Iz stare štampe: Čudesni most nad rijekom,1910.

 

U američkim novinama "The evening star” od 28.maja 1910. godine objavljen je tekst pod naslovom: "Čudesni most nad rijekom"

"Malo je od arhitekture ili bilo čega drugog zanimljivog u Mostaru. Glavna odlika i slava grada je čudesni stari most nad rijekom Neretvom, koji se pripisuje i Rimljanima i Turcima a vjerovatno su i jedni i drugi imali udjela u izgradnji. To je živopisna građevina kojoj nije slična nijedna druga te vrste na svijetu, ima veoma strm i uzak prijelaz, radi koje je moguć prolaz samo jednih kolica ili kočije u isti vrijeme.

Sa obje strane mosta se nalaze mrgodni stari zatvori, koji su u uznapredovanom stepenu raspada. Na onome što bi mogli nazvati kamen temeljac, nalaze se urezane arapske riječi "Kudret Kemeri", što bi u prevodu značilo "luk Svemogućeg".
Ovdje nema džamija od neke važnosti. Najstarija i najimpozantnija nalazi se na desnoj obali rijeke blizu starog mosta i iz onoga što je upisano na njoj, saznajemo da je izgrađena 1556 godine. Trinaest minareta se mogu izbrojati sa mosta.
Rimokatoličke crkve su mnogo veće i impozantnije od džamija. Kao i svi ostali stari balkanski gradovi, Mostar ima nekoliko dragocjenih vjerskih relikvija, ruke i noge, prste i zube od svetaca i mučenika, koji su davno nekad umrli i ima ostatke Svetog Luke, koji su nekad bili miraz."

(prevod: Armin Džabirov)

Nekoliko opaski:

U tekstu autor je kao najstariju džamiju naveo Neziraginu džamiju koja se nalazi na desnoj obali Neretve blizu Starog mosta i da je sagrađena 1556 godine. Neziragina džamija je sagrađena 1550 godine, a najstarija mostarska džamija je Sinan-pašina koja je sagrađena 1473 godine. Autor pravi grešku i sa relikvijama Sv. Luke Evanđeliste. Njegove moći su se nalazile u Jajcu, da bi pred turskim osvajanjem bile prebačene u Dubrovnik.

Fotografija: Stari most 1910, Evening Star

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Legenda i idol: James Dean izgubio život prije 65 godina

 

Bio je buntovnik, a njegova tragična smrt ga je učinila idolom: James Dean imao je samo tri glavne filmske uloge do septembra 1955. godine, kada je u dobi od samo 24 godine, poginuo u saobraćajnoj nesreći o kojoj se do danas šuška. Danas bi imao 89 godina.

Legende moraju rano umrijeti, tako se bar kaže. Bilo da je Marilyn Monroe ili John F. Kennedy. James Dean uvijek je ostao upamćen kao mladalački, atraktivni buntovnik. Glumac, koji je sa svoje tri uloge pogodio u srž vremena, bio je statist veći dio njegove "glumačke karijere". Njegova prva uloga: reklama za Pepsi kada je imao 19 godina. Inače, on je samo povremeno prolazio kroz sliku. To nije bilo dovoljno ni da se upamtio.

Proboj sa filmom "East of Eden" (Istočno od raja)

Njegov proboj dogodio se 1955. godine u filmu "Beyond Eden". Potpisao je ugovor s Warner Bros. Sa svojim honorarima uspio je slijediti još jednu strast: brze automobile. Dean je bio jedan od prvih u SAD-u koji je kupio Porsche. Između ostalog, srebrni Porsche 550 Spyder. Na njemu nije napisao samo "130", već i “Litle Bastard” ("Mali gad").

Smrt na autoputu

30. septembra 1955. godine Dean i njegov Porsche sudarili su se s automobilom koji se okretao u kalifornijskoj pustinji na autoputu 46. U automobilu je bio i njemački mehaničar Rolf Wütherich. Neki kažu da su obojica još bili živi i da su umrli tek u bolnici, drugi pišu da je Dean umro na mjestu nesreće. Prema njemačkoj novinskoj agenciji, Wütherich je 1981. godine poginuo u jednoj saobraćajnoj nesreći u Baden-Württembergu?. Dvije sedmice ranije, Dean je u jednoj reklami upozoravao da ne vozi prebrzo.

Volio je brze automobile i to ga je bilo uništilo: James Dean u svom Porscheu 550 Spyder.

(NovaSloboda.ba)

Hilmija Šiširak - Čaršija kakve više nema, knjiga

 

Hilmija Šiširak – Čaršija kakve više nema, knjiga pdf na stranici cidom.org

U spomen na Hilmiju Šiširaka u našoj biblioteci CIDOM postavili smo njegov poznati tekst i uobličili u, nažalost, neobjavljenu knjigu, koju sada možete i vi pročitati:

Hilmija Šiširak - Čaršija kakve više nema

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2020/09/Hilmija-%C5%A0i%C5%A1irak-%C4%8Car%C5%A1ija-kakve-vi%C5%A1e-nema-knjiga.pdf

(cidom.org)

Ono što je Hilmija ostavio u svojim "Sjećanjima" nešto je najvrjednije u historiografiji Mostara. Rekonstruisao je centralnu gradsku zonu pedesetih godina prošlog vijeka bolje nego što je to iko ikada uradio kartama, maketama i sličnim tekstovima. Na sličan način su pojedine dijelove grada ili samo neke ulice opisivali i Omer Sefić (prema kazivanju Jeftana Milišića, Karlo Drago Miletić i Vladimir Isaić, ali niko tako precizno i sveobuhvatno kao Hilmija. Za svaku pohvalu je što su Tibor i Smajo to pretočili u knjigu koja se može čitati na stranicama CIDOM-a. Mene će na Hilmiju trajno podsjećati njegov originalni rukopis tih sjećanja pod nazivom "Čaršija kakve više nema" koji se nalazi u arhivi redakcije nekadašnje mostarske informativne revije "MM". Mir njegovoj duši, porodici iskreno saučešće.

(Hamica Ramić/facebook/cidom)

Jutros je iz dalekog Štokholma stigla tužna vijest. U nepregledna prostranstva sjećanja otišao je, u 85. godini, naš HILMIJA ŠIŠIRAK. Antifašista, zaljubljenik u Mostar, hroničar njegove prošlosti koju je neumorno otkidao od zaborava i zapisujući ostavljao za vječnost. Ugradio je nesebičnim zalaganjem sebe u temelje Mostara koji volimo i o kojem konstantno pričamo.

Druže Hilma neka ti je vječna slava i hvala.

Nama valja dalje, da bar neke od zajedničkih snova o povratku Mostara Mostaru ostvarimo.

Nedostajaćeš, ali i sjećanje na tebe davati će nam snagu i inspirisati nas.

(Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar)

U sjećanju - Hilmija Šiširak

Otišao je još jedan zaljubljenik istorije Mostara. S tugom i nevjericom primili smo vijest da je u dalekom Stockholmu, u hladnoj Švedskoj, preminuo naš dragi prijatelj, savjetodavac, poznavalac istorije našega grada i dobar čovjek – Hilmija Hilmo Šiširak.

Na samim počecima našega zanimanja za prošlost Mostara, nas trojica, rahmetli Braco Čampara, i nas dvojica (Smail Špago i Tibor Vrančić), gutali smo njegove tekstove o šetnji Mostarom, a koji su izlazili u nastavcima u časopisu za dijasporu MM. Prije toga objavljeni su i u poznatom časopisu za kulturu – Most. Iz tekstova smo se upoznavali s prvim starim objektima u Mostaru iz turskog doba, o mnogim nepoznatim činjenicama iz prošlosti grada, o austrougarskoj gradnji. Kasnije smo Hilmu i upoznali. Bio je nenametljiva, tiha i odmjerena osoba, puna poznavanja činjenica iz povijesti, a koju je nesibično dijelio s nama početnicima. Mi smo ga s pažnjom slušali, a kad bi došli kući, brzo smo pribilježavali novospoznate činjenice. Naše članke i knjige je pomno iščitavao i ukazivao na sve dobre strane, ali nam je skretao pažnju na greške i propuste. Upućivao kojim smjerom nastaviti, davao nove ideje i spominjao neistražene stvari koje bi se svakako trebale obraditi.

Druženje s njim za vrijeme ljeta postala je naša tradicija i obaveza. Čim bi stizali u Mostar raspitivali bismo se je li Hilmo već stigao. On je većinu ljeta provodio u Mostaru upražnjavajući svoju uobičajenu turu šetnje od Avenije do Fejićeve. Pričao je kako nema Mostara nadaleko, kako obožava biti u vrućem Mostaru.

Nestvaran će biti sljedeće godine Mostar bez našega Hilme, bez ugodnih trenutaka provedenih s njim. Silno će nam nedostajati. Rahmet ti tvojoj dobroj duši, dragi Hilmija.

Smail Špago i Tibor Vrančić

Prijatelj i prijateljstvo

 

Mensur Seferović - Samoća

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu chicagoraja.net, 28. decembra 2014. godine)

Prijatelj i prijateljstvo

Mensur Seferovic

“ `Sanja, da li se znamo?` pita me prije neki dan “potencijalni prijatelj “ na elektronskoj mrezi prijatelja ( facebook). Odgovaram mu i rekoh : Ne znamo se licno, krecemo se u istim krugovima, mnogi tvoji prijatelji su moji prijatelji, dopada mi se ono sto citas i smatras da je vazno. I tako smo postali prijatelji po slicnim interesovanjima i ukusima.

Istog dana pita me otac kako bi definisala prijateljstvo, prijatelja. Dok sam ramisljala sta da mu odgovorim , prokomentarisao je da se pojam prijateljstva sa vremenom mijenja, da nije ista definicija u doba Aristotela do danasnjih dana. Ipak, rekla sam mu, osjecaj da te neko voli i postuje kao prijatelja, vjerujem, je iskonski, od nastanka covjeka do danasnjih dana, Ili je to mozda potvrda, ogledalo sebe u ocima drugoga.“ ( Sanja Seferovic Drnovsek)

Prijateljstvo u Aristotelovoj filozofiji privuklo je izuzetno veliki broj istrazivaca, poput Marka Vucetica ( 5.7.2007), Sveucilista u Zadru, koji pise: “ Osobita vaznost posvecuje se trima razlicitim motivacijama koje ljudi poticu na stupanje u razlicite oblike druzenja ili prijateljstava, a to su zbog koristi, uzitka, ili pak, zbog kreposti.

Pokazuje se kako prijateljstvo vodjeno kriterijumom koristi nije istinsko prijateljstvo, jer se njime ne ostvaruje dobro osobe, neko  korisno dobro, a koje drugoj osobi treba……” Nema covjeka, kaze Aristotel, koji bi izabrao samostan zivot, zivot bez prijatelja, iz jednostavnog razloga sto pravi prijatelj pruza svakojaki oslonac, bilo u tuzi, radosti, jakosti, slabosti..”

Istrazivac, Franjo Sanc. D.J. u Aristoteloviim dvije objavljenim knjigama o prijateljstvu, vidi znacenje u vise poglavlja:” “ Prijateljstvo I Pravda, medju clanovima obitelji, rodjaka, Kako treba uzvracati prijateljstvo, Prekost prijateljstva, Zajednica izmedju muza I zene, Tuzbe izmedju prijatelja, Tko treba prijatelja, Jesu li prijatelji potrebniji sretnijem ili nsesretnijem.”

Sta kazu drugi o prijateljstvu:

Prijatelj je neko ko je uz vas I kad bi zeleo da bude negdje drugo-Len Vajn

Prijateljstvo nije velika stvar nego milion malih stvari.

Prijatelj je osoba koja zna sve o vama, a I dalje vas voli- Elbert Habert

Zar ne unistavam svoje neprijatelje kad od njih pravim prijatelje ? -Abraham Linkoln

·Spoznao sam da  mi je dovoljno da budem sa onima koje volim – Volt Vitmen

·Pravog prijatelja drzi obema rukama -Fridrih Nice

- Covek sretne puno ljudi u svom zivotu, ali samo pravi prijatelji ostave tragove na njegovom srcu.

· Bistri ljudi diskutuju o idejama. Prosjecni ljudi o onome sto se svakodnevno dogadja, neobrazovani ljudi diskutuju o drugim osobama.

·Prijatelj je onaj koji prijatelje ne broji nego s njima zivi.

· Zasto je prijateljstvo ostvarljivo samo medju dobrima.

· Svako za prijatelja bira osobu najslicniju sebi, onoga koji voli iste stvari I isto razmislja. U pravom iskrenom prijateljstvu nema zavisti I ljubomore, osjecanja koja izazivaju bol u srcu I veliki nemir u dusi-Boske

· Covjek je bogat onoliko koliko ima prijatelja,

· Covjek bez prijatelja je kao knjiga koju niko ne cita.

· Prijatelj je jedinstvo dusa, a ljubav je jedinstvo srca.

· Prijateljstvo I ljubav se ne biraju, oni se dogadjaju.

Razgovarao sam sa clanovima porodice i prijateljima, sta znaci njima prijatelj i prijateljstvo.

“ Prijateljstvo je odnos u kome mozemo da podelimo sva svoja osecanja, iskustva, strahove i nade bez straha da ce to ikada biti iskorisceno protiv nas.

Prijatelji, oni stari, iz detinjstva i mladosti, su ljudi sa kojima smo zajedno odrastali, koji su prosli sa nama kroz mnoga iskusenja i koji su polozili sve testove vremena; koji znaju o nama, a i mi o njima, vise nego bilo ko drugi, vise nego porodica. Neko ko nas nikada nece izdati, kome cemo vise verovati, ali i kome cemo tolerisati ono sto drugima ne bi, zato sto cemo ih razumeti. Kasnije tokom zivota takva se prijateljstva mnogo teze ostvaruju. Kasnije, ljudi nam moraju biti mnogo slicniji, moraju deliti sa nama ista uverenja i poglede na zivot da bi dosli do viseg nivoa bliskosti. ( Marija Zeremski Seferovic)

”Prijateljstvo je razumevanje, torelerisanje i uzajamna bliskost. Nju raznorazne krize i vreme ne mogu narusiti. To je taj osecaj da ces naci bezrezevno razumevanje i podrsku.

Prijatelj je neko ko te podrzava, podstice, razume i prihvata tvoje probleme, koji zeli da te upozna. To je osoba koja deli svoja osecaja i razmisljanja, i prihvata tvoja misljenja bez ikakvih predrasuda. To je odnos koji se gradi i nadogradjuje.” ( Vanja Seferovic)

“ Prijateljstvo je privilegija i ventil neophodan da se covjek rastereti svega onoga sto samo prijatelju moze ispricati i povjeriti” ( Mesud Kulauzovic)

 “Prijatelj je osoba sa kojom zivim svoj zivot, sa kojom imam slicna interesovanja. Sa kojom zelim da podjelim svoja razmisljanja I sa kojom imam zajednicka sjecanja.

Covjek ne moze da zivi bez prijatelja. A biti sam je najveca kazna. Najveca kazna u zatvorima je potpuno izolovati covjeka u samicu!” ( Emin Seferovic Drnovsek) 

Mesud Kulauzovic: Prijateljstvo je privilegija I ventil neophodan da se covjek rastereti svega onoga sto samo prijatelju moze ispricati I povjeriti.

(chicagoraja.net)

Umro Mensur Seferović

 

Danas, 27. septembra 2020. godine u dalekom Čikagu u 95. godini života napustio nas je partizan, antifašista, pisac, čovjek koji je cijeli život posvetio čovjeku i za čovjeka.

U vječnost je otišao naš MENSUR SEFEROVIĆ.

Cijeli život istrajavao je na strani humanizma, pravde, profesionalnog i ljudskog poštenja, na strani istine i dobrote. Do zadnjeg daha ispisivao je sudbine pravednika, malih ljudi, a istinskih junaka, ispisivao je historiju onakvu kakva zaista jeste, sa svim njenim svijetlim i tamnim stranama.

Mostaru je posvetio najveći dio svog bogatog opusa, zašto mu je rodni grad dodijelio Nagradu "14, februar".

Neka mu je vječna slava i hvala.

Znati ćemo čuvati uspomenu na našeg Mensura.

(UABNOR Mostar/20200927)

Hajdučija

 

“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.”

(Zulfikar Zuko Džumhur - Putovanje po besmislu)

Dobar čovjek

 

Budi pametan da ne bi bio loš.

Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi.

Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom.

Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta.

Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.

I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina.

Pojavi se osmijeh.

Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.

(Zuko Džumhur)

Okrutna istorija: Prvo izvršenje smrtne kazne na električnoj stolici

 

Prvo pogubljenje na električnoj stolici izvršeno je u New Yorku prije 130 godina.

Smrt prvog osuđenika bila je posebno okrutna za one koji su prisustvovali izvršenju kazne. Ne može se sa sigurnošću reći da li je William Kemmler pretrpio velike bolove. Obdukcija, obavljena od strane pet ljekara, samo tri sata nakon pogubljenja, zaključila je da je mrtvac kratko nakon prvog strujnog udara ostao bez svijesti, i da je kraj, koji je trajao osam minuta, bio "naizgled bezbolan".

Spominje se da su mu vene bile ugljenisane, a koža i kosa spaljena i izgorila, pogotovo tamo gdje su elektrode bile pričvršćene na glavu i leđa.

New York Times je detaljno izvještavao o neuspjelom eksperimentu, dan nakon izvršenja, 6. avgusta 1890. Jer, u suštini, to je trebao biti samo eksperiment. A postalo je "sramota za civilizaciju", kako su pisale novine. "Nijedan zločinac u modernom vremenu nije tako strašno stradao kao Kemmler."

Njegova smrt bila je toliko strašna da će ljudi o tome saznavali sa užasom i gađenjem.

A cilj je bio da se postigne upravo suprotno: Električna struja bi trebala biti „humana alternativa“ smrti vješanjem. Stomatolog Alfred P. Southwick iz Buffala, New York, došao je na ideju da se smrtna kazna vrši električnom strujom. Čuo je, kako je jednan pijani muškarac 1881. godine poginuo od strujnog udara, kada je dodirnuo električni generator.

U to vrijeme električna energija je bila još relativno nova stvar, njena opasnost uglavnom još nije bila istražena. Southwick je počeo eksperimentisati. Govorilo se da je strujom ubijao je mačke, pse, pa i konje. Onda se 1887. godine obratio se stručnjaku: Thomasu Alvi Edisonu.

Slavni izumitelj je u tome vidio priliku da nadmaši svog konkurenta Georgea Westinghousea.

Edison je svoje carstvo izgradio na istosmjernoj struji, a Westinghouse na naizmeničnoj struji. Tako se Edison uključio u taj pothvat i izgradio električnu stolicu, ali, koju su napajali generatori od konkurencije, u nadi da će tako diskredirati naizmjeničnu struju kao smrtonosnu opasnost. Kaže se da je čak pokušao uvesti izreku “to be westinghoused”, za ubijene naizmeničnom strujom, što mu nije uspjelo.

Država New York je 1. januara 1888. godine, prva odobrila izvršenje smrtne kazne elekričnom strujom, jer je bila "humanija i praktičnija" od vješanja, ili elektrokucijom, kako je nazvana u novom zakonu. William Kemmler, čiji su roditelji imigrirali u Sjedinjene Države iz Njemačke, nedugo zatim bio je osuđen na smrt. Tu kaznu je dobio jer je svoju suprugu svirepo ubio sjekirom.

Čitavih 15 mjeseci se raspravljalo o prednostima i nedostacima novog postupka. Kemmler, koji je bio u zatvoru u malom gradu Auburn, čekao je smrt, i ulagao žalbe. Napokon je određen dan pogubljenja. Direktor zatvora Charles F. Durston bio je odgovoran da sve proteče bez problema. Rano ujutro u 6.38 sati uveo je Kemmlera u prostoriju u kojoj je bilo prisutno 25 pozvanih. Osuđeni tridesetogodišnjak se pristojno poklonio i obratio publici: „Gospodo, želim vam puno sreće. Čvrsto vjerujem da sada odlazim na bolje mjesto i spreman sam na to. Samo želim dodati da je o meni puno toga rečeno, uključujući i mnogo neistina. Ja sam loš čovjek. Ali je prostački da me se učini još lošijim."

Poslije posljednjih riječi Kemmler je sjeo na hrastovu stolicu. Durston je kacigu sa elektrodama postavio na Kemmlerovu djelomično obrijanu glavu i učvrstio je kožnim kaiševima.

Nevjerovatno smiren, Kemmler je klimnuo glavom, kao da pokušava probati novi šešir, navodi New York Times, i zamolio Durstona da mu još malo zategne kacigu. "Sve mora biti u redu."

Ruke, noge i trup bili su fiksirani kožnim kaiševima, a na leđa mu je bila pritisnuta drugu elektroda. "Uzmite dovoljno vremena i učinie sve to kako treba", rekao je Kemmler. „Nema potrebe za žurbom. Ni ja ne želim ništa riskirati." Kada je Durston završio, otišao je nekoliko je koraka u stranu i rekao:" Zbogom, William."

Eksperiment je započeo u 6.43 sati ujutro Oko 1000 volti, dovoljno za ubijanje čovjeka, uzdrmalo je Kemmlerovo tijelo, a zatim je postalo kruto. Nakon 17 sekundi, liječnik Edward Charles Spitzka rekao je: "Mrtav je." Vrijeme je mjerio štopericom. Generator se zaustavio i Durston je počeo popuštati kožne kaiševe. Odjednom se Kemmler pomaknuo. "Dragi Bože! Živ je", povikao je jedan od prisutnih. "Uključite struju", pozvao je drugi. "Vidite da diše", rekao je treći. "Za ime boga, ubijte ga i završite to", vikao je četvrti. Durston je požuri da ponovo stegne kožne kaiševe.

Ovoga puta je generator radio mnogo duže. Kemmlerovo lice počelo je krvariti jer su mu pod kožom i u očima pukle vene. Kaže se da je miris spaljenog tijela bio nepodnošljiv. Kemmlerovo drugo pogubljenje je trajalo dugo. U 6.51 sati napokon je proglašen mrtvim.

Dugo se nagađalo šta je tako moglo poći naopako. Nisu li elektrode bile pravilno pričvršćene? Je li ih bilo premalo? Zar nije bilo dovoljno 1000 volti?

New York Times, koji je nedugo nakon pogubljenja napisao da su toga augusta bili svjedoci prvog i posljednjeg pogubljenja strujom, ali nije bio u pravu, u svakom slučaju. Malo kasnije, druge američke savezne države su takođe uvele električnu stolicu sa modificiranom električnom energijom. Smrtna kazna na elektriönoj stolici nakon toga izvedena je hiljade puta.

(faz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Blagaj - Tekija 1908.

 

Fotografija vrela Bune i Tekije,u Blagaju, objaljena je u engleskom časopisu "The Graphic“ od 17. oktobra 1908. godine.

Nažalost, u samom časopisu, a ni na fotografiji, nije naznačeno nešto više o autoru, ni o njegovim utiscima, tokom posjete Blagaju i Tekiji. Uočljivo je da je fotografija napravljena sa lijeve obale Bune, te da je fotograf u motiv fotografije uhvatio i jednog čovjeka u tadašnjoj, tradicionalnoj nošnji, dok sjedi na kamenom zidu, na lijevoj obali, uz rijeku Bunu.

Fotografija nudi jedan veoma čist pogled na tadašnji izgled Tekije i mlinicu nizvodno, od vrela Bune, kao i kamenitu litici iznad samog izvora Bune

Fotografija: Blagaj – Tekija, 1908. godine

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Putopisci novijeg vremena: Posjeta Mostaru 1967. godine

 

Nakon što je Amerikanac Roger Sevy 1967. godine u New York Timesu vidio veliki članak o ljepotama Plitvičkih jezera i dalmatinske obale, odmah je znao da će slijedeći godišnji odmor provesti baš u Jugoslaviji.
Sa suprugom Barbarom, kćerkom Pam i sinom Jonom tog je ljeta obišao cijelu Jugoslaviju, počevši od nekadašnje prijestolnice Beograda, preko Mostara, Tuzle i Sarajeva, sve do hrvatskih primorskih gradova Dubrovnika, Splita, Zadra, Opatije... Na ovom proputovanju američka porodica posjetila je i najatraktivnije destinacije u Sloveniji, Postojnu, Ljubljanu i Bled.

Krajem ljeta Sevyjevi su posjetili i Banjaluku, te Zagreb, a onda se vratili u Beograd, početnu tačku svog putovanja Jugoslavijom, odakle su odletjeli kući u New York.

Ovo putovanje Roger Sevy je ovjekovječio prekrasnim fotografijama iz nekih ljepših vremena koje će probuditi nostalgiju kod svih nekadašnjih Jugoslovena i onih koji pamte kako je bilo živjeti u zajedničkoj državi.
Sevyjevi su bili pomalo iznenađeni činjenicom da domaće stanovništvo slabo poznaje engleski jezik, kao i francuski kojim je, pored engleskog, govorila Rogerova supruga Barbara. Također, saobraćajni znaci za Rogera su bili potpuna nepoznanica, no par se, zahvaljujući ljubaznosti stanovnika, ipak brzo snašao na cestama ondašnje Jugoslavije.
Prvi taksi u kojeg su sjeli bio je Chevrolet, a prvo piće koje su popili u Jugoslaviji bilo je Pepsi, pa su se polako počeli osjećati 'kao kod kuće'.
Ipak, tadašnja režimska administracija bila je detaljna, pa su Amerikanci bili zaprepašteni kad su im u američkoj ambasadi objasnili da pored ličnih podataka, odgovorna lica trebaju detaljan plan njihovog putovanja na dnevnoj bazi, kao i tačan datum povratka u SAD.

Jugoslavija 1967. godine: Obiteljski odmor za pamćenje

by Roger Sevy

Bio je vedar sunčan proljetni dan1967., Dok sam se izleđavao na suncu i listao putničku sekciju u novinama Sunday New York Times. Ljeto se približavalo i počeli smo razmišljati o tome gdje bismo mogli kampovati ove godine. Bila je to treća godina, koju smotrebali posvetiti sebi i svojoj maloj porodici. Prva i druga godina su bile predviđene za posjete sa djecom ocu i rodbini u Juti i posjete roditeljima majke i rodbini u Vermontu. Stoga smo radosno gledali naprijed, u treću godinu, kada smo sami mogli odredili kuda ići i šta raditi. Voljeli smo planinarenje, ribolov i posmatranje prirode, a bili smo i kamperi - i voljeli smo putovati i gledali smo kako da jednog dana odvedemo djecu na izlet u Evropu. I sada je tu, preda mnom u New York Timesu bio dugačak članak o kampiranju i odmoru u regiji Plitvičkih jezera, u planinama i na dalmatinskoj obali Jugoslavije! Odmah sam pomislio da ovo može biti dobar način, na koji bismo mogli ostvariti svoj plan! Navukao sam se na fotografije atraktivnih kampova i prekrasnih jezera i plaža i pozvao Barbaru, moju suprugu, da ih vidimo. Odmah smo pomislili da bismo mogli istovremeno putovati Europom i provesti odmor na kampovanju, ako odemo u Jugoslaviju. Planiranje našeg putovanja započelo je baš u tom trenutku - i nije prestalo dok nismo bili u Jugoslaviji u ljeto 1967. godine!

Barbara je bila jedina od nas koja je već putovala u Evropu. Ljeto je provela 1947. u francuskim Alpama s „Eksperimentom u međunarodnom životu“ pomažući da se brine o grupi francuske djece, siročadi. To je iskustvo joj ostavilo želju za još jednim putovanjem u Evropu. Pam i Jon, stari 10 i 8 godina, bili su premlađi da bi mogli ozbiljno prigovoriti takvom putovanju - i bili su poprilično impresionirani slikama u članku, pa sam skoro već mogao vidjeti pastrmke kako plivaju u tim jezerima i mirisu logorske vatre. Kako je naše planiranje napredovalo, neki naši prijatelji ozbiljno su doveli u pitanje mudrost takvog putovanja. Istaknuli su da je Jugoslavija još uvijek opasna komunistička zemlja i da bi kampiranje iza Željezne zavjese sigurno bilo opasno. Mnogi od njih su mislili da smo ludi, da čak i pomišljamo na takvo putovanje. Neki su bili sigurni da su negdje pročitali članke o banditima koji napadaju i pljačkaju ljude u planinama Jugoslavije. Bio sam i sam pomalo obeshrabren da nastavim sa našim planovima, nakon susreta sa službenikom za sigurnost na Univerzitetu. Bio sam na fakultetu Univerziteta Temple i sudjelovao u istraživačkom projektu o učincima simuliranog svemirskog putovanja na ljudsku fiziologiju, za koji sam dobio relativno visoku sigurnosnu provjeru od Savezne vlade. Službenik za sigurnost na sveučilištu rekao mi je da ću morati biti ispitivan, prije odlaska u komunističku zemlju, što je proces, za koji je naglasio, kako u komunističkoj zemlji neko može biti pod vrlo pomnim nadzorom - a to i nije baš ugodna perspektiva tokom porodičnog odmora. Ali, jedan znanstveni kolega me uvjeravao da meni vjerovatno niko neće smetati u Jugoslaviji, i da će me vjerovatno nešto pitati C.I.A. kad se vratim kući. Bio je u pravu!

U svakom slučaju, nastavili smo sa planovima da odemo u Jugoslaviju i angažovali smo turističkog agenta koji će nam pomoći da dogovorimo avioprevoz, iznajmljivanje automobila i hotelske rezervacije u Beogradu, preko Kompasa, jedne od dvije zvanične putničke agencije u Jugoslaviji. Naš turistički agent dobio je karte za Pan Am, let 1 i 2 (povratno putovanje između New Yorka i Beograda), rezervacije u hotelu Majestic u Beogradu, prve dvije noći nakon dolaska i noć prije odlaska kući, te iznajmljivanje malih automobila (nadali smo se buba Folksvagenu, sa prtljažnikom na krovu). Planirali smo da ostanemo oko 3 sedmice, većinu dana da kampiramo, a druge dane dogovorimo rezervacije u hotelima. Sa svoje strane podnijeli smo zahtjev i dobili jedinstven porodični pasoš da pokrijemo sve četvero, i tada smo počeli da učimo o Jugoslaviji - zemlji, njenom narodu, običajima i istoriji. Pažljivo smo odabrali i uzeli opremu za kampiranje i po jedan mali kofer za svakog od nas, za odjeću i lične stvari. Cilj nam je bio putovati lagano i jednostavno! U Goldbergovoj prodavaonici robe za kampiranje pronašao sam veliku platnenu torbu, u koju smo ugurali kompaktni termo pop-up šator promjera 9 stopa, 4 vreće za spavanje, 4 pončoa, set metalnog posuđa za kampiranje, mali komplet alata, mali teleskopski ribolov štap, krpe za suđe, peškire za plažu, nekoliko konopa i nekoliko rolni toaletnog papira. Kad se napunila, težila je malo više od 80 funti, što sam zaključio da mogu podići okolo bez prevelikih poteškoća. Nakon toga smo proučavali mape puta Jugoslavije, dok smo odlučivali kuda želimo ići i kojim putevima treba krenuti. Odlučili smo putovati uglavnom sjeverno, na dvije trećine zemlje. (Pomalo sam se bojao da ću se previše približiti Albaniji i Bugarskoj da ne bih pogriješio i ušao u njih). Ne bismo trebali ići južnije od Dubrovnika, već što sjevernije. Konačno je dan polaska stigao i avionom Pan Ama krenuli ka Beogradu, bez jasne ideje o izvanrednoj avanturi u kojoj se nalazimo! Nisam znao ni jednu riječ srpskohrvatskog. Barbara je barem naučila ćirilicu i kako izgovoriti: molim i hvala. Bio sam dovoljno naivan da mislim da bismo se sa engleskim i Barbarinim francuskim mogli sporazumjeti. To je bila greška!

(detalje putovanja do dolaska u Mostar, i nakon odlaska iz Mostara, mogu se naći na linku ispod teksta, na engleskom jeziku)

U Mostaru

Put od Tuzle do Mostara bio je prilično dobar u usporedbi s putevima u planinama, a vožnja je bila lijepa. Mostar je stari grad nazvan po svom čuvenom starom mostu zvanom Old Bridge, Stari-Most preko vrlo brze, tekuće rijeke. Na ovom mostu napravili smo snimak djece, što se pokazalo korisnim nakon povratka u Jenkintown, da bismo jednom od Paminih sumnjivih učitelja pokazali da je ona stvarno posjetila taj poznati most, koji je prikazan kao prezentacija slajdova u školi! Još jedno ugodno iskustvo u Mostaru bio je ručak. Uz obale rijeke bilo je nekoliko malih turskih restorana koji su u punom pogledu prikazivali njihova kuhana jela. To nam je vrlo olakšalo ukazivanje na jela koja smo željeli, a to je oduševilo djecu. Jela su također bila vrlo ukusna i uživali smo u njima dok smo gledali kako se lokalna djeca kupaju i pokušavaju plivati uzvodno, u brzoj vodi.

Potom smo se odvezli iz središta Mostara do našeg prvog mjesta kampa nedaleko od grada. Pratili smo mali automobil s belgijskim registarskim tablicama, u kojem se nalazilo nekoliko djece, i oni su se uputili prema kampu. Kroz kamp je tekla jedna manja rijeka, svoj šator smo postavili u blizini njene obale. Naša djeca su se ubrzo upoznala s onima iz Belgije i vrlo brzo su se igrala "skrive" među mnoštvom stabala. Ovo kampiranje bilo je vrlo neformalno, jer nikoga nije bilo da nas provjeri kad odemo, a mi smo jednostavno odabrali svoj kamp. Od obližnjih susjeda saznali smo da je nedaleko mali restoran na otvorenom, pa smo odlučili otići tamo i jesti, umjesto kuhanja na vlastitoj lokaciji. Lutali smo stazom kroz drveće dok nismo došli do restorana. Tamo smo ugledali ražanj, koja se vrtio preko otvorene vatre, a na njemu je bilo nešto, što je izgledalo kao cijelo janje ili jarac. Što god da je bilo, bilo je ukusno! U ovom malom restoranu na otvorenom bio je i jedan vrlo mali plesni podijum, popločan, promjera oko 10 stopa. Kada su počeli svirati Chattanooga ChooChoo, moja supruga i ja odlučili smo zaplesati, a Jona i Pam su se stidili! Toaletni prostor u kampu, vratio nas je na turski tip, koji smo zatekli u parku Turske tvrđave u Beogradu.

Roger Sevy

https://jsevy.com/wordpress/index.php/personal/rogers-memoirs/yugoslavia-in-1967-a-memorable-family-vacation/

(spagos)

79. godišnjica formiranja Konjičkog (Mostarskog) partizanskog bataljona

 

Antifašisti Bosne i Hercegovine na Borcima danmas će 79. godišnjicu formiranja Konjičkog (Mostarskog) partizanskog bataljona.

Radi se o slavnom bataljonu koji je prošao sva najteža ratišta i ofanzive u Drugom svjetskom ratu i ušao u legendu. Istovremeno, biće obilježena i prva partizanska pobjeda u Hercegovini, koju su 1941. godine, upravo u rejonu Boraka, ostvarili borci ovog bataljona.

Biće to prilika da se antifašisti sjete i prvog poginulog partizana iz Mostara, radnika Šaćira Palate.

Uz prigodno sjećanje i polaganje cvijeća na spomen obilježje, ovogodišnje obilježavanje ovog značajnog datuma biće skromnije nego obično.

Antifašisti će ovom prilikom poštovati sve propisane epidemiološke mjere, saopšteno je iz UABNOR-a Mostara.

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju: Profesor Rade Prelević

 

Profesor Rade Prelević (1937-1993.) intelektualac je visokog nivoa. Iza sebe je ostavio veliku zadužbinu od materijala kojem ni vrijeme ne može izbrisati blistavi trag – posebno je to postigao na polju afirmacije i krieranja kulturnih sadržaja. Diplomirao je Jugoslovensku književnost i folozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pred poslijednji rat odbranio je doktorsku disretaciju.

Angažovan je na kulturnom životu Mostara kao vrstan kritičar, esejista i književnik. Radove je objavljivao u nekoliko časopisa. Osnivač je izdavačke kuće Nimbus sa dva realizovana projekta. Bavio se skulpturom, što znači da je njegovo polje zanimanja bilo veoma disperzivno, a to je karakteristika intelektualaca. Ime ostaje zabilježeno u analima Prve mostarske komune, gdje je bio član redakcije i urednik. Volio je biti u društvu mostarskih likovnih umjetnika. Priredio je samostalnu izložbu skulptura u Pozorišnoj kafani. Kao veoma omiljena ličnost stekao je brojne prijatelje. Imao je originalnu amajliju Alekse Šantića, koja je pjesnika čuvala od uroka. Autor ovog teksta je imao priliku da je vidi i na svu sreću je nacrtao avers i revers, tako da je ostala sačuvana na papiru. U sredini se nalazila ugravirana Davidova zvijezda, zejednički simbol za sve monoteističke vjere.

(Zlatko Serdarević/facebook 20200917)

“Hercegovački džip” - magarac

 

Bišće polje, 1900tih, cidom, kolor Aid

Nekad davno magare je bilo simbol života i opstanka u Hercegovini i gotovo svako kućanstvo držalo je magarca. Čovjeku težaku magarac je svojim glasanjem, njakanjem oduvijek najavljivao podne, budio ga i u zoru poput pijetlova, a tokom mrkle noći bi ga dovodio i do željenog cilja uglavnom u zajedničkim putovanjima.

Magarac je bio najpogodnija i najizdržljivija domaća životinja, strpljivi i osvjedočeni čovjekov prijatelj. Magarci su danas rijetkost u Hercegovini, a starije generacije sa sjetom pričaju o njima. Magarac je jedan od simbola Hercegovine, a danas djeca nažalost više i ne znaju kako izgleda magarac...

Ova slika je nastala na Bišću, južnom izlazu iz Mostara najvjerovatnije ranih 1900-ih, gdje se vide seljaci koji su prodali svoju robu u Mostaru i kupili novu pri povratku u svoje mjesto boravka.

Fotografija Cidom, kolor verzija Aid

(AidČizmić/cidom 20200917)

Iz stare štampe: Na Buni 1903. godine

 

U časopisu Nada iz 1903. godine objavljene su dvije fotografija i jedna grafika sa Bune iz toga vremena.

Veliki most na Buni sagrađen je vjerovatno u 16. stoljeću kao jedan od prvih većih infrastrukturnih zahvata Osmanlija nakon dolaska na ove prostore. Evlija Čelebija, čuveni putopisac tog doba, most spominje kao Danijel-pašin most. Precizno opisuje njegovih 13 kamenih svodova te predivni lokalitet ušća Bune u Neretvu. Neki most dovode u vezu i s Karađozbegom, najvećim donatorom iz 16. stoljeća, bratom osmanlijskog vezira Rustem-paše Opukovića, ali za to nema konkretnih dokaza.
Most na rijetkim fotografijama koje ga izvorno prikazuju je klasičan kameni osmanski most, kakve su graditelji pod utjecajem mimara Sinana gradili tih desetljeća na raznim stranama carstva. Vitki kameni svodovi stoje na pojačanim stopama, zidani vjerovatno kamenom tenelijom, kakvim je zidan i Stari mostarski most.
Most je bio nezaobilazan za svakog putnika koji se kretao smjerom sjever-jug ispod Mostara, od Bosne prema moru ili zapadnim granicama velike imperije. Zbog svoje gracioznosti, ali prije svega impozantne dužine, brzo je postao poznat i daleko od ovih krajeva.

Ali-paša Rizvanbegović, poznat i kao Stočević, rođen je u Stocu oko 1783. godine. U rodnom mjestu je proveo djetinjstvo i mladost gdje je kasnije, nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, piše ugledni historičar Hivzija Hasandedić. Bio je ogorčeni protivnik pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, čuvenog Zmaja od Bosne, odmah u početku pokreta stao je na čelo "sultanove stranke".

Za zasluge koje je pokazao u ovoj borbi imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine izdvojena iz Bosanskog pašaluka i pretvorena u poseban ejalet. Bio je prvi i posljednji vezir Hercegovačkog pašaluka.
Ali-paša, osim što je bio vješt političar, bio je i čovjek od vizije i razvoja. Čuvena je njegova izreka "Neka se grad gradi il' vinograd sadi... il' nek čekić kuca, il' nek puška puca". Prvi je počeo raditi melioracijske zahvate u Hercegovini, uvodeći kulture riže, maslina, vinograda i duda, odnosno murve. U Blagaju je osnovao i jednu pilanu 1848. godine, a duž cijele Hercegovine ostavio je čitav niz vjerskih, kulturnih, ekonomskih i stambenih zgrada.

Iz cijelog niza džamija izdvaja se baš ova na Buni, sagrađena nekoliko stotina metara od mjesta na kojem je Ali-paša imao svoj ljetnikovac. Kako Hasandedić navodi u svojim radovima, džamija je izgrađena 1848. godine na zemlji porodice Ćemalović. Zemljište je Ćemalovićima, staroj bunskoj porodici, oduzeto jer su stali uz pokret Zmaja od Bosne i bili protiv Ali-paše.

Džamija na Buni malih je dimenzija i smatra se najmanjom i najmlađom džamijom pod kupolom u Hercegovini od svih sagrađenih u osmanskom periodu. Objekt je to osnove 8x7,5 metara, zidan tesanim kamenom i nadsvođen jednom velikom kupolom i tri male iznad ulaza. Uz džamiju je i osmougaona munara visoka blizu 18 metara. Dva prateća objekta datiraju još od vremena prve gradnje džamije.
Džamijsko okruženje je i danas kao u vrijeme Ali-paše, okružena je cijelim nizom kuća za odmor, između kojih se probijate uskim putem da biste došli do same džamije. Mjesto je prekrasno i izuzetno mirno, Buna baš tu svojim vodotokom pravi poluostrvo.
Džamija je više puta rušena i obnavljana, a nije bila pošteđena ni u posljednjem ratu. Lijepo je obnovljena 2008. godine i danas služi potrebama vjernika iz južnih dijelova mostarske opštine.

