Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u maju 2016. godine

31.05.2016.

Sedam godina bloga spagosmail.blogger.ba

Napunilo se sedam godina ovog bloga. 
Uz sve to 6.066 priloga
Ukupno posjeta 1.409.011
Prosječna dnevna posjećenost 550,89
Broj komentara 702
Broj pratilaca 779

link: http://spagosmail.blogger.ba/

Hvala svima koji navrate i nađu štogod zanimljivo.
Ja nastavljam u istom stilu.
Pozdrav.
Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 15:56, 1 komentar(a), print, #

26.05.2016.

Vrijeme prošlo (vrijeme buduće?): Crtani u 19:15

Generacije su odrastale uz crtani u 19:15. Nismo imali kablovsku, o internetu i tabletima nije bilo ni govora. Imali smo taj jedan crtani, a to je često bilo i vrijeme do kada smo morali doći kući.

I nije nas trebalo puno nagovarati – to je bilo jedino vrijeme u kojem su djeca “gospodarila” televizorom (OK i inače smo znali poslužiti kao “daljinski” – kad smo prebacivali kanale da se mama ili tata ne ustaju).

Naravno, gornje rečenice se odnose na generacije rođene iza 1960. Malo starije generacije nisu imale ni tu mogućnost, jer su se televozori u domove uselili tek nakon polovine šezdesetih godina. Dotle smo imali kino, i crtane u kinu. Ili, crtane romane i stipove u djeöijim novinama.

Nije bila rijetka pojava da se baš u vrijeme crtanog filma, 15 minuta prije dnevnika, pred televizorom nađe čitava familija. Zajedno se odgleda crtani, roditelji nastave sa gledanjem dnevnika, a djeca se lagano spremaju za spavanje. Priprema se školska torba, i knjige i teke za naredni dan, prema školskom rasporedu.

Televizor je toga vremena bio samo jedan u kući, a sve do početka sedamdesetih, bio je samo jedan kanal. Danas je postalo skoro sasvim normalno da se u svaku sobu u kući, ili stanu ubaci po jedan televizor, i svako gleda program po svom izboru, birajući između desetina, ili stotina, domaćih ili stranih kanala. Plus live-stream na kompjuteru, ili na smart telefonu. Svak ima svoje želje i svoje prohtjeve, a priča se skoro kao vic, ili anegdota, da se sakupljanje familije na jednom mjestu, u tačno određeno vrijeme, najčešće vrši putem neke društvene mreže, ili wats appa. Stoga inicijativa koja već duže vremena provodi u Hrvatskoj, da se vrati crtani film prije dnevnika, više liči na povratak u budućnost. Jedna sjetna uspomena. Osnovana facebook stranica “Crtani film u 19:15” svoje članove redovno podsjeća i vraća u vrijeme kad su se djeca igrala žmire, lopova i žandara, klikera, gume, lopte na male u dvorištu i slično. Sve to je trajalo do 19:00, a onda se žurilo kući, na crtani.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:13, 0 komentar(a), print, #

25.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Ne možeš pogoditi je li djevojka ili stara baba (1897. godine)

Lovac po profesiji i opredjeljenju Robert Dunkin, poznatiji u književnim i lovačkim krugovima kao Snaffle (konjski đem – dio uzde koji se stavlja konju u gubicu, žvale), skupa sa svojom suprugom (takođe lovkinja), obilaze Dalmaciju i Hercegovinu i doživljaje iz tih zemalja pretače u zanimljivu putopisnu knjigu „In the land of bora“ (U zemlji bure). Po Hercegovini putuju koristeći sve moguće načine – pješke, jašući konja, kočijama i vozom. Knjigu piše isključivo pod svojim šatorom, koji je tada imao najnoviju kamp opremu, i time opravdava sve nedosljednosti iz štiva.

Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Izgleda neobično doći u jedan turski grad – a Mostar je svakako to, jer muhamedansko stanovništvo brojem nadmašuje ostalo – i ponovo ući u civilizaciju, ali to je upravo ono što nam se desilo. Samo nas je odlučan zahtjev da pokažemo pasoše na izlazu iz stanice podsjetilo da smo pod vojnom okupacijom, a zatim smo ušli u hotelski omnibus i odvezli se. Zacijelo ni najmaštovitiji romansijer ne bi mogao zamisliti tako čudnu mješavinu kakvu predstavljaju veći gradovi ovih pokrajina pod austrijskom upravom. Hoteli su bečkog stila, iako ne i komfora, dok su glavne radnje gotovo jednake onima u našim engleskim provincijskim gradovima. Ulice su čiste i dobro održavane, a higijenski uslovi izvrsni. A onda, na svakom uglu ima džamija, muhamedansko groblje ili — što jednog Anglo-Indijca još više podsjeća na kuću — pravi istočnjački bazar. Mješavina nošnji i odjeće je podjednako neobična. Bečki kicoš sa zanimanjem zagleda bezoblično tursko ženskinje, bosanski konjanici u crvenim čakširama pozdravljaju dotjerane mađarske Jäger oficire; a tipično njemačke Mädchen idu u školu u pratnji srpskih služavki u dimijama. Službeno, svi govorimo njemački u Mostaru, ali jezici kao u Babilonu, od kojih se jedino ne čuje turski, dopiru do uha sa svih strana. Svaka od pokrajina mnogojezične Austrije dobro je zastupiljena u ovom gradiću.

