(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.com, 24. juna 2021. godine, autor je Boris Čerkuč)
Slava žegi, zvizdanu i ćelopeku!
U Mostaru nikad nije bilo ovako vruće?
Često čujem ovu rečenicu zadnjih dana, govore je ljudi dok otpuhuju i tjeraju znoj sa čela, ali ja, rođen u vrelo ljeto sedamdeset i pete, nekako ne pristajem na to.
Rođen sam i odrastao u vrijeme je kada nije bilo žutih, narančastih i crvenih alarma da njima plaše narod po medijima, ali je svejedno bilo žestoko. Baba je kukala još od svoje pedesete kako ovo ljeto neće preživjeti, a djed bi joj samo sočno opsovao i rekao da ide kukati nekom drugom. „Mjenjao bih tri zime za jedno ljeto, jer mi je rađe u govno ugaziti nego u snijeg!“, njegova je famozna krilatica kojom je ljetu širom otvarao vrata. Kažu da su me donijeli iz porodilišta kući u vrijeme dok je živa na termometru debelo lizala četrdesetku. Bilo je to ono mitsko vrijeme kad je i štikla upadala u asfalt, makar nikad nismo za to optuživali kvalitet asfalta, ni materijal štikle ili, gluho bilo, težinu gospođe koja je upala u crnu smjesu, nego isključivo žestinu sunčanih dana. Nije bilo ni termometara kao danas. Pokoja kuća imala bi onaj bižuterijski termometar s nekom turističkom destinacijom, tipa Dubrovnik ili Venecija, ali tu je temperatura znala varirati i za deset stupnjeva. Djetinjstva pamtim kao beskrajni niz sunčanih dana, od kojih je barem pola provedeno u formaciji „goli do pasa“. U vrijeme dok nije bilo priče o štetnosti UV zraka, a nije to ni bilo tako davno, veselo smo skakali za loptom po ljetnom ćelopeku, sve dok, negdje oko jedan iza podne, ne bi toliko pricvrljilo da bi babe, nene, stare tetke ili tko već, odlučile uzeti pravdu u svoje ruke i brutalno nas, silom kojom policija danas lomi prosvjede, utjerali u kuće. Radila bi šipka i to žešće. A onda ti uletiš u hladovitu unutrašnjost i načas si slijep, jer kad uđeš sa sunca unutra ti je mrkli mrak. A ona žila sa strane čela pumpa li pumpa žestoku mladenačku krv istreniranu na ćelopeku.
„Prva mi žeđ! Prva mi žeđ!“ vikali smo pod balkonom mog djeda u Splitskoj kod Tržnice, zajapureni nakon još jedne partije lopte, a on bi nam oprezno spuštao boce blago odstajale vode u staklenim bocama, koje je inače čuvao za zalijevanje cvijeća. Nikad nam nije davao hladnu vodu, da nam ne bi otišlo grlo, ili, božem' oprosti, da se kome ne bi okrenula usta od hladnoće. Jer i popodne je jara izbijala iz asfalta, i popodne smo igrali goli do pasa, jer Mostar je otkad pamtim bio ljeti prava đavolja utroba. A mi djeca smo halapljivo gitali vodu, nije je bilo slađe na cijelom svijetu, još se u pauzama između gutljaja boreći za zrak. Mršavi, iz današnje perspektive, kost i koža, ljeta smo provodili na vrelom asfaltu beskrajno dugo igrajući utakmicu za utakmicom. Između sebe, pa s drugim rajama iz drugih zgrada i kvartova. Nije bilo ovih današnjih balona, termina za mali nogomet, škola za talente – igrali smo na ulici, između garaža, na parkingu, golovi su nam bili kamenja ili torbe, a igrali smo se koristeći nevjerojatne tehnike imaginacije, jer često se nije znalo gdje počinje aut, a gdje se izvodi korner. Tri kornera su bila penal, a još pamtim golizanja (prelaženja suparničkog igrača) čudesnim tehnikama odbijanja lopte od susjedovu Škodu, limena garažna vrata ili zidić. Imam par slika iz tog perioda, šteta je samo što su crno – bijele. Da su u koloru pokazivale bi male crvene rakove, djecu biafre, preplanule mršavce koji su tek na početku svog školovanja u zagrljaju još jednog raspusta. Slike bi pokazivale sunce kako sja iznad naših glava, a iza nas kulisu prave zgrade na čijim balkonima i prozorima nema klima uređaja. Tko je imao ventilator bio je buržuj.
Moj drugi djed je imao dva ili čak tri. Ne zato jer je bio buržuj, nego zato jer je znao popraviti one odbačene na smeće. U ovo doba počinjao je Wimbledon i on ga je pratio manirom hodočasnika. Nikad nisam skužio kada je i kako zavolio tenis, ali za vrijeme trajanja Wimbledona u kući se šutjelo, samo bi se čuli udarci lopte, nakon toga pljesak ili uzdah publike – i glas Miće Dušanovića! Svake godine u ovo doba pratio sam s djedom Wimbledon, bili su to jedini dani kada sam eskivirao ići igrati lopte s rajom. Svake godine u ovo doba, radila su sva tri ventilatora, ulazna vrata stana koja su vodila na galeriju (to su vam one ulice u Vukovarskoj) bila su širom otvorena, a nasuprot njih, na drugoj strani stana, otvorena su širom bila ona balkonska. U vremenu prije klima tako smo rashlađivali stan, propuhom. I kažete, propuh ubija? Da, ponekad. Zimi. Djed u vječnoj bijeloj „vajfbiter“ potkošulji kukao bi kako ima osjećaj da se kauč zalijepio za njega. I kako ni blagi ljetni gemišt ne pomaže. Tih ljeta gospodnjih osamdeset i neke za temperature iznad četrdeset počeli smo optuživati Černobil. Bila je i popularna izreka - Zajebali Rusi klimu! Tada smo prvi put pustili, a da nismo bili niti svjesni toga, teorije zavjere u naše domove. Danas su one praksa, skupa sa medijskim zastrašivanjem tipa – Ovo ljeto će biti pakleno! Spremite se na biblijske vrućine! Čeka nas katastrofično vrelo ljeto! A ja pamtim vrelinu otkad sam izgmizao na ovaj svijet. Sladoled koji bi ti slučajno ispao na asfalt učas bi se pretvorio u amorfnu masu vode i nečega, a onda bi za minutu, dvije, ono nešto samo ostalo na cesti. Ispred zgrade svaki drugi auto ima je zaštitu na gumama od sunca. U tu svrhu stradale bi kartonske kutije, a hlad je trebao poslužiti da se guma ne rastopi. Danas bi to nazvali popularnom legendom, ali narod je vjerovao da ljeti guma ne smije biti tek tako izložena suncu. Uostalom, imali smo Stojadina, Conforta. Uhvatiti njegov volan u ruke na mostarskoj žegi značilo je ostati bez gornjeg sloja kože na dlanovima. I to ekspresno! Bilo je to doba kad se i na Radobolji još kupalo. Mogla se, ako si bio dovoljno hrabar, i voda popiti. Neretvu, Bunu i bazen da ne spominjem. Zvuk vode iz šlaufa, polijevanje trave i betona, svaki način da se otjera u tlo akumulirana vrućina, bila je svakodnevnica. Kao što je svakodnevan bio i ritual sjedanja pred televizor da bi se pogledao Dnevnik u sedam i po'. Nije nas toliko zanimala politika, ni domaća ni strana, čak ni sport, koliko vremenska prognoza. Navijački bi se poredali ispred TV-a i čekali s golemim nestrpljenjem iščitavanje današnjih rezultata. Prvo bi išli neki autsajderi, čitano od zapada prema istoku Juge, gradovi poput Rijeke, Ljubljane ili Zagreba, a onda je na red dolazio tek odnedavno ubačeni novajlija Knin. Neš' ti grada, ubacilo ga samo da nama mrsi račune. Voditelj kaže – Knin 42! Uaaaaaa!!!! Svi u kući glasno bi negodovali. Čulo se isto i iz drugih stanova i kuća. Taj Knin je došao niotkud, ubačen samo da nama sjebe koncepciju, jer nekima očito ne odgovara da je Mostar najtopliji grad u zemlji. Opet bi nakon Knina išli neki autsajderi, a onda konačno Mostar. Stanje krajnje napetosti, svi čekamo da kažu koliko je bilo danas u gradu – i ide, ide, ide.....Mostar 43! Juhuuuuuu!!!!! Opće ludilo, kao da smo dali gol na Svjetskom. Grlimo se onako od znoja ljepljivi, gotovo da ne čujemo da s televizora stiže Titograd – 43! Pu, majku im! Kako oni 43?! Uaaaaaa!!! Ali, hajde, danas nije naš najbolji dan, a njima je vjerojatno najbolji ikad! Bit će bolje sutra, dobra je i podjela prvog mjesta. A onda su dušmani izmislili nekakvu Demir Kapiju. Dolazila bi predzadnja, taman prije Gevgelije, i to mjestašce jedva veće od Ljubinja očito je bilo ubačeno samo da nam se svima posere u ćeif. K'o Leicester onomad engleskim velikanima. Mostar 43, Demir Kapija 44! Mostar 44, Demir Kapija 45! Pamtim to kao da je bilo danas. Svaku ljetnu večer, dok se sunce još uvijek ispisuje i ostavlja užasno topao pečat iza sebe, dok bi se razmišljalo o tome hoće li opet, kad noćas kreneš u neka doba na pišanje, za tobom poći i posteljina, i madrac, pa onda i čitav krevet, tu negdje onkraj Dnevnika, čekali smo da naših 39, 40, 41, 42, 43 ili 44 bude najbolje u zemlji. I tako svakog ljeta po nekoliko dugih tjedana. Da, uvijek je bilo vruće. Ali nikad nismo imali ovoliko godina, nikad nismo imali ovoliko kilograma, nikad nismo imali ovoliko betona - i nikad nismo imali ovoliko klima uređaja oko sebe. Nikad nas nije ovako razmazilo. Nekad je bilo vruće svima i svugdje. A danas, jebiga, tokom dana imaš puno puta priliku ići iz vrućeg u hladno i natrag, pa možeš i usporediti. I nikad nas, kao sada, nisu toliko plašili ljetom. Svi alarmi popaljeni, kao da se sprema atomski rat, a ne standardna borba Knina, Mostara, Tito...Podgorice i Demir Kapije. Doduše, danas svaki od navedenih u svojoj matičnoj ligi. A mi, majku mu, zar smo jučer izmislili ili udomaćili riječi poput žege, zvizdana i ćelopeka? Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
(bljesak.com)
https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/u-mostaru-nikad-nije-bilo-ovako-vruce/351882
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen