Prije 367 godina - Prva ilustrovana knjiga za djecu na svijetu

 

Postojanje materijala za čitanje za ljude svih uzrasta je sasvim normalna stvar u našem dobu. Čak i mala djeca prirodno listaju slikovnice, često čak i prije nego što nauče čitati. U ranom modernom periodu stvari su bile sasvim drugačije: tada su knjige postojale samo za obrazovane odrasle osobe. Ovu promjenu dugujemo češkom naučniku Johannu Amosu Komenskom.

Godine 1658. objavio je revolucionarno djelo "Orbis sensualium pictus" ("Vidljivi svijet"), koje se smatra prvom ilustrovanom knjigom za djecu na svijetu. Sastojalo se od 150 poglavlja posvećenih različitim aspektima prirode, ljudskog života i društva. Svako poglavlje sadržavalo je ilustraciju u drvorezu i kratak objašnjavajući tekst napisan jednostavnim i razumljivim stilom, što ga je činilo prikladnim za mlade čitaoce.

Ovo je djelo učinilo prekretnicom u historiji obrazovanja. Bilo je prvo koje se fokusiralo na potrebe mladih ljudi, otvarajući put modernim didaktičkim metodama koje koriste vizualne prikaze kao pomagala za učenje, što danas uzimamo zdravo za gotovo.

Knjiga je bila revolucionarna i zato što je napisana na nekoliko jezika, što je čini korisnom ne samo za sticanje znanja već i za učenje stranih jezika. I bila je dobro prihvaćena: "Orbis sensualium pictus" se brzo proširio Evropom, pojavio se u brojnim izdanjima i preveden je na brojne jezike. Služio je kao standardno djelo generacijama učenika i oblikovao školsko obrazovanje, uključujući i u Njemačkoj, sve do 18. stoljeća.

Do danas se "Orbis sensualium pictus" smatra revolucionarnim djelom u historiji obrazovanja. Neki ga čak nazivaju i prvim multimedijalnim nastavnim materijalom na svijetu.

(PMFA)

(spagos)

Iz stare štampe – Zvanična delegacija francuskih inžinjera u Mostaru, 1928. godine

 

U Jugoslovenskom listu od 2. oktobra 1928. godine, objavljen je tekst o posjeti zvanične delegacije francuskih inžinjera Mostaru.

U arhivi Cidoma već odavno smo imali četiri slike sa stare željezničke stanice u Mostaru, uz koje je stajalo godina 1927. i tekst, doček francuske delegacije. Na slikama se vidi masa naroda na stanici, među njima i nekoliko ukusno odjevenih djevojaka po ondašnjoj modi, zatim vojnici i obični narod, i na pozdravnom plakatu riječi”Dobro došli” na našem i “Vive la France” na francuskom jeziku.. Prebirajući po arhivama stare štampe, koje je postala dostupna tek u nekoliko zadnjih godina, tražeći tekstove iz tog perioda koji se odnose na Mostar, tek ovih dana smo naišli na tekst kojem se spominje dolazak i doček delegacije u Mostaru, i to francuskih inžinjera. Pretraživali smo i datume prije i poslije ovoga datuma, ali te godine niko više iz Francuske nije dolazio u Mostar, što sa vjerovatnoćom od skoro 99,9% ukazuje da se na slikama i u tekstu ipak radi o dočeku baš ove delegacije na stanici, kako je to naznačeno u tekstu. Malo nam je bilo neobično da jednu stručnu delegaciju, a ne nekog kralja, predsjednika ili političara dočekuje toliko naroda. Čitanjem teksta dolazimo do zaključka da je to ipak bilo moguće. Za doček delegacije pobrinuo se lično predsjednik opštinske vlade g. Ćemalović, a u Mostaru je u to vrijeme, kao i u mnogim drugim gradovima, djelovalo veoma istaknuti “Francusko-jugoslovenski klub”.

U nastavku prenosimo čitav tekst novinskog izvještaja o ovom događaju:

“Zvanična delegacija francuskih inžinjera u Mostaru

Zvanična delegacija rudarskih inžinjera iz Pariza doputovala je jučer u Mostar, u namjeri da pregledaju rudnike, a uzgred i ostale znamenitosti Mostara, čuvenog po starom mostu.
Šef delegacije je inžinjer i generalni sekretar Udruženja bivših učenika rudarske škole u Parizu g. Chapeau, koji je treći puta šef ovakovih misija u našoj zemlji i već je pred dvije godine pregledao razne rudnike u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.
Cilj je ovoj misiji posjeta jugoslavenskim rudarskim inžinjerima, pregledanje tehničkih škola u našoj zemlji i obilaženje rudnika u Bosni.
Članovi ove misije su sve mladi inžinjeri iz raznih krajeva Francuske, i to gg: Andrau, Bichelome, Bois, de Boisfleyry, Comte, Gaillohet, Gyot, Gyot Siomest, Pages, Vogl i Wetze,
Posjetom u Mostaru bili su neobično zadovoljni. Prije nego su napustili Mostar, posjetill su «Francusko-Jugoslavenski Klub«, zatim predsjednika gradske općine g. Ćemalovića.

Osobito ih je iznenadilo opfćnsko kupatilo, za koje vele, da ga nema ni u zapadnoj Evropi.
Na stanici je prireden na večer banket, na kome ih je na francuskom govoru pozdravio g. M. Šišić.
Ugledni gosti produžili su put sinoć za Metkoviće, odakle će danas krenuti za Split i Šibenik.
Pri koncu, neka nam se ne zamjeri, ako spomenemo, da se je odigrao jedan mali incident na stanicl. Naime, kad su ugledni gosti htjeli sjesti u vagone (I. i II. razreda) scvijetla nije bilo. Dok se je svjetlo napravilo trebalo ie oko 15 minuta vremena, što je i uzrok malom zakašnjenju sa mostarske stanice. Ne toliko radi nas, koliko radi stranaca, trebalo bi posvetiti više brige da nam se ne rekne, da ni u vrijeme kada drugi ljudi prelijeću Atlanski Ocean za 33 sata, mi nijesmo u stanju regulisati najprimitivnije tehničke strane kod naših željeznica.

O.H.S.”

prilozi: slike sa dočeka francuske delegacija na željezničkoj stanici u Mostaru, 1927. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 90 godina - Ljetna pjesma u plavom

 

Pjesma Georga Gershwina "Summertime" slavi 90. rođendan. Mnogi smatraju pjesmu oličenjem bezbrižnosti. Ali vrijedi je pažljivije poslušati.

Billie Holiday, Ella Fitzgerald i Louis Armstrong, Sarah Vaughan, Janis Joplin, Al Green, James Brown, Frank Sinatra, Paul McCartney, Angelique Kidjo, Lana Del Rey - svi su je pjevali, uključujući Sama Cookea, koji se lagano njiše, Ninu Simone, s očajem u glasu, i Billyja Stewarta, koji je rasplesao pjesmu.

Summertime

Summertime and the livin' is easy
Fish are jumpin′ and the cotton is high
Your daddy's rich and your ma is good-lookin'
So hush, little baby, baby, don′t you cry
One of these mornings, you′re gonna rise up singin'
Then you′ll spread your wings and you'll take to the sky
But ′til that mornin', there is nothin′ can harm you
With Daddy and Mommy standing by
Don't you cry.

Sommer

„Sommer, und das Leben ist leicht

Die Fische springen, und die Baumwolle reift

Dein Vater ist reich, und deine Mutter sieht gut aus

Ruhig, kleines Baby, nun weine doch nicht.

Eines Morgens wirst du dich singend erheben

Du wirst deine Flugel ausbreiten und himmelwarts fliegen

Doch bis zu diesem Morgen kann dir nichts etwas anhaben

Mit Daddy und Mommy an deiner Seite.

Weine nicht“

Ljeto

„Ljeto, i život je lak.

Ribe skaču, a pamuk zrije.

Tvoj otac je bogat, a majka je lijepa.

Tiho, mala bebo, nemoj plakati.

Jednog jutra ćeš ustati pjevajući

Raširit ćeš krila i letjeti prema nebu.

Ali do tog jutra, ništa te ne može povrijediti.

S tatom i mamom uz tebe.

Nemoj plakati."

Ako pratimo pjesmu do njenih korijena, do Amerike 1920-ih, postaje jasno da se Gershwinov evergreen, najpoznatiji komad iz njegove opere Porgy i Bess, također bavi odnosom između crnog i bijelog, umjetničkom aproprijacijom, solidarnošću i bolom. Ko je bogati otac, ko je lijepa majka? Ko bere pamuk? I šta prijeti mališanu kada tata i mama više nisu tu?

Kada priča o Summertimeu počinje prije sto godina, George Gershwin je imao 26 godina. Rođen u Brooklynu 1898. godine od rusko-židovskih imigranata, rano je pokazao svoj naporan rad, odlučnost i talenat. U ranim dvadesetim godinama ostvario je svoj prvi broadwayski hit, a 1924. godine napravio je skok s muzičke pozornice na koncertnu dvoranu: njegova proslavljena Rhapsody in Blue, klavirski koncert u bojama džeza, bez napora je prešao granicu između klasične muzike i swinging pjesničke umjetnosti kojom je postao poznat.

Već 1936. godine, jazz pjevačica Billie Holiday istakla je blues elemente Gershwinovih kompozicija. Neki također primjećuju erotski ton u njenom glasu - "baby" tada postaje izraz nježnosti za njenog ljubavnika - ili tumače deklarativnu prirodu njenog izgovaranja kao izraz političke militantnosti.

Stihovi "Jednog od ovih jutara, ustat ćeš pjevajući / Zatim raširiš krila i poletjet ćeš u nebo" zapravo zvuče kao da Holiday poziva svoje crnačke kolege koji pate da odbace okove. Stoga je, snimkom Billie Holiday, započela duga historija crnačkog prisvajanja i ponovnog prisvajanja Gershwinove pjesme.

Charlie Parker je improvizirao uz "Summertime", Miles Davis je snimio cijeli album Porgyja i Bess, John Coltrane je transformirao ariju, a da ne spominjemo Dukea Ellingtona i mnoge, mnoge druge. U najmanju ruku, u zbiru svojih interpretacija, ova mračna pjesma mudrog kompozitora nadilazi sva pitanja porijekla.

Čak i nakon 90 godina, još uvijek se nešto može reći o tome. Summertime Connection je naziv međunarodne grupe kolekcionara koji već dugi niz godina vode evidenciju svih verzija Summertimea, kako profesionalno tako i amaterski objavljenih.

George Gershwin - Summertime - YouTube

Summertime by George Gershwin - YouTube

Summertime - YouTube Duke Elington

Summertime (Live 1969) - YouTube Janis Joplin

(die.zeit)

(spagos)

Prije 65 godina - Cunami u Pacifiku

 

Talasi cunamija koji su pogodili havajski obalni grad Hilo u rano jutro 23. maja 1960. godine bili su viši od deset metara. Poginula je 61 osoba, a stotine domova su uništeni. Izazvao ga je zemljotres koji se dogodio 15 sati ranije u regiji Valdivia na jugu Čilea. Sa magnitudom od 9,5 stepeni, i dalje je na vrhu liste najjačih zemljotresa ikada zabilježenih. Njegovi efekti stigli su čak do obala Japana i Filipina.

Shodno tome, zabrinutost je bila velika kada su seizmolozi prošle srijede navečer, 30 jula, (po SE vremenu) zabilježili zemljotres kod ruskog poluostrva Kamčatka, koji se, sa magnitudom od 8,8 stepeni, nalazi na šestom mjestu na listi.

Upozorenja na cunami sada su na snazi u cijeloj pacifičkoj regiji. Stanovnicima Havaja također je savjetovano da napuste obalu. Međutim, nakon nekoliko sati, vlasti su snizile upozorenja. Ovaj put, cunamiji su bili relativno mali.

(sdz)

(spagos)

Kompleks Kolakovića kuće u Blagaju

 

Na inicijativu Amira dr.Pašić, predmet interesovanja za njegovu doktorsku disertaciju je bila i Kolakovića kuća, krajem 1980.tih godina predstavnici vlasti u SR BiH kupili su Kolakovića kuću od njenog posljednjeg vlasnika Zibe-Zibke, kćerke Haki bega Kolakovića i upisali je u državno vlasništvo. Pored Kolakovića kuće, bili su prateći objekti koji su vlasnički izdvojeni iz ovog kompleksa dolaskom austro ugarske vlasti, nasljeđivanjem, kupoprodajom. Danas su i oni u istom stanju, zapušteni sa više suvlasnika upisanih u gruntovnim knjigama.

Planirano je bilo od struke da bude rekonstruisana kao etno muzej, s ciljem očuvanja prepoznatljive bosanske arhitekture sa elementima orijenta .Političari je, pak, imala druge namjere s korištenjem u privatno-političke svrhe. Kolakovića musafirhana bila je jedan od najreprezentativnijih objekata bosanske orjentalne arhitekture uvrštena u listu Zavoda za Nacionalne spomenike S.R.BIH.U raskoraku struke i politike i nedostatku odluke o budućoj namjeni  objekta, isti je prepušten nebrizi i propadanju.

Nakon dvostruke agresije na RBiH 1992.-1995. godine, ista je razorena granatama i pretvorena u ruševinu. Preživjele su dvije lehve ispisane bosnevijom/arebicom i danas se čuvaju u Muzeju Hercegovina u Mostaru.

Poslje dvostruke agresije na RBiH, formirana je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika države BIH. Njeni stručnjaci nakon tehničke pripreme,dokumentovane građe, izlaska na teren u periodu 2002.-2005. godina zabilježili zatečeno stanje: “od stambenog kompleksa Kolakovića djelimično su se sačuvali samo kameni vanjski zidovi objekta, koji su prekriveni rastinjem;unutar objekta je nabacana zemlja i smeće,tako da ometaju pristup objektu“.

Nacionalni spomenik Kolakovića kuća-mjesto i ostaci graditeljske cjeline nalazi se na k.č. broj 1229 i 1231, k.o. Blagaj; proglašena na 12. sjednici, održanoj 20-26. januara 2004. godine, broj odluke: 09-2-1029/03-10.

Porodica Kolaković spadala je u imućnije familije Blagaja. O njihovom bogatstvu ugledu i moći svjedoče brojni zapisi u dokumentima, imanjima Blagaja, Nevesinja,  (kompleks imanja – musafirhana sa pratećim objektima, dućani, mlinice, ribnjaci, bašče, nišani u grebljima). Početak ekonomskog uspjeha ove familije vezuje se za Ali agu Kolakovića, koji je bio pripadnik posebnog roda vojske -hasećija u dvorskoj službi. Po povratku Ali age Hasečije u Vilajet Bosnu i sandžak Hersek, smjestio se u Blagaju, gdje je preuzeo svoje obaveze. Fermanom sultana Mehmeda IV, upućenom mutesafiru sandžaka Hersek 1685. godine ,saznaje se da je ćupriju u Konjicu dao sagraditi  Blagajac Ali aga Kolaković –Hasečija, koji u blagajskoj Donjoj Mahali obnovi ćupriju, mekteb i han. Prema narodnoj predaji. Ali aga dio zemljišta uvakufi za centralno greblje/mezarje, a veći dio uvakufiše dvije sestre iz roda Aškraba.