Okrenimo se sad samom gradu. Položaj mu je slikovit, a bio bi i ljepši da nije golih brda koja ga okružuju. Neretva teče između i preko tamnih stijena, a niže grada brda se toliko približavaju rijeci, da gotovo obrazuju klanac. Dalje ka sjeverozapadu predio se širi u vedru ravnicu s poljima zasijanim kukuruzom i vinogradima, ali isto tako okruženu golim brdima. Grad se nalazi na lijevoj obali rijeke koja krivuda između zbijenih kuća i prolazi pored stalnih vojnih logora na oba kraja grada. Niske turske kuće pokrivene kamenom pločom i munare neobično odudaraju od ogromnih kuća pokrivenih crvenim crijepom i sagrađenih u stambene i službene svrhe od okupacije. Predgrađa na drugoj obali rijeke naseljena su uglavnom domaćim življem, a brojni vrtovi u njemu pravi su užitak za oko.[…]

[…] Ako je Mostar slabašno snabdjeven objektima antičke ili slikovite vrijednosti, onda možemo reći da ima mnogo jedinstvenih objekata vrijednih posjeta. Takve su razne škole, iznad svih, ona koja služi unapređenje vinogradarstva, hortikulture, šumarstva i uzgoja stoke. […]

[…] Još jedan objekat je vrijedan posjeta, a to je velika tvorica duhana. Tu vas korak po korak provode kroz pogone.

Iza dvokrilnih vrata stoji vaga za mjerenje sirovina. Neobično odjeveni seljaci rastovaruju svoje tegleće ponije na ulaznim vratima. Svaka bala se zatim odvojeno važe i uzimaju se uzorci iz svake od stručnjaka, koji ih zatim klasifikuju u lotove kao što su prvi, drugi ili treći kvalitet. Sljedeći službenik upravlja strojem s kojim odnosi bale u skladište straga. Zatim kada dođe vrijeme prenose se bale u posebne prostorije, gdje posebno obučene žene sortiraju svaki list duhana i ubacuju ih u velike sanduke označene s „lijep“, „odličan“ i tako dalje. Nakon sušenja duhan se odnosi do mašine za rezanje svakog kvaliteta ponaosob. Duhan je nakon toga spreman za pakovanje. Od većine ovog rezanog duhana djevojke prave cigarete. Proces nije isti onakav kakvog mi poznajemo, jer se ovdje radi s već smotanim cigaret papirom, u koga se duhan gura iz cilindara. Druga grupa djevojaka reže krajeve i cigareta je gotova. Zatim se pakuju u kutije. Hercegovačke cigarete se u pravilu prave s piskom za usta. Ovdje ne izrađuju cigare.

Duhan, koji se prodaje kao takav, djevojke, takođe, pakuju u kutije. Najfiniji (flor) se posebnim češljevima ručno vadi, vezuje onaj koji je istog kvaliteta i zatim pakuje u tanke kutije. Naravno da je ovaj kvalitet vrlo skup. […]

[…] Većina stanovnika Mostara su Turci ili, da se tačnije izrazim, muslimani, jer je religija jedina razlika između bosanskohercegovačkih muslimana i hrišćana. U odjeći, pa čak i u jeziku, nema razlike između njih i njihovih hrišćanskih susjeda. Doduše, svi oni imaju posebnu nošnju, ali samo za svečane prilike i po pravilu razlikuju se samo po tome što Muslimani briju glavu. Vjerovatno je tek u ovom vijeku hrišćanima dozvoljeno da uopšte žive u gradovima; u svakom slučaju, zemlju nisu mogli posjedovati do vremena Omer-paše. On je mnogo popravio njihov položaj, i, mada ih je razoružao, bez razlike je strijeljao svakog Turčina koji bi ubio hrišćanina, Što je prije toga vremena smatrano kao sasvim beznačajna stvar, baš kao što je i danas u Jermeniji.

Bosanski Muslimani su beskrajno mnogo strožiji i pogledu vjerskih dužnosti i običaja nego Turci u Carigradu. To se najbolje može uočiti u odjeći žena. Čitalac se sjeća da su prije nekoliko godina vjerske vlasti u Carigradu izdale proglas u kome skreću pažnju na uobičajeni nemar u tom gradu prema Poslanikovim izričitim nalozima u pogledu odijevanja žena. Ovdje je to sasvim drugačije; prozirni velovi i pariške haljine su nepoznata stvar. Ne samo da žene nose lijep platneni zar (jašmak), nego i mnogo čvršći na leđima. Ovaj komad odjeće ima visoku, krutu kragnu, koja se, međutim, ne nosi oko vrata, već preko glave. Sve žene se podjednako pridržavaju nošenja bezobličnog ogrtača i visokih žutih čizmica, u kojima vuku noge, tako da prolaznik ne može pogoditi da li gleda u djevojku ili staru babu. Muškarci su naočiti, aktivni, inteligentnog izgleda i čini se da su izuzetno revnosni u vršenju svojih vjerskih dužnosti.

Muhamedanski seljak je, naravno, sasvim drugačiji, a seoske žene ne pokrivaju lice, mada nose maramu na glavi, spremne da je navuku preko usta ako naiđe neki zapadnjak […]. Seljaci svih vjera nose fes ili čalmu. Žene se oblače samo u bijelo domaće platno; suknja je obično pričvršćena pozadi, tako da se vide hlače. U svečanim prilikama one nose dosta nakita, koji je u Engleskoj poznat kao nakit bugarskog tipa, i ukrase na glavi, uglavnom od starog zlata i dukata. Gradske žene nose široke dimije i dolamice, često potpuno prekrivene zlatnim vezom. Kape su im isto tako izrađene.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:29, 0 komentar(a), print, #

24.05.2016.

Prije trideset pet godina Velež savladao Želju u finalu kupa

(fotos iz arhive Enesa Vukotića)

Na današnji dan, prije 35 godina (24. maja 1981. godine), na beogradskoj Marakani odigrano je finale kupa Maršala Tita u kojem su snage domjerili bh. predstavnici Velež i Željezničar. Rođeni su u izuzetno uzbudljivoj utakmici savladali Plave sa Grbavice rezultatom 3:2 i osvojili trofej.

Bilo je to 33. finale fudbalskog Kupa Jugoslavije. Utakmicu ja posmatralo oko 40 hiljada gledalaca. I Velež i Željo imali su ogromnu podršku sa tribina. Fudbal je bio dostojan finala, publika je uživala u igri oba tima.

Za Velež su tada nastupali: Marić, Kalajdžić, Mičić, (Vukoja), Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Međedović, Skočajić i (Mulahasanović).

Dres Željezničara nosili su: Njeguš, Berjan, Komšić, Lučić, Saračević, Čilić, Nikić, (Vlaški), Odović, (Grabo), Paprica, Baždarević i Bahtić.

Sarajlije su prve došle u vodstvo u 36. minuti iz jedanaesterca. Marića je sa bijele tačke matirao Baždarević. Prvih 45 minuta završeno je minimalnim vodstvom Željezničara, koji je dominirao terenom.

Međutim, nastavak je donio potpuno drugačiju sliku na terenu. Rođeni su došli do preokreta. Vahid Halilhodžić golovima u 55. i 58. minuti Mostarce dovodi u vodstvo 2:1. U 61. minuti Badždarević je izjednačio na 2:2.

Ipak, u 80. minuti, nakon kornera koji je izveo Slišković, Okuka postiže presudan pogodak za 3:2 i donosi veliko slavlje za pristalice Veleža.

Mostarci su tako došli do trofeja nad trofejima, kako se zvao pehar namijenjen osvajaču Kupa Maršala Tita.

(klix.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:23, 0 komentar(a), print, #

23.05.2016.

Nekad i sad: Autobahn oko Kölna, 1950-tih i 2016.

Današnji Ring autobana oko grada Kölna dug je oko 100 km. Jedan dio toga puta napravljen je 1936. godine u vrijeme dok je nacistički režim bio u vrhuncu svoje moći. Prije 80 godina dio toga puta u promet je pustio Joseph Goebels, tadašnji ministar propaganda u Hitlerovim režimu. Iako je prvi dio puta bio napravljen još 1932. godine, dok je gradonačelnik Kölna bio  Konrad Adenauer, dakle prije dolaska nacista na vlast, nacistička propaganda se na otvaranju pobrinula da se izgradnja baš ovog dijela autoputa označi kao početak gradnje novih autoputeva. Tada je autoput tada bio sagrađen sa dvije trake, a nakon rekonstrukcije početkom dvije hiljaditih, ovaj dio autobana na nekim dionicama dobio je čak i četiri trake. Statistika bilježi da je tridesetim godina ovim autoputem dnevno saobraćalo 4400 vozila, a danas saobraća više od 150 hiljada i računa se da je ovaj dio autoputa, nakon dijela autoputa A100 oko Berlina, jedan od najfrekventnijih dijelova autoputa u Njemačkoj. Ovim dijelom autoputa ne obavlja samo lokalni i regionalni saobraćaj, nego i međunarodni, a nekoliko godina nakon rekonstrukcije, došlo se do saznanja da su sadašnje četiri trake u jednom smjeru nedovoljne. I kako kažu: Kad-tad, doći će se i do deset traka u jednom smjeru.

(izvor:ksta)

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 12:53, 0 komentar(a), print, #

20.05.2016.

