Iz starih knjiga: “Ka obalama Jadrana”, knjiga Jana Treštika iz 1897. godine

 

U knjizi Jana Třeštíka "Ka obalama Jadrana" iz 1897. godine, objavljene su grafike i fotografije iz Mostara. Autori ilustracija i fotografija bili su Karel Liebscher, Ljudevit Kuba i František Topič.

Originalan naslov knjige je: Jan Třeštík: "Ku břehum Adrie: Od Sarajeva do Dubrovníku", izdata 1897. godine u izdanju J. Otto.

Jan Třeštík rođen je 1859., a umro 1935. godine. Bio je češki književnik i etnograf. Od 1898. do 1920. predavao je u državnoj industrijskoj školi u Jaroměřu. Između 1884. i 1894. radio je na Volhynia u nacionalnom jedinstvu regije Pošumava i tamo osnovao stručnu školu za izradu košara i zimsku ekonomsku školu. U periodu od 1894. do 1898. boravio je u Sarajevu, a tokom njegovog boravka nastale su knjige Hercegovské obrázky (1889), Do obala Jadrana (1897) i Na slovenskom jugu (1897). Pisao je etnografske i ekonomske studije u časopisima.

Nakon austrougarske okupacije osmanske Bosne i Hercegovine 1878. godine, Česi su mogli imati koristi od austrougarskog imperijalnog pothvata, a neki su to odmah i učinili. Krajem 19. i početkom 20. vijeka, Česi su osnovali fabrike i građevinske firme u Bosni i Hercegovini, češki kapital je sudjelovao u financiranju lokalnih preduzeća, a u Sarajevu su osnovane podružnice čeških financijskih institucija (Nečas 1987). Česi su bili službenici u austrougarskoj administraciji okupiranih zemalja, a Bosna i Hercegovina je pružala posao mnogim češkim učiteljima, ljekarima, arhitektama, oficirima i kvalificiranim i nekvalificiranim radnicima.

Čehe su toga vremena posebno interesovali domaći stanovnici u novim krajevima, sa kojima su trebali razvijati daljnju saradnju u proizvodnji i trgovini. Třeštík je u ovoj knjizi posebno naglašavao da muslimani i kršćani Bosne i Hercegovine govore istim slavenskim jezikom i da su sačuvali mnoge navike i običaje iz zajedničke prošlosti: iskreno gostoprimstvo, vjernost u prijateljstvu i bratstvo po izboru (pobratimstvu), kao i pravu patriotsku ljubav prema svojoj zemlji. A to je bio znak, da se s domaćim ljudima može ući u posao.

Za nas su iz ove knjige više interesantnije ilustracije, iz Mostara, gore spomenutih autora, koje su nam već otprije poznate i o kojima smo pisali na ovom mjestu

U prilogu: grafike iz knjige, Mostar iz 1897. godine

Priredili Arnin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Priča iz sehare!

 

"Mom dedi je pričao neki njegov ahbab koji je bio učesnik ovog dogadjaja tridesetih godina prošlog vijeka.

Naime,taj dedin jaran je bio pomoćnik svom babi u dućanu.

Uđe mušterija, selame se, ispitaju, i mušterija poče:

-Beže, daj der mi jedno dvije kile one tvoje kahve,baš mi je nešto plaho dobra...

-Eeee,moj ahbabu, ti ćeš meni halaliti, ali kahve neima, nestalo mi. Ali eno ima preko puta kod Selim-age,ako nije bolja od moje, gora nije...

Čovjek se zahvali i ode u dućan preko puta.

Tek tad ovaj gazdin sin (prijatelj mog dede), odluči da progovori:

-Babo, što ti čovjeku reče da neima kahve, kad ima?

- Tišina magarac jedan, šta ti znaš?! Nama je od sabaha ušlo pet mušterija, a evo pratim, kod komšije nije još niko, pa neka krene čovjeka!

... Eto,takvi su nekad bili ljudi, bar većinom...A sad?"

(mostarskibehar20210628)

(fotografija, ilustracija, Glavna ulica, 1900tih, cidom)

(spagos)

Na Partizanskom, 1975.

Partizansko spomen groblje Mostar, 1975.

kolor obrada Aid Čizmić

Zapušteno Partizansko groblje u Mostaru svjedoči nemaru spomenika BiH

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 26. juna 2021. godine, autor G.Š.)

Iako se za održavanje Partizanskog spomen-obilježja u Mostaru iz gradske kase izdvaja 30 hiljada KM godišnje, ovaj nacionalni spomenik naše zemlje, zatrpan smećem i zapuštenih travnatih površina nijemo svjedoči nemaru i lošem odnosu prema spomenicima u BiH.

Da je Partizansko spomen-groblje u Mostaru u veoma lošem stanju, uvjerili smo se prilikom posjete te ovjekovječili neslavne prizore kojih su se sramili i građani koje smo zatekli na tom lokalitetu.