Kao i svako imanje, i ovo je imalo svoj početak i kraj. Osnovao ga je Ali aga 1680.tih, nakon njega u dokumentima se pominje Ismail ef. Kolaković 1730.tih. Mehmed beg  Kolaković 1778. godine kao bašbug vodi vojsku na Ozalj.  ovog imanja bio je za vrijeme blagajskog kadije Mehmed Seida sin Derviša Kolakovića, koga bosanski valija Sirri Selim paša muraselom postavlja za naiba (zamjenik kadije)u Blagaju, te mu naređuje da ovu dužnost vrši od 1.redžepa 1241 hidžretske godine (1826.). Poslje, napredovanjem u službi, postaje kadija i obavlja taj posao oko tridesetak godina.1835.te dograđuje musafirhanu, koja u tom vremenu i godinama poslje plijeni pažnju rezbarijama,lehvama kompletnim enterijerom. Kompleks dobija nove zidine sa puškarnicama, velika avlijska vrata, zaštitni zid od vode rijeke Bune. Na njegovom nišanu je natpis, koji kazuje: Zaista je Allah najbolji Stvoritelj! 1310. hidžretska (1892/93.).

Mehmed Seid ef. imao je brata Mehmed bega. na čijem nišanu je natpis: Zaista je Allah najbolji Tvorac. Nema premca ovim riječima: Oprosti mi grijehe i pokrij mi sramote Svevišnji kralju.1314. hidžretska (1896/97.)

Njihova sestra Mulija preselila je na Ahiret 1311. hidžretske (1893/94.).Na njenom nišanu je poruka: Sve na ovoj zemlji je prolazno.

Mehmed Seid ef. sin Derviš Halil beg preselio je na Ahiret 13 02. hidžretske godine(1884/1885.).Na njegovom nišanu je poruka:Allahu!O Ti koji grijehe opraštaš!Posjetioče moga groba razmisli o mom stanju, juče sam bio poput tebe, a ti ćeš sutra biti poput mene.

Mehmed Seid ef. drugi sin Ibrahim Edhem ef. preselio je na Ahiret 1309 hidžretske godine(1891/92).Na njegovom nišanu je poruka:Allahu! O Ti koji opraštaš grijehe! Smiluj nam se svevišnji Stvoritelju i oprosti mi grijehe. Nadam se zagovoru od prvaka oba svijeta i pečata poslanika.

Mehmed Seid ef.imao je trećeg sina Mehmeda. Nišan trećeg sina je oštećen, dio poruke je čitljiv: Allahu! Oprostitelju grijeha! Mehmed sin Seida Kolakovića.

Brigu o imanju nakon njega preuzima Zaim beg sin Edhem efendije Kolaković. Radeći kao pbćinski Predstojnik u Blagaju ,Zaim beg Kolaković odlikovan je ordenom „Zlatni zaslužni krst“od strane Njegovog carskog i kraljevskog apostolskog Veličanstva 11. juna 1880. godine što je i objavljeno u listu Bosansko=Heregovačke novine u Sarajevu od 30.j una 1880 godine. Zaim beg je preselio na Ahiret 1896/97. godine. Jedna od sačuvanih priča objavljenih u knjizi Blagajske priče pod nazivom „Mudrost Derviša“ odnosi se na Zaim bega. Natpis uklesan na njegovom nišanu/bašluku bosnevijom/arebicom u prevodu na bosanski jezik kazuje: “On je vječni Tvorac. O ljudi, imao sam mnogo želja, ali me od njihovog ispunjavanja spriječila sudbina, pa neka se čovjek boji Allaha i čini dobro za života“…

Na nišanu njegovog sina Jusufa, koji je preselio na Ahiret prije oca 1311. po hidžri 1893/94. natpis kazuje: “Da sam ptica pa da poletim u dženetski vrt“.

Nišan njegovom drugom sinu Husni-begu 1877-1943- podigao je Ragib sin Husni-bega.

Nišan njegove kćerke Hajrije, koja je preselila na Ahiret 1879. godine nalazi se u velikom mezarju.

Sljedeći iz ove loze, Hakibeg Kolaković 1858-1943. ima nišan uz Sultan Sulejmanovu džamiju.

Ahiret Haki beg Kolaković je 22.5.1943.godine u svojoj 80.toj godini života preselio na ahiret. Za svoga života bio je načelnik Blagaja skoro 40. godina. Bio je prisan saradnik muftije Džabića iz vremena borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju. U JMO (Jugoslovenska Muslimanska Organizacija) jedno vrijeme bio je podpredsjednik i blizak saradnik dr. Mehmeda Spahe. Pored političkog angažmana, bio je aktivan u vakufskoj organizaciji, radio je kao podpredsjednik Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, bio je i predsjednik kotarskog vakufskog odbora u Mostaru i predsjednik džematskog medžlisa u Blagaju. Skoro do svoje smrti, bio je aktivan član Gajreta-od formiranja bosanske-kasnije muslimanske čitaone kao njen član, predsjednik, špčasni predsjednik.

 U braku sa Devlom V.Softić 1877-1959. rodio se sin Ilijaz, kao dječačića ujelo ga je bijesno pseto, nakon čega je  preselio na Ahiret, i dvije kćeri Ziba 1911-2001.  i Aiša.Haki beg Kolaković je imao dva brata Hasana i još jednog koji su umrli mladi.

Rudarski inžinjer Ragib Kolaković sin Husni bega 1906-1969 godine bio je aktivan u životu Blagaja. Godine 1933. organizovao je mevlud i svečanost suneta na kome je osunećeno 70.toro djece u jednom danu. Bio je i pisma, kojim svjedoči o četničkim zločinima u Foči i selima oko nje. Kao partizan je sahranjen uz počasni plotun ispred sultan Sulejmanove džamije.

Prema potrebama vremena i vlasnika, kompleks je dograđivan,uređivan.U svom, imao je selamluk i haremluk. Na samom prilazu kući bila je avlija-saračhana, u kojoj se držala stoka. Pored ahara/štale sa sjenikom, u drugom djielu bila je mutvak/kuhinja uz musafirhanu, potom kuća sa ćoškom, hajat, avlija cvjetna, sa šimširima (s posebnom pažnjom rezanim) za hladovanje unutar kružno posađenih stabljika. Od svog nastanka do danas, kompleks Kolakovića kuće bila je predmet interesovanja ljudi, putnika, umnih i mudrih. Posljednja veća intervencija popravke kuće bila 1954. godine, kad je popravljana krovna konstrukcija i mijenjane dotrajale grede.

Kompleks ove kuće je ispod blagajske čaršije,niz „Čustinu“ulicu do desne obale rjeke Bune u tzv.“Carskoj mahali“.

Pripadao je tipu aristokratske/plemićke kuće iz osmanskog perioda. Po svojoj vrijednosti predstavlja i postavlja visok standard stambene kulture življenja kao gradska kuća sa ćoškom/čardakom na spratu sa više soba i otvorenim hajatom. Bila je poznata i interesantna po bogatstvu rezbarije u drvetu, sa brojnim dekoracijama koje su krasile stubove, vrata, grede nad prozorima, dolafe i musandere. Istraživači zabilježiše sedam natpisa na staroosmanskom jeziku i njihovim prevodima na bosanski jezik.

Pri samom ulazu u prizemlju uklesana u kamenu hidžretska godina 1251 (1853)

Na vratima velikog ćoška s vanjske strane: “Ja Hafiz-Ja Hafiz.Hvala Allahu na njegovim blagodatima.“

Na dva dolafa u najvećoj prostoriji su natpisi:

“Hvala Allahu na njegovim blagodatima“

„O Plemeniti(Bože) koji si u svojoj dobroti jedinstven,budi nam pomoćnik posredstvom gospodina Muhameda (Vjerovjesnika).“

Nad vratima malog ćoška je zapis:“Ja Allah (O Bože),Ja Muhammed,Kullema dehale alejha Zekerija el-mihrabe

Ostala troja vrata imaju zapise:

Ja vahid,ja ehad.Utječemo ti se..

Ja hajju ja kajjumu.Selamun…“godina 1251 (1835)

O vječiti Stvoritelju!Otvori nam najljepša vrata,jer si ti onaj koji otvaraš svaka vrata.“

Bogatstvo ornamentike, kombinovanje našeg kamena i drveta, svrstaje ovu kuću u sam vrh kulture stanovanja i bosanske arhitekture s primjesom Orijenta. Kuća koja je i privlačila pažnju zaslužuje da se oko nje okupi bar jedan investitor sa ljudima od struke, pa da ponovo zasja kao turistički, etno stambeni muzej na ponos Blagaja. Za početak, kao inicijativa, vrijedilo bi ukloniti divlje rastinje i korov, kako bi parcela postala čista, pristupačna potencijalnim investitorima,koncesorima. Svakako je breme inicijative na ljudima u vlasti  i lokalnoj zajednici.

Nišani Kolakovića u Blagaju

Mezarje/Greblje uz Carsku ili Sultan Sulejmanovu džamiju pripada članovima ove familije s izuzetkom jednog nišana bez natpisa pod kojim je sahranjen šejh tekije Muhamed Hindi, koji je umro 1876. godine. Nakon smjene ranijeg šejha hadži hafiz Ahmeda, postavljen je krajem 1860.te, a zvaničnim dekretom potvrđen 1862. godine, u kome stoji njegov puni naziv Muhammed Belučistanli Hindi (Belučistan-tada dio Indije,otud naziv Hindi-Indijac).

U ovom mezarju sahranjeni su: omilovani gradonačelnik Zaim beg sin Edhem efendije Kolaković. Fatiha. Godina 1314 (1896/1897), pomilovani Jusuf beg sin Zaim bega Kolagi zade (Kolaković).Fatiha. Godine 1311 (1893/1894), Kolaković Z.(Zaima)Husni beg rođen 1877-1943.Spomenik podiže sin Ragib, omilovani Mehmed beg sin Derviš bega Kolaković. Fatiha 1314 (1896/1897.). Kolaković H.(Husnije) Ing.Ragib 1906-1969. rudarski inžinjer, koji je prilično aktivan u životu Blagaja. Jednom prilikom je organizovao sunet 70-toro djece u Blagaju. Bio je svjedok brojnih ubistava na području Foče od strane četniks i njihovih jataka. O istim je napisao izvještaj i dostavio nadležnim. Pomilovana Ziba kćerka hadži Zulfikar bega Rizvanbegović. Godine 1327 (1909/1910). Pomilovana Mulija kćerka Derviša Kolakovića. Fatiha za njenu dušu. Godine 1311(1893/1894). Pomilovani Mehmed Seid sin Derviša Kolakovića. Fatiha za njegovu dušu. Godine 1310 (1892/1893). Pomilovani Derviš Halil beg sin Seid Mehmeda efendije Kolakovića. Godine 1302 (1884/1885). Pomilovana i oproštena Kulsuma kćerka Muharem bega Ljubovića. Fatiha za njenu dušu. Pomilovani i oprošteni Ibrahim Edhem efendi sin Seida Mehmed efendije Kolakovića. 1309 godina (1891/1892). Pomilovani Derviš sin Mehmed bega Kolakovića. Fatiha. Godine 1314 (1896/1897). Mehmed sin Seida Kolakovića. Pomilovani Mehmed Abduseid. Dječiji bez natpisa. bez natpisa-pripada jednom od šejhova u tekiji Muhammed Belučistanli Hindi (Belučistan-tada dio Indije,otud naziv Hindi-Indijac) umro 1876 godine. išan Haki bega Kolakovića 1858-1943 bivšeg gradonačelnika Blagaja (nišane podigao njegov unuk Nizam Vilić sin Zibe-Zibke Kolaković.

Priču koja slijedi kazao je Nizam Vilić, unuk Haki bega.

Haki beg Kolaković iz čuvene i moćne porodice u Blagaju nasljedio je musafirhane, popratne objekete, bašću na dnu danas Čustine ulice tik do vode rijeke Bune. Imao je u dvorištu svoje kuće nekoliko ćurki i jednog ćurana. Kuća i avlija bile su opasane velikim zidom, tako da je navedena živina mogla ćukati po bašči i avliji bez bojazni da će otići van zidina.Sa druge strane velikog zida, posjed je imao Osman Šarić, koji je bio lošijeg imovinskog stanja, imao je pijevca kojim se baš, baš ponosio. Pijevac je bio u dobroj kondiciji i svojim zvonkim glasom  svakodnevno je kukurikao da se zna ko je domaćin među kokošima.S druge strane zida, ćurlikao je ćuran Hakibegov na isti način dajući do znanja ko je glavni u njegovoj avliji.

Jednog dana pijevac Osmanov preleti iz bašče na zid, sa zida u Hakibegovu avliju.U žestokom obračunu sa ćuranom, izišao je kao podjednik.Osman koji je dobro poznavao ćud svog komšije već pomenutog Haki bega vidjevši šta se zbilo na mah se prepade, skonta da je bolje da on sam ode u čaršiju gdje je, po običaju sjedio Haki beg u kafani kontajući bolje da mu ja odmah to prenesem nego kakav dušmanin. Tek što je pristigao u čaršiju, ulazeći u dućan nazva selam Hakibegu;

• Jesi li za kahvu Hakibeže?

• Jesam.

• Kahvedžijo ponesi dvije kahve ,reče i sjede preko puta Hakibega.

• Koje dobro Osmane?

• Nije dobro Hakibeže, ubila me šteta, pa svratio pošto se ti razumiješ u te stvari da me uputiš.

• Eto ,tvoj ćuran ubio je mog pijevca maloprije kraj vode, pa ne znam šta ću?

• Eh moj Osmane, ko će biti kadija živini?

• Tako je kako je, isto bi bilo da je tvoj pijevac ubio mog ćurana.

• Ne bi ti meni ništa platio baš kao što neću ni ja tebi.

• Tako i jes moj Haki beže, moj je pjevac ubio tvog ćurana,pa mi je pao kamen sa srca kad si mi ovo lijepo objasnio.

U velikom mezarju/greblju iznad blagajske čaršije je sarkofag koji pripada Ali agi Kolakoviću, koji je Hasećija -pripadnik odabrane vojske na dvoru sultana.

Oko ovog sarkofaga je omanji kameni zid sa svake strane kojim je ograđen. Unutar ovog prostora je nekoliko nišana bez natpisa, a pripadaju članovima njegove familije. U brojnim spisima Kolakovići se pominju sa titulama hasećija,beg, aga, spahija, ing.. Bisli na visokim položajima i bliski vladajućim strukturama i u vlasti zadnjih 300 godina.

Na zadnjem nišanu uklesana je cvijetna rozetna iznad sarkofaga.

U ovom ograđenom dijelu ima nekoliko nišana bez natpisa.Uz ovaj ograđeni dio su nišani sa natpisom bosnevijom/arebicom (prilagođenoj bosanskom govoru) i hidžretskom godinom;

• Kolaković Ibrahim,sin Asim bega 1876. godina.

• Kolaković Asim sin Haki age 1925. godina.

• Kolaković Hajrija,kći Zaim bega 1879. godina.

Malo dalje od ovih nišana su nišani:

• Kolaković Devla rođ.V.Softić 1877-1959

• Kolaković Ziba 1911-2001

• Kolaković Munevera 1932-1993 – žena Rezalije

• Kolaković Zulfe Rezalija 1922-1996

Jedan od posljednjih živih nosilaca ovog prezimena u Blagaju je Zaim Kolaković sin Rezalije.

Iz porodice Kolaković porijeklo vuče otac Azre Kolaković, muzičarke iz Bihaća, poznatijae kao Dona Ares (1.1.1977.-2.10.2017.)

Mezarje/Greblje u mahali Galičići

Nasljednici Đanke Kolakovića, koji su uzeli prezime Đankić, imali su posjede u mahali Galčići. Neki od njih su preselili u Mostar. Neki od njih su sahranjeni u mezarju mahale Galičići bez uklesanih natpisa na nišanima, neke je odnjela bujica 1917. godine,preživjeli nišani sa natpisom su:

• Hadži Alija Džankić,sin Abdulahov 1273/1856 god.

• Đankić Fatima(kći Ramazana Kajana) žena Abdulaha Đankića

• Đankić Zulfikar sin hadži Abdulah age 1324/1906/7 god.

• Đankić Aiša žena Zulfikar age 1875-1939 spomen dižu unuci

U spisima se pominju;

1. Muhamed beg Kolaković kod koga su odsjeli neki od svatova iz Počitelja.

2. Osman ef. Kolaković imam u sultan Sulejmanovoj džamiji

3. Mustafa Kolaković svjedok na sudu 1729 godine

4. Mehmedbeg  Kolakovića 1778 godine kao bašbug vodi vojsku na Ozalj regrutovanu u bosanskim tvrđavama

5. Ibrahim Kovačoglu (Kovačević), sin Ibrahimov iz Carske mahale (Blagaj), vjenčao se je, preko svoga zastupnika Salih spahije Čuste iz spomenute mahale, sa punodobnom djevojkom Ummi Đulsumom Kolakoglu (Kolaković), kćeri Alije, berbera (brice), iz mahale Galčići, koju je zastupao Munla Emin, sin Ibrahim-agin iz Carske mahale. zastupanje njena zastupnika posvjedočiše: Sulejman Hadžiselimović iz Mostara i Ahmed Dizdarzade iz Blagaja. Vjenčali su se sporazumno u 10.000 akči mehri muedžela. Brak je sklopljen 12. safera 1206./1791./ godine.Svjedoci:Ibrahim-aga Dizdarević,Hasan Fazlija Buljubašić,Munla Mehmed,sin Zulfikar ef.

6. Ismail Kolaković 1732 godine

7. Zulfikar Kolaković,sin Omer spahije iz mahale Galičići vjenčao se je,preko svoga zastupnika brata mu  Alije berbera,sa Hatidžom,kćerkom Mehmed spahije koju je zastupao Mustafa spahija,sin Ibrahim spahije. Ovo su posvjedočili:Munla Džafer,sin Mahmud agin i Munla Ahmed,sin Zulfikar spahije.Mehri muedžel je18.000 akči. Brak je sklopljen 2o.rebia I 1196 (1782) godine.Svjedoci:Mehmed ef.,imam,Ibrahim ef. Puzić,Munla Mustafa, poslužitelj i Mustafa,muzur.

8. Ibrahim,sin Ahmedov iz Gabele vjenčao se je,preko svoga zastupnika Muharema,sina Hasanova iz Gabele,sa Hatidžom Kolaković,kčeri Ibrahimovom iz mahale Galičići koju je zastupao Ali spahija.Ovo su posvjedočili :Ali spahija,sin Omer spahije i Mehmed,sin Mustafa bašin.Mehri muedžel je 12.000 akči.Brak je sklopljen 29.ševala 1186 (1772) godine.Svjedoci:Mahmud,ajan,Hasanbeg Lašić,Munla Ahmed Omerhodžić.

9. Jusuf baša,sin Ibrahimov iz Hasanove mahale vjenčao se je,preko svoga  zastupnika Zulfikar baše Kovačevića iz Carske mahale, Alijjom kćeri Timur baše Kolakovića iz,mahale Galičići koju je zastupao spomenuti joj otac. Ovo su posvjedočili:Ahmed Šemrd,sin Mehmedov i Mustafa,sin Salihov iz carske mahale. Mehri muedžel je, 12.ooo akči.Brak je sklopljen 21.ševala 1183(177o)godine.Svjedoci:Hasanbeg Lašić,Džafer baša Šestić iz Mostara.

10. Kolaković Djihan 1772

Korištena literatura:

• Zapisi-sidžili, blagajskih kadija/sudija Hivzija Hasandedić

• Prevodi nišana iz blagajskih greblja

• Amir Pašić 1989.

• Iz dnevne štampe u vremenu Austrije,Kraljevine SHS,SR Jugoslavije

• Blagajske priče Šućrija Čusto

• Priče nasljednika-usmena predaja

• Islamska epigrafika BIH,Mehmed Mujezinović 1982.

• Džemal Ćelić  Mostovi u SR.BiH  1976.

• Ustupljene fotografije Muzea Hercegovina, udruženju građana CIDOM, Izet Čusto

• Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2004.