FK Velež Mostar: Utakmice za sjećanje

Sjećanje na jednu od dole nabrojanih utakmica: 

Bio sam prisutan na utakmici Hajduk-Velež 0:3 (0:0), 

4. marta 1973. godine, strijelci: Čolić i Bajević 2, 

gledalaca 15.000 na igralištu kod Plinare

(spagos)

1986. Dinamo - Velež 4:4, uz dva gola iz slobodnjaka Adnana Međedovića
1981. Velež - Željezničar 3:2, finale kupa M.Tita
1966. Crvena Zvezda - Velež 2:6
1980. Velež - Dinamo 9:2
1975. Velež - Hajduk 5:0
1986. Velež - Dinamo 3:1, finale kupa M.Tita
1987. Velež - Borussia Dortmund 2:1
1975. Velež - Derby County 4:1
1965. Velež - Inter 0:3, inače je riječ o prijateljskoj tekmi
1955. Velež - Dinamo 6:1 (uz 5 golova Muhameda Mujića)
1970. Velež - Dinamo 6:0
1972. Velež - Čelik 7:2
1979. Crvena Zvezda - Velež 0:3
1973. Hajduk - Velež 0:3
1977. Velež - Sarajevo 5:0
1980. Željezničar - Velež 2:4, uz maestralnu igru Bake Sliškovića, čiju su ženu s tribina provocirali Manijaci, a Baka iz inata, kada mu god spomenu ženu, zabije gol Želji.

(facebook)

Objavio/la spagosmail u 11:36, 0 komentar(a), print, #

18.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Dileme nema da je izuzetno star i dobro očuvan (1896. godine)

Specijalni dopisnik i ratni izvještač časopisa Times, Harry Craufuird Thompson (1856. – 1940.), boravio je u Bosni i Hercegovini ljeta 1896. godine. Izdao je godinu dana nakon toga knjigu naslova „The outgoing Turk“ (Turčin na odlasku), svojevrsne impresije s putovanja po Balkanu, pri čemu napominje da mu Turčin ne označava muslimana ili muhamedanca, nego osmanlijskog činovnika koji se nalazio u nezavidnoj situaciji da prepušta svoje nadležnosti austrijskom činovniku. U Mostaru se zadržao vrlo kratko pa mu je i dojam o njemu kratak i površan, no svejedno ga prenosimo.

Cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Mada je Mostar zanimljiv grad, u njemu nisam ostao dugo, prvenstveno jer je bilo prevruće i surovo i komarci su bili nesnošljivi i posebno otrovni. Slavenska dramska družina je upravo stigla u grad iz Sarajeva, pa sam jedno veče išao na predstavu komada „Balkanska carica“, koga je napisao crnogorski princ Nikola.

Predstava je praćena sa zanimanjem bez daha i premda sam mogao razumjeti samo djeliće bio sam istinski dirnut općim oduševljenjem. Čudnovata stvar je bila što uprkos tome što se radi o bici između Crnogoraca i Turaka, nekolicina ovih potonjih je bilo prisutno i nesumnjivo su jednako uživali kao i svi ostali. Stari most, zahvaljujući kme je grad dobio svoje ime, čuva brojne legende vezane za svoju gradnju. Neki izučavatelji starina misle da je rimskog porijekla; drugi pak da su ga gradili Turci u petnaestom vijeku. Dileme nema oko toga da je izuzetno star, no i sada je dobro očuvan i svi su izgledi da će takav i ostati, jer je izgrađen novi most kojim teče kolski saobraćaj, tako da je sada starim dopušten samo prelasku pješaka.

Voz, koji napušta Mostar rano izjutra, kako bi stigao na parobrod za Split iz Metkovića, odveo nas je do obale za dva i po sata.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:50, 0 komentar(a), print, #

17.05.2016.

U sjećanju: Prije trideset godina

Prije trideset godina Mi smo raja iz Mostara

Četrnaestog maja 2016. godine završava ovogodišnja sezona Premijer lige BiH. FK Velež simbol Hercegovine, pojam za fudbal u našoj zemlji napušta rang najboljih i odlazi u Prvu ligu Federacije BiH. Po drugi put ekipa Rođenih će morati napolje iz društva najboljih.

Simbolika je da je upravo na taj datum, ekipa mostarskog Veleža oduševila bivšu državu u kojoj je živjelo više od 20 miliona ljudi. Doduše, bilo je to prije tri decenije. Godina je 1986. Srijeda, 14. maj. Bilo je to još jedno finale Kupa Maršala Tita odigrano u Beogradu. Sastajali su se mostarski Velež i zagrebački Dinamo. Ja sam već tada bio dobrano zaražen fudbalom i gledao sam i upijao svaki dobar potez, što uživo na Koševu i Grbavici, što putem tv ekrana. Da bi bilo malo jasnije, mi smo živjeli u državi koja je promovisala domaći sport, nismo imali priliku u jednom danu putem televizija (crno-bijelih), da pratimo jedno devet liga koliko danas ima priliku gledati prosječan klinac koji je pretplaćen na kablovsku i ima internet konekciju. Mi smo imali jednu ligu, jednu televiziju, sportski pregled nedjeljom i snimak od pola sata najinteresantnije utakmice. I bili smo sretni. Helem, da ne davim sa bivšom državom. Igralo se dakle finale Kupa Maršala, najvećeg sina južnoslovenskih naroda. Njega nije bilo već šest godina, ali kup takmičenje je i dalje nosilo njegovo ime. Finale se igralo u Beogradu na stadionu JNA, današnji stadion Partizana. Uvod u samu utakmicu bilo je fanatično klicanje čovjeku i priredba u njegovo ime. Čovjeku koji je umro tačno šest godina i deset dana prije ovog susreta. Na teren je izašla ekipa koju je sa klupe predvodio Princ sa Neretve, Duško Bajević, za kojeg su nam stariji govorili, da je to bio strašan igrač, koji je svojevremeno predvodio Rođene na travnjaku. Treće finale u koje se mostarska ekipa plasirala. Prvi put su poraženi od Zvezde ’58-e, onda su ’81-e savladali Željezničar. Godinu nakon smrti Broza. Treći put zadnja prepreka do trofeja bio im je Dinamo sa travničkim mangupom na klupi Ćirom Blaževićem. Dinamo je bio blagi favorit u ovom duelu, ali je na teren izašla ekipa u crvenim dresovima, koju su nakon te utakmice svi ljubitelji fudbala u Jugoslaviji dobro zapamtili i naklonili im se do poda.

Sastav u kojem je Velež nastupio u toj utakmici bio je slijedeći: Vukašin Petranović, Ismet Šišić, Goran Jurić, Nenad Bijedić, Vladimir Matijević, Draženko Prskalo, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić, Anel Karabeg (74′ Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.

Utakmica je bila jednosmjerna. Velež je u potpunosti nadigrao Zagrepčane i na kraju slavilo rezultatom 3:1. Dva pogotka Bijedića i jedan Predraga Jurića bili su dovoljni za drugi trofej Kupa Maršala. Zagrepčani su postigli pogodak preko Mlinarića, ali je taj gol ostao u sjeni sjajne igre Mostaraca. Veležov princ sa klupe bio je dio strašnog trija koji je harao Jugoslavijom 70-ih godina. Trio BMV kako su zvali Bajevića, Marića i Vladića, u ovoj utakmici u potpunosti je zamijenio novi trio. Sead Kajtaz na desnom, Semir Tuce na lijevom krilu i Predrag Jurić kao centarfor, bili su ubitačan trio koji je tih godina ‘ubijao’ sve svoje protivnike. Upravo njih trojica su bili junaci našeg djetinjstva sa kojim je odrastala moja generacija. U tom danu je stadion Pod Bijelim Brijegom bio uz svoj Velež, a legenda kaže da je tog dana ‘pola Hercegovine otputovalo u Beograd’. Cijeli grad i regija su živjeli za taj datum. Mostar je bio ponosan na svoje Rođene. Tih dana je komponovana i nova himna Veleža. ‘Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…’, tako nekako je išao tekst. 

Tri decenije poslije niko više ne pjeva tu himnu. Tek na ponekom druženju se pusti ta pjesma, gdje se uz sjetu i pokoju ljutu, prisjete nekih boljih vremena. Današnji Velež ne pripada svom gradu, raju iz Mostara ista ljubav ne spaja, a i Rođeni su godinama daleko od svog Bijelog brijega. Daleko su Rođeni i od sebe samih. Uz klub su ostali rijetki. Mnogi su se po putu okoristili od ovaj klub, iskoristili ga kao moderno sredstvo za sigurno vođenje ljubavi i ostavili. Da se polako gasi i nestaje. Ko je odgovoran? Ne znam. Ne želim da znam, jer ko god da je siguran sam da ne spava mirno. Ja ću se uvijek sjećati Tuceovih driblinga, Kajtazove desnice, Petranovićevih parada, Jurića, Predraga i Gorana, rahmetli Bijedića i sjećat ću se tog finala Kupa Maršala Tita. Zbog njih sam zavolio fudbal, sa njima sam odrastao, a ne sa glupim Pokemonima i T-Rexovima. Mi smo fudbal igrali na ulici, ne na džojstiku. Bili smo sretni. Možda smo bili za neke stvari uskraćeni. Za milione golih guzica na Instagramu, hiljade citata Ive Andrića i Meše Selimovića na Facebooku, i odlične grafike na PES-u. Ili nismo… Sretno Velež, sretno Rođeni naredne godine i svih koji dolaze. Jebiga, ne znam na kraju šta da kažem pametnije od ovoga. Osim sretno jer to je ono što će vam trebati najviše. Ovdje se ne cijeni ništa drugo. Nažalost…

Pročitajte više na: http://sport1.ba/mi-smo-raja-iz-mostara-tri-decenije-poslije/

Autor:Sanjin Sarajlić

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:02, 0 komentar(a), print, #

11.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Žeže pravo afričko sunce (1895. godine)

Heinrich Renner obišao je Bosnu i Hercegovinu u toku austrougarske vladavine 1895. i 1896. uzduž i poprijeko u doslovnom smislu te riječi, nakon čega je u Berlinu napisao knjigu „Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer“ (Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko). Renner se toliko zaljubio u predjele kojima je putovao, da je Bosnu i Hercegovinu nazvao svojom „drugom domovinom“. Detaljno je opisao krajolik, ljude, običaje i vjerovanja, znamenite osobe, pa njegovo djelo predstavlja istinski dragulj u istraživanju istorije Bosne i Hercegovine onakve kakva je doista bila u to vrijeme. Djelo je 1900. godine, samo tri godine nakon objavljivanja originala, preveo Iso Velikanović, pa ovdje navodimo djelo u njegovu prevodu.

Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Malo ima slikovitijih mjesta od hercegovačkog glavnoga grada. Položen međ visoke gore, Podvelež i Hum, međ kojima huji Neretva u dubokom lomnom koritu svojem, u svemu odaje glavno sijelo ratobornog plemena. Na jugu mu je velika ravnina Bišće, na sjeveru Bijelo polje, te je bilo dosta mjesta da se Mostar daleko rasprostre poljem, ali on opet ostade zbijen, kao da stoji za odbranu. A one mnoge utvrde na visovima, što su se digle u novije vrijeme, jošte ojačavaju ratni dojam. Kuće su sve od kamena i uz one gole planine nekako ti se pričinjaju takvima, da čim čuješ ime Hercegovina, odmah pomišljaš na vječite borbe. No, Mostar nema samo hercegovačko obilježje, nego i italijansko i veoma jako istočnjačko. Ta mješavina u ovoj gradskoj spodobi, k tomu sada još i evropski elemenat, tako se doima, da Mostar svakoga stranca začara. Uz to, slikoviti pogled na lomno korito Neretvino, te spram mrtvih golih obronaka Huma najljepši kontrast u bujnoj tropskoj vegetaciji po baščama i poljima. Na stijenama se zeleni međ kamenjem samo koji stručak žalfije, da ga se jedva vidi, a na polju najbujniji i najsočniji cvijet – vilinski čarobni raj.

Mostar je i po svojim klimatskim prilikama tropski grad. Veći dio godine žeže, te na ulici pravo afričko sunce; žega bude do 40 i više stepeni, te je hodanje prava muka. I uveče slabo da se oporaviš; kada zapadne sunce, izbija iz kamenja vrućina kao iz kakve parne kupke, a u kući moraš dobro da se čuvaš „papadača“, sitnih krvoločnih moskita. Rijetko bude ovdje zima, ali kada se desi, onda je međ tim kamenitim zidovima, i kako tu obično ni nema peći, dvared gora; još gora, kada s brdina divljom silom zahuji bora. No stranac, koji se smještava u izvrsnim hotelima, ne osjeća tih mostarskih osebujnosti i njemu će taj zanimljivi grad prirasti uz srce, da ga nikada neće zaboraviti.

I u hercegovačkom glavnom gradu ima idiličnih mjesta. Kada se pregije čaršiju i stari most na Neretvi (mi ćemo se toga mosta još sjetiti), dolazi se u gradski kraj Zahumje. Ovo je tiha četvrt mostarska, bašteni kraj. Granate u cvijetu pozdravljaju te preko niskih zidova, golemi dudovi, smokve i orasi pružaju svoje granje na cestu i zasjenjuju je, iz bezbrojnog se rascvjetanog žbunja i cvijeća ishlapljuje opojan miris. Ovdje je pokusni vrt voćarske škole, pravi raj za svakog vještaka; u njemu ima osobito lijepog voća na niskom drveću. […]

[…] Dalje na našem putu uskom tihom ulicom u Zahumju sve nam se iznova razblažuju oči onim zelenilom, što se često na turskim grobljima presvogjuje, da nastaje čitava neprolazna šikara. Neko ćemo vrijeme uz Radobolju, iz koje je voda u novom mostarskom vodovodu, onda uz silesiju malih bašča s kavom, te na posljetku skrenemo k nekoj krčmarici Kranjici, čiji je muž prije služio u Mostaru kao stražmeštar. Ovdje je bilo prilično pivo u bocama, a hladilo se je u potoku, koji je hladan kao led. Ogromni dudovi, kakvih sam rijetko viđao, zasjenjivali su bašču i kuću. U kući su u gostinjskoj sobi mnoge lastavice imale svoja gnijezda, te su tamo ulijetale i izlijetale. Lijepo je to svuda na istoku, da se ne muče životinje, da se ptice ne proganjaju ni ne hvataju, a konji da se rijetko biju ili i nikako. Istina, Bog da se u Bosni i Hercegovini životinje osobito ne nadgleda, no puštaju se, neka se prirodno razvijaju, i po volji je svijetu, kada napreduju. Za to je bilo često svađa s doseljenim italijanskim radnicima, koji po svom domaćem običaju ne mogu živi da vide pticu, sjem da leži pečena na palenti. Ponukalo je to već i zemaljsku vladu, da izda odredbe protiv toga utamanjivanja. I onako su u mnogim krajevima ptice pjevačice prilično rijetke, jer ima mnogo kobaca i ti ih strašno tamane. Samo vrabaca ima svagdje, pa se hvala Bogu plaho i umnožavaju.

