Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Goranska porodice u Mostaru

 

U knjizi Mahala Carina u Mostaru spomenuo sam nekoliko goranskih familija koje su živjele u Mostaru, pa mi se povodom toga javio dr Forcim Kola sa univerziteta u Tirani čiji su preci živjeli u Mostaru do 1920-ih godina. Goranaca danas ima svega oko 60.000 hiljada, od toga broja najviše desetak hiljada živi u njihovoj postojbini koja je na tromeđi Albanije, Kosova i Makedonije, islamske su vjeroispovijesti, a jezik je najsličniji makedonskom. Kao prezime nosili su očevo ime sve do novijeg doba.

Još davne 1477. godine zabilježeno je da su tri od ukupno trideset i jednog posadnika mostarske tvrđave bili sa prostora današnje Albanije i Kosova - Šimerd, Jusuf i Arnaut Karadža. Kroz pet narednih stoljeća u Mostaru je uvijek bilo ljudi sa ovih prostora, a priliv se povećava poslije Balkanskih ratova dolaskom izbjeglica, entičkih Albanaca, Goranaca i Turaka sa prostora kojeg je Osmansko carstvo tada izgubilo. Poslije nestanka Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije neki su se, kao preci dr Forcima, vratili u Albaniju, ne želeći ponovo živjeti u drušvenom uređenju iz kojeg su oni izbjegli.

U Mostaru je živjelo dvanaestak goranskih porodica, polovina od njih u mahali Carina. Većina je držala poslastičarnice i vrijedno, radili po cijeli dan. Djecu su vaspitavali da žive skromno i da se uzdaju samo u svoj rad. Nikoga nisu opterećivali pričom o svojoj hudoj sudbi zbog koje su morali napustiti svoja ognjišta. Posebno su njegovali dobre komšijske odnose, uvijek spremni priteći u pomoć. Na ovoj slici iz 1958. godine vidimo u bašti njihove kuće na Carini Nezira Hazirovića, sina Hazera Bahtijara i suprugu Imku, također Goranku, rođenu Kahrimanović (Kahrimani), kćerku Kahrimana Eminovića. Imka i Nezir dobijaju dva sina i dvije kćerke. Još kao dječacima, po nepisanom adetu, sinovima su opasane kecelje u slastičarnici kako bi se učili da preuzmu očev posao, ali jedan od, Mehmed-Mešak, demonstrativno baca kecelju jer u njegovom mladalačkom zanosu biti slastičar nije bilo neko zanimanje za momka koji želi promijeniti svijet, te odlazi na automehaničarski zanat. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, kao 16-godišnjak pridružuje se partizanima. Slastičarnicu preuzima mlađi brat Bahtijar-Bato, a kasnije Batini sinovi. Bato i Mešak žene se sa djevojkama iz starih mostarskih porodica, Sefić i Hadžiosmanović.

Imkina braća, Emin, Bajram i Ramiz, stanovali su u Srednjoj ulici na Carini. Bajram kasnije postaje najpoznatiji mostarski poslastičar. Emin, u Drugom svjetskom ratu poznati dobrotvor koji je pomagao izbjeglu djecu, male mahadžire, ispred četničkih pokolja, nije imao djece, pa uzdiže Mustafu, sina svog brata Ramiza. Osim Mustafe Ramiz je imao djecu Muhameda-Hamu, Nijaza i Jasminku. Mustafa Kahrimanović, poznatiji kao Mujo kasnije se, na osnovu svog tabijasuzluka, profiliše kao jedna od gradskih legendi, kako to Mostarci vole zvati. Malo je poznato da je Mujo, kada bi umro neki Mostarac uvijek zaključavao slastičarnicu i obavezno odlazio na dženazu ili sahranu.

Od potomaka ovih dvanaestak mostarskih goranskih familija do današnjih dana je nastalo preko sto porodica, od kojih su mnogi u ratu 1992-95. kao druga ili treća generacija, opet postali izbjeglice i morali bježati iz svog grada.

(Ahmet Kurt/20220212)

Bijelo je stil života

 

Ako ovog petka obučete bijelu majicu, sigurno ćete biti savršeno obučeni.

11. februar je Dan bijelih majica – i namijenjen je obilježavanju nereda u fabrikama General Motorsa 1937. godine, kada su svi štrajkači nosili bijelo.

Danas svako ima jednostavnu košulju u ormaru - s dobrim razlogom.

Bijela majica ima "seksipil bez stida", kaže modni gigant Giorgio Armani (87). „Oblikuje grudi kod žena, ili prsa muškarca, na jedan poželjan način, a da to ne bude vulgarno.“

Dakle, to je više od obične odjeće. Bijela majica je način života.

