Mostarska legenda o Neretvi

(tekst koji slijedi objavljen je forumu MOFO raja prije skoro 20 godina, a kasnije i na brojnim portalima i na društvenim mrežama. Autor teksta je Muhamed Hamica Nametak)

2. august!!!

Niko ne zna jeli tačna, ali se mi svi pridržavamo toga, po nekom nepisanom pravilu...

Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. augusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu.

Stanovnici njezinih obala znali su da se svakog 2. augusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njezinim dubinama.

Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njezina pravila.

Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena kada je ovaj grad bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. augusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio.

Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive kolovoske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.

Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.

Jedini trag njegovog boravka bile su haljine pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se "Žuti", tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.

Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, no nitko se nije usuđivao to protumačiti.

I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, "Žuti" se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.

Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. "Žutog" su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.

Saznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njezinom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.

Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: "Nadrljao je k'o Žuti".

Možda je to bilo baš ovako, ali možda je i iz neke druge priče, ne znam.

(Muhamed Hamica Nametak)