"Ovo je zaista sramotno. Nedopustivo je da ovako izgleda bilo koja zelena površina na planeti, a da ne govorim za nacionalni spomenik koji je slovio za najljepši u Jugoslaviji", kaže nam Mostarka ogorčena stanjem na Partizanskom groblju u Mostaru.

Da odnos prema Partizanskom spomen-obilježju u Mostaru nije na ponos ni Gradu Mostaru ni njegovim građanima, godinama neumorno upozorava predsjednik SABNOR-a BiH Sead Đulić.

On ističe da se novac iz Budžeta Grada Mostara izdvaja godinama za održavanje ovog spomenika, ali se nikada ne utroši u te svrhe, što je prema njegovim riječima zabrinjavajući problem kojim se treba ozbiljno pozabaviti nova vlast.

"U posljednje vrijeme se taj smiješni novac, koji Grad Mostar iz Buždeta izdvaja za ovo elementarno održavanje trave i zelenila na Partizanskom groblju, nikad kompletno ne potroši, a nije poznato gdje biva usmjereno, rebalansima ili na neki drugi način, tih 30-ak hiljada maraka namijenjenih za održavanje nacionalnog spomenika BiH. Zapravo, spomeniku ukradu ta sredstva kako bi on izgledao kao ruglo i kako bi ga se dalje degradiralo i uništavalo", kaže Đulić za Klix.ba.

Otkriva nam i kako je dobio informaciju iz Gradske uprave Mostara da je nalog za uređenje zelenih površina na Partizanskom groblju izdat nadležnim službama, ali se zanemaruje.

"Zapravo mislim da se rade višestruke opstrukcije, da to ne liči na ono na što mora ličiti", kaže Đulić.

Ističe kako je upravo to jedna od tema o kojoj će razgovarati s gradonačelnikom Mostara.

"Mi iz SABNOR-a smo zatražili sastanak s gradonačelnikom Mariom Kordićem i vjerujemo da će se uskoro dogoditi, jer se ova pitanja moraju konačno riješiti. Razumijemo da je kratko vrijeme kako je izabran za novog gradonačelnika i da ima puno aktivnosti, pa smo strpljivi. Ali želimo da ozbiljno razgovaramo na temu Partizanskog spomen-obilježja i o cjelokupnom antifašističkom naslijeđu u gradu, da vidimo gdje je mjesto antifašizma u budućem razvoju grada, ali i turističkoj ponudi Mostara", zaključio je Đulić u razgovoru za naš portal.

(klix/20210626)

Ponovo lanjska šema

 

nigdje nikoga, ulicama Mostara u podne

A možda i preklanjska, i svih onih godina unazad!

Zdravstveno nije u redu šetati se Mostarskim ulicama iza 11 sati, prije podne, do tada i nekako. Planiram uzeti lanjsku šemu, izaći vani od 8 do 10 i onda kući pod klimu a ako se ostane duže, onda birati mjesta koja su klimatizirana.

Tako je od prilike bilo i danas, strašni pritisak, na užaren asfalt prosuše se nekolike kišne kapi, zapuha južni vjetar neugodno topao. Kod "Orke" sam priskočio da pomognem, gdje su dvije curice pokušavale pridići starijeg gospodina. Sve se završilo uredu. Ovdje sam htio takođe reći, kako bi bilo dobro da se pomogne starijim, slabo pokretnim, iz komšiluka. Otići u prodavnicu, odnijeti im smeće i sl. To i nije neki posao, a ko može i ima mogućnost ostaviti i zdjelicu vode na prigodno mjesto.

Biće vremena za slikanje.

Veliki Vam pozdrav ostavljam.

(Gugo/facebook/ 20210625)

Hvala i tebi Gugo!

(spagos)

Čestitke za 99. rođendan

 

Na današnji dan, 26.06.1922. godine osnovan je Klub koji će kroz svih ovih 99 godina biti jedina konstanta u našim životima.

99 godina velikih uspjeha i velikih iskušenja, borbe, ali i velike ljubavi prkosa i ponosa.

Možeš promijeniti ženu, političko opredjeljenje, državljanstvo, pa čak i religiju, ali klub za koji navijaš – nikad!

Sretan ti rođendan voljeni Klube!

#musvdg

99 godina po Rimskom kalendaru,

99 godina Bajrama, 99 godina Božića,

99 godina i normalnih i nenormalnih,

99 godina i svetaca i narodnih heroja,

99 godina svjetlosti u bilo kojoj tami,

99 godina i odgoja i kulture,

bogata istorija, tradicija jos veća.

On je svetinja,

On je veličina,

On je vrijednost Mostara grada

On je uvijek nešto više ...

Sretan rođendan mom Veležu!!!

(Deni/facebook/20210626)

Đe me nađe!

 

podne iza Desete

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.com, 24. juna 2021. godine, autor je Boris Čerkuč)

Slava žegi, zvizdanu i ćelopeku!

U Mostaru nikad nije bilo ovako vruće?

Često čujem ovu rečenicu zadnjih dana, govore je ljudi dok otpuhuju i tjeraju znoj sa čela, ali ja, rođen u vrelo ljeto sedamdeset i pete, nekako ne pristajem na to.