Na slikama:

Gospoda su nosila odijela, a pravi muškarci su nosili majice. Marlon Brando, kao 27-godišnjak 1951. godine u filmu “Tramvaj zvan želja”, generacijama je oblikovao imidž muškaraca

Koktel haljina? Brigitte Bardot (tada 34) došla je na zabavu u bijeloj majici 1968. godine.

Djevojka u bijelom: Kod dizajnerke Victorije Beckham (47) bijela majica košta oko 100 eura. Buntovnik u bijeloj majici: James Dean († 24) 1955. u filmu"Buntovnik bez razloga".

Pop kraljica Madonna imala je 25 godina kada je 1983. još uvijek je mogla nositi nevino bijelo. Pravi V-izrez sa wow efektom: Pamela Anderson 1992. (tada 25)

Plava krv nosi bijelu majicu: Vojvotkinja Kate (40)

Steve McQueen († 50), kralj kinematografije 60-ih u filmu "Bullitt".

Ikona stila u majici i farmerkama: Jane Birkin (tada 28) 1974. godine-

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Fotomonografija o Radio Mostaru Sanela Kajana

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu mostarski.ba dana 7. februara 2022. godine)

Radio Mostar od nastanka do nestanka

Novinar Sanel Kajan autor je fotomonografije „Radio Mostar 1969-2019.“ koja je upravo izašla iz štampe.
Za mostarski.ba Kajan pojašnjava da se želja da uradi ovo djelo pojavila nakon što je Radio Mostar ugašen 2019. godine.

„Ja sam još mnogo ranije, kroz godine iza nas, prikupljao materijale o Radio Mostaru i ljudima koji su bili angažovani na tom mediju. Ljubav prema ovom mediju rodila se još davno, prije 28 godina. Radio Mostar, odnosno tadašnji Radio Bosne i Hercegovine – Ratni studio Mostar bio je medij na kojem sam prvi put sjeo pred mikrofon i od tada radio teče mojim venama. Posebno, Radio Mostar! Osjetio sam potrebu da generacijama koje dolaze ostavim djelo iz kojeg će moći doznati historijat tog medija kroz period od 50 godina, ali i medijima koji su na neki način proistekli iz Radio Mostara. Danas ne postoji nijedan medij koji je naveden u ovoj knjizi. I tim više želio sam sačuvati uspomenu na to vrijeme“ , govori Kajan.

Radio Mostar ne postoji, ali nije zaboravljen
Na ovaj poduhvat, kaže, odlučio se prvenstveno zbog velike ljubavi prema Radio Mostaru, mediju u kojem je proveo 18 godina života. I radi istine! Istine koja treba biti dostupna svima. Naročito novim generacijama koje nisu upoznate s pričom zvanom Radio Mostar.
A ta priča je, naglašava,  veoma komplikovana. I rascjepkana.
Ukratko – Bilo je nekoliko radija Mostar:
– Radio Mostar, od jula 1969. do aprila 1992. To je onaj prvi javni gradski medij.
– Potom Srpski Radio Mostar, koji je emitovao u maju i junu 1992.
– Zatim Radiopostaja Mostar, koja se od polovine 1992. zvala Hrvatski radio Mostar
– Onda Radio Mostar, osnovan u septembru 1992. Radio Bosne i Hercegovine, Ratni studio Mostar
– I Radio Mostar, od maja 1993, koji je nastao iz uništenog medija 9. maja te 1993. pa do njegovog konačnog gašenja, prije nekoliko godina.

„Upravo zbog ovih nepomirljivih medijskih ideja odlučio sam se za fotomonografiju. Bez komentara. Tu su hronološki tekstovi i dokumenti o Radio Mostaru, ali i medijima nastalim iz njega koje sam već pobrojao“.
Fotomonografija se sastoji od više od 330 novinskih tekstova i fotografija, mnogo dokumenata te više od 120 fotografija iz privatnih albuma i arhiva.

„Do materijala sam dolazio kroz dugi niz godina, prikupljajući isječke iz štampanih medija, pretražujući arhive širom Bosne i Hercegovine i susjednih država, ali i otkupljujući fotografije, tonske snimke i dokumente. Tu su fotografije prvih urednika i spikera Radio Mostara, iz 1969. i 1970, tonskih realizatora, muzičkih urednika, novinara… Kasnije i onih koji su ih naslijedili. Monografija sadrži dokumente koji pokazuju osnovu Radija Mostar, a posebno onih medija koji su nastali iz njega tokom 1992. godine”, ističe Kajan.

Kajan je za ovo djelo koristio brojne izvore.

Listovi i magazini: “Sloboda”, “Oslobođenje”, „Stari Mostar“, “Slobodna Dalmacija”, “Borba”, “Politika”, “Večernji list”, „Hum“ , „Riječ“, “Dani”, “Most”, “Jutarnje novine”, “Dnevnik”, “Azra”, Dnevni avaz”, “Nezavisne novine” i “Dnevni list”… Dijelovi iz knjiga “Ples vampira oko grada svjetlosti”, “Izdaje i odbrana Hercegovine ’91-’95. Mostarski dnevnik”, “Četiri puta za Mostar”, isječci iz kniga “Nevesinjska brigada u ratu”, “Ovo tebi pričam”, a tu su i te brojne fotografije iz autorove lične arhive.

Tu su i dokumenti Općinskog stožera HVO-a Mostar, 4. Korpusa Armije BiH, IMC-a, Regulatorne agencije za komunikacije BiH (CRA / RAK), Službenog glasnika Grada Mostara… Dokumenti iz Višeg suda u Mostaru.

Autor ističe i sljedeće: „Ne poistovjećujem medije koji su tema ove fotomonografije s narodom ili narodima. Svi imamo ime i prezime i ono što smo radili i za šta smo se zalagali. Ograđujem se od mogućih pogrešnih interpretacija, netačnih podataka ili bilo koje druge eventualne nepotpune ili nekorektne informacije koju sadrže novinski tekstovi i dokumenti iz prošlosti“.
Zahvalio je recenzentima knjige. To su univerzitetske profesorice doktorice Samira Demirović i Semina Ajvaz, te direktor Arhiva Federacije BiH gospodin Admir Hadrović. Izdavač je IC štampariji, DTP je radio Samir Kamenjaš.

Podršku pružili oni koji razumiju značaj ovog djela

Prvi koji su iskazali dobru želju i volju da pomognu su, kaže Sanel, iz Kluba skakača u vodu Mostari.

„Ovdje trebam posebno zahvaliti gospođi Adeli Gosto na potpunom razumijevanju i zalaganju da ovo djelo ugleda svjetlo dana, kao i gospodinu Mustafi Hadžajliću. Hvala i divnim ljudima iz Ministarstva obrazovanja, nauke kulture i sporta HNK, ministru Rašidu Hadžoviću, i gospodinu Brankoviću iz Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, na njihovoj profesionalnosti. Prepoznali su to i iz našeg glavnog grada. Zahvalnost dugujem gospođi Mujčinović Ibrica, kao i predsjedavajućem Predstavičkog doma parlamenta Federacije BiH gospodinu Mirsadu Zaimoviću. Među prvima mi je javio i gospodin Hari Slipičević iz Fondacije Slipičević. Veliko hvala i načelniku Konjica gospodinu Osmanu Ćatiću, te ljudima iz Bošnjačke zajednice kulture Preporod Mostar i Čapljina“.

Kajan kaže da se u više navrata obraćao i i lokalnim predstavnicima na gradskom nivou u Mostaru – no nikad nisu odgovorili, niti na bilo koji način podržali ovu fotomonografiju.

Ipak, to ga nije nimalo pokolebalo da dođe do svog cilja. Fotomonografija je tu.

„Vjerujem ja da će biti i negodovanja, pa možda i ljutnje, s pitanjima „A gdje sam ja tu?!“ 2019. godine uputio sam 23 poziva da mi svi oni koji imaju svoje fotografije, dokumente, snimke, novinske tekstove ili bilo kakve materijale koje ih vežu s Radio Mostarom ustupe na kopiranje i vraćanje, a kako bi ih uvrstio u fotomonografiju. Odgovorilo mi je dvoje ljudi. 2020. je bilo 39 takvih poziva. Materijal poslale ponovo dvije osobe. Mada su svi vidjeli. Uputio sam 36 e-mailova i privatnih poruka onima koji su u prošlosti na neki način bili angažovani na Radio Mostaru. Oni koji su mi odgovorili naveli su slično, da, nažalost, ništa nisu sačuvali. 2021. godine sam samo preko svog Facebook profila pozivao, molio, apelovao, da mi ustupite vaše fotografije, tekstove ili bilo šta s Radio Mostara što ima neke povezanosti s vama, čak 56 puta. Oni koji su dostavili fotografije i novinske isječke su i uvršteni u fotomografiju“ – napominje Kajan.

Kada je riječ o promociji, njegova ideja i želja je da to bude 27. jula ove godine. Naime, to je dan kada se 1969. godine prvi put oglasio Radio Mostar i počeo emitovati svoj program.

