Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u oktobru 2016. godine

Knjige sa posvetom: "Mostar - Krhotine prošlosti", knjiga Tibora Vrančića

Knjiga Mostar Krhotine prošlosti, autora Tibora Vrančića, je knjiga od raje za raju, koja je nastala zahvaljujući raju u pravom smislu riječi. Prvo, većina tekstova koji su predstavljeni u knjizi napisala je raja, po raznim forumima, na portalima, a sve to, uz izbor niza starih fortografije uobličio je autor Tibor Vramčić. Na neki način bi se moglo reći da je knjiga pionirski poduhvat, jer nakon što je autor putem tadašnjih foruma predstavio ono šta je želio reći knjigom, raja širom svijeta su odlučila da unaprijed finansira, to jest da kupi knjigu prije nego što je i odštampana. Važno je napomenuti da je knjiga nastala u vrijeme kada još nije bilo današnjih društvanih mreža, kada su kontakti ostvativani putem foruma, pod sakrivenim imenom, ali...”Ono što je dobro nikada ne može ostati sakriveno od očiju onih koji žele da vide...”

Mostarska raja sufinancira izdavanje knjige Tibora Vrančića „Mostar - krhotine prošlosti“

(tekst koji slijedi objavljen je na portali novasloboda, 7. maja 2010. godine, autor Smail Špago)

Tibor Vrančić nam u ovoj knjizi želi slikom i tekstom predstaviti grad Mostar, od vremena kad se počelo, i od kada je to tehnički bilo moguće, fotografisati u Mostaru i u svijetu, a to je od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do dana današnjega. Raja su osjetila da se u ovoj knjizi krije i prošlost i sadašnjost i budućnost grada Mostara. Da se krije nešto malo više, nego što je to uobičajeno ovoga vakta, pogotovo u ovakvom Mostaru kakav jeste. Raja iz Mostara i mostarci širom svijeta, javili su se da doniraju izdavanje ove knjige, tako da će i sama knjiga biti: od raje i za raju Već nekoliko mjeseci na stranicama portala „Nova Sloboda“ pratimo sa izuzetnim užitkom priloge Tibora Vrančića, u rubrici „Nekad i sad“. Prilozi prikazuju paralelne fotografije objekata i motiva iz grada Mostara, fotografisane prije stotinu i više godina, te fotografije tog istog objekta ili motiva grada danas, sa iste pozicije, sa iste udaljenosti. Ispod svakog ovakvog para fotografija Tibor Vrančić nam nudi kratki, ali vrlo iscrpni opis onoga što je na tim fotografijama prikazano. Često su to fotografije pravljene prvim fotografskim aparatima, koje su sa sobom donosili Austrougarski službenici i namjesnici, krajem devetnaestog stoljeća. Iz jedne zbirke od preko tri hiljade ovih historijskih fotografija, koje je Tibor sam sakupljao dugi niz godina, kao i uz pomoć šireg kruga raje, te učinio mnogo napora i truda da lično, i opet uz pomoć svojih prijatelja, napravi fotografije istog objekta i istrog motiva sa istog mjesta, ali iz sadašnjeg vremena. Taj odabir, od 300 fotografija na 160 stranica, Tibor Vrančić želi nam predstaviti u knjizi pod malo neouobičajenim nazivom „Mostar, krhotine proslosti“. Radi se sigurno o knjizi, djelu, koje je jedinstveno u dosadašnjoj historiji grada Mostara, a ponudiće nam sigurno jedan pregled i sliku Mostara, koji će svaki mostarac poželjeti imati kod sebe, na svom stolu, u dnevnom boravku, svakodnevno pri ruci, pa bio ga on u Mostaru ili bilo gdje u bijelom svijetu. Dugogodišnji trud i rad Tibor Vrančić želi pokloniti, kako nama, tako i gradu Mostaru. Rad na ovome sveobuhvatnom djelu je pri kraju i svi smo nestrpljivi da ga što prije ugledamo i prelistamo. Kao što to u ova vremena obično i biva, postojala je mogućnost da ovo vrijedno djelo nikad ne ugleda svjetlost dana. Razlog poznat, kao i u svim ostalim segmentima kulture, finansijska sredstva. Tibor ovo djelo ne pravi, niti će praviti, da bi na njemu ostvario bilo kakvu finansijsku dobit. Želi nama i gradu ostaviti jedno djelo, dosad neviđeno na ovim prostorima. Raja su osjetila da se u ovoj knjizi krije i prošlost i budućnost grada Mostara. Da se krije nešto malo više, nego što je to uobičajeno ovoga vakta, pogotovo u ovakvom Mostaru kakav jeste. Raja iz Mostara i mostarci širom svijeta, javili su se da doniraju izdavanje ove knjige, tako da će i sama knjiga biti od raje i za raju. Donatorska akcija je u toku. Ukoliko ima još zainteresiranih da potpomognu ovu akciju raje, mogu se informisati na forumu MOFO raja, kao i na Facebooku, direktno na autora Tibora Vrančića, na Denijala Behrama ili na Smaila Špagu. Na ovim mjestima je otvorena diskusija o ovoj knjizi pod naslovom: “Knjiga “Mostar - krhotine prošlosti, pomozimo da se knjiga objavi”. Spisak svih donatora biti će objavljen u samoj knjizi, kao znak zahvalnosti za pomoć pri izdavanju knjige, a ujedno kao i znak da su izdavanje knjige potpomogla mostarska raja samostalno bez zvaničnih institucija. Samo sufinanciranje zamišljeno je tako, da svi oni koji doniraju izdavanje knjige dobiju od jednog do pet primjeraka knjige, u zavisnosti od visine donacije. To znači da je doniranje ove knjige, ustvari kupovina knjige unaprijed. Kako je boga i svijeta, bilo je vakifa i dobrotvora. A Mostar je po tome bio i ostao poznat kroz čitavu njegovu historiju. Zašto ne i u ovo savremeno doba. Jer ono što je zapisano ostaje… Smail Špago

MOSTAR - krhotine prošlosti (mozaik slika i sjećanja)

(tekst koji slijedi prenesen je sa stranice knjiga.ba)

Odabirom od 350 fotografija na 170 stranica, Tibor Vrančić nam želi predstaviti u knjizi pod malo neuobičajenim nazivom „Mostar – krhotine prošlosti“, jedan stari i prošli Mostar. Radi se zasigurno o knjizi, djelu, koje je jedinstveno u dosadašnjoj historiji grada Mostara, koju će svaki Mostarac poželjeti imati kod sebe, na svom stolu, u dnevnom boravku, svakodnevno pri ruci, pa bio ga on u Mostaru ili bilo gdje u bijelom svijetu. Knjiga predstavlja mozaik slika i sjećanja o starom Mostaru. Svaka stranica sadrži dvije paralelne fotografije objekata ili motiva iz grada Mostara, snimljene prije stotinu i više godina, te fotografiju tog istog objekta ili motiva grada danas, sa iste pozicije, sa iste udaljenosti. Ispod svakog ovakvog para fotografija Tibor Vrančić nam nudi kratke tekstove o Mostaru iz povijesnih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća, putopisa i turističkih vodiča koji datiraju iz 1900-ih, te mnoge nostalgične tekstove raznih izvora. Teme u knjizi nisu poredane ni po kakvoj hijerarhiji, niti mjerilu, čime nam ju je autor želio učiniti zanimljivijom za čitanje i pregledavanje te izbjeći monotoniju i predvidljivost redoslijeda. Teme i slike se izmjenjuju, baš kao što i naša sjećanja lutaju po našoj prošlosti, djetinjstvu, mladosti - prelijećući po krhotinama prošlosti bez nekoga shvatljivog razloga ili uobičajenoga redoslijeda. Tako se ova knjiga može čitati s bilo koje strane krenuli - od početka, od kraja, iz sredine, na preskok...Ipak, fragmenti Mostara iz prošlosti i sadašnjosti, lako se sklapaju u cjelovitu njegovu sliku. Neke od starih fotografija su pravljene prvim fotografskim aparatima, koje su sa sobom donosili austrougarski službenici i namještenici, krajem devetnaestog stoljeća.

Na slikama ćete pronaći izuzetno zanimljiv i na pregledan način prikazane nastale promjene u prostoru tijekom prohujalog vremena; u tekstovima kutak za odmor duše i prisjećanje na jedan drukčiji Mostar. Povijest je prilagođena i onima koji ne vide previše interesa u njoj, te je tako u svakoj slici - temi predstavljen poneki zanimljiv detalj, nepoznata istina ili podsjećanje na neki nostalgičan doživljaj. Za sladokusce starih fotografija, za gurmane povijesnih crtica i za ljubitelje nostalgičnih prisjećanja, ovo je uistinu jedna neobična poslastica.

Kad sam krenula čitati, malo me ponijelo i stadoh tek na zadnjoj stranici. Nije ni čudo. Spektar različitih sadržaja, dokumentarnih, informativnih, vizualnih, emotivnih itd., daju knjizi jednu dinamiku i živost. Tome je pridonijela i neobična kreativnost u kojoj kamen, voda, nebo, i plodovi voća govore na isti način kao i duše koje su svoju priču oblikovale u slova.
Čovjek može nešto nadoučit, ugledat nešto što nikad prije nije, proživjet ispočetka neke scene, pa se onda iznenada susresti sa razbacanim zrncima duše koje su nekako podjednako prožete sjetnim tonom. Nije to slučajno. Valjda je i bila namjera prikrasti se malo u ljudska srca i trznuti taj dio.
Ali kada se sentimentalnost stiša, ostaju onda neke druge misli koje su potaknute uspoređivanjem onoga nekada sa onim sada. I da li je tada postojalo nešto što nismo vidjeli i što nas je dovelo do ovoga sada? (Reakcija jednog čitatelja)

(knjiga.ba)

Napomena: Kod autora se nalazi još jedna manja količina neprodatih primjeraka ove vrijedne knjige. Ko želi, knjigu može poručiti putem direktnog kontakta sa autorom

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:03, 0 komentar(a), print, #

27.10.2016.

Mostar – Za one koji nisu dovršili priču...

Fantastična muzika, još ljepše slike grada...pogledati video na linku, datom na kraju teksta.

Most ljubavi

Za sve one koji nisu dovršili priču u svom gradu, koji ga sanjaju i žele se vratiti, a znaju da ne mogu iz bilo kojeg razloga.
Žele da im ostane zauvijek u srcima, jer će vječno trajati.
Ovo je jedan od songova budućeg mjuzikla "Most ljubavi" posvećen neodobravanoj ljubavi dvoje mladih u Mostaru.

autor glazbe: Emir Kulenović 
autorica teksta: Slavica Lončarić 
aranžman: Aleksandar Valenčić 

pjevačica: Antonela Malis 
recitira: Ivan Herceg

https://www.youtube.com/watch?v=0v44yjJGe20&feature=youtu.be

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 09:49, 0 komentar(a), print, #

26.10.2016.

Mostar u objektivima fotokamera – D.W. i A.S. Iddings

Familija Iddings, Daniel, Andrew i Roscoe, vuče korijene sa područja Daytona od ranih 1800-tih godine. Jedan njihov predak je napravio prvu kuću, brvnaru porodice Iddings, na lokaciji van mjesta Troy u Ohaju. Njihov djed Daniel je završio pravni fakultet i radio kao advokat u Daytonu. Tradiciju nastavlja i njihov otac Charles, koji je također bio advokat. Andrew i njegov brat Daniel su bili treća generacija advokata u familiji, dok je najmlađi Roscoe ignorisao tradiciju familije i bavio se biznisom. Daniel i Andrew oko 1900. godine osnivaju vlastitu firmu D.W and A.S. Iddings.

Iako je bio advokat po struci Andrew je proveo mnogo vremena putujući svijetom, kojega je obišao tri puta, pri čemu je putovao i vozovima, i brodovima, ali i jašući na konjima. Prošao je Arktički krug, ali i obišao savane Afrike. Na tim avanturama ponekad mu se pridruživao i brat Roscoe.

Andrew je bio član Explorers kluba iz New Yorka, kao i Kraljevskog geografskog društva u Londonu. Bio je fasciniran fotografijom. Od njegovih prvih putovanja oko svijeta 1902. godine postao je poznat po kvalitetu slika, po zanimljivim motivima, ali i opisom onoga što je fotografisao. Zbog toga je 1908. godine postao glavni fotograf u firmi Keystone View Company. Za jedanaest godina koliko je proveo na toj poziciji proputovao je svijet i napravio hiljade negativa na staklu, tada je takva bila foto tehnika, pakovao ih i slao u firmu. Tom prilikom bio je na Bliskom istoku, Balkanu i Južnoj Americi. Njegove fotografije i tekstove je od 1910. godine redovno objavljivao časopis „National Geographic Magazine“. 1919. godine bio je poslat da fotografiše ratna razaranja nakon Prvog svjetskog rata.

Andrew je razvio takozvani stereografski proces izrade negativa, koji je kasnije bio osnova za razvoj 3-D fotografije. Veliki dio njegovih fotografije i tekstova sa putovanja nalazi se danas na Wright State University.

Austro-Ugarsku monarhiju, rijeku Dunav i Balkan proputovao je 1908. i 1909. godine.

Sa tog putovanja ostala je sačuvana fotografija “A veiled Muslim woman walks on a village street”, (Muslimanka pod velom na ulici) D. W. Iddings, Mostar, Bosnia and Herzegovina.  Fotografija je uslikana na Glavnoj ulici, na Luci, kao i  fotografija “Muslim boys above the banks of the Narenta River”, (Muslimanski dječaci na obali Neretve) D.W. and A.S. Iddings, Bosnia and Herzegovina, uslikana na obali Neretve.

Ove fotografije Andrewa S. Iddingsa, sa potpisom D.W and A.S Iddings, kao i mnoge druge, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .

Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 16:43, 0 komentar(a), print, #

24.10.2016.

Mostar u objektivima fotokamera – Alois Beer

Alois Beer (1839 – 1916) je bio austrijski fotograf. Fotografijom se počeo baviti 1857. godine. Od 1859. do 1862. godine proveo je na vojnoj sužbi, a nakon toga odlazi u Beč gdje u ateljeu Ludwiga Angerera i Josefa Szeekelyja završava školovanje za fotografa. Od 1863. godine otvara svoj vlastiti foto atelje u Beču, a istovremeno se etablira kao stručni fotograf u Klagenfurtu. U Beču radi do 1873., a nakon toga seli u Graz. Prestižno zvanje dvorskog fotografa dobija 1883. godine. Od 1879. godine već se počeo intrersirati za fotografije prirode i pejsaža. S tim slikama je učestvovao na međunarodnoj izložbi u austrijskom Muzeju za umjetnost i trgovinu.

Od sredine 1880. godine počinje putovati po svijetu, a između ostalih, boravio je 1889. u Sjevernoj Africi, Palestini i Egiptu, a 1892 u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. S tih putovanja objavio je brojne foto galerije s različitim motivima. Prilikom putovanja po Bosni i Hercegovini boravio je i u Mostaru, gdje je napravio nekoliko fotografija.

Fotografije Aloise Beera iz Mostara, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici:www.cidom.org .

Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:04, 0 komentar(a), print, #

23.10.2016.

Knjige sa posvetom: Knjiga "Ćesar na ćupriji", autora Tibora Vrančića

Knjigu "Ćesar na ćupriji" Tibora Vrančića na neki način smatram i mojom knjigom, jer sam učestvovao u njenom nastanku od samog početka do kraja. Za knjigu je bilo potrebno prelistati brojne knjige, časopise i dnevnu štampu iz vremena posjete cara Franje Josipa Bosni i Hercegovini i Mostaru, 3. juna 1910. godine, i prevesti tekstove odštampane goticom, na teškom, a ponekad i nerazumljivom njemačkom. Bilo je potrebno uživiti se u tematiku, u vrijeme u kome se radnja knjige dešava, u ondašnje uslove života i rada u Mostaru.

Posebno mi je drago što je autor knjige sav taj moj trud nagradio upisivanjem mog imena kao saradnika na knjizi.

O samoj knjizi je teško napisati i jednu riječ više, nakon onoga što su napisali Mišo Marić u recenziji za knjigu i Miljenko Buhač u njegovom osvrtu na knjigu, koji donosimo u nastavku.

Knjigu svakako preporučujem svima onima koji je do sada nisu pročitali, a može kupiti u pojedinim knjižarama u Mostaru, ili direktno kod autora.

(tekst koji slijedi objavljen je u Književnom časopisu Motrišta br. 73 iz 2013 i književniom časopisu Život br. 1-2 iz 2014, autor teksta je Miljenko Buhač)

Jedan povijesni roman

Tibor Vrančić: Ćesar na ćupriji, Ziral, Mostar 2013.

Tibor Vrančić (Subotica, 1952.) vrstan je fotograf, znatiželjan dizajner, ljubitelj povijesti, a nadasve zaljubljenik Mostara – grada u kojem se dogodio njegov pravi život. Međutim, Vrančić se nikada nije bavio pisanjem proze, a još manje je planirao to bilo kada činiti. Ali, kako život neprestano piše romane, Vrančićev život ispisao je u Umagu, gdje autor živi već gotovo dva desetljeća, povijesnu novelu ‘Ćesar na Ćupriji’, ilustrirani roman o posjetu cara Franje Josipa I. Mostaru.

Htio je Vrančić, zapravo, napraviti još jednu ‘slikopisnu’ knjigu, ukoričiti fotografje jedinstvenog povijesnog trenutka – dolaska starog imperatora u provinciju svoje carevine. U jednome mu se trenutku učinilo da samo fotografije, uz popratna kratka pojašnjenja, neće imati željeni učinak, posebno obzirom na činjenicu da se u pozadini ovog posjeta odvijala prava kriminalističko-obavještajna drama, jer je mladobosanac Bogdan Žerajić imao pakleni plan: Atentat na cara! Ispostavilo se pak da je Žerajićev neuspjeh u Mostaru izravni krivac za kasniju pogibiju nadvojvode Franca Ferdinanda, nasljednika trona.

Tibor Vrančić u svome djelu pokušava zaviriti u povijest na literaran, dramatski i diskretno narativni način. Njegovi su opisi toga doba i društvenih prilika u vrijeme posjeta cara Mostaru naslonjeni na autentičnost povijesnog tkiva.

Tri glavna lika ove novele, austro-ugarski car Franjo Josip I., mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i revolucionar-terorist-student-gubitnik Bogdan Žerajić, samo uz dosta mašte mogu stati u istu rečenicu. Vrančić analizira prilike na bečkome dvoru, razmišljanja i zamišlja veliku povijesnu odgovornost starog, umornog cara i čudi se što je do ovog njegova putovanja u hercegovačku provinciju uopće došlo. Nikada tako visoko rangirana osoba, zapravo svetost po službenom protokolu, dotad u Mostar nije došla. Bila je to snažna poruka za neuki i siromašni svijet koji se netom počeo navikavati da više nema osmanlijske vladavine, ali i poruka susjedima s pretenzijom da su Bosna i Hercegovina važan i neotuđiv dio carstva, s jednakim pravima i izgledima za budućnost kao i bilo koji drugi, stari, dio carevine.

Dakako, mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina, u potpunosti pripada podneblju u kojem je ponikao, ali osjeća na čijoj su strani povijesni argumenti u tome trenutku, pa za uspjeh careva boravka u Mostaru daje i zadnju paru, sav svoj ugled, umijeće vladanja i smisao da stres nadomjesti humorom. Pripadnik Mlade Bosne, Bogdan Žerajić, za istomišljenike revolucionar, za protivnike terorist, za neutralne izgubljeni student opasnih namjera, vidi u dolasku cara, njemu na noge, više nego idealnu priliku da izazove početak rušenja imperija koji je pripojio njegovu domovinu, kako bi se ona vratila majčici Otadžbini.

Vrančić u svome povijesnom romanu ‘Ćesar na Ćupriji’ daje i odmjerenu sliku mentaliteta tri naroda, tri vjere kako se to kolokvijalno kaže, u Mostaru i Hercegovini, a ta se slika i ti antagonizmi, povijest će pokazati, zapravo nikad ne mijenjaju; mijenjao se eventualno tek okvir za sliku.

Opisavši cjelokupan program careva boravka u gradu, slijedeći usporedno svu dramatiku i nervozu domaćina, gradonačelnika Komadine s najbližim suradnicima, na jednoj strani, mladobosanca Bogdana Žerajića na drugoj strani, kao i nevidljive tajne sile koja sve nadzire, na trećoj, Vrančić će zaključiti kako je stari car, umoren i usporen godinama i teretom vladavine, zapravo imao četverosatni službeni program koji jedva da bi se danas, uz svu tehnologiju i brza službena vozila, mogao realizirati. Na neki je način caru to ipak uspjelo, na početku XX. stoljeća, a svaka postaja njegova obilaska grada ovjekovječena je i fotografijama.

Očito je kako je carstvo na svome vrhuncu bilo više nego uigrano, svedeno na rutinu i protokol, te mu u tome nije bilo premca. Ali sav taj ustroj i vrhunska organizacija kao da su postali svrha sami sebi, te se i car u ovoj knjizi (najvjerojatnije je tako bilo i u stvarnosti) često zapita – što ja zapravo radim ovdje, u ovome gradu, punom konjskih zaprega, ubogih ljudi, različitih vizija, planova i bogomolja, gradu koji se odnedavno ponosi i željezničkom prugom, za koju je upravo on, car Franjo Josip I., zaslužan. Car na koncu napušta Mostar bez da je suvremenicima, a još manje onima koji su kasnije došli, bilo jasno što je taj posjet značio. Hir službenika dvora, procjenu obavještajne službe da je provincija uzavrela, ili jednostavno potrebu da se dođe i (po)kaže – ja sam taj, vaš car?

Moglo je završiti burno i tragično, moglo je Mostaru priskrbiti veliko mjesto u povijesti, da je Žerajić uspio u svojoj nakani, ali završilo je kao jedna velika carska predstava za prosti puk. Povijest će zapamtiti da je taj 3. lipanj 1910. bio tek jedan egzotičan radni dan imperatora, koji će, neumoljivim slijedom povezanih događaja implicirati Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat, raspad K. und K. carstva, početak novoga doba u Europi…

Gleda li se literarni doseg Vrančićeva proznog prvijenca, uzevši pritom u obzir njegovu životnu dob i činjenicu da se nikada nije bavio pisanjem, može se kazati kako je ova povijesna novela upravo ono što se od nje i očekuje – originalna knjiga o temi kojom se dosad nitko nije literarno bavio. Njezini povremeni zanatski i umjetnički propusti, ležerna nedosljednost u primjeni jedinstvenog jezičnog standarda, mogli bi se analizirati ukoliko bi u pitanju bio autor koji je književnik po vokaciji, ali to Vrančić nije, te je svako traganje za kritičarskom poantom u tom smislu samo po sebi – besmisleno.

Još bih ovdje želio dometnuti: Nepisano je pravilo kako je najteže biti svećenik u svome ‘selu’. Prevedeno na ‘mostarski’ - moraš se istinski potruditi kako bi ugodio Mostarcima – kao Mostarac. Ukoliko je takvo nešto uopće moguće, onda je Tibor Vrančić Mostarac koji će zasigurno svojom knjigom zadovoljiti ‘kriterij Mostara’, dopasti se svojim sugrađanima-čitateljima. No, ova knjiga nije pisana da bi se autor verificirao kod publike, nego kako bi se jednom povijesnom trenutku dalo ono nužno romaneskno, ozbiljno i humoristično, poetično i faktografsko. A to je Vrančić knjigom ‘Ćesar na ćupriji’ definitivno uspio. Na momente, čitajući ovu novelu, imao sam dojam da se radnja događa upravo sada, dok sam na sljedećoj stranici već pomislio kako se taj događaj nikada nije ni zbio, nego je on rezultat nenametljive imaginacije autora Tibora Vrančića. I to je ono što knjizi daje originalnost i opravdava njezino obraćanje čitatelju. Usput, ako smo nekad pomislili da je trenutačni mostarski humor nastao baš u naše vrijeme – prevarit ćemo se. Taj je humor oduvijek tu bio, samo smo ga mi, kao brižni baštovani, zalijevali i njegovali kako bi ostao vječan u rajskome vrtu mostarske kotline. Za ovu knjigu se nikada nećete zapitati odakle je dospjela na moju policu – ona je tu oduvijek imala rezervirano mjesto...

Miljenko Buhač

(priredio: Smail Špago)

Objavio/la spagosmail u 11:00, 0 komentar(a), print, #

22.10.2016.

Knjiga „Kamenim tragovima“ promovisana u Mostaru

Dvojezična monografija „Kamenim tragovima“/„Auf steinernen Spuren“, autora Slađane Paškalj, Radenka Kosića i Helmuta Friedrichsmeiera održana je u Mostaru, 21. oktobra 2016. godine.

Knjigu je na promociji u Mostaru predstavio Manuel Martinović sa uvodnom riječi, te autori Slađana Paškalj i Radenko Kosić, sa multimedijalnom prezentacijom.

Ova dvojezična monografija je nastala povodom 100-godišnice fotografskog putovanja poručnika Emila Balčareka kroz Bosnu i Hercegovinu 1907./1908. godine.

Balčarekovim tragovima kroz gradove Tuzla, Zvornik, Kalinovik, Travnik, Vranduk, Sarajevo, Mostar, tačno 100 godina poslije, u ljeto 2008. krenuli su Slađana Paškalj i Radenko Kosić, te pronašli mjesta koja je on snimao i fotografisali ih iz iste perspektive. Tako nastali fotografski parovi propraćeni su literarnim tekstovima bosanskohercegovačkih autora kao pokušaj da se premosti vremenski prostor njihovog nastajanja. Za zaljubljenike u prirodu i kulturu, strastvene sportiste, avanturiste i planinare su sva mjesta označena odgovarajućim QR kodom koji sadržava geografske koordinate svih fotografskih lokacija.

„Sve je počelo rođendanskim poklonom mojih prijatelja Edine i Emira. Taj poklon bila je monografija Helmuta Friedrichs­meiera „Das versunkene Bosnien“ s posvetom „Nedostojno je truda sve što je moguće bez ljubavi“. Monografija je sadržavala fotografije Bosne i Hercegovine koje je austrijski oficir Emil Balcarek snimio za vrijeme svog službovanja 1907. i 1908. godine.

Razgledajući te fotografije stare već jedno stoljeće, upitala sam se kako danas izgledaju ti krajevi i kako bi bilo nakon sto godina krenuti stopama Emila Balcareka.

U ljeto 2008. je došlo vrijeme da se krene na fotografsko putovanje kamenim tragovima, da se ponovo pronađu i ovaj put u koloru ovjekovječe.

Bilo je iz ljubavi i zaista vrijedno truda, uvjerite se i sami!“ rijeöi su iz uvoda knjige.

Knjiga se može poručiti preko:

Kulturfokus e. V.

Westerbachstr. 38c

60489 Frankfurt am Main

069/59 63 631

info@kulturfokus.eu

www.kulturfokus.eu

www.auf-steinernen-spuren.de

ili direktnim kontaktom sa autoricom, putem facebooka:

Sladjana.Paskalj

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:41, 0 komentar(a), print, #

22.10.2016.

Lijepi li su...

Treba prošetati Mostarom, zagledati se redom, od dućana do dućana, i pogledom potražiti nekog lijepog bazerdžana. Pogled je ljepši, u kasnu jesen, nego u vrevi ljeta, kada se ne može mirno proći od rijeke turista.

Zadržan pogled sa početka oktobra 2016.

Kao da se pred svakim dućanom odigrava drama ispisana u desetak redaka, a pjevana stoljećima...

Lijepi li su mostarski dućani,
još su ljepši mladi bazerdžani,
a najljepši bazerdžan Mustafa!
Prošetala Suljagina Fata,
prošetala do Mostara grada.
Luta Fata po čaršiji sama,
ona traži Muju bazerdžana.
Nađe Muju u sedmom dućanu:
"Bolan, Mujo, daj mi oku zlata!"

"Nemam, nemam, Suljagina Fato,
danas, Fato, ja ne mjerim zlato.
Tereziju nosili jarani,
pa se nešto terezija kvari.
Nego, uđi, magaza ovamo,
uzmi zlata koliko ti drago!"

Prevari se Suljagina Fata,
prevari se, žalosna joj majka.
Uđe Fata u magazu sama,
za njom Mujo zamandali vrata!

fotografije: Emina Redžić Muftić

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:40, 0 komentar(a), print, #

20.10.2016.

Promocija dvojezične monografije „Kamenim tragovima“ u Mostaru 21. oktobra 2016.

Promocija dvojezične monografije „Kamenim tragovima“ / „Auf steinernen Spuren“, autora Slađane Paškalj, Radenka Kosića i Helmuta Friedrichsmeiera održaće su u Mostaru, 21. oktobra 2016. godine, u hotel Bristol, sa početkom u 19:00 sati.

Prije mostarske promocije održane su promocije u Tuzli, Zvoriku, Travniku i Sarajevu, a nakon Mostara i u Zenici.

Ova dvojezična monografija je nastala povodom 100-godišnice fotografskog putovanja poručnika Emila Balčareka kroz Bosnu i Hercegovinu 1907./1908. godine.

Balčarekovim tragovima kroz gradove Tuzla, Zvornik, Kalinovik, Travnik, Vranduk, Sarajevo, Mostar, tačno 100 godina poslije, u ljeto 2008. krenuli su Slađana Paškalj i Radenko Kosić, te pronašli mjesta koja je on snimao i fotografisali ih iz iste perspektive. Tako nastali fotografski parovi propraćeni su literarnim tekstovima bosanskohercegovačkih autora kao pokušaj da se premosti vremenski prostor njihovog nastajanja. Za zaljubljenike u prirodu i kulturu, strastvene sportiste, avanturiste i planinare su sva mjesta označena odgovarajućim QR kodom koji sadržava geografske koordinate svih fotografskih lokacija.

Knjigu će na promociji u Mostaru predstaviti Manuel Martinović sa uvodnom riječi, te autori Slađana Paškalj i Radenko Kosić, sa multimedijalnom prezentacijom.

Nakon promocije je planirano ugodno druženje sa autorima.

Svi ste dobro došli!

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:29, 0 komentar(a), print, #

18.10.2016.

Halva

fotosi:Ajša Šehić Nametak

Halva je: kada u gluho doba poželimo nešto slatko, pa iz ''ničega'' napravimo nešto :)

Osim gornje prigode, halva se većinom pravila s razlogom. Kad se sokakom, mahalom ili selom raširi miris halve, to je znak početka Ramazana, ili dolaska Hidžretske nove godine.

Halva je uvijek nosila neku porukuu: Rođenje djeteta, povratak iz vojske, ženidba, udaja, dolazak prijatelja.

Kada se sretnu trojica imenjaka, ukoliko je to u današnjim uslovima više uopšte i moguće, kaže se: “Moramo ispeć' halvu”. Ili ako se sretnu dvojica imenjaka, kažu, “Fali nam treći da halvu ispečemo”.

Kaže se: Peći halvu, jer se najprije na maslu prži (peče) brašno (zaprška), a zatim se isprženo brašno zalijeva agdom.

Kažu: Ukoliko ste u snu kupovali halvu, znajte da biste uskoro mogli imati manjih poteškoća sa zdravljem. A, ako ste sanjali da je prodajete, očekujte ispunjenje davne želje. Ukoliko ste sanjali da jedete halvu, slijedi vam susret sa starim prijateljem.

Kažu: Napraviti halvu je zaista majstorluk. Prava halva treba da se odvaja od kašike, da ne bude previše brašna, da ne bude previše masna, da ne "davi", te da se može jesti i rukom a i viljuškom…Tradicionalna halva se pravi bez pekmeza, vanilije, ili oraha unutra….a može i sa svim tim...ali onda nije tradicionalna.

I po običaju, kad nečega nestane brzo, kad se brzo pojede, ili kad se neka roba brzo rasproda, kaže se: Ode ko halva!

Jedan originalni mostarski recept od Ajše Šehić Nametak

Recept: Halva sa pekmezom od smokva:

sa pekmezom od smokava / moj recept /

3 kašike maslaca
3 kašike margarina
6 kašika ulja
12 kašika obično brašno

Priprema : masnoću otopiti da ispari pa dodati brašno .. da užuti i zaliti hladan pekmez.. i sve se pokupi u čvrstu masu.
.

Zaljev : 1/2 litre pekmez od smokava
Umjesto pekmeza zaliti agdom sa 1/2 kg. šećera i vode da popliva

Za posipanje .. mljeveni orasi i malo staub

u ostatak mase pomješala orahe i kokos brašno / druga tacna /

Vruće oblikovati.

(Ajša)

Ode halva, k'o halva!

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:29, 0 komentar(a), print, #

15.10.2016.

Knjige sa posvetom: „Kamenim tragovima“, knjiga autora Slađane Paškalj, Radenka Kosića i Helmuta Friedrichsmeiera

Kad čovjek bude svjedokom nastajanja jedne knjige i na bilo koji način doprinese njenom nastajanju, onda nema većeg zadovoljstva od onog, kada gotovu knjigu uzme u ruke.

Tokom nastajanja monografije koja nosi ime i na našem i na njemačkom jeziku, „Kamenim tragovima“ / „Auf steinernen Spuren“, stupio sam u kontakt sa autoricom Slađanom Paškalj, kada joj je trebala pomoć oko tačnog lociranja nekoliko starih fotografija iz Mostara, koje je početkom dvadesetog stoljeća napravio oficir Austrougarske monarhije Emil Balčarek. Njegove fotografije nastale prije jednog stoljeća su bile glavna tema ove mnografije. Naravno, pošto se zadjih godina bavim sličnom tematikom, zajedno sa kolegama Tiborom Vrančićem i Ismailom Bracom Čamparom, odmah smo priskočili u pomoć te fotografije koje nam je Slađana dostavila, tačno locirali, a uz to napravili fotografije po principu, nekad i sad, sa iste pozicije. Ovdje smo pošli od činjenice, da je nekome sa strane veoma teško odrediti tačnu poziciju i mjesto sa kojega je stara fotografija nastala. Pogotovo onima, koji nisu tako dugo hodili Mostarom, da im je poznat svaki korak, i svaka stara fotografije znana, pa bila napravjena sada, ili prije jednog vijeka. Stoga nas je posebno obradovalo da su se ove fotografije našle u monografiji, uz sve ostale fotografije autora mnografije, rame uz rame sa fotografijema nastalim prije jednog stoljeća.

Ovdje ćemo napisati nekoliko redaka o monografiji, kao i tekst objavljen u štampi, povodom izlaska monografije iz štampe.

Ovim tekstom izražavamo našu zahvalnost autorima, za uručene knjige sa posvetom.

Dvojezična monografija „Kamenim tragovima“ / „Auf steinernen Spuren“, autora Slađane Paškalj, Radenka Kosića i Helmuta Friedrichsmeiera nastala je povodom 100-godišnice fotografskog putovanja poručnika Emila Balčareka kroz Bosnu i Hercegovinu 1907./1908. godinegodine, čije fotografije je Helmut Friedrichsmeier objavio u fotomonografiji “Das versunkene Bosnien”., .

Balčarekovim tragovima kroz gradove Tuzla, Zvornik, Kalinovik, Travnik, Vranduk, Sarajevo, Mostar, tačno 100 godina poslije, u ljeto 2008. krenuli su Slađana Paškalj i Radenko Kosić, te pronašli mjesta koja je on snimao i fotografisali ih iz iste perspektive. Tako nastali fotografski parovi propraćeni su literarnim tekstovima bosanskohercegovačkih autora kao pokušaj da se premosti vremenski prostor njihovog nastajanja. Za zaljubljenike u prirodu i kulturu, strastvene sportiste, avanturiste i planinare su sva mjesta označena odgovarajućim QR kodom koji sadržava geografske koordinate svih fotografskih lokacija.

Nakon izlaska monografije iz štampe o knjizi je na stranicama Dnevnog avaza napisano:

„Zeničanka Slađana Paškalj koja već dugo živi i radi u njemačkom gradu Frankfurtu u saradnji sa Radenkom Kosićem i Helmutom Friedrichsmeirom iz Austrije objavila je knjigu "Kamenim tragovima", knjigu koja je nastala sasvim slučajno i to zbog jednog rođendanskog poklona. - Moji prijatelji i saradnici na knjizi Emir Vučić i Edina Čović prije par godina poklonili su mi knjigu autrijskog vojnika Emila Balcareka u kojoj su bile stare slike iz bh. gradova koje je on pravio 1908. godine kada je bio u BiH. Tada sam, gledajući te slike, došla na ideju da bi bilo veoma zanimljivo ponovno obići sva ta mjesta, više od 100 godina kasnije i na istim tim mjestima napraviti iste fotografije. Tako je krenulo moje i Radenkovo putešestvije po BiH. Od Zvornika do Tuzle, od Mostara do Sarajeva, od Travnika do Kalinovika, bili smo i u Vranduku. Bilo je zaista jako zanimljivo zahvaljujuci tim starim fotografijama vraćati se u prošlost, ustvari istrazivati i tražiti prošlost BiH, a ono što me posebno obradovalao je to što smo ta ista mjesta i našli, sa manje ili više promjena, ali uglavnom skoro sve pa isto. Bilo je i mjesta gdje više nije bilo isto, kao recimo u Zvorniku, na mjestu Skela džamije, koja je podignuta u ranom osmanskom carstvu, bila je stambena zgrada, a u njenom prizemlju dućan i kafana. Džamija je srušena 1946. godine. Mislim da svi oni koji budu zainteresovani da ovu knjigu imaju u vlastitoj biblioteci bit će zadovoljni i ugodno iznenađeni tom nekom šetnjom kroz slike i riječi iz prošlosti u sadašnjost i obratno - ispricala nam je Slađana.

Sama priprema knjige koštala je mnogo vremena, a njeno štampanje novca, a tu upravo nastaje i problem. - S  obzirom da smo mi našu organizaciju “Kulturfokus” registrirali u Njemačkoj, da su svi članovi većim dijelom iz BiH, Hrvatske, Srbije, kao i Nijemci bilo je teško naći sponzora. Naime, njemačka udruženja su nam rekla da oni sa knjigom nemaju ništa jer nije riječ o Njemačkoj već o Austriji i BiH. BiH nas je odbila zbog nedostatka novčanih sredstava, a Austrija nas je odbila jer smo njemačko udruženje i tako sve u krug. Onda je Helmut Friedrichsmeier došao na ideju da našu organziciju registrujemo i u Austriji, odnosno njen ogranak. Moram da kazem, bez Helmuta ne bi bilo ni ove knjige jer nam je on dao autorsko pravo na knjigu vojnika Emila Balcareka. Onog momenta kada smo registrovali ogranak naše organizacije u u Beču, odmah nam je grad Beč izašao u susret i pristao da preuzme sve troškove štampanja knjige, odnodno gradski odjel za kulturu grada Beča - objasnila nam je Paškalj. Slađana Paškalj posjetila je i GK BiH u Frankfurtu te generalnom konzulu Dževadu Šaldiću uručila knjigu i pozivnicu za promociju iste koja će se desiti 12. marta. 2016. godine Im Bistro Senckenberg Museum u Frankfurtu. Konzul Šaldić otvorit će promociju. kako nam je rekla Slađana, promocije će biti upriličene u maju u Beču, te u junu u Sarajevu. Osim Slađane Paškalj, Radenka Kočića, Helmuta Friedrichsmeira, na knjizi su još radili Emir Vučić, Edina Čović, Olivera Sabo, Ranko Ćetković.“

Promocija knjige "Kamenim tragovima" biće obavljena i u Mostaru, 21. oktobra u hotel Bristolu.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:16, 0 komentar(a), print, #

15.10.2016.