Rođen sam i odrastao u vrijeme je kada nije bilo žutih, narančastih i crvenih alarma da njima plaše narod po medijima, ali je svejedno bilo žestoko. Baba je kukala još od svoje pedesete kako ovo ljeto neće preživjeti, a djed bi joj samo sočno opsovao i rekao da ide kukati nekom drugom. „Mjenjao bih tri zime za jedno ljeto, jer mi je rađe u govno ugaziti nego u snijeg!“, njegova je famozna krilatica kojom je ljetu širom otvarao vrata. Kažu da su me donijeli iz porodilišta kući u vrijeme dok je živa na termometru debelo lizala četrdesetku. Bilo je to ono mitsko vrijeme kad je i štikla upadala u asfalt, makar nikad nismo za to optuživali kvalitet asfalta, ni materijal štikle ili, gluho bilo, težinu gospođe koja je upala u crnu smjesu, nego isključivo žestinu sunčanih dana. Nije bilo ni termometara kao danas. Pokoja kuća imala bi onaj bižuterijski termometar s nekom turističkom destinacijom, tipa Dubrovnik ili Venecija, ali tu je temperatura znala varirati i za deset stupnjeva. Djetinjstva pamtim kao beskrajni niz sunčanih dana, od kojih je barem pola provedeno u formaciji „goli do pasa“. U vrijeme dok nije bilo priče o štetnosti UV zraka, a nije to ni bilo tako davno, veselo smo skakali za loptom po ljetnom ćelopeku, sve dok, negdje oko jedan iza podne, ne bi toliko pricvrljilo da bi babe, nene, stare tetke ili tko već, odlučile uzeti pravdu u svoje ruke i brutalno nas, silom kojom policija danas lomi prosvjede, utjerali u kuće. Radila bi šipka i to žešće. A onda ti uletiš u hladovitu unutrašnjost i načas si slijep, jer kad uđeš sa sunca unutra ti je mrkli mrak. A ona žila sa strane čela pumpa li pumpa žestoku mladenačku krv istreniranu na ćelopeku.

„Prva mi žeđ! Prva mi žeđ!“ vikali smo pod balkonom mog djeda u Splitskoj kod Tržnice, zajapureni nakon još jedne partije lopte, a on bi nam oprezno spuštao boce blago odstajale vode u staklenim bocama, koje je inače čuvao za zalijevanje cvijeća. Nikad nam nije davao hladnu vodu, da nam ne bi otišlo grlo, ili, božem' oprosti, da se kome ne bi okrenula usta od hladnoće. Jer i popodne je jara izbijala iz asfalta, i popodne smo igrali goli do pasa, jer Mostar je otkad pamtim bio ljeti prava đavolja utroba. A mi djeca smo halapljivo gitali vodu, nije je bilo slađe na cijelom svijetu, još se u pauzama između gutljaja boreći za zrak. Mršavi, iz današnje perspektive, kost i koža, ljeta smo provodili na vrelom asfaltu beskrajno dugo igrajući utakmicu za utakmicom. Između sebe, pa s drugim rajama iz drugih zgrada i kvartova. Nije bilo ovih današnjih balona, termina za mali nogomet, škola za talente – igrali smo na ulici, između garaža, na parkingu, golovi su nam bili kamenja ili torbe, a igrali smo se koristeći nevjerojatne tehnike imaginacije, jer često se nije znalo gdje počinje aut, a gdje se izvodi korner. Tri kornera su bila penal, a još pamtim golizanja (prelaženja suparničkog igrača) čudesnim tehnikama odbijanja lopte od susjedovu Škodu, limena garažna vrata ili zidić. Imam par slika iz tog perioda, šteta je samo što su crno – bijele. Da su u koloru pokazivale bi male crvene rakove, djecu biafre, preplanule mršavce koji su tek na početku svog školovanja u zagrljaju još jednog raspusta. Slike bi pokazivale sunce kako sja iznad naših glava, a iza nas kulisu prave zgrade na čijim balkonima i prozorima nema klima uređaja. Tko je imao ventilator bio je buržuj.

Moj drugi djed je imao dva ili čak tri. Ne zato jer je bio buržuj, nego zato jer je znao popraviti one odbačene na smeće. U ovo doba počinjao je Wimbledon i on ga je pratio manirom hodočasnika. Nikad nisam skužio kada je i kako zavolio tenis, ali za vrijeme trajanja Wimbledona u kući se šutjelo, samo bi se čuli udarci lopte, nakon toga pljesak ili uzdah publike – i glas Miće Dušanovića! Svake godine u ovo doba pratio sam s djedom Wimbledon, bili su to jedini dani kada sam eskivirao ići igrati lopte s rajom. Svake godine u ovo doba, radila su sva tri ventilatora, ulazna vrata stana koja su vodila na galeriju (to su vam one ulice u Vukovarskoj) bila su širom otvorena, a nasuprot njih, na drugoj strani stana, otvorena su širom bila ona balkonska. U vremenu prije klima tako smo rashlađivali stan, propuhom. I kažete, propuh ubija? Da, ponekad. Zimi. Djed u vječnoj bijeloj „vajfbiter“ potkošulji kukao bi kako ima osjećaj da se kauč zalijepio za njega. I kako ni blagi ljetni gemišt ne pomaže. Tih ljeta gospodnjih osamdeset i neke za temperature iznad četrdeset počeli smo optuživati Černobil. Bila je i popularna izreka - Zajebali Rusi klimu! Tada smo prvi put pustili, a da nismo bili niti svjesni toga, teorije zavjere u naše domove. Danas su one praksa, skupa sa medijskim zastrašivanjem tipa – Ovo ljeto će biti pakleno! Spremite se na biblijske vrućine! Čeka nas katastrofično vrelo ljeto! A ja pamtim vrelinu otkad sam izgmizao na ovaj svijet. Sladoled koji bi ti slučajno ispao na asfalt učas bi se pretvorio u amorfnu masu vode i nečega, a onda bi za minutu, dvije, ono nešto samo ostalo na cesti. Ispred zgrade svaki drugi auto ima je zaštitu na gumama od sunca. U tu svrhu stradale bi kartonske kutije, a hlad je trebao poslužiti da se guma ne rastopi. Danas bi to nazvali popularnom legendom, ali narod je vjerovao da ljeti guma ne smije biti tek tako izložena suncu. Uostalom, imali smo Stojadina, Conforta. Uhvatiti njegov volan u ruke na mostarskoj žegi značilo je ostati bez gornjeg sloja kože na dlanovima. I to ekspresno! Bilo je to doba kad se i na Radobolji još kupalo. Mogla se, ako si bio dovoljno hrabar, i voda popiti. Neretvu, Bunu i bazen da ne spominjem. Zvuk vode iz šlaufa, polijevanje trave i betona, svaki način da se otjera u tlo akumulirana vrućina, bila je svakodnevnica. Kao što je svakodnevan bio i ritual sjedanja pred televizor da bi se pogledao Dnevnik u sedam i po'. Nije nas toliko zanimala politika, ni domaća ni strana, čak ni sport, koliko vremenska prognoza. Navijački bi se poredali ispred TV-a i čekali s golemim nestrpljenjem iščitavanje današnjih rezultata. Prvo bi išli neki autsajderi, čitano od zapada prema istoku Juge, gradovi poput Rijeke, Ljubljane ili Zagreba, a onda je na red dolazio tek odnedavno ubačeni novajlija Knin. Neš' ti grada, ubacilo ga samo da nama mrsi račune. Voditelj kaže – Knin 42! Uaaaaaa!!!! Svi u kući glasno bi negodovali. Čulo se isto i iz drugih stanova i kuća. Taj Knin je došao niotkud, ubačen samo da nama sjebe koncepciju, jer nekima očito ne odgovara da je Mostar najtopliji grad u zemlji. Opet bi nakon Knina išli neki autsajderi, a onda konačno Mostar. Stanje krajnje napetosti, svi čekamo da kažu koliko je bilo danas u gradu – i ide, ide, ide.....Mostar 43! Juhuuuuuu!!!!! Opće ludilo, kao da smo dali gol na Svjetskom. Grlimo se onako od znoja ljepljivi, gotovo da ne čujemo da s televizora stiže Titograd – 43! Pu, majku im! Kako oni 43?! Uaaaaaa!!! Ali, hajde, danas nije naš najbolji dan, a njima je vjerojatno najbolji ikad!  Bit će bolje sutra, dobra je i podjela prvog mjesta. A onda su dušmani izmislili nekakvu Demir Kapiju. Dolazila bi predzadnja, taman prije Gevgelije, i to mjestašce jedva veće od Ljubinja očito je bilo ubačeno samo da nam se svima posere u ćeif. K'o Leicester onomad engleskim velikanima. Mostar 43, Demir Kapija 44! Mostar 44, Demir Kapija 45! Pamtim to kao da je bilo danas. Svaku ljetnu večer, dok se sunce još uvijek ispisuje i ostavlja užasno topao pečat iza sebe, dok bi se razmišljalo o tome hoće li opet, kad noćas kreneš u neka doba na pišanje, za tobom poći i posteljina, i madrac, pa onda i čitav krevet, tu negdje onkraj Dnevnika, čekali smo da naših 39, 40, 41, 42, 43 ili 44 bude najbolje u zemlji. I tako svakog ljeta po nekoliko dugih tjedana. Da, uvijek je bilo vruće. Ali nikad nismo imali ovoliko godina, nikad nismo imali ovoliko kilograma, nikad nismo imali ovoliko betona - i nikad nismo imali ovoliko klima uređaja oko sebe. Nikad nas nije ovako razmazilo. Nekad je bilo vruće svima i svugdje. A danas, jebiga, tokom dana imaš puno puta priliku ići iz vrućeg u hladno i natrag, pa možeš i usporediti. I nikad nas, kao sada, nisu toliko plašili ljetom. Svi alarmi popaljeni, kao da se sprema atomski rat, a ne standardna borba Knina, Mostara, Tito...Podgorice i Demir Kapije. Doduše, danas svaki od navedenih u svojoj matičnoj ligi. A mi, majku mu, zar smo jučer izmislili ili udomaćili riječi poput žege, zvizdana i ćelopeka? Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

(bljesak.com)

https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/u-mostaru-nikad-nije-bilo-ovako-vruce/351882

Više od 400 godina gasi žeđ putnicima i prolaznicima!

 

Šetnja kroz prošlost Mostara: Česma kod Roznamedžijine džamije

Već 400 godina gasi žeđ putnicima i prolaznicima!

Roznamedži Ibrahim efendijina česma, ili Česma pod košćelom, kako je narod zove.

Još prije 1620. godine pomenuti vakif podigao je džamiju i medresu sa 12 soba. Do izgradnje vodovoda i česama (1630, dogradnja 1705) u posebnim udubljenjima u zidovima kod džamija stajale su testije za pijenje i burila sa vodom, koju su sa Neretve donosili posebno plaćani ljudi.

Na vanjskom zidu medrese nalazila se sve do početka Drugog svjetskog rata česma - slika desno - kada je premještena na današnje mjesto uz džamijski zid. To je bila najljepša mostarska medresa, o kojoj je u svojim putopisima pisao i Evlija Čelebija. Nalazila se u Kresinom sokaku (danas put na Bunurski most), preko puta džamije, a ostali su vidljivi temelji i nekoliko stubova. Nevjerovatno da je česma preživjela toliko buna i ratova i još uvijek služi svrsi koju joj je dobrotvor prije četiri stoljeća namijenio i u vakufnami zapisao: ...“da napoji žedne čistom i pitkom vodom”.

(Ahmet Kurt/facebook/20210624)

Iz starih stranih knjiga, O Mostaru, 1897.

 

U knjizi Huit Jours en Bosnie, autora E. Meignena, iz 1897. godine, objavljen je tekst o Mostaru, toga vremena:

"Pod sivim tonovima široke ravnice vidimo Mostar, grad divljeg imena, prevedeno na francuski jednostavno znači "le pont”(most), banalno sjećanje na Joinville ili Charenton. To je Anditrij Rimljana, Vitrinitza Slavena iz 15. stoljeća – ova imena oduvijek zbunjuju etimologe! Most ! To je veliko djelo muslimana, ključ Hercegovine, zastrašujući luk visok 80 stopa, bačen preko stjenovite gudure Narente. Sve je tursko i sa svojih četrdeset bijelih minareta kao ljudi koji stoje do nebesa, grad različit; s jedne strane moderni hoteli, a s druge strane austrijske vojarne, opstajući onakav kakav je bio u prošlosti, kada je služio kao glavni grad vojvodama sv. Save.

Ulice nemaju trotoara niti kuća na dva sprata; iznad oronulih kapija stoji prozor s demirima gdje su ženske odaje, u stvari odaja, jer iako poligamija nije zabranjena i ako postoji u mnogim preporukama poslanika (Muhameda) mnogi muslimani, radi ekonomičnosti i potrebe za mirom, čekaju Muhamedov raj da bi je praktikovali.

Nekoliko kilometara od Mostara, u podnožju visoke planine, izvori su Bune. Ako, nakon vrućeg ljetnog dana, imamo hrabrosti suočiti se s prašnjavim putem možemo obaviti dojmljiv izlet prema ovoj crnoj rupi koju čuvaju dva turbeta koje osvjetljavaju zadimljeni lampioni. Buna je ustvari rijeka Zalomka koja se gubi u Crnoj Gori i pojavljuje ovdje nakon što je prošla visoravan Dubrave".

(prevod: Mirsad Lakišić)

Prilog: MOstar, Le vieux Pont, Stari most ,1897, iz iste knjige

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Dani ponosa, prije sedam godina i danas

 

Zmajevi, 20140622

Prije sedam godina smo bili itekako ponosni na naše Zmajeve, a sedam godina poslije, ponosni smi na naše Zmajice!

Nadamo se da na slijedeći ponos nećemo morati čekati narednih sedam godina.

Dan poslije

Nakon izgubljene bitke najlakše je biti general i pričati o greškama koje je netko drugi napravio.

S druge strane teško je shvatiti da je ovo samo jedna izgubljena bitka, rata koji smo MI već davno dobili!!! Ponosan na Zmajeve, ponosan na nas, ponosan na SVOJU DOMOVINU!