Fotografije: Kameni most preko rijeke Bune, Džamija na Buni i grafika: Begovina.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Stare slike i dalje pričaju

 

Jedna slika – hiljadu sjećanja: Carina, Srednja ulica

O staroj slici, gore, u prilogu, koju je tada postavio Denijal Behram, vodili smo diskusiju prije skoro sedam godina, i na osnovu sjećanja, pogotovo raje sa Carine, te na osnovu upoređenja, prepoznali smo da se ovdje radi o Srednjoj ulici na Carini.

O detaljima smo pisali na ovom mjestu, u prilogu objavljenom na ovom blogu, 28. marta 2014. godine, a ovdje stavljamo link na kome se mogu pročitati svi detalji:

https://spagosmail.blogspot.com/2014/03/jedna-slika-hiljadu-sjecanja-carina-i.html

Uglavnom, zidovi i kapije, na lijevoj strani stare slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića, na Carini, u Mostaru, što se može vidjeti iz uporedne slike, sa napomenom da je usporedna nova slika napravljena 2014. godine:

Iza sjevernog zida kuće, na kojem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća sa desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas je na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Ovo smo istaknuto zaokružil na duploj slici, sa koje se može napraviti usporedba, kako je to bilo nekad i kako je to sad (2014).

U vezi kuća sa stare slike detaljno objašnjenje nam je dao Semir Kazazić: Kuća sa halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću (stara partizanska porodica). Iza kapije sa halkama bila je jedna mala avlija, pa opet jedna mala kapija, odakle se ulazilo u drugu avliju, iz koje je bio ulaz u kuću. Južnije, odnosno sasvim lijevo na slici, kapija iznad koje se vidi reljef Starog mosta, to je bila kuća koja je srušena u bombardovanju Mostara krajem II svjetskog rata. Nakon rata na mjestu te kuće je ostala ruševina, a kasnije poravnata u igralište, na kojemu su se igrala djeca. U istom tom nizu, od istog bombardovanja srušene su još 3-4 kuće, između odstalih i jedna kuća koja je pripadala familiji Kazazić. Uvidom u dokumentaciju iz WWII, bombardovanje grada Mostara izvršila je američka avijacija 14. januara 1944. godine.

Još tada nam je u oči upao detalj na zidu iznad kapije na kojem se nazire reljef Starog mosta.

Šest i po godina nakon objavljivanja ovog priloga Denijal Behram, se ponovo javio i postavio sliku bakrorez autora Ismeta Kurta, pod nazivom "Vizija izlaza", koja je objavljena u časopisu Mostar broj 171 (82 nova serija) od februara 2004. godine, uz prilog Izeta Handzhic: Putopisi i nekrolozi.

Stari detalj je tako, još davno sačuvan u obliku bakroreza umjetnika i svjedoči jednom davnom vremenu.Nadamo se da će se nekada saznati nešto više i o autoru reljefa na zidu iznad kapije.

Koristimo ovu priliku da se sjetimo onih koji više nisu sa nama: Ismail Braco Čampara, koji je slikom davao svoj doprinos razrješavanju mnogih nepoznanica sa starih slika, kao i Ismet Kurt, koji je svojim umjetničkim nadahnućem u bakru sačuvao jedan pogled od zaborava.

I uzgred, jedno podsjećanje i na autore priloga iz iz 2014. godine: Deni Behram, Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago.

(spagos)

Život u 2022. godini - Ilustracija iz 1962. sa Singolettom

Ilustracija iz 1962. pokazuje ljude koji su izolirani u pojedinačnim vozilima – inspiracija, ili je ovdje već predviđeno "socijalno distanciranje" zbog korone?

Više puta dobili smo zahtjeve u vezi jedne ilustracije, sa prijedlogom, kako će izgledati život 2022. godine. U jednoj vrsti saobraćajne gužve nakon radnog vremena, u žurbi, mnogi ljudi stoje uspravno u vozilu koje je potpuno zatvoreno. Vozilo je takozvana Singoletta.

Riječ je o sljedećoj slici:

Ovu sliku je slikao Walter Molino 1962. godine i nosi naziv: Život 2022. godine

Slika sa Singolettom je zapravo stvarna. Slika u zadbje vrijeme kruži internetom sa drugim popratnim tekstovima, poput predviđanja koronavirusa i slično.

Pojavila se 1962. godine u izdanju talijanskog sedmičnog magazina La Domenica del Corriere (Nedjeljni kurir) i poslužila kao ilustracija članka o Singoleti. To je futuristički prikaz vozila za jednu osobu. (pogledajte cjelokupnu grafiku ovdje)

Singoletta bi, po tadašnjim predviđanjima, trebala biti neka vrsta jednosjeda, vozila koje štedi prostor, s krovom iznad glave, protiv lošeg vremena. Zapravo revolucionarna ideja, kada uzmete u obzir da mnogi u gradskom saobraćaju sjede sami u vozilima i da su automobili sve veći i veći.

Još jedna napomena: Nigdje nema naznaka da bi na ovoj slici trebala biti godina 2022. Slika prikazuje neodređenu moguću budućnost bez određenog vremena.

Vizije budućnosti: Singoletta također podsjeća na Messerschmitt skuter sa kabinom, koji je zapravo realizovan i štedi prostor, ali u kojem pojedinac nije stajao, već je sjedio.

Na kraju, Singoletta izgleda kao mješavina skutera Segway i kabine. Nije nezanimljivo za upotrebu u velikom gradu.

Naš zaključak: Ljudi bi se trebali opustiti, čitati stari dobar SciFi (počevši od Julesa Vernesa), a ne hiperventilirati odmah svima, koji uspiju razmišljati dalje na osnovu naučnih saznanja!

(Tekst je objavljen na web stranici Mimikama.at, Zuerst denken, dann klicken, Prvo razmisliti, onda kliknuti)

(mimikama.at/20200811)

(spagos)