Mostar u objektivima fotokamera stranih fotografa (2016.): Kamerom malezijskog avanturiste

fotografije Zahariz Khuzmiah

Ovih dana krenuli smo s objavljivanjem priloga iz serijala „Mostar u objektivima fotokamera“, gdje se osvrćemo na brojne fotografe, koji su u vremenima početka fotografije krstarili Evropom, Bosnom i Hercegovinom, i na tom putu obavezno dolazili u Mostar. Objektivivima njihovih fotoaparata zabilježili Mostar i ljude u Mostaru toga vremena. Fotografije su sačuvane, a na nama je da im produžimo život, upravo ovakvim prilozima.

Da putovanje i dolasci u Bosnu i Hercegovinu, i Mostar, i dan danas interesuju mnoge avanturiste, putpisce i fotografe, svjedoči i serija objavljenih fotografija fotografa Zahariza Khuzaimaha, iz Malezije, obavljena ovog ljeta. Pri tome je oučljivo da se putovanja modernih fotografa skoro nimalo ne razlikuju od putovanja nekadašnjih fotografa, kao ni motivi sa njihovih fotografija..

Zahariz Khuzaimah je malezijski avanturist, fotograf i filmski autor koji je napustio životnu rutinu i zonu komfora kako bi putovao svijetom tragajući za životnim iskustvom koje će ga obogatiti.

Na putu oko svijeta, posjetio je i Bosnu i Hercegovinu. Kako kaže - prelijepu zemlju na Balkanu.

U Bosnu je došao bez posebnog plana. Iznajmio je automobil u Sarajevu na dvije sedmice i putovao kroz BiH želeći da vidi skrivene ljepote naše zemlje i dar majke prirode, piše Boredpanda.com.

"Iznenadio sam se da nema mnogo turista jer zemlja ima toliko lijepih mjesta koja tek mogu biti otkrivena. Tražio sam ljepotu i snimao je na memorijsku karticu svoje kamere", napisao je Zahariz.

Tokom svog putovanja, snimio je preko trideset fotografija.

Nas ovdje posebno interesuju fotografije koje je fotograf ponio iz Mostara, kako u objektivu fotkamera, tako i u svojim očima, podsjećajući nas na bezbrojne fotografe, koji su pohodili naš grad, napravili fotografije i ostavili ih u publikacijama Širom svijeta.

Ovdje donosimo izbor od samo nekoliko fotografija, a ostale pogledajte u fotogaleriji na linku

http://www.radiosarajevo.ba/multimedia/foto/malezijski-avanturist-o-skrivenim-ljepotama-bosne-i-hercegovine/234396

(radiosarajevo.ba)

priredio: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 10:14, 0 komentar(a), print, #

13.10.2016.

Vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje: Veliki odmor

Veliki odmor je obično bio iza trećeg časa, a trajao je 15 ili 20 minuta. Bio je predviđen da se đaci malo provjetre i ispušu u školskom dvorištu, naravno, ako nije padala kiša. Bilo je i onih koji su u vrijeme velikog odmora ostajali u razredu. Sjedeći. A u tih 20 minuta velikog odmora dešavala su se čuda. Odigrala bi se utakmica na male, otišlo u prodavnicu, kupio sendvič, pojeo sendvič, ili jednostavno proteglo noge, negdje u blizini škole. Bilo je vremena prokomentarisati utakmicu, film, ili neko zbivanje iz svijeta zabave. Moglo se prokomentarisati nešto iz tekuće nastave, mogla se prepisati zadaća iz matematike, ili sastav za lektiru. Sve se to znalo razgoditi u tih dvadesetak minuta, i na vrijeme, prije zvona, ponovo biti ponovo u klupi, u isčekivanju narednih časova. Uglavnom, sve se zasnivalo na određenoj fizičkoj aktivnosti, što su vjerovatno i pedagozi predviđali u planiranju nastavnog procesa, jer trebalo je tu silnu sakupljenu energiju u mladom organizmu potrošiti vani, a ne u razredu.

O tome svjedoči i prva crno bijela fotografije pokupljena sa interneta.

Kakvi su danas veliki odmori, teško je reći nekome, ko se nalazi na nekoj malo većoj vremenskoj distanci od škole i đačkih obaveza. Fotografije iz medija, druga fotografija, pokazuju nešto sasvim drugo. I govore same za sebe!

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:04, 0 komentar(a), print, #

12.10.2016.

Mostar u objektivima foto-kamera: Raimund Stillfried von Rathenitz

Raimund Freiherr Stillfried von Rathenitz je bio austrijski oficir, slikar i fotograf. Ova titula „Freiherr“ na njamačkom ima značenje baron. Rođen je 1839. godine u Chomutovu u Češkoj, a umro 1911. godine u Beču. Njegova najpoznatija knjiga je: „Auf der Suche nach Atlantis: Bosnien und Herzegowina”, u prevodu: „U potrazi za Atlantidom: Bosna i Hercegovina”, objavljena 1888. i ponovo u reprint izdanju 2008. godine.

Do 1863. godine bio je na službi u austrijskoj vojsci, a onda ju je dobrovoljno napustio. Nakon toga, krenuo je na putovanja u Kinu, Sjevernu Ameriku i Japan. Čak se, tom prilikom, naselio u Yokohami u Japanu, gdje je dugo radio kao fotograf. Bilježimo da mu je stručno obrazovanje iz oblasti fotografije davao britansko-venecijanski fotograf Felice Beato, a 1870. godine Stillfried je bio jedan od vodećih fotografa u Japanu. Po uzoru na učitelja Beata, posebno je ostao upamćen po fotografisanju portreta, kao i pejsaž fotografija. U Japanu je zabilježio lični uspjeh izborom za prvog predsjednika državnog ureda za štamparije u Tokiju 1878. godine. Pet godina kasnije, 1883. godine vraća se u Beč.

Na kraju 19. Vijeka, Raimund baron Stillfried poslat je od strane Visokog kraljevskog ureda, s novom funkcijom kao „K.u.K. Dvorski fotograf”, da napravi opsežnu foto dokumenrtaciju pojedinih carskih zemalja. U tom smislu preduzeo je mjesecima dugo putovanje, između ostalih, u Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Srbiju, Crnu Goru, kao i druge susjedne regione na Balkanu, Transkarpate, Galiciju i Bukovinu. Nakon njegove smrti, posao je nastavio njegov sin. Nažalost, veliki dio zbirke fotografija je nestao u jednom požaru u Beču, krajem Drugog svjetskog rata. Srećom po nas, jedna mapa s fotografijama iz Bosne i Hercegovine je spašena. Fotografije su vrijedan dokument onoga vremena, kada je počinjala modernizacija naših krajeva.

Tom prilikom je boravio i u Mostaru i u Blagaju, gdje je napravio fotografije koje svjedoče o našim ljudima na samom razmeđu stoljeća.

Fotografije Raimunda Stillfrieda von Rathenitza, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:22, 0 komentar(a), print, #

11.10.2016.

Prve učenice maturantkinje u Mostarskoj gimnaziji

(tekst koji slijedi objavljen je u knjizi koja je objavljena povodom 75. godišnjice Gimnazije u Mostaru, 1893-1968. godine, autor je tadašnji direktor Mostarske gimnazije Vlajko Skiba)

Emancipacija žene u Bosni i Hercegovini tekla je sporo. Dolaskom austrougarske vlasti u društvenim promjenama osjeća se lagana promjena i u životu žena. Žene postepeno raskidaju srednjovjekovne obaveze koje su ih držale u porodici izolova- ne od spoljnjeg svijeta. Od prvih plašljivih koraka do prvih vidnijih promjena u načinu života žena iz naše patrijarhalne sredine proteklo je dosta vremena. Najvidnije su promjene u životu žena iz građanskih porodica koje su se brzo prilagođavale u životu što su ga sa sobom donijeli stranci. Sa razvojem školstva pojavljuje se i kod žena interesovanje za obrazovanje. Uočavajući potrebu o- brazovanja i kod žena mnogi građani žele da omoguće školovanje svojim kćerima. Najčešće su zadovoljavani građani sa osnovnim obrazovanjem. Smjeliji i napredniji građani omogućavali su nakon završenog osnovnog školavanja svojoj djeci i školovanje u nekim drugim postojećim školama koje su bile namijenjene za obrazovanje ženske djece. Veoma su rijetki oni građani koji su smatrali da je potrebno školovati žensku djecu i pripremati ih za više i visoke škole. Ukoliko su i postojale takve namjere kod roditelja, njih je bilo teško realizovati. Školovanje u gimnazijama u Bosni i Hercegovini nije odmah dozvoljeno za žensku djecu. Tek od 1912. godine dozvoljeno je ženskoj djeci da redovno posjećuju nastavu. Do tada su po obrazovanju škole ženska djeca mogla privatno polagati razredne ispite. Zbog navedenih razloga ni Gimnazija u Mostaru ranije nije mogla imati među svojim učenicima i učenice kao redovne đake.

Prve učenice, koje su privatno po- lagale razredni ispit u Gimnaziji, bile su kćerke raznih austrijskih činovnika što su u Bosni i Hercegovini obavljali razne poslove. Zanimljivo je da je Velika gimnazija u Mostaru dvije godine prije nego što je dozvoljeno ženskoj djeci da se redovno školuju u gimnaziji imala jednu učenicu koja se pojavila da polaže ispit zrelosti. U glavnom zapisniku o ispitu zrelosti iz 1910. godine, jesenski rok, nalazi se ime SOFIJA PL. KRUSZELNICKA. Među podacima nalazimo da je rođena u KRUPI (Bosna) i da je kći FRANJE KRUSZELNICKOG, savjetnika kod Vrhovnog suda u Sarajevu, kao i podatak da je kao privatna učenica svršila nauke u Velikoj gimnaziji u Mostaru. Sofija pl. KRUSZELNICKA polagala je ispit zrelosti u septembru 1910. godine. Zbog slabe ocjene iz srpskohrvat- skog jezika upućena je da iziđe ponovo na ispit za pola godine. Listajući zapisnike sa pismenog i usmenog ispita i glavne zapisnike o ispitu zrelosti za 1911. 1912. godinu ne nalazimo nigdje ime SOFIJE pl. KRUSZELNICKE. Vjerovatno je polagala završni ispit u nekoj drugoj gimnaziji u Bosni i Hercegovini. Nesumnjivo je da je, ako ne prva žena, svakako jedna od prvih žena u Bosni i Hercegovini koja je pristupila polaganju završnog ispita u Gimnaziji. Dvije godine kasnije pojaviće se prva učenica koja je uspjela da položi ispizrelosti u Velikoj gimnaziji u Mostaru. Dakle, u istoj godini kada je dozvoljeno učenicama da budu redovne učenice, Velika gimnazija u Mostaru imala je i prvu ženu koja je položila ispit zrelosti. Ta je učenica Berta Bergman, kći Josipa Bergmana, nadzornika željezničke pruge. Ovaj brižan roditelj službujući u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini, gdje su mu se i rađala djeca (Blažuj, Hadžići, Doboj, Visoko) uspio je da svoju djecu školuje. Interesantno je da su njegove tri kćeri i jedan sin (Berta, Marija, Lujza i Alfred) položili ispit zrelosti u Velikoj gimnaziji u Mostaru.

Berta Bergman je sve razrede, od prvog do osmog, polagala privatno u Velikoj gimnaziji u Mostaru. Ispit zrelosti polagala je privatno i položila ga u februaru 1912. godine. Poslije uspješnog završetka studija medicine Berta je obavljala ljekarsku dužnost u gradu gdje se i školovala. Jedno vrijeme bila je u našoj školi školski ljekar. Ovoj nama dragoj, naprednoj i vrijednoj liječnici koja je bila cijenjena u gradu Mostaru, ustaški zlikovci su ugasili život u logoru Jasenovac. Njena sestra Marija Bergman 1912. godine u junu položila je ispit zrelosti kao druga učenica po redu. Polagala je privatno ispite i maturu kao i njena sestra Berta. Po slije studija i ona se vratila da radi u školi za koju je vezano njeno školovanje. Bila je vrijedan i priznat stručnjak i pedagog. Danas je poznata kao dr Marija Kon, profesor Sarajevskog univerziteta, koja je odgojila mnoge genericije i dala drago- cijen doprinos svojim osejima, člancima, kritikama i prevodima iz nje mačke beletristike i naučne književnosti. Pisalo je o djelima: BIRGERA, GRIMELSHAVSENA, HAJNEA, KLAJSTA, GETEA, STEFANA CVAJGA, ANE SEGERS, FRANCA VERFELA, B. FRANKA, E. GLEZERA, T. MANA, B. BREHTA, G. GRASA, VELJKA PETROVIĆA i IVE ANDRIĆA.

Kuriozitet je da je treća po redu učenica koja je položila ispit zrelosti u Velikoj gimnaziji u Mostaru opet jedna od sestara Bergman. To je Lujza Bergman. Ona je položila ispit zrelosti 1920. godine u ljetnjem roku kao i njen brat Alfred. Lujza Bergman je studirala farmcaiju. Danas je poznata kao Lujza Krčmar i živi u Mostaru.

Poslije sestara Bergman pojaviće se mnoge učenice na ispitu zrelosti. Ako posmatramo kojim su redoslje- dom polagale ispit zrelosti učenice po nacionalnosti, doći ćemo do sljedećih podataka. Nakon sestara Berg- man, koje su po nacionalnosti Jevrejke, prva žena poslije njih biće hrvatske nacionalnosti. To je Danica Strelec, kći Josipa Streleca, gradskog vrtlara. Rođena je u Božjoj Kovini (Hrvatska). Ona je u svom školovanju imala više poteškoća od prethodnih maturantkinja. Od pivog do četvrtog razreda polagala je razredne ispite privatno u Velikoj gimnaziji u Mostaru. Peti razred gimnazije završila je u Velikoj gimnaziji u Banjoj Luci, šesti u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, sedmi i osmi u Velikoj gimnaziji u Mostaru. Ispit zrelosti Danica Strelec položila je 1920. godine u ljetnjem roku. U Mostaru postoji gradsko područje koje se zove STRELČEVINA. Po tumačenju ne kih Mostaraca područje je dobilo naziv po Josipu Strelecu koji je na tom području imao svoj rasadnik i povrtlarsko zemljište.

Piva maturantkinja Velike gimnazije u Mostaru je Darinka Knežić, kći Luke Knežića, trgovca. Po nacionalnosti je Srpkinja. Ona je privatno polagala razredne ispite do šestog razreda. Šesti, sedmi i osmi razred završila je kao redovna učenica Velike gimnazije u Mostaru. Knežić Da rinka položila je ispit zrelosti 1921. godine u ljetnom roku.

Najsporija emancipacija žene odvijala se u muslimanskim porodicama. Naslijeđe iz prošlosti i veće nepovjerenje od ostalih stanovnika prema »Švabi« uticalo je da se žene slabije oslobađaju. Proces oslobođenja žene bio je neminovan, ali je ona na putu svoje emancipacije nailazila na teže prepreke. To se može vidjeti i po školovanju učenica iz muslimanskih porodica. Fatima Brkić je prva učenica Muslimanka koja je položila ispit zrelosti u Mostarskoj gimnaziji. Ona je bila redovna učenica za sve vrijeme školovanja. Ispit zrelosti položila je 1936. godine.

VLAJKO SKIBA, direktor gimnazije

(Iz knjige 75. godina Gimnazije u Mostaru 1893 – 1968)

(priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara)

Objavio/la spagosmail u 13:08, 0 komentar(a), print, #

11.10.2016.

Sestre Berta i Marija Bergman – pionirke ženskog obrazovanja u BiH, bez ulice, bez spomena

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu prometej.ba, autor je Amsal Mešić)

Godine 1905. u mostarsku Veliku gimnaziju (danas Gimnazija Mostar) po prvi put su upisane djevojčice. Bile su to Berta (1892-1945) i Marija Bergman (Marie Bergmann; 1894-1987). Trebalo je proći pet godina do sljedećeg upisa djevojčica u mostarsku gimnaziju, a tek je 1913. prvi razred završila djevojčica rodom iz Mostara.

Pionirsko mjesto u povijesti mostarskog, ali i bosanskohercegovačkog obrazovanja, Marija i Berta Bergman duguju roditeljima. Rođene su u okolini Sarajeva (Berta u Blažuju, a Marija u Hadžićima) kao kćerke željezničkog činovnika Josipa Bergmana (Joseph Bergmann), u aškenaškoj jevrejskoj porodici porijeklom iz Beča. Iako skromnih primanja, Berta i Marija imale su majku koja je za svoje četiri kćeri odlučila izboriti ženama nedokučivo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini: visoko obrazovanje. To je iziskivalo pohađanje gimnazije, te je Marija 1905. upisana u drugi, a Berta u treći razred tada osmogodišnje Velike gimnazije u Mostaru. Tu su, pored obaveznih predmeta, sestre Bergman mogle pohađati i jevrejsku vjeronauku. Hrvatski dnevni listNarodna obrana je sredinom februara 1912. posvetio članak “prvom ženskom maturantu u Bosni”, izvještavajući da je u Mostaru Berta Bergman položila ispit zrelosti. Marija je gimnaziju završila u Sarajevu.

Sestre Bergman su obrazovanje nastavile u Beču, gdje je Marija, završivši studij slavistike i germanistike, 1916. odbranila doktorsku disertaciju, a Berta 1918. postala doktor medicine. Treća sestra postala je farmaceutkinja, a najmlađa inženjerka hemije. Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu kao prva doktorica nauka, Marija Bergman je u međuratnom periodu predavala “narodni jezik” u gimnazijama Mostara, Cetinja i Sarajeva. Udala se za građevinskog inženjera Emila Kona i s njim osnovala porodicu u Sarajevu. Berta Bergman je za to vrijeme djelovala u više mjesta Bosne i Hercegovine kao pedijatrica, uključujući Banju Luku. Po davanju otkaza u tamošnjoj Gradskoj bolnici dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”. Uoči Drugog svjetskog rata radila je kao upravnica Školske poliklinike u Mostaru, na mjestu današnjeg (ostatka) hotela Ruža.

Usponom Nacističke partije u Njemačkoj tridesetih godina dolazi i do jačanja antisemitizma u Jugoslaviji. Marija Kon se već kao prosvjetna radnica u Sarajevu borila protiv protoustaških stavova pojedinih učenica. Život Jevreja je ipak tekao normalno do oktobra 1940. godine, kada vlada ograničava prava jevrejske djece na srednje i više obrazovanje. Kon je tada s brojnim sarajevskim profesorima osnovala poseban prvi razred gimnazije kako bi se Jevrejima omogućilo daljnje školovanje.

Položaj Jevreja se drastično pogoršao okupacijom Jugoslavije u aprilu 1941. Kon je otpuštena iz službe, a zatim zatvorena u koncentracioni logor Rab. Berta je stupila u pokret otpora iste godine, te je opskrbljivala partizanske borce sanitetskim materijalom, liječila ih i davala časove prve pomoći. Nakon oslobođenja logora 1943. Kon se domogla partizanske teritorije i postala direktorica gimnazije u Glini. Njena djeca su se pridružila partizanima; sin Mihael je poginuo u Dvoru na Uni, a kćerka Mirjana (kasnije Papo) je zarobljena na Igmanu i odvedena u koncentracioni logor Ravensbrück. Dr. Bergman je tokom rata dva puta hapšena, da bi 15. januara 1945. (Marijin rođendan) bila odvedena u koncentracioni logor Jasenovac i ubijena.

Marija Kon i njena kćerka, kasnije sutkinja i profesorica porodičnog prava, bile su među petinom sarajevskih Jevreja koji su preživjeli holokaust. Kon je nastavila prosvjetnu karijeru u Mostaru i Sarajevu, a 1950. pozvana je da učestvuje u stvaranju Katedre za njemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bavila se njemačkom književnošću od 17. do 20. stoljeća, a posebno prevodilačkim radom. te je prva vodila Odsjek za germanistiku i anglistiku. Penzionisala se 1968. godine, ali je nastavila voditi brigu o radu Odsjeka, koji je 1984. organizirao proslavu “izuzetnog jubileja”, njenog 90. rođendana. Umrla je u Sarajevu 9. augusta 1987. godine.

Ni riječi o dr. Berti Bergman i prof. dr. Mariji Kon nisam čuo ni pročitao u Gimnaziji Mostar, školi u čije sam prostorije ušao 103 godine nakon njenih prvih učenica. Danas je to škola na čijem je čelu žena, škola u kojoj žene čine preko dvije trećine administrativnog, tehničkog i nastavnog osoblja i đačkog tijela. Svim prirodnim naukama podučavaju isključivo žene, a ja sam je ipak završio ne znajući da je baš iz te škole ravno 100 godina ranije izašao “prvi ženski maturant u Bosni”, mostarska “legendarna doktorica” Berta Bergman. Ni prva žena s doktoratom u Bosni i Hercegovini, pionirka bosanskohercegovačke germanistike, nije bila vrijedna spomena u školi koju je pohađala i u kojoj je radila, a u kojoj danas isključivo žene predaju svih sedam zastupljenih jezika (uključujući dva koja je Kon predavala kao “narodni”).

Za dojučerašnje nepoznavanje lika i djela sestara Bergman ne krivim nijednog od svojih profesorica i profesora. Među njima je bilo i onih koje mogu kriviti samo za to što me marginalizacija žena uopće interesuje. Ideologija koja vlada Mostarom nezamisliva je bez te marginalizacije. Svega dvije ulice u Mostaru nazvane su po ženama, ali budući da se radi o ulicama Kraljice Katarine i Kraljice Jelene, jasno je da se na umu imalo propagiranje nacionalne mitologije, a ne ukazivanje na postignuća žena ni odavanje počasti zaslužnim Mostarkama. Jednoga dana kada se konačno promijene sporna imena pojedinih ulica, možda se neko usudi spomenuti sestre Bergman. Možda se na Ulicu Alekse Šantića, po kojem je nekada njihova škola nosila ime, bude nadovezivala ulica nazvana po njima, a ne po čovjeku koji ih je slao u logore, odnosno u smrt. Možda.

(Amsal Mešić, Prometej.ba)

Izvori:

Anita Dremel; Lada Čale Feldman; Lidija Dujić; Rada Borić; Sandra Prlenda; Maša Grdešić; Renata Jambrešić Kirin: “Uzduž i poprijeko: brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi”, Centar za ženske studije, Zagreb, 2015

Cezar Danon: “Sjećanja”, Glasnik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2000

Jakov Danon, Verica Stošić: “Memoari na holokaust Jevreja Krajine”, Jevrejska opština Banja Luka, 2010

Christoph König: “Internationales Germanistenlexikon 1800 – 1950”, Walter de Gruyter, 2003

Eli Tauber: “Pravednici među narodima iz Bosne i Hercegovine” (predavanje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli), 2014

U bespućima interneta nismo uspjeli pronaći nijednu sliku Berte ili Marije Bergman, izuzev ove Bertine slike u naslovu teksta, koja je pronađena u zborniku radova Bosna i Hercegovina 1941: Novi pogledi, (Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2012).

Nadamo se da njihove fotografije negdje postoje: ako netko dođe do njih, molili bismo da se javi na mejl prometej-ba@libero.it.

Objavio/la spagosmail u 13:06, 0 komentar(a), print, #

09.10.2016.

Knjige sa posvetom: „Mostar - vječni grad“ knjiga Ensvida Hadžajlića

Iz štampe je ljetos izašla prva knjiga Ensvida Hadžajlića „Mostar - vječni grad“.

Bio sam u toku rada na ovoj knjizi od samog početka, još u vrijeme kad su se kontakti preko interneta ostvarivali putem foruma. Na forumu MOFO raja redovno su se pojavljivali tekstovi iz starog Mostara pod pseudonimom, ili avatarom, kako se to tada zvalo. Zbog čega je to bilo tako ne znam, ali svi smo imali neko svoje „nickname“, sakriveno ime. I bilo kako bilo, a pošto je kontakt mogao biti ostvarivan i preko PP, privatne pošte, znali smo vrlo brzo ko se krije iza koje sakrivenog imena. Pomenuti prilozi su se najčešće nalazili pod sakrivenim imenom MosHer, što je malo upućenije odmah upućivalo na Mostar i Hercegovinu.

Ensvid Hadžajlić mi se javio nakon što je u tada veoma popularnoj reviji MM objavljeno nekoliko mojih tekstova, i zamolio me može li te tekstove uvrstiti u njegovu knjigu, koja bi trebala nositi naziv „Mostar, vječni grad“, a izaći će iz ütampe nekad, bože zdravlje. Odmah sam zapazio da bi ta knjiga trebala biti jedna debela knjižurina od minimu hiljadu strana, a obzirom na spisak autora, čije tesktove je Ensvid imao namjeru uvrstiti u knjigu, dao sam mu odmah moju saglasnost.

Tokom godina smo nastavili kontakte, kasnije na blogovima, i na kraju putem facebooka, na kome su se nakon nekoliko godina pojavile i lične slike, tako da je kontakt na neki način postajao i otvoreniji. Rad na svojoj knjizi Ensvid je uporno privodio kraju, i bilo mi je drago kad mi je proljetos javio da je knjiga u štampi, te da će izaći početkom ljeta.

Prvo što sam ga upitao, bilo je „Koliko stranica ima knjiga?“ Nije me začudilo kad mi jerekao broj 976. Toliko sam i očekivao.

O knjizi teškoj skoro 2 kile, sa stotinama tekstova, naslova i autora, teško je puno togaareći u oar riječi. Uglavnom, na jednom mjestu se našlo sve ono što je autor godinama objavljivao na forumima, blogovima, a kasnije brižno prebacivano i na facebok i nove društvene mreže. Nadam se da je i autor, nakon što je njiga ugledala svijetlo dana, konačno odahnuo, jer drugo ništa nije ne mogao, kad se dugogodišnje djelo jednoga dana našlo ukoričeno u rukama i opipjivo i vidljivo bez kompjutera i sličnih sprava današnjice.

Ovdje ću radi onih koji nisu upoznati sa knjigom, niti znaju toliko detalja, kao nas nekoliko bliskih suradnika, ponoviti ono što je autor napisao u uvodu knjige.

„Ima na svijetu mnogo gradova koji su po nečemu čuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragači i poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u svijet da bi našli ono čega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sačuvali ih u uspomeni. Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi možda više nego drugdje sustižu orijentalni i zapadnjački uticaji, a u novije vrijeme i moderna arhitektura. Posebno obilježje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao što Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Beč bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio ono što jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdašnom modrinom i spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepših kanjona, pa ima mjesta gdje se obalama visokim 1000 i više metara usjekla između dvije planine: uska, duboka, bistra i raskošne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.

Čak i kada bi prosječnom tragaču za ljepotom bila uskraćena slast gledanja u blistava lica biserja usnulog među kamenim oklopima, površan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u koštac. Svaka radoznalost je ništavna prema ovoj Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prežive utapanje u ovom žuboru i malo je kistova čiji se valeri ne postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.

Duboko u planinama započinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora već joj uspijeva da usiječe kanjone duboke i do hiljadu metara. Nešto tiša i sporija, Neretva protiče hercegovačkim poljima približavajući se raskošna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.

Jedan od najljepših sedefnih biljega čeka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser hercegovačke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a što se više odmiče od Mostara i približava moru, sve je sporija, šira i nižih obala. Pred samim ušćem još je uvijek bistra, sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zašto Neretva magnetskom snagom privlači ljudsko oko, zašto je Stari most vječno zanosan u svojoj bjelini i originalnom luku, i čitav grad blještav od one samo njemu svojstvene svjetlosti.

U Mostaru su se u mnogo čemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada zvuči paradoksalno, u Mostaru pomirljivo žive te nespojivosti. On je oduvijek privlačio turiste, slikare i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovječe, a treće da ga opjevaju.

Kad ga turista napušta, ostavlja ga sa željom da ga uskoro opet vidi i vraća mu se. On je svoj i samo sebi sličan, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjećanja“.

autor knjige: Ensvid Hadzajlic

Ensvid je odmah nakon izlaska knjige iz štampe ponudio, da mi jedan primjerak sa posvetom pošalje poštom, što sam odbio sa obrazloženjem, da nema potrebe pravi dodatne troškove, a da mi knjigu ostavi na sigurnom u Mostaru, gdje ću je ja preuzeti, prilikom mog dolaska u Mostar, nekoliko sedmica kasnije.

Kako je dogovoreno, tako se i desilo.

Knjiga me sačekala, sad je kod mene, lagano je listam, stranicu po stranicu, i nekako mi svaka stranica i svaki tekst dođe poznat. A kako i ne bi, kad sam bio u toku nastanka i objavljivanja svakog pojedinačnog teksta, dugi niz godina.

Autoru zahvaljujem, a neka ovaj današnji tekst na neki način još jednom bude moja zahvala za knjigu sa posvetom.