Kada već govorim o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske dioničke pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. godine mrzilo, da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih ni briga za svijet. Sjede mirno u svojim „odajama“. Odavde je i lijep pogled na kršno korito Neretvino, koje je u gradu upravo i najdivljije. […]

[…] Ceste su u gradu dobre, pa i čiste, koliko to već može da bude uz onoliki jaki promet s tovarnom marvom. Cijeli karavani dolaze sa sela i donose svakojakih stvari na prodaju, veliki čoporovi ovaca i koza, koje obično tjeraju žene i uz to još na preslicu predu. Osobite ljepote – osim uzrasta – nećeš na tim seljakinjama vidjeti. Većinom su jako opaljene suncem, odjeća im je često prljava, no nijedna da bi bila bez srebrenog novca oko vrata ili bez niza sa staklenim i jantarovim zrnjem. I na glavi nose novce, vješto obješene u kosu, koju pletu u mnogo malih kurjučića. Odjeća im je nečista, jer u mnogim gorskim krajevima nema vode, a gdje ima vode, odma ta nečistoća nestaje. Blagdanja im je odjeća svagda čista, a platno je lijepo izvezeno poznatim južno-slovenskim uzorcima. Ni ženskinje nisu ovdje pokunjene i iz crnih im očiju sijeva južnjačka vatra. Gradsko stanovništvo nosi narodnu nošnju, ukoliko se ne odijeva već a la franka. Istočno-pravoslavni imadu obično crnogorsku kapu s crnim rubom, no mjesto početnog slova kneževa, kako je u Crnoj Gori običaj, izvezena je na crvenom poklopcu zlatna zvijezda. Krepki su to i stasiti ljudi, puni samosvijesti. Nema kod njih podložnosti; vidiš na njima, da su vazda spremni za slobodu se boriti. Ovdje se jasno vidi, kako su se Bosanci i Hercegovci, makar da im je isti jezik i porijeklo, razvili različito. Hercegovce nikada ne mogoše Osmanlije potpuno da podjarme, svaki se je pokušaj krvavo odbio. Uz to su prostodušni i pošteni; kao i svi brđani nisu doduše ni oni osobito susretljivi spram stranaca, no u svemu pouzdani. Uz sadašnju su vladavinu privikli, dabome sporije nego svijet u Bosni. […]

[…] Tu nablizu ima već na oko korist od stanice: podrumovi Riste Jelačića. Jelačić je bogat vinogradar, koji svoje nasade sve raširuje. Sina je poslao na vinogradarsku školu u Klosterneuburg (Donja Austrija), da se izuči, te je onda po njegovim planovima načinio velike podrumove i stao racijonalno baratati vinom. Pravi je užitak, kada uđeš u te visoke prostorije, gdje leže velike kace, i kada onda pođeš po podzemnim podrumovima, te samo da kušaš i da se diviš. Vino – crno i bijelo – već se razašilje mnogo u strani svijet, Čile i u Braziliju, kako nam je Jelačić ponosito pripovijedao. Cijene nijesu jeftine, no mostarsko se vino može da takmići s najboljim vrstama sviju evropskih vinskih krajeva. Stari Jelačić govori dobro italijanski, njegov sin izvrsno njemački, te se strancima može preporučiti, da ovamo zađu.

Od mostarskih je hotela erarski hotel Narenta prvi, najbolji i najvredniji preporuke. Sobe su lijepe, cijene su određene i nijesu previsoke, restauracijone, čitaće i kafanske prostorije kao u najfinijim lokalima evropskih velikih gradova. U bašči je izgrađena veranda i tu ti je divota na veče, kada stane šapat svega toga stranog drveća, kada na tamnomodrom nebu zasija mjesec u svem sjaju i u blizini začuješ Neretvu kako šumi. Tada ne bi mislio, da si u Hercegovini, što se je toliko vijekova potpuno pravo nazivala divljom i krvavom.

Osim erarskog hotela, ima još nekoliko domaćih svratišta, onda turskih hanova i silesija malih krčmi, gdje se toči pivo i vino, a drže ih ponajviše ljudi iz monarhije. I Dalmatinaca ima mnogo među manjim krčmarima, kao što uopšte dalmatinski element igra veliku ulogu u mostarskom životu. Italijanski se jezik čuje dosta u razgovoru. Njemački se govori svagdje, i mnogi domaći svijet prilično dobro znade njemački. Ima ovdje velike volje za nauke, kao što se to osobito vidi u valjanim novim školama. Uza to i mali derani imadu tu slobodan pogled, prirođenu uljudnost i tako sigurno vladanje, da se djeca po drugim zemljama nikako ne mogu s njima usporediti. […]

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 12:42, 0 komentar(a), print, #

04.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Falake za neposlušne janjičare i tvrdoglavu raju (1895. godine)

"S gjacima kroz Bosnu – Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatsku“, naziv je putopisne knjige izdate u Tuzli 1901. godine, koju je napisao Dragutin Franić, a na osnovu putovanja koje je učinio 1895.godine s grupom osječkih učenika. Franić (1864.–1924.), je bio hrvatski profesor, pedagog, publicist, pasionirani planinar i zemljopisni stručni pisac, inače rodom iz Teslina rodnog mjesta Smiljana. Na početku knjige autor piše: „Ako iko, to se mi Hrvati i Srbi možemo s punim pravom ponositi ljepotom svoje domovine. Nigdje valjda na svijetu nije priroda tolikog obilja reznolikosti oblika i podneblja na tako malom prostoru izasula, kao upravo u našim zemljama. Na žalost, moramo i preko naše volje istaknuti, da malo ima Hrvata i Srba, koji u istinu poznaju sve ljepote i raznolikosti svoje divne domovine“. U svojoj knjizi ne opisuje stvari i mjesta preopširno, ali ne izostavlja ni jedan važan podatak za grad.

Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Mostar ima, po popisu 1895. godine, 14.370 žitelja (bez vojske) i to: 6.946 muslimana, 3.877 pravoslavaca, 3.353 katolika, 164 Jevreja i 30 drugih. Kuće su od kamena, a kamenom su i pokrivene. U dijelu grada koji se zove Podhum je nova katolička crkva, dograđena 7. marta 1866.  Godine..Biskupski dvor se počeo zidati 1846. godine u Vukodolu i preseli se biskup Barišić iz sela Seonice (jug Duvna polja) u Mostar. Katolici se počeše tada sve više u Mostaru nastanjivati. Primili su ih tadašnji biskup fra Paskal Buconjić i vladika Serafim Perović. Pravoslavna crkva i vladičanski dvor su na uzvišenom pristranku Podveleža, otkuda je pukao daleki vidik preko cijeloga Mostara. Mostarske džamije su na glasu zbog svoje ljepote. Ima ih 33. Najljepša je Karagjoz begova, za koju se smatra da je bila crkva sv. Stjepana. […]

[…] Preko starog Mosta se sada može samo pješke jer su podignuta dva nova gvozdena mosta. Hadži Chalfa navodi da je tu bio drveni most, prije dolaska Osmanlija, a počivao je na gvozdenim lancima. Sultan Sulejman je poslao svog prvog neimara da izgradi kameni most, ali se on ne usudi i to obavi neki stolar iz Mostara Rade, da bi svoju glavu otkupio (jer je bio sužanj). Sa obje strane mosta bila je podignuta tvrđa ili grad. Desno je bila janjičarska kasarna. Na ulazu su stajale falake, kojima su mučeni neposlušni janjičari i kaurska tvrdoglava raja. Falake su suhi kolac postavljen na 2 grede, na kolcu je svezan kaiš kojim se vežu noge krivca. Obješenim nogama u vis, glavom strmoglavce. Potom su slijedile batine i druge muke, kao suha slama za kađenje i dr. Od staroga mosta uz lijevu stranu Neretve, sve do Čaršije naredalo se do 500 dućana. Trgovina je ne samo sa okolinom već i Dubrovnikom i Trstom. Tu su i konzulati: austrijski, ruski i francuski.

Kad se podigla u X st. kneževina Hum ili Zahumlje, spominju se gradovi Hum i Buna. Buna na utoci Bune u Neretvu, a Hum je navodno današnji Mostar. Ravenski zemljopisac spominje grad ““Umone (Humone) id est Musaro“, po tome je nosio i ime Musarum. Šuma u okolini malo ima, jer ih Rimljani i Mlečani isjekoše. Pod Podveležjem osnovana je vinogradarska i voćarska stanica. Tu su i veliki vinogradi i podrumi braće Jelačića. Idući k izvoru Bune vide se gomile poredane po polju uz cestu. Buna izvire kod Blagaja i teče kroz ruševine slavnog grada Blagaja, koji je bio glavni grad Humske zemlje, kada se porodica Hranića ili Kosača od bosanske kraljevine otrgla i sklonila pod okrilje njemačkog cara 1440.  godine. Stjepan Vukčić Kosačadobi 1448. godine od njemačkog cara naslov „herceg“, po čemu se onda i zemlja prozva Hercegovina. Pod tom hridinom je tekija (samostan), u kojoj se čuvaju mrtvi ostaci muslimanskog sveca Sali Sartuka i njegova sluge Ačik baše. U tekiji se vidi na jednom zidu pribijen mač i buzdovan, kojim je pokojnik, što tu počiva, preganjao na pravovjerje nevjernike. U kućici uz tekiju stanuje hodža. Prije 400 godina (od 1895.), pripovjedao je hodža, živio je tu Sali Sartuk, koji je došavši iz Misira (Egipta) mnoge preveo na islam i to ne samo riječima i čudesima nego i mačem i buzdovanom. Grob mu je prekirven ćilimom. Porodica svetog pokojnika živi još i tada u Africi, a otuda potiče i sam tadašnji hodža, koji čuva taj grob. Pobožni muslimani tu dolaze na zavjet ovom grobu. Na brdu nad pećinom je bio Stjepan grad.

Pripovijedalo se da je neki čoban na nevesinjskom polju bacao u ponor Zalomke rijeke ovce jednoga bega i da ih je voda iznosila njegovu ocu, mlinaru na izvoru Bune. Kad je beg za to dočuo, odrubi čobanu glavu, baci ga u ponor, a jadni otac mjesto ovce uhvati lješinu svoga sina. Po tome bi se moglo odrediti odakle dolazi ponornica Buna. Stjepan grad, iznad vrela Bune je podigao herceg Stjepan Vukčić, glavar obitelji Kosačića. Njegov sin Vladislav se sa bratom Vlatkom sklonio u Dubrovnik, a njihovog najmlađeg brata Stjepana posla herceg Stjepan sultanu za taoca. On se poturči i dobi ime Ahmet Hercegović. Po smrti sultana Fatiha postade beglerbeg od Anatolije, a nakon nekoliko pobjeda u ratu postade velikim vezirom. Preminuo je 1518. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)