Smokva, čarobna voćka, obožavam je. Obično se sadi blizu kuće, u avliji, u bašti. Njeni slatki plodovi mame, naročito tenice, bilo svježe ili prerađene u slatki pekmez, za popularnu smokvaru.
Sjedeći s prijateljicom, sjetih se jedne pričice vezano za smokvu. Nismo se dugo vidjele i kroz priču saznadoh da joj se kćerka razvela. To mi reče nekako sa nelagodom. Da bih je ohrabrila, rekoh da je i moja "sretno razvedena" i da je to danas opšta pojava. Niko nikoga ne trpi, ni najbližeg, “a kamoli" tuđu košćurinu "
Sad, kad se muž i žena posvađaju, svako na svoju stranu, neko u podstanare, nekom se posreći pa zadrži stan, rade advokati vezano za imovinu i djecu. A prije, žene su trpjele, radi djece, radi roditelja, jer su im rekli da se ne vraćaju kad se udaju, radi sramote. "Šta ce narod reći".
Sjetih se priče iz kancelarije, dok sam radila. Svako svašta ispriča. Jedna kolegica ispriča za svoje roditelje. Kaže "Kad bi se babo i majka posvađali, ona nema gdje, nego pod smokvu iza kuće, bio dan ili noć, kiša ili vjetar, sjedi i šuti, dok se babo ne odljuti i ne poviče "ulazi".
Tako je nekad bilo. I ja imam smokvu iza kuće u Blagaju, ali hvala bogu, nije mi trebala ni jedanput u te svrhe...
Blagaj, 1. septembar 2020.
(Ajša/facebook)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen