Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u septembru 2016. godine

29.09.2016.

Skrovište graditelja Starog mosta nova turistička destinacija

(tekst koji slijedi napisao je Adnan Demić, a objavljen je na portalu Oslobođenje 29. septembra 2016.)

U strahu od tadašnjih vlasti, mimar Hajrudin je oko 40 dana proveo sakriven u šumi u obližnjem Bijelom Polju, gdje je isklesao korito

Graditelj Starog mosta u Mostaru, čuveni mimar Hajrudin uspješno je obavio zadatak koji mu je 1566. povjerila turska vlast. Spojio je obale Neretve prelijepim lukom, sagradivši s obje strane kule, Taru i Halebiju, vjerovatno i ne sluteći da je Bosni i Hercegovini podario najvredniji kulturni spomenik za sva vremena.

Čekao vijesti

Hajrudin, ipak, po okončanju gradnje nije bio siguran u opstanak mosta, pa je u strahu od pogubljenja kojim mu je prijećeno od sultana pobjegao i skrio se u mjestu Bijelo Polje, deset kilometara sjeverno od Mostara. Tu je sačekao vijest svog sluge da je “ćuprija ostala nauzgor”, a čekajući, pretpostavlja se, za četrdesetak dana koliko je boravio u šumi, u jednoj od stijena isklesao je korito koje je i danas onakvo kakvim ga je ostavio. Upravo kamenica mimara Hajrudina u budućnosti bi mogla postati nova turistička atrakcija ovog kraja i mjesto koje bi nakon posjete Starom mostu mogli posjećivati znatiželjni turisti.

Početak razmišljanja o kamenici kao turističkoj destinaciji datira iz prvih poratnih godina. Na ideju je došao današnji predsjednik Turističkog udruženja Mostar-Sjever Miralem Gluhović. On je u društvu nekolicine starijih mještana od kojih većina danas nije među živima, 1997. do kamenice lovačkom stazom doveo ekipu Televizije Mostar.

- Nedavno smo uz veliki napor, te nesebičnu pomoć Turističke zajednice HNK-a, kao i nekoliko privrednih subjekata, napravili stazu dugačku oko tri kilometra od lokalnog puta koji spaja Mostar i Rujište do skrovišta mimara Hajrudina. Do kamenice se danas može nesmetano doći, uz vjeru da će se u budućnosti do nje moći ići i automobilima za relativno kratko vrijeme, rekao je Gluhović, uz nadu da će prva zvanična turistička posjeta kamenici uslijediti za godinu ili dvije.

- U tom pravcu neophodno je od regionalnog puta do kamenice proširiti putnu komunikaciju do polazne tačke za pješake u dužini od oko kilometar i po. Očekujemo podršku Grada Mostara, kao i turističkih zajednica našeg kantona, dodao je Gluhović.

On je naglasio da je podršku projektu dalo i Ministarstvo turizma HNK-a sa ministrom Ajdinom Teletovićem na čelu.

Adnan Demić

(Oslobođenje)

Objavio/la spagosmail u 14:17, 0 komentar(a), print, #

28.09.2016.

Sitan znamen: Zemaljska banka

Čardagija je bilo ime hana – karavan seraja, koji se nalazio u prostoru između Hanske ulice (danas Šerifa Burića), Srednje i Soldine ulice. Izgorio je do temelja 1898. godine

Na njegovu mjestu izgrađena je 1907. godine lijepa građevina po projektu Josipa Vancaša, koja je postala zgrada Zemaljske banke.

Nakon Prvog svjetskog rata mijenja ime u Srpska banka, a poslije Drugog svjetskog rata imala je više stanara da bi, pred zadnji rat, u njoj bio smješten dio Privredne banke Sarajevo.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 13:13, 0 komentar(a), print, #

28.09.2016.

Obilježavanje 75. godišnjice formiranja Mostarskog partizanskog odreda

U organizaciji Udruženja antifašista i boraca NOR – a u petak, 30. septembra, na Španskom trgu u Mostaru sa početkom u 18 sati biće održan svečani program u okviru obilježavanja 75 godina od formiranja Mostarskog partizanskog bataljona, koji je u toku Drugog svjetskog rata dao nemjerljiv doprinos u borbi protiv fašizma, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon svečanosti održanih na Borcima i Glavatičevu, gdje je Mostarski bataljon formiran i imao svoje prve oružane borbe, antifašisti Mostara žele ovim sjećanjem u Mostaru podsjetiti na slavnu mladost grada i njegovu antifašističku prošlost, ali i poslati poruku sadašnjim generacijama da se snažnije suprotstave i odupru narastajućim fašističkim pojavama u našem društvu danas, saopšteno je iz UABNOR-a Mostar.

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:12, 0 komentar(a), print, #

25.09.2016.

Pozitivna promocija Mostara i BiH u svijetu

Skokovi sa Starog mosta su završeni. Pobjednici su dobili pobjedničke pehare u vidu Starog mosta. Hiljade ljudi okupilo se oko mosta tokom skokova, a sigurno i milioni pored malih ekrana, širom svijeta.Ovako pozitivna i fantastična promocija grada Mostara i čitave Bosne i Hercegovine nije odavno prezentirana u svijetu.

„Red Bull“ je, kao i kod svih sličnih manifestacija u svijetu, u prvom redu prezentirao svoje proizvode, a istovremeno učinio svojevrsnu reklamu i prezentaciju Mostara, Starog mosta i Starog grada, kao svjetske turističke destinacije.

Sa ovog mjesta mogu se uputiti samo riječi zahvalnosti za učinjeno, uz nadu da su i naležni shvatili o čemu se radi.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 12:04, 0 komentar(a), print, #

21.09.2016.

Sitan znamen: Ploča s oznakom careve ulice

U Muzeju Hercegovine u Mostaru ostala je sačuvana ulična ploča s oznakom ulice Franje Josipa.

To je bila današnja ulica Mostarskog bataljona.

Ploča je ispisana na tri pisma – latinicom, ćirilicom i arabicom.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:32, 1 komentar(a), print, #

19.09.2016.

Skakačice sa Starog mosta u Mostaru

(Tekst pod naslovom "Sedam skakačica sa Starog mosta u Mostaru", koji slijedi, objavljen je na blogu memorylimit.blogger.ba 17. marta 2013. godine)

Na ovogodišnjm takmičenju Red Bull Cliff Diving, pored muškaraca sa Starog mosta će skakati i najbolje svjetske skakačice. Tekst koji donosimo u nastavku pokazuje da su hrabre Mostarke skakale sa Starog mosta mnogo ranije.

Sedam skakačica sa Starog mosta u Mostaru

I dame su nakada letjele sa Starog Mosta u Mostaru

U nekoliko oskudnih tekstova stoji da je do sada, kroz istoriju, sa Starog Mosta u Mostaru skočilo svega sedam žena, a novode se imena samo njih, četiri - pet. Pokušaćemo odgonetnuti koje su to odvažne dame bile, pogotovu, što dolaze mlađe, nove sange. Lani se na skok odlučila Konjičanka Dajana Dangubić. A bilo ih je čini se još nekoliko, tako da broj sedam više ne važi.

Svako vrijeme i svaka generacija u Mostaru iznjedrili su po nekoliko vrhunskih skakača. Najcjenjeniji i najčuveniji je, nesumnjivo, Emir Balić, trinaest puta pobjednik u skoku na glavu sa Starog mosta. Interesantno je da je bilo i odvažnih djevojaka koje su skakale sa Starog mosta od kojih su najpoznatije Seka Vasković, Sabina Vasić, Zijada Demirović Humo i Paulina Šešeljević. 

Paulina Popovac, Mostarka koja je svojevremeno skakala sa Starog Mosta kao jedna od rijetkih žena, skakačica, gostovala je u programu Al Jazeere. Posljednjih godina Popovac se nalazi u žiriju za ocjenjivanje skokova.

Sa Starog mosta u Mostaru skaču se dvije osnovne discipline i to na noge i glavu.Specifični uslovi kao što su; visina skakaonice, brzina i dubina rijeke, podvodnim stijene, grebeni, ili pežine, kako ih u Mostaru zovu, stvorili su i odgovarajuće stilove pojedinih skokova. Najpoznatiji stil skoka na glavu je "lasta", zatim "prevoj" i "avion", a na noge se skače "polulet", "let", "ćupica" i najelegantniji stil "štanga".

Skok na glavu, "Lasta", smatra se najprivlačnijim i najcjenjenijim stilom. Prilikom natjecanja stručni ocjenjivački sud, sastavljen od iskusnih skakača, ocjenjuje tri elementa: držanje na mostu pred skok, let i upad u vodu, a na raspolaganju imaju 10 bodova koje dodjeljuju zavisno o kvaliteti, ljepoti i usklađenosti skoka i svih njegovih elemenata.
O hrabrim letačima sa Starog mosta u Neretvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova. Najpoznatiji od njih, "Dječak i most", dobio je nagradu za kameru na Svjetskom festivalu dokumentarnog i TV filma u Londonu 1971. godine.

Skok sa Starog mosta prikazan je u igranim filmovima „Smrt gospodina Goluže», „Hajde da se volimo“, Derviš i smrt“. U filmu Hajde da se volimo III,  Lepa Brana skače sa Starog Mosta, a u umjesto nje skok izvodi Jadranko Fink.

Skok sa Starog mosta je velik i neustrašiv čin, jednako velik i priznat uspjeh za sve dječake, djevojke i mladiće, koji se odluče na tako opasan i hrabar pothvat.

Bilo je i odvaznih djevojaka koje su skakale sa Starog mosta. Ostale su upamćene Seka Vaskovic, Zijada Demirovic Humo i Paulina Šešeljević.

Na 446. skokovima, 2012. godine, u revijalnom dijelu, sa Sarog Mosta je skočila Dajana Dangubić, Konjičanka, koja se današnjim skokom pridružila tek nekolicini žena koje su skakale u historiji takmičenja skokova. Dajana Dangubić je skokom na noge možda ulila hrabrost drugim ženama da se odvaže i skoče 25 metara sa mosta do hladne Neretve.

Izvodi iz diskusija na facebooku i na formumima:

- Ovo je Jeanne d'Arc...na gornjoj slici...

- Prije dvije godine je skocila djevojka po imenu Lili radila je kod Safeta...

- Kako se niko nemože sjetit rahmetli Miske, kad je skočila sa Starog mosta, čisto za raju .To je bilo otprilike 94- 95. Skocila je kao što sam napisala, čisto za raju... Nek joj je rahmet duši .

- Skakala je i djevojka pod nadimkom Čakara, skakala je čak i na glavu, i to za lovu , sa Zeljkama….prenosim onako kako je tamo napisano...

U intervjuu sa Sabinom Vasić za Dnevni list 2010. godine spomenuto je sedam skakačica.446. skokovi su bili 2012. a na njima je u revijalnom dijelu skakala Dajana Dangubić. Zatim se kaže da je skakala Lili, što je radila kod Safeta, te da je skakala prije dvije godine, a to bi bilo 2011.godine, zatim Miska, te Čakara. Znači nije ih više sedam, kako se to tvrdilo u ranijim tekstovima. Moguće čak i jedanaest...

Važno bi bilo zabilježiti tačna imena ovih odvažnih žena, djevojaka,da ostanu za istoriju....Naprimjer, rahmetli Miska...ili ova mala Lili...kako su se tačno zvale...jer njihovu hrabrost i odvažnost treba poštovati...i zabilježiti, da ostane vječno zapisano...


Dopuna 20. septembra 2016. (Dijana Kaniza Kajtaz):

...jedna od skakačica sa Statog mosta, a nije zapisana je Sabina Kazazic iz Donje Mahale. I nju treba uvrstiti u hrabre žene Mostara. Čakara /Paula je zadnji put skakala sa gipsom na nozi jer je dobila prelom noge kad je skakala. Mislim da je i njena sestra Nada iz Bjelušina skočila jednom...

(spagos) 

Objavio/la spagosmail u 13:10, 0 komentar(a), print, #

15.09.2016.

Nije bilo nimalo romantično

Postoje dvije fotografije, koje su postale ikone Drugog svjetskog rata.

Na jednoj, ruski vojnik po imenu Jewgenij Chaladej, na vrh Reichstaga u Berlinu, 2. maja 1945. godine postavlja zastavu Sovjetskog saveza. Druga potiče od američkog fotoreportera Alfreda Eisenstaedta, a snimljena je 14. septembra 1945. godine u New Yorku. Na Times Squeru ljudi su slavili kapitilaciju Japana i kraj rata na Pacifiku. U slavljeničkoj euforiji jedan mornar je zagrlio jednu medicinsku sestru i poljubio je na sred ulice. Do danas nije tačno razjašnjeno ko su bile osobe sa slike, koja je kratko nakon što je snimljena objavljena preko čitave stranice časopisa Life.

Ukupno jedanast muškaraca i tri žene su se javilli sa tvrdnjom da su baš oni osobe sa slike.

Jedna od žena bila je Greta Friedman, rođena 1924. godine, porijeklom iz Beča, koja je pravovremeno izbjegla od holokausta, dok su njeni roditelji ubijeni od strane nacista. Greta je stigla u SAD 1939, a u septembru 1945. godine radila je kao medicinska sestra na Manhattanu u jednoj zubnoj oridinaciji. Zbog toga je nosila bijelu uniformu.

„To je tačno moja figura, i ono što sam imala na sebi, a posebno je to moja frizura, kakvu sam nosila toga vremena” kazala je jednom o ovoj fotografiji, tvrdeći da je ona medicinska sestra sa fotografije.

Ostalo je upitno, da li fotos stvarno prikazuje trenutak radosti. Prema današnjim mjerilima, to bi se prije moglo okarakterisati kao seksualna prinuda, ako jedan nepoznati muškarac na ulici ovako uhvati jednu ženu i poljubi je.

„To nije bilo nimalo romantično”, kazala je Grata Friedman o ovom prinudnom poljupcu.

Prije sedmicu dana, Greta Friedman, medicinska sestra sa Times Squera iz 1945. godine je preminula je u 92. godinei života.

(izvor:sdz)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 12:58, 0 komentar(a), print, #

14.09.2016.

Sitan znamen: Hronogram o gradnji mosta

Prema dostupnim podacima, 1557. godine je počela gradnja mosta preko Neretve i trajala je devet godina.

Most predstavlja remek-djelo neimara Sinan Kodže (a ne Hajrudina – koji je možda bio nadzornik ili izvođač projekta, ali ne i graditelj).

Tek izgradnjom dvije kamene kule na suprotnim obalama Neretve, graditelju je uspjelo izgraditi Stari most. Inače su prethodni pokušaji pali u vodu, jer nije bilo protivteže u fundamentima mosta.

Na kamenoj ploči mosta – hronogramu o gradnji, ispisana je godina završetka izgradnje – 944. godine ako se računa po Muhamedu ili 1566. godine po Hristu.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 12:53, 0 komentar(a), print, #

12.09.2016.

Značenječe riječi: Bajram Šerif Mubarek Olsun

Bajram Šerif Mubarek Olsun, tradicionalna je rečenica kojom se čestita najveći muslimanski praznik bajram.

Da li znate šta znači?

Riječ Šerif, koja je arapskog porijekla, na turskom znači čestit. Riječ Bajram je perzijskog porijekla, a na turskom znači praznik. Riječ Mubarek na turskom znači blagoslovljen, a inače arapskog porijekla. Olsun na turskom znači ‘neka bude’.
To znači da čestitka: Bajram Šerif Mubarek Olsun zapravo znači: “Neka ti je blagoslovljen čestit praznik“.
Kada odgovorite “Allah razi olsun”, znači da ste rekli „neka Allah bude zadovoljan tobom“.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

(Novi Horizonti/Hayat.ba)

Objavio/la spagosmail u 16:54, 0 komentar(a), print, #

12.09.2016.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Objavio/la spagosmail u 12:30, 0 komentar(a), print, #

07.09.2016.

Sitan znamen: Česma pod košćelom

Čuveni mostarski dobrotvor Ibrahim-efendija Roznamedžija je između 1620. i 1637. godine podigao u Mostaru džamiju, a pored džamije medresu (vjersku školu), u čijoj je avliji podigao i šadrvan, te proširujući već postojeći vodovod s Djevojačke vode doveo vodu.

Premda mnogobrojni izvori navode da je Roznamedžija doveo vodu u svoju džamiju iz Radobolje (glinene i drvene cijevi su išle preko Starog mosta), uzimajući prirodan pad vode koja je tako stvarala pritisak. to nije bilo moguće izvesti iz jednostavnog razloga što je nadmorska visina Roznamedžijine džamije (59,90 m nad morem) viša od vrha Starog mosta (57,60 m).

Da bi do ove česme bila dovedena voda, moralo se spojiti na glavni vod Glavnom ulicom, pa je u tu namjenu prokopan Haljevečev sokak (danas Huse Maslića ulica), koji je prolazio kroz harem Husein Hodžine džamije do Glavne ulice. Vremenom je kod česme izrasla košćela pa je i česma dobila naziv „pod košćelom“. Tako je i danas zovu premda stare košćele više nema. Česma je vremenom mijenjala kamenu ornamentiku, ali je i danas u upotrebi.

Priredili: Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:39, 0 komentar(a), print, #

06.09.2016.

Hadžibegova kula kod Hutova – Gdje se tačno nalazi?

Nakon prethodnog priloga o Hadžibegovoj kuli javilo mi se dosta zainteresiranih sa pitanjem, a gdje se tačno nalazi Hadžibegova kula, pogotovo što sam naznačio da se nalazi uz put Svitava – Neum. Napisao sam tako jer sam tako pronašao u tekstu koji je unutar priloga, a moglo se napisati da se kula nalazi i pored puta Stolac – Neum.

Uglavnom, ako se ide putem Mostar – granični prelaz Doljani, nakon Čapljine, Klepaca i Višića, na putu je jasno obilježeno skretanje lijevo za Svitavu i Hutovo Blato. Odatle put dalje vodi ka mjestu Hutovo. Slično je iz drugog pravca. Od Mostara preko Gubavice i Domanovića do Stoca, a prije Stoca se nalazi skretanje za Neum. Tim putem se ponovo dolazi do mjesta Hutovo.

Hadžibegova kula se u oba slučaja nalazi pored puta od Hutova do Neuma, iznad mjesta Hutovo, nakon druge serpentine.

Potegao sam za danas sveznajućim Googlom, i uključio Google-map, sa jasnim pegledom stanja na terenu. Kad se slika malo približi, jasno je vidljiva zidina oko kule i kao sama kula. U prilogu je položaj kule prikazan na četiri slike.

Pa kome nije daleko, ili kome kvalitet puta nije baš toliko bitan...

Inače ovu dionicu vrlo rado u zadnje vrijeme pohode biciklisti. Pogotovo trasom nekadašnje uskotračne Ćirine pruge, od Čapljine do Dubrovnika, ili do Trebinja. U Hutovu je nekada bila željeznička stanica u kojoj bi vozovi «odmrali» nakon napornog uspona. A od Hutova do Neuma nije daleko.

I što je najbitnije. Ne teba pasoš, jer se ide teritorijom BiH.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 09:17, 0 komentar(a), print, #

05.09.2016.

Nepoznata BiH – Hadžibegova kula na putu Svitava - Neum

Malo je ljudi prolazilo ovim putem, a još manje ih zna da ova kula uopšte postoji.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu caportal.info, 6. januara 2013. godine, autor hum.ba)

Priča o Hutovskom gradu

Na uskoj cesti iz Stoca prema Neumu, u blizini Hutova, podno planine Žabe. smjestilo se moćno kameno zdanje staroga Hutovskoga grada. Na autokartama najčešće se naziva Hadžibegov grad, u spomen Hadžibega Rizvanbegovića, njegova zadnjega gospodara. Grad se nalazi na vrhu prijelaza, kojim su prolazile karavane soli iz Stona prema unutrašnjosti.

Stari Hutovski grad sazidan u obliku nepravilna višekuta, s tvrdim i visokim zidinama, te s kulama na svakom uglu. U sredini je velika kružna kula. s prizemljem i dva kata. čvrsto ozidana i dobro utvrđena. Zanimljivo je da se gotovo pod svakom kulom nalazi malena podzemna prostorija s prozorčićem. U nju jedva stane čovjek u uspravnu položaju.Najvjerojatnije se radi o zatvorskim samicama, u kojima su čamili nesretni kažnjenici.

Hutovski grad nije arheološki istraživan. Pretpostavlja se da je na njegovu mjestu mogla biti kakva rimska stražarnica za nadzor ceste kroz Hutovo, a kasnije u srednjem vijeku kakva manja kula. Središtem tvrđave dominira kružna kamena kula, vrlo slična Kuli Norinskoj blizu Metkovića.

Tradicija nejzinu gradnju veže za Mlečane. Kada su Hutovski grad zauzeli Turci, dodatno su ga utvrdili i smjestili u njega vojnu posadu od 70 vojnika i tri topa. Zadnji gospodar Hutova, tada u sklopu Hutovske kapetanije, bio je Hadžibeg Rizvanbegović, brat Ali-age Rizvanbegovića. On je, ratujući protiv brata poginuo 1832., kada je ukinuta Hutovska kapetanija.

Pod ruševinama Hadžibegove kule nalaze se ostaci begova ribnjaka, gdje je držao ribu ulovljenu u Popovu polju. Riječ je o sitnoj ribi zvanoj gaovica, koja je vrlo ukusna. Grad je stajao nauzgor do Hercegovačkoga ustanka 1875., kada su ga ustanici dobro oštetili i zapalili.

Hutovski grad i danas impresionira svojim dobro utvrđenim zidinama i kulama. U samom gradu vrlo je prostrana zaravan. idealna za pozornicu pod vedrim nebom. U više navrata Društvo prijatelja starina Hutovo priredilo je nastupe folklornih skupina u Hutovskome gradu. Nažalost, iako je predložen za upis u nacionalne spomenike BiH, grad je danas prilično zapušten i neiskorišten.

Hadžibeg Rizvanbegović nije ostao u lijepoj uspomeni žitelja donje Hercegovine. Putopisac Martin Đurđević napisao je 1910. da je Hadžibeg osuđenike nabijao na kolac, vezao za repove konja i držao u ledenim samicama do smrti. Kažu da je u Popovu polju dugo vremena svaka kuća imala dvoja vrata: jedna na koja se ulazi, a druga kroz koja je ženska mladež trebala bježati kad u kuću ulazi Hadžibeg.

(hum.ba)

Hutovski grad (Hadžibegov grad u Hutovu je navcionalni spomenik BiH

(Hadžibegov grad u Hutovu Blatu je upisan u listu nacionalnih spomenika BiH)

Istorijsko područje – Hutovski grad (Hadžibegov grad) u Hutovu, opština Neum,proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se sastoji iz tvrđave i pokretnih nalaza – tri ploče smještene u lapidariju Zavičajne kuće u Hutovu.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 448, 449 i 450 (stari premjer) z.k. uložak broj 237, posjedovni list broj 13/07, k.o. Hutovo, opština Neum, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene u skladu sa  Aneksom 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).

Više podataka o Hadžibegovom gradu na stranici Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH:

http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2417

(spagos)

(tekst koji slijedi objavljen je na blogu zecevic.blogspot.com, autor je Alen Zecevic)

Zvjezdoznanstvo Hadži-bega Rizvanbegovića

autor: Alen Zečević     

     U narodu postoji jedno pravilo kojim su udešene sudbine mnogih ovdašnjih ljudi, a koje govori da su u njegovom sjećanju, u svim vremenima, mjesto zavrijedili podjednako i ljudi herojskih podviga i kukavice, i dobri i loši insani, i mudraci i najčudniji čudaci. Uz nečije ime do danas se očuvala uspomena ovjenčana slavom, dok se imena nekih ljudi rijetko ili nikako ne uzimaju u usta! Među ove posljednje stao je čovjek čijem se liku i djelu već više od dva stoljeća sudi prema narodnim predanjima i svjedočanstvima koja mu pripisuju čudesna djela i nadnaravne moći. Još i danas, kad vas put nanese kroz krševitu Hercegovinu, od starijih ljudi možete čuti pripovijesti o Hadži-begu i njegovom tajanstvenom gradu u Hutovu.
     Hadži-Mehmed-beg, kako mu je bilo pravo ime, poznat i kao Hadži-beg ili Hadžun, rođen je u Stocu 1768. godine, u uglednoj kapetanskoj porodici Rizvanbegovića. Njegov otac Zulfikar  bio je oženjen Melećhanom Babić iz Sarajeva s kojom je dobio dva sina, Mustaj-bega i Mehmed-bega, kasnije prozvanog Hadži-bega. Sa suprugom iz drugog braka Zulfikar kapetan imao je još trojicu sinova: Omer-bega, Ali-agu (znamenitog Ali-pašu Stočevića) i Halil-agu.

      Još u ranoj mladosti prkos i naprasita Mehmedova ćud prerasli su u nepokornost, što bijaše glavnim razlogom da ga otac udalji od sebe i stolačke kapetanije. Razmirices glavom kuće odvele su ga u Siriju, gdje je nekoliko godina proveo u sviti vezira Džezzâr-Ahmed-paše. Ovaj namjesnik bio je, kako kažu, porijeklom Hercegovac, rođen u Fatnici kod Bileće, ali to nikome nije govorio. Obraćajući se veziru molbom da ga primi u svoju službu, Mehmed ga je uvjeravao da dolazi iz Stoca i da je potomak glasovitih Rizvanbegovića, na što je Ahmed-paša ostao nepovjerljiv. Kako bi se uvjerio u te tvrdnje, vezir odluči da stavi mladića na kušnju pa ga priupita: "Koliko u Stocu ima ćuprija?" i "postoji li još nekakvo veliko stablo šuplje višnje u Njivicama?". A kad je Mehmed udovoljio želji svijetloga vezira i podastrijevši mu odgovore koji  su potvrdili da je mladić pred njim uistinu njegov zemljak, ovaj ga bez oklijevanja primi u društvo svojih najodabranijih ljudi. Nije dugo čekao na priliku za dokazivanje. Ahmed-paša izdao je naređenje istaknutim pojedincima, među njima i Hadži-begu, da izrade plan opravke tvrđave Aće. A kad je vezir  pogled spustio na Hadži-begove listine, istog trena odbaci prijedloge ostalih svojih sluga i pozva ga u svoje odaje. Priželjkujući nagradu i odlikovanje za svoj plan, Hadži-beg stupi pred vezira ljubeći mu skute, ali mu on priredi neugodnosti i veliki  ukor:"Hadži-beže! moj plan i tvoj plan tako su jednaki, da se među njima ni malo razlike vidjeti ne može, dakle su i naše misli tako jednake. Ali ti nijesi više za moje službe, nego s te stope pođi kud hoćeš. Ako čujem za te, da si gdje blizu mene, znaj dobro, izgubićeš glavu!" Tim riječima ispraćen je na put za Carigrad, koji je, nakon skoro tri ljeta provedena u rasipništvu, između 1797. i 1798. godine odlučio napustiti, vratiti se svome ocu i tražiti oprost.

 Kula Hadži-bega Rizvanbegovića

      Smatrajući da bi poslije njegove smrti moglo doći do kakve zavade među sinovimau pitanjima nasljednika na čelu stolačke kapetanije, Zulfikar-kapetan 1802. godine napusti svoj položaj i podijeli kapetaniju na dva nejednaka dijela. Za kapetana u Stocu dođe Mustaj-beg, a Hadži-begu pripade Hutovo sa okolnim selima. U Hutovu, sred grada, odranije se nalazila visoka ukrug sazidana derbend-kula, s čije tavanice je Hadži-beg pogledom premjerao golet i pustoš svojih posjeda. Upravo tu započeo je novi život. Ženio se dvaput. Prvi put Šoge Šagovnovića kćerkom iz Oraha, velezarobljenicom što mu pade u ruke za vrijeme borbi sa crnogorskim četama, s kojom izrodi dvojicu sinova, Mustaj-bega i Derviš-agu. Drugi put za hanumu dovede neko djevojče od Harmande iz Travnika, s kojom dobi sinove Smail-bega i Aćif-bega.

       Pod Hadži-begovom vlašću, koja se prostirala na području Zažablja, nalazila su se sela Hutovo, Gornje i Donje Hrasno, Carići, Mošovići, Klet i Gradac. Kosta Hörman o njemu ovako kazuje: "Hadži-beg Rizvanbegović je bio silan za svoga doba, putnicima i susjedima, biva vladao se po sebi kao feudalna gospoda u srednjem vijeku, a njegov je grad bio kao zamak kakvog viteza za doba Maksimilijana I, gdje je svaki vitez htio da bude carem ili samostalnim gospodarem u svome kraju. Takav ti je bio početkom 18. stoljeća i Hadži-beg na Hutovu kod Popovog polja. Bio je, po nekima, haračlija, o kome se s neke ruke može kazati da je pošljednji vitez, biva junak, koji je vladao po običajima srednjeg vijeka, te vladao topuzom i sabljom u  svoj toj okolici". Priča se da je Hadži-beg unutar zidina svoga utvrđenja u pritvor stavljao svoje neprijatelje, tamo ih, navodno, mučio u velikim patnjama i tijela im bacao u ponore hutovske. Pripovjedao je tako narod hercegovački o njemu sve i svašta: da je bio tlačitelj seljaka i trgovaca, vlastodržac surove naravi i okrutnih postupaka; ali to će, ipak, prije biti priče zlih namjera i ogovaranje bez mjere jer se, naprotiv, s druge strane čuju glasovi koji kazuju o Hadži-begu kao čovjeku plemenitih osjećanja i zaštiniku pravde. Osim toga, zna se da otimanje zemlje od seljaka Hadži-begu bijaše strano, čime je pridobio njihovo povjerenje i poštovanje. Po dobru ga pamte posebno katolici iz Hrasna, što su uz njega stajali na bojnim poljima i bili mu oslonac cijeloga života. Govorilo se da i to da je Hadži-beg imao novca kojem ni sam nije znao broja, da je sva njegova imovina, i ona poštenjem i ona kradom stečena, došla   u posjed njegovih sinova. A zna se da je do ruku njegovih naseljednika došlo samo ono što je Hadži-begu pripalo poslije smrti njegova oca, nešto predmeta i uspomena iz porodične kuće, a novcu nije bilo ni traga. 

Pogled na utvrđeni grad Hadži-begov

         No, ličnost Hadži-bega ništa ne čini tako intrigantnom kao što to čine glasine da je posjedovao nadnaravni dar kojim je izvodio čudesa strana ljudskom razumu. Vele, još kao mladić držao se knjige i zanimao se zvjezdarstvom, jer bijaše mu želja da tumačeći položaje nebeskih tjelesa pogleda u buduća vremena. U tome mu nije bilo ravna nadaleko. Koja im je svrha bila, ne zna se, ali osam kamenih ploča na kojima su uklesani natpisi lijepih Božijih  imena, govore da je Hadži-beg bio mistik i da su ti natpisi tilsum (nadnaravne moći) protiv zmija i prirodnih nepogoda. Ima li istine u tome? Možda. Ljudi kazuju da u hutovskoj tvrđavi već stoljećima niko nije vidio zmije, iako ih svud okolo ima mnogo. Pamti se jedno ljeto i mjesec juni kad se Hadži-beg noću osamio na vrhu najvisočije kule svoga grada i naredio da mu niko ne čini nikakve smetnje. Uz sebe je imao hartiju na kojoj su bili oslikani mistični simboli čije značenje je poznavao samo on. U jednoj  od svojih vizija predvidio je bitku što se vodi nedaleko od Hutova i sutradan poslao svog glasnika u Dubrovnik da o tome obavijesti zapovjednika dubrovačkog, generala Mormanta. I zaista, bitka se zametnula tačno onog dana koji je Hadži-beg predvidio. No, ako je to vidovnjaštvo čudesno, šta tek reći za Hadži-begovo predskazanje vlastite smrti. Boraveći u kuli, gdje noćima nije pronalazio san, neprekidno je čitao svoje knjige. Na koncu je, navodno, svima objavio dan i sat u kojem će umrijeti, i dao izričitu naredbu da sve bude spremno. Umro je, kažu, "tačno na vrijeme", bez ikakvih naznaka i tragova vanjskih utjecaja. No, o koncu njegova života postoje još dvije verzije, i obje pominju Hadži-begova brata Ali-agu. Prema jednoj to se, biva, desilo u noći kad je Ali-aga Stočević opsjedao kuću Mahmutćehajića u Stocu, u kojoj je baš tada konačio Hadži-beg. U napadu njegovih ljudi puščana  zrna  Hadži-begu  nanesoše  smrtne  rane  i  on istog  časa  ispusti  dušu.  Druga, pak, kazuje da je Hadži-bega smrt snašla dok se ranjen pokušavao sakriti u odžak svog konaka. Tamo ga je, vele, iz kubure ubio njegov sluga potkupljen krvavim novcem Ali-aginim.

       Bilo kako bilo, tijelo Hadži-begovo pokopano je u velikom haremu u Stocu, godine 1832.  Sa njim su, čini se, tog dana pokopane i tajne ruina njegova grada, među kojima i danas, kažu rijetki posjetioci, vladaju neobjašnjive i snažne sile. Da li su to bačene Hadži-begove čini zaštitnice hutovske tvrđave ili samo varka ljudske mašte, nerješiva je misterija što će nad Hutovom lebdjeti dok je ovoga svijeta i ljudi u njemu!
_______________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 158, 9. oktobar 2015.

Objavio/la spagosmail u 12:44, 0 komentar(a), print, #

04.09.2016.

Lagano umire…

By Pablo Neruda

Lagano umire onaj koji ne putuje,

onaj koji ne čita,

onaj koji ne sluša muziku,

onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,

postavljajući svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne mjenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje obući u novu boju,

onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mjenja svoj život

kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

i koji ne ide za svojim snovima;

onaj koji neće sebi dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…….
Živi danas, učini danas, rizikuj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srećan!

Langsam stribt

Langsam stirbt,
wer die Leidenschaft vermeidet,
wer Schwarz dem Weiß und das Tüpfelchen auf dem „i„ bevorzugt,
anstatt einer Vielfalt von Emotionen,
eben solche die die Augen glänzen lassen,
solche die ein Gähnen in ein Lächeln verwandeln,
solche die das Herz
in Gegenwart eines Fehlers und Gefühlen hoch schlagen lassen.
Langsam stirbt,
wer den Tisch nicht umstülpt,
wenn er sich unglücklich auf seiner Arbeit fühlt,
wer um einen Traum zu verfolgen
die Sicherheit für Unsicherheit nicht riskiert,
wer sich nicht einmal in seinem Leben die Freiheit nimmt,
sich vernünftigen Ratschlägen zu entziehen.
Langsam stirbt,
wer nicht reist,
wer nicht liest,
wer keine Musik hört,
wer nicht das Edle in sich selbst findet.
Langsam stirbt,
wer die Liebe zu sich selbst zerstört;
wer sich nicht helfen lässt.
Langsam stirbt,
wer die Tage damit verbringt,
über sein Unglück
oder über den ununterbrochenen Regen zu klagen.
Langsam stirbt,
wer ein Projekt abschreibt, bevor er es beginnt;
wer keine Fragen stellt zu Argumenten, die er nicht kennt;
wer nicht antwortet, wenn man ihn nach etwas fragt, das er weiß.
Vermeiden wir den Tod in kleinen Raten,
in dem wir uns immer erinnern,
dass leben eine viel größere Anstrengung bedarf,
als nur die einfache Tatsache zu atmen.
Nur die unauslöschliche Geduld
wird zu einer wunderbaren Glückseligkeit führen.

(Pablo Neruda)

Slowly dies

Slowly dies he who becomes a slave to habit, repeating every day the same routines , who doesn’t change brands, who doesn’t risk to wearing a new color, and doesn’t speak to who he doesn’t know.

Slowly dies he who makes television his guru.
    

Slowly dies he who shuns passion, who prefers black and white and dotting their I’s to a whirlpool of emotions, precisely those that recover the gleam of the eyes, the smiles from yawns , and the hearts from the stumbles and feelings.

Slowly dies he who doesn’t turn away from the desk when unhappy at work, who doesn’t risk certainty for uncertainty to go after a dream, who is not allowed, at least once in life, to flee from sensible advice.

Slowly dies he who doesn’t travel, who doesn’t read, who doesn’t listen to music, who doesn’t find grace within himself.

Slowly dies he who destroys his self-love, who doesn’t let others help him.

Slowly dies he who spends his days complaining about his bad luck or the incessant rain.

Slowly dies he who abandoned a project before starting it, not asking a about things he does not know or not responding when asked about something he does know.

Let's avoid death in soft quotas, remembering always that being alive requires a much greater effort than simply breathing.

Only a burning patience will let us conquer a splendid happiness.

Muere Lentamente

MUERE LENTAMENTE (Spanish, the one running around online)

Muere lentamente quien se transforma en esclavo del hábito, repitiendo todos los días los mismos trayectos, quien no cambia de marca, no arriesga vestir un color nuevo y no le habla a quien no conoce.

Muere lentamente quien hace de la televisión su gurú.

Muere lentamente quien evita una pasión, quien prefiere el negro sobre blanco y los puntos sobre las “íes” a un remolino de emociones, justamente las que rescatan el brillo de los ojos, sonrisas de los bostezos, corazones a los tropiezos y sentimientos.

Muere lentamente quien no voltea la mesa cuando está infeliz en el trabajo, quien no arriesga lo cierto por lo incierto para ir detrás de un sueño, quien no se permite por lo menos una vez en la vida, huir de los consejos sensatos.

Muere lentamente quien no viaja, quien no lee, quien no oye música, quien no encuentra gracia en sí mismo.

Muere lentamente quien destruye su amor propio, quien no se deja ayudar.

Muere lentamente, quien pasa los días quejándose de su mala suerte o de la lluvia incesante.

Muere lentamente, quien abandonando un proyecto antes de iniciarlo, no preguntando de un asunto que desconoce o no respondiendo cuando le indagan sobre algo que sabe.

Evitemos la muerte en suaves cuotas, recordando siempre que estar vivo exige un esfuerzo mucho mayor que el simple hecho de respirar.

Solamente la ardiente paciencia hará que conquistemos una espléndida felicidad.

Objavio/la spagosmail u 10:29, 0 komentar(a), print, #

03.09.2016.

Nova knjiga na stranici CIDOM: “Mostar očima stranih putopisca prije stoljeća” autora Čampara, Špago, Vrančić

E-knjiga „Mostar očima stranih putopisaca prije stoljeća“ autora Ismaila Brace Čampare, Smaila Špage i Tibora Vrančića postavljena je na stranici CIDOM.

Knjiga se sastoji od priloga iz serijala o putopiscima Mostara, a koji je svake srijede izlazio na portalu www.novasloboda.ba tokom 2016. godine. Obzirom da su priloge pročitali brojni ljubitelji istorije Mostara (u prosjeku je pojedini prilog pročitalo 1 000 čitalaca), odlučili smo ih sve smjestiti na jedno mjesto i uobličiti u jednu knjigu u elektronskom izdanju, tako da i oni koji nisu imali priliku pročitati ih, sada to mogu učiniti. Knjiga s prilozima je u stvari pokušaj da se predstavi naš grad onako kako su ga doživljavali brojni strani posjetitelji. Izabrali smo vam najzanimljivije dijelove iz njihovih opsežnih tekstova, koji će vam dočarati onovremene običaje, ljude, kako je izgledao grad prije sto i više godina. Prostora, a ni vremena nema za predstavljanje svih detalja, no, one koje to zanima upućujemo gdje se to može pročitati. Cjelovite knjige u kojima su sadržani i izvadci koje donosimo se mogu pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org Knjige su originali i napisane su na jeziku određenog putopisca.

Link za knjigu:

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/09/Mostar-o%C4%8Dima-stranih-putopisaca-knjiga.pdf

Iz uvodnog izlaganja:

“Oduvijek je Bosna privlačila brojne putnike-putopisce svojom ljepotom, a Hercegovina svojom krševitošću. Hrlili su iz svih krajeva Europe, oduševljavali se dašku Orijenta, onom tajnovitošću koju ne mogaše iskusiti u svojim domicilnim zemljama, miješanju slavenskog i turskog, svim ljepotama arhitekture, prirode, drukčijoj gastronomiji, nošnjama i običajima. I premda ih nije uvijek dočekivala ljepota i blistavost, i premda su se nagutali prašine putujući, na uzglavljima svojih postelja zgnječili brojne škorpione, trijebili s odjeće sveprisutnu gamad, tjerali komarce i popadače, susretali se sa zatucanim vjerovanjima, pa ponekad i s otvorenim animnozitetom prema strancima, ipak su se iznova vraćali, stalno prepopručivali prijateljima posjet ovim krajevima i oduševljeno prenosili u knjige svoje dojmove. Konačno, lijepih krajolika, prekrasnih mostova i impozantnih građevina, mogli su pronaći i u zemljama otkud su poticali. No, razliku su činili – ljudi. Ovdje su se prvi put susretali s iskonskom dobrodošlicom, prostodušnošću i otvorenom gostoljubivošću koji su već tada nestajali iz njihovih društava. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže protutnjati nekom destinacijom, pokupovati pokoji jeftini made in China suvenir, donijeti doma brdo digitalnih fotografija koje nikad više neće ni pogledati ili postaviti pokoji selfie na facebook ili tweeter. Onovremenom putniku nije bilo dovoljno samo nijemo posjetiti neko mjesto, usput prigristi nešto na brzinu i nastaviti dalje. On se interesirao za način života ljudi, on je razgovarao s njima, ulazio im u domove, zanimala ga je povijest zemlje u koju je došao, njihova kuhinja i običaji, on je zamjećivao svaku malenu stijenu obraslu mahovinom, raspukli šipak, granu smokve koja je virila ponad nekog duvara, zelenu boju Neretve, obične ljude. Slikao je likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih stavio u knjigu ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koji je zapadni svijet gajio prema ovoj zemlji.

Mnogi od tih putopisaca su bili prekaljeni putnici po zemljama širom globusa. Svjesni su bili svih raznolikosti koje nam je Bog podario, svjesni raznih jezika, vjera, raznih ljudi i običaja. No kod nas ih je privlačilo što se sve to ne krije, što se vjera, koja je drukčija od njihove, ne obavlja u zatvorenim, tajnim krugovima, nego je ona izložena na ulici, vidljiva svakome koga zanima. Općenito gledano, Bosnu i Hercegovinu su doživjeli kao stranu kulturu, istočnjačku, egzotičnu i fascinantnu, za razliku od Bliskog istoka gdje im je sve bilo drukčije od onoga što je prosječan Europljanin očekivao.

Moram ovdje napomenuti da ćete naići na mnoge dijelove tekstova koji su isti, slični ili podsjećaju jedni na druge. Dosta putopisaca je jednostavno prepisalo neke dojmove i opise svojih prethodnika, ali se to ne može uzeti za veliko zlo, jer u to doba obaviještenost je bila veoma slaba pa su se koristili rijetki putopisi do kojih se moglo doći.

Pred vama je novi serijal priloga o istoriji Mostara. Pokušat ćemo vam u narednih tridesetak nastavaka predstaviti naš grad kako su ga doživljavali brojni strani posjetitelji. Izabrali smo vam najzanimljivije dijelove iz njihovih opsežnih tekstova, koji će vam dočarati onovremene običaje, ljude, kako je izgledao grad prije sto i više godina. Prostora, a ni vremena nema za predstavljanje svih detalja, no, one koje to zanima upućujemo gdje se to može pročitati.

Najstarije spominjanje Mostara i njegova poznatog mosta kao putopisni žanr, nalazimo u putopisu Francuza A. Poulleta iz daleke 1658. g., dvije godine prije posjeta poznatog Evlije Čelebije. Poullet smatra da je most grandiozniji i ljepši čak i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. U brojnim putopisima se navodi kako je porijeklo mosta rimsko, u ponekima autori dvoje oko porijekla – rimsko ili tursko, dok je tek Robert Michel 1909. g. jasno naznačio da je građen za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.

Iako je većini vas poznato većina istorije našeg grada, preporučujem da prilikom čitanja svakog priloga ne izgubite iz vida godinu u kojem je tekst nastao – bit će vam daleko zanimljivije. No, krenimo na putovanje po prošlosti grada očima stranaca“.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 08:56, 0 komentar(a), print, #

02.09.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Sadržaj i popis knjiga iz serijala

Serijal Mostar u očima stranih putpisaca objavljivali smo na ovom mjestu prethodnih mjeseci.

Ovom prilikom za podsjećanje čitaocima, donosimo popis svih dvadeset i devet objavljenih naslova, koji se mogu pronaći na stranicama portala Nova Sloboda, kao i na web stranici Centra za informacije i dokumentaciju Mostar, CIDOM.

Ovdje ćemo navesti naslove objavljenih putopisa koji se odnose  na grad Mostar, a cjelokupne knjige, sa tekstovima koje navodimo, kako smo to pisali i tokom objavljivanja serijala u svakom pojedinačnom prilogu, mogu se  pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org.

1. Mostar očima stranih putopisaca prije stoljeća

2. Evlija Čelebi, Putopisi 1664.

3. John Gardner Wilkinson, „Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostarˮ (Dalmacija i Crna Gora s putovanjem u Mostar), 1848.

4. John Murray, „Murray's Handbooks for Travellersˮ (Vodič za putnike po Turskoj), 1854.

5. Aleksandar Giljferding – Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji, 1858.

6. George Arbuthnot, „Herzegovina or Omer Pacha and the Christian Rebelsˮ (Hercegovina ili Omer paša i hršićanski pobunjenici), 1862.

7. William James Stillman, „Herzegovina and the late uprisingˮ (Hercegovina i prošli ustanak), 1875.

8. Sir Arthur John Evans, „Through Bosnia and Herzegovina on foot during the Insurrection, August and September 1875ˮ (Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke za vrijeme ustanka, avgusta i septembra 1875.)

9. James Creagh, „Over the borders of Christendom and Eslamiahˮ (Na razmeđu kršćanstva i islama), 1876.

10. Trevor Roy, „My Balkan tourˮ (Moje balkansko putovanje), 1911.

11. János de Asbóth, „An official tour through Bosnia and Herzegovinaˮ (Službeno putovanje Bosnom i Hercegovinom), 1890.

12. Carl Peez, „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“, „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“, 1891.

13. Robert Munro, „Rambles & studies in Bosnia Herzegovina, Dalmatiaˮ (Skitanja i izučavanja u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji). 1894.

14. Dragutin Franić, „S gjacima kroz Bosnu – Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatskuˮ, 1901.

15. Heinrich Renner, „Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und querˮ (Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko), 1896.

Harry Craufuird Thompson, „The outgoing Turkˮ (Turčin na odlasku),1896.

17. Robert Dunkin, „In the land of boraˮ (U zemlji bure).1897.

18. William Miller, „Travels and politics in the near eastˮ (Putovanja i politika na Bliskom istoku), 1898.

19. Milena Preindlsberger Mrazović, „Bosnisches Skizzenbuch – Landschafts und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovinaˮ (Bosanska slikovnica – pejsaži i slika kulture iz Bosne i Hercegovine), 1900.

20. Johan (Janne) Lorentz Hafström, „Soliga dagar afsides från turistvägen: Dagboksanteckningar under en resa i Dalmatien, Montenegro, Bosnien och Herzegovina, våren 1902.ˮ, (Dnevne bilješke tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu proljeća 1902.)

21. August Heimer, „Genom Bosnien och Hercegovinaˮ (Kroz Bosnu i Hercegovinu), 1903.

22. Karl Baedeker, „Austria-Hungary including Dalmatia and Bosnia Handbook for travellersˮ (Priručnik za putnike Austrija-Mađarska uključujući Dalmaciju i Bosnu)., 1905.

23. J. P. Barry, „At the Gates of East“ (Na kapijama Istoka), 1906.

24. Mrs. E.R. Whitwel, knjigu „Through Bosnia and Herzegovina with a Paint Brush” (Kroz Bosnu i Hercegovinu sa slikarskim kistom), 1908.

25. Frances Kinsley, „Motoring in the Balkanˮ (S automobilom po Balkanu), 1910.

26. Robert Michel, „Mostarˮ, 1909.

27. Percy E. Henderson, „A British officer in the Balkanˮ (Britanski oficir na Balkanu), 1909.

28. Jaekel Blair, „The lands of the tamed Turkˮ (Zemlje pitomih Turaka), 1910.

29. Maude M. Holbach, „Bosnia and Herzegovina – some wayside wanderingsˮ (Bosna i Hercegovina – neka usputna lutanja), 1910.

30. Ernest Cliford Peixotto, „By the Italian Seas”, (Italijanskim morima), 1906.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

 (novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:45, 0 komentar(a), print, #

01.09.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Nema grmljavine crkvenih zvona (1906. godine)

Ernest Cliford Peixotto (1869-1940) bio je američki umjetnik, ilustrator i autor, poznat po svojim muralima, putopisima, i umjetničkim djelima, koja je redovno objavljivao u časopisu Scribner.

Rođen je 1869. godine u San Francisku, kao jedno od petoro djece u sefardskoj familiji. Studirao je umjetnost na Mark Hopkins institutu za umjetnost, gdje ga je Emil Carlsen ohrabrio da ode u Pariz. Tamo odlazi 1888. godine i upoznaje se s brojnim umjetnicima onog vremena. Nakon šest godina vraća se u San Francisko, a potom u New York, gdje se pridružio ekipi iz magazina Scriber.

1897.godine oženio je slikarku Mary Glascock Hutchinson, a dvije godina kasnije par se vraća u Pariz, odakle putuju po Evropi i skice s putovanja šalju za objavljivanje u časopisu Scribner. Njegove skice iz perioda njihovog boravka u Evropi objavio je u nekoliko knjiga, a u knjizi „T By Italian Seas” objavio je ilustracije: „T Mostar from the Neretva”, „T A corner of the Mrket”, „T The Shops”, „T The Saric Mosque”, „T A Mosque Entrance”, uz tekst njegove supruge Mary H. Peixotto, iz septembra 1902. godine

Tokom Prvog svjetskog rata bio je oficir u vojsci SAD, radio kao direktor odjela za slikarstvo i bio jedan od osam službenih umjenika vezanih za ekspedicione snage, čiji je zadatak bio da naprave vizuelni zapis događaja na frontu. Nakon rata ,ostaje u Francuskoj na raznim dužnostima do povratka u SAD, gdje je bio predsjednik udruženja mural slikara, sve do smrti 1940. godine.

Donosimo zanimljiv tekst njegove supruge iz već gore spomenute knjige, u kome ona s mnogo dara za zapažanje sitnih detalja opisuje njihov boravak u našem gradu. Donosimo i crtež iz iste knjige koja je toliko vjerodostojna da je mnogi miješaju s fotografijom Mostara. Cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Ogroman parobrod u vlasništvu austrijskog Lloyda, kao da je bio naša privatna jahta. Uživali smo u njenoj palubi-šetalištu, inače rezervisanoj za dva stara Turčina, bogate trgovce iz Mostara, koji se nikad nisu micali s izabrane tačke odmah iza brodskog dimnjaka. Tu su oni čučali na malom ćilimu iz Smirne iz dana u dan, pokatkad kunjajući, ali mnogo češće meljući kafu u tankom mesinganom mlinu, koju bi kasnije uskuhavali na lampi na alkohol. Sa zanimanjem smo ih posmatrali svakodnevno , jer smo ih smatrali kao unaprijed ponuđen doživljaj koga smo si postavili u zadatak.

Slatki dani iz snova su nam se privodili kraju. Dolaskom noći, horde Turaka su se žurno iskrcavali s ono malo ručnog prtljaga. Mladi div u turbanu je iznio naše torbe, a mi smo se požurili prema vozu, koji nas je čekao i koji nas je trebao ponijeti u unutrašnjost Hercegovine.

Mrkli mrak je pao, a kiša je škropila po prozorskim staklima. Obavijala nas je crna noć bez zvijezda, izuzev za vrijeme dugih čekanja na stanicama, otkrivajući u odbljescima lanterni poneki crveni fes ili bijeli kaftan. Ali, konačno se ukazala lelujava svjetlost, koja se odražavala u rijeci i mi smo stigli u Mostar.

Iz drmusajućih kočija se nije moglo vidjeti baš ništa osim niskih kuća s povremenim odbljeskom iza rešetkastih prozora. Trepereće uljne lampe su visjele iznad vrata prodavaonica ili obješene na postolja boje kestena, promicala su tijela omotana u bijelo, u fesu ili u ogromnim hlačama.

Sljedeći dan po svanuću, otvorismo prozorske kapke. Kule na visokim brdima svuda oko nas, sredinom obrubljena terasama vinograda, crvenkastosmeđim i zlatnim; maslinici koji se propinju padinama ne bi li dosegle vinograde, a među zelenilom tuce vitkih minareta, nalik strijelama, propinjući se iz niza kamenom popločanih kuća. U podnožju svega huči pjenušava voda Neretve. Blizu nas je bučna rijeka presvođena mostom, koji leprša među užurbanom orijentalnom vrevom i koja pravi mjesta trgovačkim ulicama. Oko nas Bošnjaci, kao Arapi ili Andalužani, opkoračuju ramena svojih mula ili ponija, odjeveni kao srpski brđani u bijele kosmate ogrtače i dokoljenice; mlade djevojke iz Ljubuškog u koketnim prslucima i crvenim fesovima, u dimijama od bogate svile boje trešnje ili svjetloljubičaste. Brojni konjski karavani natovareni vrećama koje vise sa sedla i dobro napunjenim korpama, zamjenjuju pustinjske karavane s njišućim devama. Grčki monasi crnih brada, zamotani u crno, čine živopisan kontrast srpskim ženama u bijelom, čija vanjska odjeća, skraćena, otkriva kratke hlače.

Ispijali smo našu kafu, posmatrajući zasjenjen vrt u kojem je jedan Turčin grabljao jesenje lišće. Odredi dječaka u turbanima su ćaskali svojim mekim glasovima dok su odlazili u školu.

Niske kuće su obrubljivale put za tržnicu, a među njima, tu i tamo, minijaturni rešetkasti prozori su izvirivali preko zabranjenih zidova. I upravo dok sam se čudila živi li uistinu neka žena iza tih dobro zaštićenih zidova, pogledavši nagore ugledah lice koje je odmah nestalo. Međutim, u blizini se odškrinu dvorišna kapija i ja kročih unutra u kamenom popločano dvorište; dugačka plavo obojena kuća, čiji je nadkriljeni gorni sprat bio bogato ukrašen maorskim prozorima. Ispod stepeništa je bio Odalik — ženske odaje — uzduž zidova, živopisno ukrašeni divani luksuznim orijentalnim jastucima, koji su pozivali na odmor. Poslužavnik za kafu, s dopola napunjenim fildžanima, ležao je na niskom tabureu, ispod koga je virio par zlatovezom ukrašenih papuča – sve dovoljno da bi se Pepeljuga osjećala očajnom. Mlada žena je silazila niz stepenište, njeni vitki prsti su vukli za sobom balustradu, njeno lice se okrenulo, a ja sam uočila nježnost u njenom liku, jantarne tonove njenog punog vrata, odbljesak zlata iznad njezine veličanstvene kose obojene kanom. Oh, kako bih samo voljela ohrabriti odsjaj u njenim tamnim očima, a nisam se usudila! …

Život i smrt u Mostaru su smješteni oko njegovih džamija, kraj čijih snježno bijelih minareta su čempresi, koji kao mračni blizanci protežu svoje sablasne oblike: Noirs soupirs de feuillage elancés Vers les cieux.

U sjenama njihovih groblja, ne zabačenim kao kod nas, ni ožalošćenim nesigurnim mislima, podižu svoje turbanima ukrašene nadgrobne stupove.

Nema grmljavine crkvenih zvona pozivajući vjernike na molitvu, nego mujezin – stariji čovjek bijele brade, u zoru, podne i uveče, penjući se na svaki minaret, sa svoje vazdušne platforme, šalje svoj tugaljiv poziv koji se kao eho vraća i odlazi. I upravo kad se posljednji eho smiri, na ulaznim vratima džamije, bogato ukrašenim arabeskama, ćete ugledati redove i redove cipela – jer ko bi se usudio unijeti uličnu prašinu po kojoj hodate na tepihe okrenute prema Meki! Misli me vode Bajazidu, tamo daleko u Konstantinopolj, u sjenu džamije koja nosi njegovo ime, gdje počiva u grobu prekrivenom zlatnim i srebrnim tepisima, s položenom ciglom pod njegovom glavom, ciglom načinjenom od prašine pometenom s njegove obuće i odjeće. Jer, postoji stih u Kuranu, koji daje smisao svemu tome: Onaj koji je zaprljan zemaljskom prašinom, ali koji hodi Allahovim putem, ne treba se bojati vatre pakla.

Uske uličice Mostara su prekrasan pejsaž. Svako skretanje je slika s dovoljno boje da bi svakog impresionistu dovela do ludila od užitka. U sjenovitim uglovima sjede prodavači pečenih kestenja ispod dronjavih nadstrešnica i veličaju gromkim glasom vreli kvalitet svojih raspuknutih plodova. Igrajući se u blizini svojih kapija su prekrasna dječica, noseći na sebi a la Memeluci hlače obojene u cvjetnim bojama, svijetložute, trešnja crvene i u tonovima krizantema. Vitki mladići, s malim džezvama kafe u rukama, trče tamo-amo kako bi snabdjeli stalnu potražnju za ovim omiljenim napitkom. Turske žene, lica prekrivenih neprozirnim muslinom, vuku svoje žute cipele gegajućim korakom. Te ružne figure su u dugim mantilima zakrabuljene feredžom, čije zašivene kapuljače skrivaju lice i čiji rukavi vise prazni zabačeni preko leđa unatrag. Visoki bradati trgovci u blistavim bijelim turbanima ležerno hodaju svečanim hodom kroz gomilu.

Mali kiosci, s druge strane, otvaraju svoja vrata ranim jutrom. Svaka prodavaonica je kao kavez sa menanžerijom koja drži Turčina ili dva koji čuče i koji glume poseban vid trgovine. Opančari okruženi ljepilom, bojama i brojnim redovima drvenih obućarskih kalupa. Krojači, sjedeći prekriženih nogu i nadvijeni nad raznom odjećom, šiju. Kujundžije, nagnut nad bakarne pladnjeve ukrašavaju ih zlatnim i srebrnim nitima, a čuje se ravnomjerno udaranje čekića. Mimo sve ove zbrke, u poluprigušenom svjetlu, sjedi glava porodice, s bijelim turbanom na glavi, lica pasivne sudbine, očiju fiksiranih u jednu tačku, s orlovskim nosom koji strši iznad bijele brade, bronzanih obraza, prozirnih prstiju kao ptičijih kandži, nagnut je nad nargilu koja se nikad gasi.

Prelazimo veliki kameni most – most toliko poznat da od njega potiče i ime Mostara. S jednim jedinim lukom, koji se proteže s kamena na kamen iznad dubokog korita rijeke Neretve, ima oblik polukruga. Dvije masivne kule prijeteći čuvaju uzak put sa stepeništem koje vodi do mosta. Kako smo dostigli središte luka, naginjući se preko ograde, glave nam zahvata vrtoglavica gledajući u modru vodu s brojnim virovima i koja nezaustavljivo juri. Na udaljenijoj strani mosta, prolazeći ispod lučne kapije, gdje bronzani prosjak u prljavim dronjcima pruža ruku kao da je mumijina, počinju siromašnije četvrti grada. Male prodavaonice, možda manje privlačne, su više natiskane užurbanim gomilama. Trgovci povrćem i voćem su zauzeli sve štandove pored mesnica, gdje goveđi jezici, svinjske nogice i krvave janjeće glave vise u odvratnom mnoštvu. Ovdje zadovoljstvo prestaje. Par izuzetaka u nastavku, ali utisak se brzo mijenja. I našli smo se u otvorenom selu na lijevoj obali. Sjenke žalosnih vrba nad virovitom rijekom; visoko u brdu svjetlucaju tornjevi Pravoslavne crkve, a iza nje krivudavi obrisi tvrđava na brdima, koji brane ovaj slikoviti komadić Orijenta još nenačet modernim životom.

(Prevod: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)