Zapamćeno, zapisano: Kako se ašikovalo u ”onaj vakat”

(tekst koji slijedi napisala je Amila Lončarić, a ovdje je prenešen sa facebook stranice “Priče kroz Mostar i Hercegovinu”)

Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke

Sigurno smo od starijih članova naše porodice čuli kako nostalgično spominju „onaj vakat“. Kakav je zapravio bio taj vakat? Prenijet ćemo vam mali dio tog vremena, običaje prilikom ašikovanja i sklapanja braka u ruralnim dijelovima Hercegovine.

Iako je nekada na našim prostorima bilo popularno sklapanje ugovorenih brakova, gdje su ponekad čak i od ranog djetinjstva roditelji i porodica birali budućeg mladoženju, odnosno mladu za svoju djecu, prije pedesetak godina ipak nije bio takav slučaj, bar ne na području Gacka.

Na ovim prostorima nije bilo prisilnog vjenčavanja, niti biranja budućih bračnih partnera za svoju djecu. Momci i djevojke upoznavali bi se na sjelima i teferičima, gdje bi pričali, ašikovali ili igrali kola. Igrači u kolu igrali su sve dok su mogli izdržati, a oni koji bi zadnji ostali u kolu bili su moralni pobjednici.

Ono sto je specifično za ovo područje jeste da pri igranju kola i folklora učesnici nisu držali maramice, djevojka za jedan kraj a momak za drugi, nego su se držali za ruke. To je bio jedini dodir koji je bio dozvoljen između muškaraca i žena prije sklapanja braka. Nije bila rijetkost da su momci čekali djevojku u prikrajku ako su imali priliku stati negdje i prepriječiti put, i postaviti se tako da djevojka nema izbora nego proći im ispod ruke. Mnoge djevojke su nasjedale na to ne znajući njihove namjere. Tako je

jednom prilikom momak bio upitan zašto to čini, na šta je on odgovorio da to radi kako bi se prijateljima mogao zakleti da je određena djevojka njemu “prošla ispod ruke”, sto bi značilo da je djevojka nečasna.

Tako su mladi koji su se upoznavali na teferičima, pričali, igrali, a ako bi se djevojka svidjela momku, kasnije bi on dolazio kod nje kući da ašikuju. Ašikovanje na ovom prostoru razlikovalo se po tome što momci nisu dolazili pod prozore, nego su ašikovali u kući, gdje su najčešće u punoj sobi u ćošku sjedili i tiho pričali, nekada i do svanuća. Sutra bi i nakon neprospavane noći obavljali svoje svakodnevne obaveze i poslove.

Za vrijeme ljetnog doba, ašikovalo se i napolju, najčešće ispred kuće. Nije bila rijetkost da se za ljepotu neke djevojke čuje daleko, pa su momci iz drugih mjesta i sela dolazili vidjeti čuvenu ljepoticu. Ašikovalo se naravno sa više momaka i djevojaka u isto vrijeme. Ako neko nije želio ašikovati i pričati s određenom osobom jer mu se nije svidjela, to bi izrazio svojom nezainteresiranošću i drskošću prema toj osobi.

Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke. Prosci su ostajali na ručku i na konaku, da bi se ujutro nakon doručka vratili u selo i donijeli obavijest o zarukama. Ukoliko djevojka ne prihvati pouđeni brak, prosci su se vraćali kući bez ručka. Dešavalo se da momak prevarom oženi djevojku tako što čeka na vratima kada nailazi velika grupa ljudi i u tom trenutku baca joj smotuljak s prstenom u krilo. Prije nego što bi se djevojka snašla, on bi već grupi ljudi obznanio zaruke.

Druga vrsta sklapanja braka bila je bez zaruka i bez obavještavanja porodice. Mladoženja je dolazio u noći sa konjima a djevojka se tiho iskradala iz kuće. Kada su mlada i mladoženja već krenuli na konjima, tada je pratnja počinjala glasno pjevati dajući znak da se djevojka udala tj. “ukrala”.