(iz arhive/ fb/prof. dr. Damir Marjanović/20140622)

Zmajice, 20210622

Dan prije

Nakon pobjeda nad Belgijom, Turskom i Hrvatskom, i poraza od Slovenije, Zmajice su se plasirale u četvrtfinala Eurobasketa 2021. Slijedi utakmica protiv domaćina prvenstva Francuske. Zmajice su do sada već dobile svoje bitke. Ponosni smo na djevojke koje prije odlaska na ovo prvenstvo rekoše: "Bile bismo zadovoljne barem jednom pobjedom na prvenstvu". Ponosni smo na naše Zmajice, na našu Domovinu

(spagos)

Ne razgovaraj s magarcem!

 

Magarac je rekao tigru:

- “Trava je plava.”

Tigar je odgovorio:

- “Ne, trava je zelena!"

Izbio je spor i oni su otišli do Lava, kralja šume, da rješi ovaj problem.

Čak i prije nego što su stigli do mjesta u šumi gdje je Lav sjedio na njegovom prijestolju, magarac je počeo vikati:

- “Vaše veličanstvo, je li istina da je trava plava?"

Lav je odgovorio:

- “Tako je, trava je plava."

Magarac je bio oduševljen i nastavio:

- “Tigar se ne slaže sa mnom, proturiječi mi i živcira me, molim te, kazni ga."

Kralj životinja reče:

- “Tigar će biti kažnjen s 5 godina šutnje."

Magarac je sretno skočio i zadovoljno krenuo dalje, ponavljajući:

- “Trava je plava ... "....

Tigar je, prihvaćajući kaznu, pitao Lava:

- “Veličanstvo, zbog čega ste me kaznili? Trava je zelena, zar ne?

Lav je odgovorio:

- “Da slažem se, trava je zelena."

Iznenađeni tigar upita:

- “Zašto me onda kažnjavaš?"

Lav je odgovorio:

- “To nema nikakve veze s pitanjem kakva je trava plava ili zelena. Kazna za činjenicu da hrabra i inteligentna životinja poput vas ne može provesti vrijeme svađajući se s mazgom, a zatim mi doći s ovim pitanjem."

Najstrašnije je gubljenje vremena svađati se s budalom i neznalicom, koji ne mari ni za istinu ni za stvarnost, već samo za pobjedu svojih uvjerenja i iluzija. Nikada ne gubite vrijeme na smiješne argumente… Postoje ljudi koji, bez obzira na to koliko dokaza i svjedočenja dobiju, ne mogu razumjeti, zaslijepljeni mržnjom i poniženjem. Jedino što žele je da budu u pravu, iako je to daleko od točnosti.

Kad neznanje zavapi, um šuti!

(Edin/facebook/20210621)

Sa otvaranja izložbe fotografija o Veležovoj vedeti i internacionalcu Enveru Mariću

 

Nastupi u timovima Evrope i svijeta obilježili su Marićevu izuzetno uspješnu karijeru

U Mostaru otvorena izložba dokumentarne građe o veležovoj vedeti i internacionalcu Enveru Mariću, koju je priredio novinar i publicista Zlatko Serdarević.

Izložba je jedan mali prilog obilježavanju stote godišnjice uspješnog djelovanja FK Velež, u predvečerje jubileja (1922-2022.), čime je započet serijal mini izložbi, koje će u kontinuitetu biti prezentirane tokom ove, i u godini jubileja. Izložba je otvorena u caffe „Globus“ u Fejićevoj ulici tako da i sam naziv asocira na otvorenost i pripadnost Veleža cijelom svijetu.

Autor je na dvadesetak panela izložio oko osamdeset izložbenih eksponata koji ubjedljivo ilustruju razvojni put internacionalca Envera Marića od njegovih prvih nastupa u Veležu do kraja karijere, sa svim uzletima i postignučima na internacionalnim takmičenjima.

Prilikom otvaranje izložbe, uvodnim riječima se prisutnim obratio novinar Božo Kijac, svojevremeno urednik Hercegovačkih novina, koji je na vijest o izložbi napisao: „Enver Marić je najbolji bosanskohercegovački fudbaler svih vrmena i jedan od najboljih svjetskih golmana svih vremena. Branio je gol Evrope i Svijeta. Respekt. Vrhunski sportista, profesionalac. Fudbalski znalac i kao igrač i kao trener u svjetski priznatim okvirima. A, opet, običan, porodičan čovjek, sugrađanin i komšija. Naš čovjek, nevjerovatno. Hvala našem Mari za sve naše radosti kojima nas je čašćavao bravuroznim intervencijama u najdražem dresu Rođenih! Možda je ovo najuvjerljiviji portret ili završna skica za takav rad, ali po svemu sudeči vrlo zorno pruža impresije o čovjeku o kome danas govorimo, želeći ukazati na potrebu daleko veće afirmacije njegovog doprinosa razvoju sporta ne samo u Mostaru nego i u regionu, akcentirao je autor Serdarević.

Nakon toga je naveo osnovne Marićeve reference istakavši da se nakon iscrpljujučih treninga sa žarom Barbarićem, nastupima u Mladoj i A seleciji Jugoslavije moglo zaključiti da će postati veliko ime, što se i ostvarilo.

Od prvog nastupa u najboljoj jugoslovenskoj selekciji u Beogradu protiv SSSRa 1972. godine, pa sve do posljednjeg u Kardifu sa Velsom 1976. godine, odigrao je čak 32 utakmice za reprezentaciju Jugoslavije, ostavljajuči upečatljiv trag u analima tadašnje države. Branio je u Kupu nezavisnosti u Brazilu, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine, kao i u kvalifikacijama za naredno svjetsko prvenstvo. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj izabran je za najboljeg golmana Evrope. Iz jedne Marićeve izjave saznajemo da je najbolju odbranu igrajući za reprezentaciju, postigao na utakmici sa Španijom u Zagrebu.

Čuveni trio BMV, Bajević-Marić-Vladić, izrastao pod mentorstvom velikog trenera i čovjeka Sulejmana Repca, koji je bio strah i trepet za sve prvoligaše sedamdesetih godina, pronio je slavu Veležu širom svijeta. Taj trolist je ispisivao najljepše stranice fudbalskog umijeća i simbolično svjedočio ljepotu, vrijednost, bogatstvo i harmoniju zajedničkog života. Njima je posvečen jedan pano na ovoj postavci.

U timu Evrope je nastupao na humanitarnoj utakmici protiv Južne Amerike u Bazelu 1972. godine. Igrali su za gladnu djecu cijelog svijeta. Bila je to još jedna referenca za buduću karijeru. Sa Veležom je kao kapiten osvojio nacionalni i Balkanski kup. Kad je pozvan u tim svijeta na utakmicu protiv Crvene zvezde, tada nije verifikovana samo njegova izvanredna sportska ličnost nego i grad Mostar, odnosno Velež. Utakmica je 1972 godine odigrana u Beogradu, pred oko 50 hiljada gledalaca. Tada mu je stavljena kruna najboljeg na svijetu, kazao je Zlatko Serdarević, dodajući da je njihova generacija Veleža predstvljala segment u kontinuitetu tradicije kluba, od njegovog osnivanja 1922. godine, pa sve do današnjih dana, kada su Rođeni ponovo izborili nastup u evropskim takmičenjima.

Enver Marić je bio vidno uzbuđen, pažljivo je razgledao eksponate koji su bu budili sjećanja na vrijeme velikih uzleta i druženja sa suigračima, trenerima i članovima uprave Veleža.

“Svaki izložak je priča za sebe i ponovo kroz sječanje doživljavam to minulo vrijeme u kome smo zaista imali izuzetne uspjehe. Od 1968. godine, od kada sam u Veležu, prošlo je mnogo vremena, ali sjećanja ne blijede. Lijepo je podsjetiti se na svoje kolege, od kojih nekih više nema među nama. Ipak mi se i dalje sastajemo i družimo. Veoma sam sretan što je ova generacija izborila plasman za takmičenje u evropskoj Konferncijskoj ligi i nadam se da će uspjeti. Pokazali su kvalitet i dobru organizaciju. Zlatku se zahvaljujem na ovoj postavci, sa željom da nastavi na ovakav način afirmisati Velež”, kazao je na otvaranju izložbe Enver Marić.

(Zletko Serdarević/20210619)

Slike sa izložbe i Mara i Džaja u timu Evrope na utakmici Evropa - Južna Amerika 0:2, odigranoj 23.11.1972. godine u Baselu (arhiva)

Otvorena izložba ''Enver Marić - Veležova vedeta svjetske reputacije''

(fotografije: klix.ba i federalna.ba)

Povodom stogodišnjeg jubileja '"Velež 1922.-2022.'' u Mostaru je otvorena izložba dokumentarne građe pod nazivom ''Enver Marić-Veležova vedeta svjetske reputacije'".

Na izložbi su predstavljeni plakati, fotografije, katalozi i ostali materijali dokumentarnog karaktera, što je među posjetiteljima izložbe budilo sjećanja na dane kad su mostarski Rođeni svijetom nosili slavu svoga grada i svoje zemlje.

Sjećanja su navirala i legendarnom golmanu Veleža i reprezentacije Jugoslavije Enveru Marić koji je sinonim za čuvara mreže, poznat kao "Leteći Mostarac", "Panter s Neretve" i član poznatog Veležovog trija "BMV" (Bajević, Marić, Vladić), kojem je ova izložba i posvećena.

"Svake slike i situacije se sjećam, tako da je to vrijem brzo prošlo i lijepo se prisjetiti svega toga", kazao je Marić.

Prisjećajući se evropskih i svjetskih prvenstava, na kojima je legendarni Mara tri puta branio boje Jugoslavije, ali i plejade igrača iz Veleža koji su bili ponos Mostara i čitave tadašnje države s mnogo ljubavi i žara govori i o novim uspjesima Veleža, koji se plasirao u Kup Evrope.

Autor izložbe Zlatko Serdarević kaže, kako je ovo prva iz serijala izložbi koje će se tokom ove i naredne godine priređivati povodom obilježavanja stogodišnjeg jubileja Veleža.

