” kako bi objasnila trku i haos, krajem sedmive, nakon Dana zahvalnosti, kada bi veliki broj turista i stanovnika ruralnih područja došao u grad i započeo svoju kupovinu za praznike.

Fenomen Crnog petka

Novembarska rasprodaja razvojem komunikacija brzo se proširila globalno, te gotovo da nema trgovca na svijetu koji ne razmišlja o tom danu i kako ugodno iznenaditi svoje kupce. Uz SAD, Veliku Britaniju, koncept Crnog petka proširio se globalno u gotovo sve države, uključujući Brazil, Indiju, Francusku, Njemačku i sve druge države.

Na primjer u Kini slave svoju verziju Crnog petka na svoj šoping praznik 11. novembra, koji nazivaju Singles’ Day. U originalu nastao kao protivteža Valentinovu, Danu zaljubljenih, a kasnije je postao najveći šoping događaj.

U Meksiku ga nazivaju El Buen Fin, što bi značilo dobar kraj, ali u većini drugih država sačuvao je prevod originalnog naziva Crni petak.

Ipak, gotovo sve države, ne uključuje baš sve države svijeta, jer se neke države odupiru konzumerizmu i ne podstiču rasprodaje na taj dan.

Je li “crni novembar” novi Crni petak?

Posljednjih par godina fenomen Crnog petka se toliko proširio da se popusti pod nazivom Crni petak oglašavaju kroz cijeli novembar, pa sve do Božića i završnih prazničnih rasprodaja. Povećani zahtjevi potrošača i takmičenje među trgovcima doveli su do poplave „crnih petaka” i pravog haosa u kojem se ne zna ni što je crni petak, ni kad je crni petak.

Broj promocija koje se nazivaju „crni petak” kroz posljednjih nekoliko godina se udeseterostručio, pa ne čudi da se već koristi pojam „crni novembar”. Ovaj trend se nastavio već i u ovoj godini, pa se već sredinom oktobra počelo sa promotivnim popustima naziva Crni petak ili Black Friday.

Opirali se konzumerizmu ili ne, ljudi su shvatili kako je crni petak odlična prilika za povoljan šoping, pa svi koji imaju neke želje koje izlaze iz okvira njihovog budžeta, vrijedi pričekati Crni petak i provjeriti može li se proći malo povoljnije.

(podsjetimo.covermag)

(spagos)

Dan državnosti BiH, 25. novembar

Na današnji dan, 25. novembra 1943. godine održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) u Mrkonjić-Gradu.

Na tom zasjedanju donesena je odluka o obnovi državnosti BiH, te se na taj dan slavi Dan državnosti BiH.

Naime, potvrđene su historijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji.

Bosna i Hercegovina je tada obnovila svoju državnost, izgubljenu 1463. godine kada je potpala pod upravu Osmanskog carstva. Sve do tada, narodi BiH nisu živjeli u samostalnoj državi.

Zasjedanje ZAVNOBiH-a, kojem su prisustvovali istaknuti predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i nacionalnih manjina, definiralo je BiH kao jedinstvenu i nedjeljivu državu u kojoj će svi narodi imati ista prava, odnosno da BiH neće biti "ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", zbratimljena zajednica svih njenih naroda.

Zaključci sa zasjedanja ZAVNOBiH-a potvrđeni su na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu 29. novembra 1943, a nakon oslobođenja 1945. godine, Bosna i Hercegovina je dobila grb i zastavu, koji su bili njeni simboli sve do 1992. godine.

Referendumom za nezavisnost održanom od 28. februara do 1. marta 1992. godine u skladu sa standardima međunarodne zajednice, BiH je obnovila svoju nezavisnost i od 20. maja 1992, postala je ravnopravnom članicom UN-a, kada je i postavljena zastava s ljiljanima ispred sjedišta UN-a na East Riveru u New Yorku.

Uslijedila je agresija na našu zemlju i rat za njezinu odbranu okončan je Općim okvirnim sporazumom za mir, parafiranim 21. novembra 1995. godine u Daytonu.

Nažalost, danas se 25. novembar obilježava samo u Federaciji BiH, dok zvaničnici Republike Srpske ovaj datum svake godine iskoriste da podcrtaju kako su za njih granice Bosne i Hercegovine određene na zasjedanju ZAVNOBiH-a prestale postojati Dejtonskim sporazumom 1995. godine.

Tako je Ustavnom sudu BiH ove godine upućena apelacija iz NSRS-a za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine i Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Republike Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 6. jula 2017. godine u potpunosti odbacio ove zahtjeve.

Sretan nam Dan državnosti!

Iz stare štampe - Na vrelu Bune, Blagaj 1901. godine

 

Dio iz članka koji je izašao u listu "Nové pařížské mody", autorice Blažene Křížkove, 1901 godine...

"Da biste vidjelu unutrašnjost pećine, posjetite prvo hodžu Mahmuda, koji nastanjuje srušenu džamiju ispod stijene. Iz njegovog stana kamene stepenice vode na bistru površinu Bune, na kojoj mirno leži mali čamac na žici. O čamac ! Jadan je, malo nestabilan, a ako ti se vrti u glavi, nemoj ni sjedati u njega! Nakon ljubazne dobrodošlice i međusobnog upoznavanja, tokom kojeg hodža otkriva svoja znatna geografska i vjerska znanja, i nakon šoljice dobre crne kafe, za koju tursko gostoprimstvo traži da se popije do dna, Mahmud će vas odvesti u pećinu. Podrazumijeva se da ćete mu ostaviti nešto za trud, kada odete - u Mostaru smo se uvjerili da se muslimanski hodža ne srami tražiti napojnicu.

Čamcem upravlja sam hodža; snažno uže, pričvršćeno između pećine i pristaništa, služi kao vesla. Samo želim da vidim mjesto u pećini, gdje Buna izvire na površinu. To je niska pećina, široko zasvođena, koja otvara svoja usta na stražnjem zidu pećine. Taj plavi tok koji iz nje izbija tihim hukom, ta safirna dubina, oživljena je okretnom pastrmkom koja pliva po dnu pećine! I opet imam osjećaj tajanstvene jeze, tjeskobe pred nečim nestvarnim, što se budi u nama sa svime što je još uvijek nepoznato i neshvatljivo! Ni naš domaćin ne zna odakle dolazi Buna. – “Možda od Gacka, Nevesinja?” sliježe ramenima.

Čamac se vraća i uže je opet labavo. U Mahmudu također ima pomalo i Venecije. Čim smo stigli na stepenice i ostavili klimave vodene saonice, on podiže kamen i baca ga u jednu od rupa. Oh, što je to? Mislim, nije li stijena beživotna? Kamene pukotine oživljavaju a nježne ptice – golubovi – uznemireno izlijeći iz njih. Naš domaćin s ponosom promatra njihov tihi let i sa smiješkom promatra kako se iznenada smiruju, i vraćaju se nazad u svoja sigurna skrovišta. Oni su njegovi."

(prevod: Armin Džabirov)

prilog: Vrelo Bune, Blagaj 1901, fotografija iz časopisa

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Došla su neka druga vremena...

Kada čovjek sazna da mu je neko, ko mu je nekad bio blizak, preselio na drugi svijet, često sam sebi postavi pitanje, kad se sa njim susreo zadnji put. Prisjeti se šta su pričali, kako su se pozdravili, ne znajući da je to zadnji put. Ostanu tako nedovršene priče, nezavršeni razgovori, nedorečena ili neispunjena obećanja, koji su onako usput, ostavljani za neki drugi put. Ponekome to bude nekoliko dana, nekome po nekoliko godina, a nije čudo, u današnjem vaktu, i svega što nam se dešavalo zadnjih desetljeća, da je zadnji susret sa nekim bio u prošlom stoljeću. Na to nas često podsjete smrtovnice koje usput vidimo na nekoj tabli, ili banderi, ili kako je to danas moderno, da se smrtovnica pročita na internetu, facebooku, ili da istu nađete u inboksu na svom mail kontu, koju vam je dostavio neki zajednički prijatelj.

O sličnoj situaciji nam je pisala Ajša na svom facebook profilu prošle godine.

Tema je aktuelna, posebno onima koji iza sebe već imaju dobre decenije života.    

Današnji vakat - Slijedećeg puta nije bilo

Kad pođem s Luke prema Pozorištu... ne mogu mimoići mog starog prijatelja Ibru. Sjedi na stolici... na trotoaru... preko puta radnje iz koje je otišao u penziju. To je radnja za okvirivanje slika i goblena. Nema tu više obaveza.., ali neće da u kući "čami". Ovako je .. kaže.. medju svijetom. Moram naglasiti da se znamo od malih nogu.. Sticajem okolnosti .. živjeli smo u jednoj maloj kući na Mazoljicama .. Mi se morali iseliti radi potapanja mog zavičaja (Jablaničko jezero), a oni kupili kuću, koja još nije bila slobodna. Nikad se nismo čuli, a nas bilo osam članova .. njih jedanaest. I sad ima običaj reći da me voli sresti... ko rođenu sestru.

Volim s njim zastati i popričati... Jednom se dotakosmo teme... neko čudno vrijeme... danasnji tempo života... Niko se ni s kim ne druži... ni u zgradi .. ni u sokaku.. nema viđe sijela kod prijatelja i komšija, nema "pola krompira " i sira iz mjeha, pa gurni u rernu... prije fijaker a kasnije smederevac šporet. Nema se čovjek kad upitati za zdravlje... Samo se u prolazu može čuti "Gdje si " ili "Šta ima".. Ja mu ..po belaju, ispričah svoj slučaj, a mogu reći i svoju sramotu... Srela svoju staru poznanicu... također živi sama .. i ona izađe iz kuće... pred zgradu.. Upitala sam je "Kako si ", a ona mi odgovori "Imaš li vremena da ti kažem”. , Rekla sam da nemam, ali da ćemo se slijedeći put ispričati... Međutim... slijedećeg puta nije bilo... Žena je umrla... To sebi ne mogu oprostiti... a žurila sam... vadila neke papire.

Ibro mi reče da vani sjedi jer ne radi Pozorisna kafana. A tamo je bio stalni gost... njegov sto se znao... Ispriča mi da je za susjednim stolom također bili stalni gosti-.. jedam mladi par. Privukli su mu pažnju jer su samo šutili i prstima prebirali po mobitelu... Volio bih ih vidjeti sa podmlatkom a ne ovako... “Jedan dan”.. priča Ibro... “sretoh djevojku... voda pašče”... Baš sam se nasmijala... A onda Ibro nastavi.. . A sjećaš se korza... simpatija ... zaljubljivanja, pa s njom u park.. A ja dodadoh... U moje vrijeme su Bare bile popularne... i te su djevojke bile "izvikane"...

A sada... niti se ko ženi niti udaje... taka moda u zabavljanju...

(Ajša Šehić Nametak/facebook 20201008)

(spagos)

Čekmedža

 

-Deder ovo stavi u čekmedžu!-započinjala je iznova tajanstvena priča.

-Ako ostane u džepu potrošiće se! -govorio bi otac.

Majka bi tada prilazila ćoši i pažljivo skinula mangalu koja više nije imala raniju namjenu, već je koristila kao veoma vrijedan ukras u kući. Vezeni milje bi skliznuo i ukazala bi se - čekmedža. Majka bi tada čekmedžu zaklonila tijelom, čulo bi se škljocanje brave, škripa šarki na poklopcu i tada bi ona u nju pohranila ono što joj je otac predao.