Par koji se pak zaručio dogovori datum vjenčanja kada dolazi mladoženja sa pratnjom na konjima. Često se dešavalo da se par koji se zaručio na zimu, a potječu iz različitih sela, tek vjenča na proljeće, zbog snijega koji je zameo puteve, da su čak i sa konjima bili neprohodni.

Pratnja bi ručala i nakon ručka krenula sa mladom, prvo ka mjesnoj zajednici, gdje su se zakonski vjenčavali. Uvijek bi dolazili sa jednim konjem viška na kojeg mlada stavi svoju seharu sa mirazom. Miraz se spremao od malih nogu, u svakoj prilici djevojka je odvajala materijale i pravila jastuke, jorgane, ćilime, košulje, maramice

Djevojke muslimanke su na dan svog vjenčanja najčešće nosile bijelu odjeću, dimije, bluzu, a preko lica crveni veo koji se nazivao duvak. Duvak se skidao samo dok bi djevojka potpisala vjenčani list. Nakon zakonskog vjenčanja, povorka na konjima krenula bi prema kući mladoženje, na čelu bi išao jedan čovjek na konju koji je držao državnu zastavu (to je tada bila jugoslovenska). U kući u koju se djevojka udala čekao je hodža, koji je tu šerijatski vjenčavao bračni par. Nevjesta je nakon vjenčanja darivala stanovnike kuće u koju je došla. Običaj je bio da žene daruje košuljama, donjim vešom, šamijom, mirisnim sapunima itd., a muškarce košuljom, vezenim maramicama ili simboličnim poklonima koje je mlada sama pripremila, izvezla, isplela i sl. Djevojka bi se zatim povukla u svoju sobu i tu čekala mrak sa djevojkama ili ženama koje su htjele biti uz nju. Žene i muškarci koji su i bili na slavlju povodom vjenčanja častili su se, igrali, plesali, ašikovali. I svadba je bila jedna od prilika na kojoj su se mladi upoznavali, ašikovali, a kasnije i vjenčavali. Običaj je bio da na svadbi bude samo porodica, komšije i prijatelji od mladoženje, a od mladinih niko nije išao. Veselje je nekada znalo potrajati i do sabaha, a mladoženja je sijelu prisustvovao samo do akšama. Sa smrkavanjem on je dolazio u sobu kod svoje mlade, a sijelo se nesmetano nastavljalo bez njega. Običaj je bio da kada mlada dođe u kuću, da je porodica u koju se udala daruje zlatom, a njena porodica i krug prijatelja i komšija darivao ju je prije neposredno prije udaje.

Iako se period od proteklih 50 godina čini relativno kratkim, običaji i tradicija su se znatno izmijenili u pravcu modernizacije i odbacivanja dijelova tradicije. Mada se ta činjenica na prvi pogled čini izenađujućom, ona to ustvari nije. U periodu prije Drugog svjetskog rata pravila ponašanja i odijevanja, kao i sama tradicija, bili su puno strožiji i davali su manje slobode, djevojkama pogotovo. Sloboda i manje poštivanje običaja se moglo naslutiti. Narodna uzrečica koju sve više koristimo “u onaj vakat” je dokaz koliko se današnje vrijeme razlikuje od nedavno minulih perioda, a kamoli od nekih davnina. Iako je “onaj vakat” bio konzervativan, ne znači da su se baš svi pridržavali tradicije, jer izuzetaka je bilo. Nadajmo se da naša porodična tradicija neće izumrijeti ili se svesti na minimume. Na nama je da je se pridržavamo ili da bar prenesemo idućim generacijama priče o nekadašnjim običajima, samo tako neće biti zaboravljena. Da li ćete to učiniti pismeno ili usmeno, ostaje da sami odlučite. Ali ono što se pamti, zaboravlja se; ono što se zapiše, zauvijek ostaje. Tako i ja zapisah doživljaje i sjećanja svoje nane.

(Amila Lončarić)