Izložba je otvorena 18. juna u prostoru caffe Globusa na šetnici u Fejićevoj ulici i time je pristupačna brojnim prolaznicima narednih 15 dana od jutarnjih sati do kasno navečer.

(spagos)

Bogat program ovogodišnjeg „Mostarskog ljeta“

 

U nedjelju 20. juna počinje tradicionalna kulturna manifestacija “Mostarsko ljeto”

Budi u Centru - Kultura Mostar

Direktori pet mostarskih institucija kulture (Centar za kulturu, Narodno pozorište, Pozorište lutaka, Narodna biblioteka i Muzej Hercegovine) predstavili su na današnjoj press-konferenciji programe ovogodišnje kulturne manifestacije „Mostarsko ljeto“.

Ovaj festival kulture sa tradicijom dugom više od 30 godina, počinje u nedjelju 20.06.2021. svečanim defileom kroz grad mališana Plesnog studija „Mo-Stars“, nakon čega će u Pozorištu lutaka pogledati predstavu“Mačak u čizmama“.

Direktor Centra za kulturu Mostar Senad Suljić istakao je da je ceremonija svečanog otvaranja ovogodišnje manifestacije predviđena u ponedjeljak 21.06.2021.

„Odlučili smo da ovo ljeto provedemo radno, kako bismo grad oplemenili kulturnim aktivnostima, koje će nam nakon pandemije zasigurno svima dobro doći.

Planirano je da od 20. juna do 4. augusta ove godine bude održan 31 sadržaj. Planirane su izložbe, predstave, koncerti, promocije knjiga te brojni drugi sadržaji“ rekao je direktor CK Mostar Senad Suljić.

Narodna biblioteka Mostar će se predstaviti sa četiri sadržaja.

„U pitanju su promocije knjiga „Nakon potopa“ Ibrahima Kajana , zatim „Baštinske studije:od moderne do postdigitalne kulture, Biblioteka i grad:studije iz teorije i prakse urbanog bibliotekarstva, autorice Lejle Kadrić Zaimović, zatim knjige „Recidiv“ autorice Bee Balta Manjgo, te promocija časopisa „Librum““, istakao je Rasim Prguda, direktor Narodne biblioteke Mostar.

I Narodno pozorište Mostar će se predstaviti sa četiri projekta: 3 predstave i jedan koncert klasične muzike
„Publika će imati priliku pogledati predstavu „Kokoška“ Nikola Koljade u režiji Admira Glamočaka koju izvodi ansambl Pozorišta mladih Sarajevo , zatim kultno djelo „CABAres CABArei“ Zijaha Sokolovića, te predstavu „Pluća“ autora Duncana Macmiliana u izvedbi Teatra EXIT iz Zagreba.

Pripremili smo i jednu muzičku poslasticu. Radi se o koncertu klasične muzike, koncertu za klavir i violončelo naših prijatelja iz Dubrovnika Helene Tomašković i Adriana Ivičevića“, rekao je Almir Mujkanović, direktor mostarskog Narodnog pozorišta.

Direktor Pozorišta lutaka Mostar Edin Kmetaš podsjetio je da ovogodišnje „Mostarsko ljeto“ počinje predstavom ove institucije kulture.
Nakon svečanog defilea kroz grad u nedjelju 20. juna, mališani Plesnog studija Mo-Stars će pogledati predstavu Pozorišta lutaka „Mačak u čizmama“.

„Ove godine obilježavamo 20 godina od njenog nastanka, veoma je popularna predstava. Smatramo da je ovo poseban događaj koji ćemo iskoristiti da se predstavimo još jednom našoj najmlađoj publici.

Druga predstava je naša nova predstava koju smo radili ove godine „Dječak koji je sanjao more“, jedan od jedinstvenih projekata koji smo radili u saradnji sa režiserom Zijahom Sokolovićem.

Tekst za predstavu je napisala Selma Parisi, kćerka Zijaha Sokolovića tako da imamo jednu simbiozu oca i kćerke i Pozorišta lutaka kao njihovog domaćina, koje je iskoristilo priliku da spoji ta dva značajna umjetnika“, istakao je Kmetaš.

Sponzori tradicionalne kulturne manifestacije „Mostarsko ljeto“ su Ministarstvo nauke, kulture i sporta HNK, grad Mostar i BH Telecom.

(NovaSloboda.ba)

Izložba: Enver Marić – Veležova vedeta svjetske reputacije

U susret Stogodišnjem jubileju – Velež 1922 – 2022.

i kao znak ličnog doprinosa obilježavanju plasmana Veleža

u kvalifokacije za UEFA Konferencijsku ligu

čast nam je pozvati vas na otvaranje izložbe dokumentarne građe

ENVER MARIĆ-VELEŽOVA VEDETA SVJETSKE REPUTACIJE

Autor izložbe: Zlatko Serdarević

Izložbu će otvoriri Enver Marić

Mostar, petak, 18. juna 2021. u 10:00 sati

Caffe Globus, Fejićeva ulica

(Zlatko Serdarević/facebook/20210616)