Svima onima koji na jednom mjestu žele imati toliko mnogo starog Mostara, od srca preporučujem da ovom knjigom upotpune svoje kućnu biblioteku.

Knjigu je štampala i izdala „IC štamparija“ iz Mostara. Knjiga je rađena u tvrdom šivenom povezu i u tvrdim koricama, u B5 formatu (23.5 cm x 16.5 cm - dimenzije stranica) i sadrži 976 stranica i preko 280 fotografija raznih dimenzija i iz raznih vremenskih perioda Mostara.
Knjiga se može kupiti u knjižari IC u Mostaru, ili naručiti direktno preko autora. Cijena knjige kupljene na licu mjesta u Mostaru (kao i narudžba za sve države sa prostora bivše Jugoslavije) košta 45 konvertibilnih maraka, a narudžba za sve ostale države svijeta je 45 američkih dolara.

Smail Špago, Köln, 8. oktobra 2016.

Objavio/la spagosmail u 10:20, 0 komentar(a), print, #

05.10.2016.

Novi serijal: Mostar u objektivima foto-kamera

Pred nama je novi serijal kratkih tekstova i starih fotografija iz istorije Mostara pod nazivom Mostar u objektivima foto-kamera. Kao što su mnogi bjelosvjetski putpisci posjećivali Mostar i ostavljali pisani trag o jednom vremenu, tako su i mnogi fotografi prolazili prašnjavim ulicama našega grada i ostavljali još impresivniju arhivu fotografija.

Na prve fotografije Mostara nailazimo nakon aneksije Bosne i Hercegovine, iza 1878. godine, kada je i putovanje našim krajevima bivalo dostupnije, lakše i učestalije. Naš šeher su posjećivali, među ostalima, i svjetski poznati fotografi, koji su iza sebe ostavili brojne zbirke, ne samo Mostara nego i brojnih turističkih destinacija tadašnjeg svijeta. Pojedine autore, kojima smo uspjeli odrediti autorstvo, ukratko ćemo spomenuti u ovom serijalu.

Naravno da autorima serijala nije cilj detaljno prostudirati i osvrnuti se na baš sve one koji su ostavili trag Mostara na požutjelim fotografijama. Obradili smo samo one čije smo autorske radove uspjeli pronaći na internetu i u literaturi. Ima tu poznatih imena fotografije, ali ima i onih nepoznatih široj čitalačkoj publici. Nismo se usredotočili isključivo na strane fotografe nego smo tu uvrstili i domaće majstore koji su svojim radom ovjekovječili stari Mostar. Brojni su strani putopisci i majstori kamere koji su fotografisali Mostar.

Uspjeli smo uvrstiti sljedeće autore: Albert Kahn, Alois Beer, Blanche Payne, Charles Heidsieck, Clara Siprrell, D. W. Iddings, E.C. Peixotto, Emil Balcarek, Emil Stengel, Federico Patellani, František Kratky, František Topič, Franz Thiard de Laforest, Hubert Vaffie, Joseph Wlka, Kurt Hielscher, Leo Wehrly, Pierre Petit, Raimund Stillfried von Rathenitz i Raymond Poincare. Od značajnijih domaćih tu su mjesto pronašli Ivica Grubišić, Ćiril Ćiro Raič, Tošo Dabac, Stjepan Tomlinović, Miroslav Loose, Vlajo Cesar, Anton Zimolo i Boris Engelgardt.

Mjesto u našem serijalu nisu pronašli mnogi drugi koji su to itekako zaslužili. Mjesto nisu pronašli, jer imaju manju arhivu fotografija ili što su manje doprinijeli obilježavanju istorije Mostara, već iz jednostavnog razloga što nismo uspjeli doći do njihovih arhiva. Možda u neko dogledno vrijeme uspijemo i njih obraditi.

Možda su za čitaoce portala Nova sloboda zanimljivije fotografije koje su iza sebe ostavili ovi majstori fotografije, nego što im navedena imena znače nešto. Stoga krenimo na predstavljanje.

Priredili. Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:32, 0 komentar(a), print, #

01.10.2016.

Knjige s posvetom – Mostarski rudnici, knjiga Dragana Vidovića

Sa Draganom Vidovićem sam stupio u kontakt tokom njegovog rada na knjizi o Mostarskim rudnicima. Prije toga sam na blogovima objavio nekoliko tekstova o Mostarskom rudniku, tragajući za istorijom Mostara, čiji je sastavni dio svakako i Rudnik mrkog uglja u Mostaru. Uz to sam prikupio i određni broj fotografija iz različitih izvora, i sve to postavio na blogovima. Vodio sam se starom izrekom: „Ono što je zapisano i zabilježeno ostaje, a sve drugo se zaboravlja“. Naravno, sve što je bilo zapisano sa moje strane, i autoru je stajalo na raspolaganju.

Mostarski rudnici su bili sastavni dio Mostara i okoline dugi niz godina, a nekada smo znali reći kako mostarski Rudnik, hrani, grije i osvjetljava Mostar. Malo je familija bilo onoga vremena, a da bar neko nije radio na Rudniku. Generacijama koje pamte pedesete i šezdesete godine, svakako je u sjećanju zvuk sirene sa Rudnika, koja je svaki dan oglašavala početak smjene u Rudniku. Bilo je sasvim normalno da se sirena oglašava u dva sata popodne, ali ako bi se oglasila u nevakat, onda je to značilo da se u Rudniku desilo nešto nepredviđeno. Slični detalji su u sjećanju svakog Mostarca, a mnogo više od toga autor je uokvirio u 220 stranica knjige, sa brojnim fotografijama, te koricama u znaku rudarske crno-zelene boje.

Na ovom mjestu o knjizi ću reći onoliko koliko je potrebno da se skrene pažnja na knjigu i ono što je u njoj napisano.

Knjiga Mostarski rudnici – priče rudara, autor je posvetio ocu Juri, rudaru mostarskog Rudnika i svim ostalim rudarima.

Knjiga je podijeljena je u pet poglavlja, od kojih čine tri osnovna dijela:

- Rudnici u Hercegovini - Široki Brijeg, Posušje, Čitluk, Stocu i druga mjesta;            
- Općenito o Mostarskim rudnicima;
- Priče živućih rudara - sa prostora Hercegovine koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Mostaru.
- Knjiga donosi popis poginulih rudara u mostarskom Rudniku; Sjećanja; Rudarska simbolika.

U ovoj knjizi su sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja.

Rudnik mrkog uglja je u Mostaru otvoren davne 1918. godine, ili kako se to onoga vakta govorilo: “Novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine.

„Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine“, navodi se u recenziji knjige.

U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.

„U pričama je opisan dolazak radnika do rudnika, njegovo radno mjesto, s kime je radio, njegov povratak kući, a ako je njegova kuća bila u nekom drugom mjestu, onda, gdje je i kod koga stanovao, tko je još s njim radio iz tog zaseoka…, tako da svaka priča čini jednu malu povijest. Nije to samo priča rudarima, o rudniku i eksploataciji rudnika, nego sam htio prikazati život jednog rudara i nastojao sam da svaka priča bude različita. Mislim da sam u tome uspio, a opet neka drugi ocijene”, riječi su autora Dragana Vidovića.

Ovom prilikom zahvaljujem autoru na knjizi, a posebno na posveti na prvoj stranici knjige.

Nadam se da će ovaj kratki osvrt na knjigu Mostarski rudnici, koja je izišla iz štampe 2015. godine, pobuditi interesovanje čitalaca, te da će naći načina da knjigu nabave i stave u svoju biblioteku.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 12:52, 0 komentar(a), print, #

01.10.2016.

Knjige sa posvetom

Kad se čovjek vraća sa godišnjeg odmora, ili iz posjete Mostaru, obično na povratku sa sobom ponese ono što je trenutno aktuelno, u proljeće trešnje, u ljeto smokve i grožđe, u jesen lozu, a u zimu pršut i vino. Svako godišnje doba ima svoje plodove. Doduše, jednom davno, prije dvadesetak godina iz Mostara sam muajem ponio jednu dvolitru vode sa česme, kako bih napojio tadašnju mladu raju, rođenu daleko od Mostara, i koji do tada nisu imali prilike niti da vide Mostar, niti da se napiju Radobolje. Nakon ispijene čaše vode iz Mostara, svakom djetetu sam ostavio poruku kako mu niko više neće moći reći „da se nije napio Radobolje“, što u Mostaru ima poseban značaj. Eto, meni je i to nekada padalo na pamet.

Kako godine prolaze, sada se u prtljagu na povratku iz Mostara sve češće nađe po neka knjiga. Obično bi za vrijeme posjeta Mostaru prohodao po knjižarama, ili čak i uličnim prodajnim štandovima i tragao kako za starijim, tako i za novim knjigama, koje do tada nisam vidio, ili bi mi iznenada iskrsle pred oči.

U zadnje vrijeme me posebno veseli, da se među knjigama koje se nalaze u mom prtljagu sve češće nalaze knjige koje je pisala raja. Neke knjige kupim, a posebno me veseli da sve češće dobijem knjigu na poklon sa posvetom, direktno naslovljenom na mene. Takve vrste knjiga kod mene imaju posebnu težinu i značaj.

Za dosta tih knjiga sam znao još u vrijeme kad su nastajale, a u nastanku nekih sam direktno učestvovao, bilo kao saradnik, prevodilac, ili kao učesnik u prikupljanju sredstava za štampanje.

Posebno mi je drago kad mi se neko od raje obrati sa molbom za pomoć oko prikupljanja građe za knjigu. Svoje dosadašnje tekstove, kojih sam na hiljade postavio na razne blogove, vrlo rado ustupam kolegama, kako bi upotpunili neke svoje tekstove.

Ljetos su se u dvije objavljene knjige našla tri moja komplena autroska teksta, što me posebno veseli.

Pojedinačno o knjigama sa posvetom, biće govora na ovom mjestu u narednom periodu.

(spagos)