Šućrija Čusto

(NovaSloboda.ba)

Kompleks Kolakovića kuće u Blagaju - Nova Sloboda

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Pašinovina

 

Nastavljamo sa serijalom – Pašinovina

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Pašinovina ili Pašinovac. Lokalitet, ulica, groblje. Ulica danas nosi ime Osmana Đikića i to je ona ulica koja se od bivšeg SDK penje uzbrdo. Naziv Pašinovina dobila je po nekom Hasan-paši o kojem se ne zna gotovo ništa. Inače i dio pravoslavnog groblja nosi isto ime.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilozi: dio karte grada Mostara iz 1899. (cidom.org) i dio fotografije Panorama grada Mostara iz 1954. (cidom.org)

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

-:-

(tekst koji slijedi objavljen je na stranicama mostarskog lista Sloboda, autor je Šefik Pašić)

Pašinovac

Od Titove prema Braće Lakišića ulici, pored Narodne banke i Doma narodnog zdravlja, ulica se zove Osmana Đikića.

Ova ulica se ranije nazivala Pašinovac i to pred kraj turske vladavine i za vrijeme austrougarske okupacije, jer je u njoj stanovao neki paša (Hasanefendić). Stari Pašinovac nalazi se više Konaka, o kojem će kasnije u jednom od narednih brojeva biti riječi.

Sadašnji naziv ulica je dobila po pjesniku Osmanu Đikiću, čija se porodična kuća nalazila gdje je izgrađen Dom narodnog zdravlja. To je bila stara, kuća pod pločom koja je imala lijepu avliju i bašču, kuća je imala više soba i odaja i bila je na sprat.

Osman Đikić rođen je 6. januara 1879. godine. Pohađao je mostarsku gimnaziju, ali je još kao đak sarađivao u »Zori« i dolazio u doticaj sa Svetozarom Ćorovićem, Aleksom Šantićem, Jovanom Dučićem, Protićem i drugima, koji su imali velik utjecaj na njega. Počeo je da sarađuje ne samo u »Zori«, već u »Bosanskoj vili«, »Brankovu kolu«, Građaninu, »Luči«, »Srbobran«, »Kolu«, »Zvezdi«, »Dubrovniku«, »Beharu« i »Gajretu«. Kao učenik petog razreda gimnazije izbačen je iz škole zbog svog nacionalnog istupanja. Mrzio je okupatora. Tada odlazi u Carigrad i Beograd, gdje završava gimnaziju i Trgovačku akademiju. Uporedo izdaje zbirku pjesama zajedno sa još dvojicom autora.

Ali, tada se počinje baviti publicistikom i borbom protiv Austrougarske Monarhije. Uređuje »Bosansko-hercegovački glasnik«, pa od 1907. godine opozicioni list »Musavat«, koji je izlazio u Mostaru, a od 1909. godine postao je sekretar »Gajreta« i urednik glasila ovog društva.

Vrlo rano je obolio od tuberkuloze zajedno sa ženom Zorom. Umro je 30. marta 1912. godine.

Takođe i njegova sestra Hatidža bila je pjesnik i umrla od tuberkuloze.

Mnogo se borio za emancipaciju Muslimana i bio je jedan od osnivača Muslimanske čitaonice, koje su vlasti poprijeko gledale i osnivač Muslimanskog sokola u Mostaru.

U ovoj ulici bilo je više starih stambenih zgrada, koje su tokom vremena izmijenile svoj izgled, izuzev Muslibegovića kuće, koja je izgrađena 1871. godine. To je tipičan primjer građevinske arhitekture Mostara iz XIX vijeka. Kuću je izgradio Hadži-Mehmed Muslibegović.

Takođe u ovoj ulici nalazio se Radnički dom 1912.—1913. godine i u njemu je osnovan Savez mladih radnika.

U ovoj ulici ranije su stanovale ove porodice: Đikić, Jelačić Doder, Kovačević, Komad Oborina, Jelić, Hasanefendić i drugi.

Za vrijeme Austrije u ovoj je ulici bila i javna kuća sa izlazom u Dudinu ulicu (Drage Palavestre) i jedna se zvala crvena, a druga zelena. Ubrzo je uklonjena javna kuća iz ovog naselja i to na zahtjev građana.

Montažno naselje, Dom narodnog zdravlja i stambena zgrada u sredini ulice, izgrađene su poslije 1950. godine.

Šefik Pašić

(Cidom.Team)

Mostarska legenda o Neretvi

(tekst koji slijedi objavljen je forumu MOFO raja prije skoro 20 godina, a kasnije i na brojnim portalima i na društvenim mrežama. Autor teksta je Muhamed Hamica Nametak)

2. august!!!

Niko ne zna jeli tačna, ali se mi svi pridržavamo toga, po nekom nepisanom pravilu...

Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. augusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu.

Stanovnici njezinih obala znali su da se svakog 2. augusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njezinim dubinama.

Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njezina pravila.

Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena kada je ovaj grad bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. augusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio.

Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive kolovoske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.

Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.

Jedini trag njegovog boravka bile su haljine pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se "Žuti", tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.

Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, no nitko se nije usuđivao to protumačiti.

I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, "Žuti" se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.

Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. "Žutog" su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.

Saznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njezinom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.

Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: "Nadrljao je k'o Žuti".

Možda je to bilo baš ovako, ali možda je i iz neke druge priče, ne znam.

(Muhamed Hamica Nametak)