Naše glave su se istezale, željeli smo bar malo zaviriti unutra, ali...ponovo škripa šarki i zvuk okretanja ključa. Znali smo da je unutra nešto vrijedno, nešto što nije bilo za naše oči. A znamo i da su se oko čekmedže uvijek vrtile važne odluke vezane za kupovinu. A uvijek se nešto kupovalo, od knjiga, obuče, odjeće, plačali su se računi, a gospođa čekmedža je uvijek bila izvor iz kojeg se plaćalo.

Uvijek , a pomalo i danas mi je nejasna razlika između čekmedže, sehare i bauna, znam samo da su se razlikovali u sadržaju koji se pohranjivao u njih. Naša je bila osrednje veličine, ili je izgledala nama malima ogromna. Čitavom površinom je bila izrezbarena nekakvim sitnom ornamentima. Sjećam se samo da je tu bilo i cvjetova koji su bili obojeni, a sa bočnih strana su bile mesingane ili bronzane halke.

Bila je zima, baš nekakva nezgodna. Sjeverac je pucao, mi se nađiđali na dasci u okviru prozora, prateći igru smrekovih bobica potopljenih u velikoj staklenoj tegli. Mati je pravila klupka od izrezanih izvehtalih komada robe, koje je davala da joj se naprave "rute". Na zamagljenom prozorskom staklu mi djeca smo crtali razne likove, pisali slova i tako se zabavljali. Odjednom je zavladala nekakva strepnja. Oštar, neobičan miris nam se počeo uvlačiti u nosnice. Pogledala sam prema naloženoj peći, vatra je tutnjala, a sulunar se crvenio od usijanja.

-Mama, izgoriće kuća! - povikala sam , Eno se ćak i vatra vidi tamo! - pokazivala sam na zid gdje se nalazila rozeta.

U tim momentima su mi kroz glavu prolazile različite misli i pitanja munjevitom brzinom. Šta da spašavam? Šta je najvrijednije? Čekmedža! Dohvatila sam je za jednu halku i izvukla na sred avlije. Potom sam otišla u komšiluk u jedinu kuću koja ima telefon i zamolila da zovnu vatrogasce. Trkom sam se vratila kući, očekujući da ću vidleti plamene jezike kako gutaju kuću. Dočekao me je majčin prijekor kad je čula zašto sam izletjela iz avlije. Ona je u međuvremenu natopljenim ručnicima već ohladila sulunare, u zraku se osjećao gorkast miris ugašene čađi. Začule su se i vatrogasne sirene. Nisam se obazirala na strogu opomenu vatrogasaca zbog uzaludnog dolaska, niti na punu avliju radoznalih komšija. Moje oči su bile fiksirane na čekmedžu, a ona, kraljica, je stajala na sred avlije i prkosila udarima sjeverca.

Tako je jedna čekmedža, u mašti malog djeteta, bila simbol prioriteta.

Danas čekmedže služe za ukras, njihovu namjenu su preuzeli sefovi. Vrijedniji su što su bolje sakriveni.

(Emica Redžić Muftić)

čekmedža, Nar.pj 1886, 24; Dizdarević 1948, 62; Reslović 1980, 124; ukrašeni sanduk za ruho i sl.

Čekmedže, Selimović 1966, 255, v. Čekmedža (Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku)

reg. sandučić s ladicom za spremanje novca i sl., drvena kasa; čekmedže

tur. çekmece ← çekmek: vući, otvarati

(spagos)

"Dio starog Mostara"

 

Dio starog Mostara, Jusuf Jusa Nikšić (1925-2020)

Mostar, 22. septembra 1972. akvarel i gvaš na papiru 48,8 x 69,2 cm.

Slika je prodata za 1.000 eura na holandskoj aukciji.

Problem na aukciji je nastao navodom da je rahmetli Jusa hrvat iz Hrvatske, što nije tačno. Uložen je protest aukcijskoj kući Sotheby's Amsterdam, da promijeni netačne podatke.

Drugi problem je taj,odakle se sad pojavljuju ove slike na aukcijama kada se zna da su 2013 godine pokradene sve slike iz Jusinog ateljea, oko 60 komada.To je ipak posao za policiju-Interpol.

Uz ovu vijest koristimo priliku da se još jednom podsjetimo našeg Juse.

Akademski slikar Jusuf Jusa Nikšić. Pripadao je generaciji velikana likovne scene na prostorima bivše Jugoslavije a slovio je i za dugogodišnjeg predvodnika mostarskog likovnog kruga i prepoznatljivog zaljubljenika u svoj rodni grad.

Rođen je u Mostaru 4.2.1925.godine. U Sarajevu je završio Državnu školu za likovnu umjetnost, nastavio studij u Zagrebu, a potom 1957.godine diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Počeo je izlagati još 1953.godine najčešće hercegovačkim pejzažima u duhu asocijativne apstrakcije na čemu je manje-više utemeljen i gotovo cjelokupan njegov likovni opus. U pamćenju generacija Mostaraca će ostati njegove dojmljive slike mostarskog Kujundžiluka, detalja historijske jezgre sa Starim mostom, te brojnih fragmenata prošlosti punih nostalgije za jednim gradom i vremenom kojeg više nema. U svojim novijim djelima Jusa se približava realizmu mada i tu ponovno dominiraju treptaji svjetlosti koja je uvijek pod njegovim kistom jednako spektakularna, treptava sa materijom, koja je tamna, hladna, mutna i zapitana.

Jedan je od osnivača mostarske „Novembarske grupe“, osnovane 1975. godine. Zajedno sa rahmetli Icom Voljevicom i pokojnim Vladom Puljićem bio je nesporni simbol mostarskih slikara – boema, uvijek za šalu raspoloženih, veselih i dragih Mostaraca. Bolji poznavaoci dodavali su mu i šaljivu, humornu crtu “ters-Mostarca”, koji je posebnom ironijom i kritičkim osvrtom znao da se usprotivi različitim društvenim nepravdama i glupostima.

Jusuf Nikšić je dobitnik brojnih nagrada među kojima su i dvije nagrade na prestižnom Sarajevskom salonu (1971. i 1973. godine). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu u zvanje docenta izabran je 1974. godine i u toj instituciji ostaje do odlaska u penziju 1991. godine.

Likovni kritičari za Jusufa Jusu Nikšića rekli su da je on maestro uzvišene umjetnosti i neponovljivog duha. Kao slikar, Jusa Nikšić se povremeno bavio i scenografijom i kostimografijom u mostarskom Narodnom pozorištu.

U 95.godini Jusuf Jusa Nikšić preminuo je u Mostaru gdje je i sahranjen.

Mostarski hroničar, novinar i publicista Šemsudin Zlatko Serdarević kazao je kako je Mostar Nikšićevim odlaskom izgubio još jedno zlatno ime iz bogate riznice umjetničkih stvaralaca koji su svoj grad izdigli na nivo poznatih, a uzvišenih kulturnih centara regiona.

Jusa je eklantantan primjer Mostarca kosmopolite, koji je cijeli svijet doživljavao kao svoju avliju, svoj intimni prostor. Bio je među posljednjim bardima starije generacije koji su uspjeli svojim kvalitetnim djelom ispisati bogate stranice kulturne historije grada i za uzglavlje mu ostaviti epitet grada slikara.

Ostao je dosljedan borac za zajednički život i uvažavanje svih različitosti i poštivanja dobrosusjedskih odnosa.

Mogli bismo reći da mu je svijet bio preuzak.

(Aid/Cidom/20211119)

Jusuf Jusa Niksic

Četvrtkom u Cimu, u gostionici kod legendarnog Ivana, uz hercegovačke delicije i izvrsno vino, sastaje se grupa mostarskih umjetnika „Četvrtak" i godinama već odolijeva svim izazovima i ukazuje na ljepotu druženja. Jedan od njih je i Jusuf Jusa Nikšić, akademski slikar, maestro uzvišene umjetnosti i neponovljivog Duha.U dokumentarcu je korišćen arhivski materijal, u kom imamo prilike vidjeti i rahmetli Mustafu Icu Voljevicu.

(autor Dinno Kassalo)

Film "Jusa" by Dinno Kassalo, na slijedećem linku:

https://youtu.be/uZHaHUszLLc

(spagos)

Godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma

 

Danas se navršava 26 godina od potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg kao Dejtonski mirovni sporazum.

Pravni akt, sporazumnog karaktera, kojim je službeno okončan gotovo četverogodišnji rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995.), potpisan je u vojnoj vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson kod grada Daytona, u američkoj saveznoj državi Ohio.

Mirovni pregovori odvijali su se od 1. do 21. novembra 1995. godine pod imperativom zaustavljanja rata, a Dejtonskim mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao država tri naroda i ostalih, te dva entiteta – FBiH i RS, uz dogovor da se arbitraža u vezi s brčanskim koridorom realizuje naknadno.

Glavni akteri mirovne konferencije – prvi predsjednik Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik bivše Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević, bili su u konačnici i potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Elizejskoj palati u Parizu.

Sve tri države nastale su disolucijom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a njihovi čelnici, odnosno potpisnici Sporazuma su se obavezali da međusobne odnose reguliraju u skladu s Poveljom UN-a, Završnim helsinškim aktom i drugim dokumentima OSCE-a, kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavnje nesporazuma na miroljubiv način.

Dejtonski mirovni sporazum potpisan je u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Warrena Christophera, a glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke, bivši zamjenik državne sekretarke Madeleine Albright, i američki general Wesley Clark.

Potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu svjedočili su tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac, tadašnji britanski premijer John Major, generalni sekretar NATO-a Javier Solana, njemački kancelar Helmut Kohl, ruski premijer Viktor Černomirdin, kao i švedski premijer Carl Bildt, koji je, takođe, bio kopredsjedavajući mirovne konferencije u ime Evropske unije.

Dejtonski sporazum je bio kulminacija tzv. “šatl (Shuttle) diplomatije”, koju je vodio Richard Holbrooke sa svojim timom pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država.

Sporazum se sastoji od 11 aneksa, među kojima je i Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine.

Njime je potvrđen suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost države Bosne i Hercegovine, te propisane nadležnosti BiH i entiteta, odnosi između institucija, kao i način izmjene Ustava BiH.

Dejtonsko ustavno uređenje BiH, u međuvremenu, je postalo “kamen spoticanja” i predmet sporenja, a prema preovlađujućem mišljenju, i temeljna prepreka funkcionisanju moderne BiH, kao i procesu njene evropske, odnosno evroatlantske integracije.

O tome da je ono postalo prepreka normalnom funkcionisanju države, nažalost, zorno svjedoči i aktuelno stanje u Bosni i Hercegovini, opterećeno stalnim opstrukcijama i blokadama, bez konsenzusa o strateškim ciljevima i pravcu izgradnje bolje budućnosti za sve bh. narode i građane.

(NovaSloboda.ba)

Kršna Hercegovka

 

Hodi Hercegovka kamenom i kršom,

ponosna i prkosna i ništa ne govori.

Ne prigovara na teret svoj iako bi mogla.

Ovo su bile žene koje nisu govorile

niti jedne riječi, a mogle su.

Tu je ponos, prkos i

onaj teret koji su nosile.

Čuvale su sve za sebe.

S kamenjara

Tamo, na kamenjaru,

di se na srid polja rađalo,

dođoh i ja, bez nekizi

bogtepitaj, snova

kakve sniju gracka dica.

Paze ji i maze, Bože prosti,

ne bi da su ko zna šta.

Nas, onomad, nisu.

Nije bijo običaj.

I više se šibicalo nego grlilo.

U duvu se vrimena šćedilo

na sveme, pa i na tome.

Ne poslušat starije,

ili bošsačuvaj, reći "neću"

osmi smrtni grij.

Od nakita imalo se 'činaše;

triščice i kamenje

'misto igračke.

'Rane štogod iz vrtla;

brez mesa do nediljne

slanine iz kiselog kupusa.

Nismo vele prigovarali,

niti smo smili.

Ilo bi se što stave prida te

ili vrvi.

Ne sićam se, vala,

da sam ikad

sila materi u krilo.

Niije bilo kad.

Sad...nije da tako triba,

ma, jopet smo, nekako,

ispali "ko Bog zapovida"

I bolji od razmažene dice.

Barem nekoje.

(objavljeno na facebook stranici Priče kroz Mostar i Hercegovinu, Damir, preuzeto sa Biralo me)

Išareti

 

Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvao išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog "hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. 

Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili "Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu

(Emica Redžić Muftić)

Riječ işaret (išaret), turskog porijekla, a ima mnogo značenja: znak, nagovještaj, oznaka, karakteristika, signal, ukor, marker, govor znacima...

To je i izraz neodobravanja, izražen na uglavnom oštar način, kojim se nečiji rad ili ponašanje smatra pogrešnim, lošim ili slično. Označava izražavanje grimasama i gestama, gestikulacija.

Označava aluzivna značenja; aluzija; simboličko značenja izvanjskih izraza ('ibārat). Kod ranih tesavvufskih učitelja, išaret bijaše smatran naukom ('ilm-i ishārat), koja obuhvataše "znanosti mišljenja, znanosti kontempliranja i objavljivanja... Ovoj nauci dat je izraz 'aluzija' (ishārat) iz slijedećega razloga: kontemplacija koju srce uživa, i objavljivanja usklađena sa sviješću (sirr: najunutarnjije središte srca), ne mogu biti doslovno iskazana (tj. ibaretom); uče se (išareti) mističnim iskustvom i poznati su samo onima koji kušaše ta mistična stanja i živješe na tim postajama." (Kalabadhi, str. 84.) (N. Pourjavady)

išaret − gest, signal, znak; naslućivanje

išaretiti - davati znakove rukama, prstima, glavom, očima, raznim pokretima tijela, gestikulirati.

(spagos)

U sjećanju: Ismail Braco Čampara 18.11. 2017 – 18.11.2021

 

Danas se navršavaju pune četiri godine kako nas je napustio Ismail Braco Čampara, a mi koji smo prijateljevali s njim, još ne prihvaćamo činjenicu da ga više nema. I sad mu često pođem poslati poruku s upitom za neku fotografiju, njegovu lokaciju ili neku informaciju o objektu koji je na njoj. Bio je prijatelj (drug kako smo se oslovljavali) na koga se možeš uvijek osloniti, stručnjak iz svoje profesije, zaljubljenik u Mostar i njegovu povijest.

Jedan od osnivača, aktivan i konstruktivan član užeg tima CIDOM-a, entuzijast koji nam je svojim poznavanjem Mostara često pomagao u otkrivanju nepoznatih pozicija na starim fotografijama dijelova našega grada, kao i snimanju ogromnog broja fotografija iz serijala Nekad i sad – fotografija snimanih s iste pozicije kao onih sa starih fotografija.

Nikad neću zaboraviti kako smo jednom porukama raspravljali o nekoj lokaciji s neke stare fotografije, on je tvrdio da je u Glavnoj ulici, a ja da je u Fejićevoj. Uputim mu u žaru razgovora porukom pitanje i čekam odgovor. Ne javlja se – čekam 5 – 6 minuta, nema odgovora. Kad stiže fotografija. On skočio do mjesta za koje je bio ubijeđen da je to, snimio ga svojim fotoaparatom i meni poslao – i stvarno, on je bio u pravu.

Posthumno mu je 2019. dodijeljena plaketa Mimar mira grada Mostara, a sudjelovao je u stvaranju dvije knjige o Mostaru – U sjeni zaborava i Perom i kamerom o Mostaru. Nije uspio dočekati izlazak iz štampe ni jedne od njih. Dan prije nego nas je napustio javio nam je da je radosnu vijest da je završena štampa prve knjige, sutradan je preminuo ne dočekavši ju opipati gotovu.

I mada ga nema među nama njegov duh će vječno živjeti, a u našem sjećanju će ostati njegov lik i djelo.

Rahmet mu dobroj duši.

CIDOM team

Iz stare strane štampe: Reklama za hotele Neretva i Jablanica, 1901. godine

 

U austrougarskom časopisu “Wiener Bilder, od 15. maja 1901. godine objavljana je reklama za hotel Jablanica i hotel Narenta (Neretva) u Mostaru.

Jablanica je u Austro-Ugarskoj na razmeđu vjekova važila kao vazdušna banja. O tome je, a posebno o hotelu Jablanica, u svom putopisu, pisao Henrik Renner, 1900. godine.

“Da smo, umjesto mostarskom cestom put Prenja, krenuli iz Konjica željeznicom put Jablanice, u nju bi stigli za dva sata vožnje. A na tom putu do Jablanice nizale bi se željezničke stanice Čelebići, Lisičići, Ostrožac, i Rama. Jablanica se sastoji od dva dijela, Donje i Gornje Jablanice. Leži na krasnoj visokoj poljani, oko koje se ispinju gorske glavice jedna nad drugu. Na sjevero-zapadu 1648 m visoka glavica Raulje, a na zapadu 2045 m visoka Trinača. Podalje su goleme stijene Velike Čvrsnice i na istoku ogromna Prenj planina. Jablanica je pravi raj za ljetovanje. Zemaljska je vlada dobro i pojmila zgodni položaj toga mjesta i osobito prikladne klimatske prilike, te je ovdje sagradila velik hotel s devetnaest lijepo uređenih soba, te s izvrsnom restauracijom i društvenim prostorijama.

Taj hotel leži usred divna parka odmah uz željezničku stanicu i od njega je na sve strane čaroban vidik. Jablanica kao zračno lječilište ljeti se dosta posjećuje, a gosti iz Mostara i Sarajeva ostaju ovdje često i čitave mjesece. Turisti zalaze ovamo mnogo, osobito Danci i Francuzi iz visoke aristokracije, pa se penju na visove snježnog Prenja i orijaške Čvrsnice. Lovci nalaze ovdje obilata lova, osobito mnogo divokoza, a u prenjskom, moharničkom i drežničkom kraju ima i dosta medvjeda. Opskrba je u hotelu „Jablanica“ uzorna, cijene je zemaljska vlada odredila, te su sve redom umjerene. Oko željezničke stanice i hotela malo je po malo iznikla čitava naseobina od ljetnikovaca ; to su stanovi raznih činovnika. Prije je u Jablanici bilo siromašnije i sasvim drugačije, a danas je Jablanica zračno lječilište prvoga reda, koje te po mnogom sjeća na švicarska i tirolska lječilišta u visokim Alpama. Kako je zgodno spojena željeznicom sa Sarajevom i Mostarom, a redovitom je diližansom po ramskoj dolini pak spojena s Prozorom, Bugojnom i dalje opet željeznicom s Jajcem, Travnikom i Lašvom, natkriljuje Jablanica time u daleko svoje suparnike, te joj je time osiguran velik napredak”.

Hotel Neretva je bio predmet opisa gotovo svakog putopisca, kojinje prošao kroz Mostar, od 1882. godine njene igradnje pa sve do novijih dana, do 1992. godine. Ovdje ćemo izdvijti samo dio opisa hotele Neretva iz knjige Mostraski leksikon, autora Tibora Vrančića:

Hotel Neretva je... odmah nakon gradnje bila predmetom pažnje i divljenja ne samo Mostaraca nego i svih posjetitelja i brojnih putopisaca. Tako je ispunjena potreba grada za jednim reprezentativnim hotelom, jer je putnik-namjernik do tada mogao prespavati samo u nekom od hanova ili kakvom primitivnom konačištu. U novoizgrađenom hotelu svaka je soba imala svoj Badezimmer (kupatilo), gosti su imali na raspolaganju salu za sastanke i mogli su čitati tadašnji europski tisak uz pratnju žive klavirske glazbe, a na menije se uvodi bečka gastronomija, pri čemu su hranu pripravljali posebno obučeni kuhari dovedeni iz Praga. Time se u Mostar unosi duh Europe, pa on nimalo ne zaostaje za ostalim europskim metropolama. Na istočnoj strani hotela gdje se nalazio vrt, izgrađena je prelijepa veranda gdje su, pored gostiju, i mještani rado sjedili. S druge strane, onoj okrenutoj rijeci, također je bila lijepa terasa gdje je za vrelih ljetnih noći hladna rijeka rashlađivala svojim dahom brojne goste. Mirisi raznolikog južnog drveća iz parka na Musali bili su još jedan ugođaj koji je upotpunjavao kompletan dojam raja.

Na slikama: reklamni oglas iz novina 1901. (Aid Čizmić), hotel Jablanica 1900. i hotel Neretva 1900.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz Mahale...

 

Mahala k'o mahala

Ha se primakne subota isprazni se mahala, niđe živog roba nema. Samo čuješ konu Hanifu kad se prodere, biva doziva djecu, a djeca je ušutkuju:

- Samo se ti čuješ, mati, u čitavoj mahali. Što se bona dereš, jesi popila tabletu za smirenje?

I prije su ljudi išli na odmor, neko na selo odakle je došao, a neko na more, preko Sindikata. Čitava bi mahala znala gdje će ko, kad i dokad i kome je ko ostavio ključ od kuće, a koga je zadužio da mu zalijeva cvijeće. Me'š'čini da je narodu bilo važnije da mu cvijeće ne uvehne nego da mu šta iz kuće ne iznesu, jer se vjerovalo da čuvarkuća čuva kuću, a hadžibeg donosi i održava rahatluk u njoj.

Svi smo znali da je u Halidovice ključ stajao na stepenicama ispod saksije sa čuvarkućom, a kod Raseme u potpećenim i podrezanim cipelama za okokuće, nabacanim jedne na druge, kao fol da se ne primijeti sve dok paščad ne raznese one cipeletine, a ključ od kuće bljesne onako „na izvoli“. Nikad im niko nije ušao u kuću dok ih nije bilo.

Odu na sav glas, a vrate se još glasnije i svima nešto donesu. Takva je bila naša mahala otkad pamtim.

A danas... svako se zavukao u kuće, zamandalio kapije i pođahkad se izvuče, kao mastan kaiš, i ode kriomice. Nema ga podobar vakat. Projde hefta, dvije, eto ti ga nazad u mahalu, pozdravlja te, selami, merhaba, kako ko, taman kao da te juče ostavio, a gdje je bio i šta je radio, o tom nijedne ne progovara. Samo nastavi tamo gdje je stao prije nego je otišao, te ne valja država, ne valja narod, ne valja dijaspora, ne valja fakultet u Travniku, diploma iz Kiseljaka... Niko i ništa njemu ne valja, a on sav sija koliko se uglanjcao i nekakav mi drugačiji kao da se sav izoperisavo, gluho i daleko bilo.

Ko zna dokle bih ja ovako dumao da se Hanifa ne dreknu iz avlije:

- Ne derem se, boni ne bili, tako ja govorim. Bezbeli da sam je popila, ne bih mogla bez nje živjet'.

Samo još ovo da vam kažem:

Dok pametni pametuju, dobri dobruju, dotle duduci i hrsuzi rajzuju dunjalukom.

(Hadžibeg/facebook/20211114)

(tekst je na facebooku objavio Hadžibeg, dana 14. novembra 2021. Čitanjem se shvata se da je priča univerzalna, te da se mogla dešavati u bilo kojoj mahali, bilo kojeg grada u Bosni i Hercegovini)

Fotografija: Mostar, Cernica

(spagos)

Iz stare štampe: Vakcinacija, 1915. godine

 

Na stranicama stare štampe je 1915. godine objavljen tekst o vakcinaciji, cijepljenju stanovništva protiv velikih boginja.

"Za one koji se nijesu cijepili protiv boginja. Gr. poglavartstvo obavješćuje gradjanstvo, da će se posljednje cijepljenje protiv boginja obaviti dne 8. studenoga 1915. godine u 2 sata popodne u gradskoj vijećnici i u grad. mjesnom sudu. Pozivaju se svi, koji ma s kojeg razloga nisu još cijepljeni, da se imadu cijepiti dati pod prijetnjom najstrožih posljedica zakonskih propisa. Poslije 8. studenoga t. g. obavit će se kontrola od kuće do kuće na osnovi popisa pučanstva, kojom prilikom će se popisati one osobe, koje još nijesu cijepljene, da se provede kazna."

Ovih dana se na facebooku se pojavila fotografija odluke koja datira iz davne 1947. godine.

Pandemija koronavirusa sa kojom se cijeli svijet bori već skoro dvije godine, ponovo je potakla pitanje oko vakcinacije. Prve vakcine protiv koronavirusa su stigle krajem prošle i početkom ove godine, ali veliki je broj osoba koje se ne žele vakcinisati.

Sa onima koji se ne žele vakcinisati problema je imala i bivša Jugoslavija, a antivakseri su u Titovom dobu kažnjavani na specifičan način.

Naime, na facebooku se pojavila fotografija odluke koja datira iz davne 1947. godine, a u kojoj je obrazloženo kažnjavanje 3. ličke brigade koja se nije željela vakcinisati.

Inače, 3. lička brigada učestvovala je u radnim akcijama na izgradnji pruge Bosanski Šamac-Sarajevo. U odluci piše:

"Kažnjava se 3. lička brigada oduzimanjem naziva udarne zbog toga što se 90 omladinaca iz ove brigade nije htjelo vakcinisati, te je time stvorena mogućnost za širenje zaraznih bolesti i dovedeno u opasnost zdravlje omladinaca, piše u obrazloženju odluke.

Kazna je bila pročitana javno, i to pred skupom svih brigada na omladinskoj radnoj akciji na pruzi Šamac - Sarajevo, čime se sramota smatrala još i većom."

Komentari:

-Dokument je izdat u augustu 1947. godine, od Glavnog štaba omladinskih radnih brigada na gradnji omladinske pruge Šamac – Sarajevo. Glavni štab je bio smješten u tadašnjem hotelu Kasina, a komandant Glavnog štaba je bio drug Batrić Jovanović.
Zahvaljujemo se našoj dragoj Zeničanki, gospođi Slađani Paškalj, koja je ovo pronašla i poslala nam radi objave.

-Godine 1915. nije bilo mikročipova, na koje se pozivaju danasnji antivakseri, dakle oduvjek je bilo takvih, a nažalost biće ih i ubuduće.

(spagos)

Stare slike pričaju - Na Starom mostu, 1900-ih

 

Scena sa Starog mosta...na prvi pogled ništa posebno, pomalo idilično, ljudi prelaze preko mosta, što bi se reklo-„svako o svom poslu“.Na drugoj fotografiji, uvećnoj i zumiranoj na grupu djece, govori o ne baš „idiličnoj“ sceni. Dječak u sredini je lijepo obučen, tu su kapica i odijelo, sasvim sigurno nije domaće čeljade...vjerovatno dijete nekog stranca, činovnika, oficira, možda...Slovenca, Slovaka, Čeha? Dječak stišće nešto što nosi obješeno o rame..možda instiktivno odbija da preda to što nosi? Na licu mu se može vidjeti da mu nije ugodno u ovoj situaciji. Oko njega su domaća djeca....pored njega je djevojčica, na sebi ima haljinicu i bosih je nogu, u rukama nosi neke stvari. Po njenom stavu izgleda da joj je neugodno, možda je i uplašena...ima oborenu glavu i pogled, stoji ukopana skupljenih stopala. Stoji odmah do dječaka i vjerovatno su skupa, moguće je da je ona kućna pomoćnica kod njegovih roditelja. Ništa neobično za to vrijeme, ako znamo da je tada u mostarskoj fabrici duhana radilo više od 20-oro djece ispod 14 godina. Dječak sa lijeve strane je dosta veći od njega...stoji pomalo kabadahijski, raširenih noga i sa rukama na kukovima. Po njegovoj odjeći se može zaključiti da nije iz dobrostojeće porodice...zgužvan fes, prljava odjeća od jednostavnog sukna. Dječak u sredini je već druga priča...reklo bi se nov fes, uredno podšišan za razliku od njegovog prijatelja koji mu stoji sa lijeva, na njemu je čista košulja i tamne čakšire, oko pasa mu je pojas. Taj pojas govori da je iz dobrostojeće kuće, jer obično su ovi pojasevi rađeni u jednoj boji za obične ljude, dok je kod dječaka u barem dvije boje, što je bilo skuplje.

Šta je bilo i kako je završio ovaj događaj...?!

Emina Redžić Muftić kaže…A djevojčica pored njega bosa, može biti sluškinja. Ovaj lijevo mi se čini kao odrastao čovjek koji je besposličar.

Smail Špago kaže... a bilo je sličnih presretanja moga vakta, tamo krajem pedesetih, početkom šezdesetih. Nisi smio sam proći kroz tuđu mahalu, a da nisi fasovao "debelu" čvoku, nogu u guzicu, ili da neko nije napucao nekog kera na tebe... ja mislim da su ovi domaći dječaci zaustavili dječaka jer je nosio stransku robu, šešir, austrijski, a preko ramena ima nešto kao pušku, vjerovatno igračka, a sa druge strane neki torbak... a ovi domaći stali da vide šta to nosi??? Ovaj lijevi, iako izgleda robustan, dobrodušan je, a ovaj fino obučeni u sredini je samo radoznao, a mali dječak je izgleda, zbunjen čitavom situacijom...a djevojčica, postidna, k'o žensko, oborila pogled, ali je prije toga dječake dobro osmotrila... i prepoznala.

(Armin Džabirov/cidom/20211110)

Fotografija susreta dječaka na Starom mostu je dio malo veće slike iz kolekcije fotografija urađenih na staklu, 1900-tih godina, kako su se fotografije pravile toga vremena. Na kompletnoj fotografiji, pored svcene sa dječacima, sa druge strane Starog mosta vide se dva čovjeka i jedna djevojčica, jedan čovjek u tradicionalnoj nošnji onog vremena, sa čakširama, kako je obučen i dječak na vrhu mosta, koji se udaljava sa scene susreta dječaka, dok je drugi čovjek obučen u "usko evropsko odijelo", sa pantalonama, koje su bile trn u oku ondašnjim ljudima.

Također je vidljivo da su stepenice preko Starog mosta nasute sitnom neretvanskom pržinom, kako bi konji i domaće životonje mogle prelaziti preko mosta.

Fotografije:

Scena susreta dječaka,

Ljudi na drugoj strani mosta,

čitava fotografija: Photo-On-Glass-People-Bridge-Herzegovina

ista fotografija, kolor obrada Aid Čizmić

(spagos)

Iz starih putopisa: Hodža blagajske tekije

 

Na starim fotografijama ispred tekije na vrelu Bune, pojavljuje se u nekoliko navrata jedna osoba. Zahvaljujući putopisima iz toga vremena, možemo saznati nešto više o njemu. Osim što je bio hodža u tekiji, posjetiocima je bio i neka vrsta turističkog vodiča.

U dva putopisa, jedan od Blažene Křížkove iz 1901 godine a drugi od austrijskih biciklista iz 1902 godine, ostavljen je zapis o hodži iz blagajske tekije.

Blažene Křížkova: Tri slike sa slavenskog juga, dan u Mostaru, 1901.

"Bilo bi pristojno da sada malo obratimo pažnju na Mahmudu. Stvarno, on je zgodan čovjek! Mislim da će vam se svidjeti i njegova visoka figura i tamno smeđe lice s gavran-crnom bradom, koje očito pokazuju južnjački karakter; bijeli zubi ponekad bljesnu uz tihi osmijeh, ali na čelu i u licu postoji ozbiljna smirenost i prezir prema životu. Da, naš je hodža punokrvni Arapin. Kako je daleko sin arapskih pustinja zalutao ovdje, pitate se? Oh, kako to često biva - vjetar sudbine. Otac mu je bio hrabar ratnik sultanove vojske.

U to je vrijeme Hercegovina još bila pod vlašću polumjeseca. A kad je Mahmud Stariji došao do kraja svoje službe, od vlasti mu je darovana ona džamija na izvoru Bune. Postao je hodža. Hram je morao biti prilično skup. Zlatne arabeske u crvenim i plavim poljima još uvijek prekrivaju ruševine zidina; čak su i danas ispisana proročanstva Kur'ana i mihrab sačuvani. Uz džamiju, sagrađena je Mahmudova kuća. Nema ništa posebno u njoj; na prozorima su obješeni listovi duhana, koje hodža suši i odnese u obližnju fabriku duhana."

Dr. Oransz: Zajedničko putovanje biciklima ÖTC, austrijskog touring kluba, 1902.

"Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio s preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas

jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan čamac vezan za verandu, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih."

fotografije i crteži:cidom

priredili Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

"Stari most u Mostaru" - svod svemoći, spomenik mira!

(autor videa koji slijedi je Enver Mićijević, a objavljen 8. novembra 2021. godine na youtube kanalu)

"Stari most u Mostaru" - svod svemoći, spomenik mira!

Podsjećanje na 09.11.1993. godine  

link: https://youtu.be/TT2tkUGjRAs

(Enver Mićijević/cidom/20211108)

Ljudi vole svoju Zemlju!

 

Gledam novi dio autoputa kroz Hercegovinu. Plače mi se od ove ljepote!

Ljudi hoće svoju zemlju!

Hoće Bosnu, a bogami i Hercegovinu. Hoće da putuju, da se posjećuju, da slave i da se raduju.

Ljudi vole svoju zemlju!

Jer ljepše od ove slabo gdje ima. E zbog ovoga se vrijedi boriti, vrijedi pokušati i pokušavati sačuvati našu jedinu Bosnu i Hercegovinu, koliko god to teško bilo. Vrijedi zadržati čist um i otvoreno srce. Neka nam svaka bitka bude ovakva kao na ovim fotografijama.

Sjetim se radnika na putu. Kaže, radim da bi nam bilo bolje, a i rezervne zemlje nemam.

Biće smutljivaca, zlog svijeta što bi da nam zemlju rešetaju, dijele i narod zavađaju, ali proći će njihovo. Njih goni pakost, interes i zloba.

Nas ljubav! A ako treba da plačemo, hajmo plakati od sreće i ljepote. Ljekovito je ponekad.

Rezervne zemlje nemam!

Živi Bosno i Hercegovino!

(Dragan Bursać/facebook/20211105)

Fotografije: facebook/autor, Čapljinski portal

(spagos)