„U svakom slučaju, najbitnije je da je djelo tu. Godina truda su se isplatile. Ne finansijski. Ali finansijska dobit nikad nije ni bila razlogom mog djelovanja, truda i rada oko ovog djela. Eto… Ja sam uistinu ponosan. Vrlo ponosan na sve urađeno. Idemo dalje…“ – završava za Mostarski.ba Sanel Kajan, autor fotomonografije „Radio Mostar 1969-2019.“

Više detalja saopćio je u videu koji je objavio na svom youtube kanalu:

https://youtu.be/lFF0ZOJx9sg

(mostarski.ba)

Iz stare štampe: Zavšetak gradnje Biskupske palate i Nove gradnje u Mostaru, 1906.

U novinama "Sarajevski list" iz1906. objavljena su dva teksta, jedan od 27. jula, o završetku gradnje na biskupskoj palati u Mostaru, a drugi početkom augusta, pod naslovom Nove gradnje u Mostaru, u kojem se osim gradnje Biskupske palače govori i o gradnji trokatnog skladišta duhana.

Biskupska palača. Iz Mostara nam pišu: Naš grad se obogatio sa jednom gragjevinom više. Na 1. augusta o.g. predaće se kao gotova zgrada biskupskog doma presv. g. Paskalu Buconjiću, biskupu mostarsko-duvanjsko-trebinjskom. Ova krasna palača nalazi se u dnu Stefanijinog šetališta – na biskupovoj glavici. Nacrt za istu napravio je mjernik David, a posao je vodio gragjevni poduzetnik Vymlatil. Palača je gragjena sa svijem udobnostima, a pošto se nalazi na brežuljku, krasan je pogled na Cerničko polje i skoro sav Mostar. Sa Stefanijinog šetališta moći će se palači pristupiti dvostrukim skalinama, a i kolima pred sami dvor."

Nove gradnje u Mostaru. Pišu nam iz Mostara: Ovih dana predala je ovdašnja okružna oblast ovog ljeta dovršene dvije velike zgrade na upotrebu.

Prva je biskupska rezidencija sa 550 m2 u površini, a stala je 91.000 K.

Druga je gradnja trokatnog magazina duhana sa 700 m2 u površini, a stoji 82.000K.

Obje gradnje su izvedene veoma vješto i ukusno po najmodernijoj tehnici.

Prvu gradnju vodio je Maks. David, a potonju Gjorgje Knežić, oba tehničari ovd. Okružne oblasi, a graditelj Fr. Vymlatil iz Trebinja je obje gradnje preduzeo.

Biskupska rezidencija je na vrlo impozantnom mjestu, na jednoj omanjoj glavici pri svršetku Stafenijinog šetališta, te se sa svijeh strana, čim se u Mostar dogje može da opazi. - Kad bi se prema istoj rezidenciji mogao još da posadi i jedan perivoj, još bi bolje mogla da imponira kao rezidencija, a perivoj bi takogjer bio od velike koristi i za sami grad Mostar."

Na fotografijama: Prvobitni nacrt palate iz 1902, Maximilian David i njen kasniji izgledi.

Fabrika duhana Mostar, 1900tih Stjepan Tomlinović

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Zimske olimpijske igre 1984. - Bilo nam je lijepo u Sarajevu...

 

XIV zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. februara 1984. u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, u tadašnjoj Jugoslaviji. To su bile prve zimske i druge olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi nakon XXI olimpijskih igara, održanih 1980. u Moskvi.

Na Igrama su u šest sportova nastupila 1.272 takmičara iz 49 zemalja, 998 takmičara i 274 takmičarke. (wikipedia)

U sjećanju nam je ostala zimska bajka iz te sada već daleke godine. U sjećanju su još otvaranje i zatvaranje igara na Koševu, Sanda Dubravčić i olipmpijski plamen, umjetničko klizanje u Zetri, hokej u Skenderiji, alpsko skijanje Bjelašnica i Jahorina, skakaonice na Igmanu, bob staza niz Trebević, Olimpijsko selo Mojmilo. Prvu olimpijsku medalju za tadašnju Jugoslaviju osvojio je Jure Franko. Zlatnu medalju u umjetničkom klizanju osvojila je Katarina Witt iz Njemačke, kao i britanski plesni par Jayne Torvill i Christopher Dean, sa plesom na muziku Bolero od Ravella, i tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch, i stihovi pjesme na zatvaranju Olimpijskih igara: "Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju - It was fine in Sarajevo, see you in Calgary..."

Dvije sedmice Sarajevo je bilo centar svijeta, posjetile su ga brojne prominentne ličnosti, Čitava Bosna i Hecegovina, i tadašnja država Jugoslavija, njeni ngrađani, bili su u transu zbog igara, i onoga što se dešavalo na, i oko Olimpijade. Sanali smo Olimpijski san, kojega se prisjetimo svake godine na godišnjicu, a pogotovo kad su u toku neke aktuelne Zimske olimpijske igre.

Naredne Zimske olimpijske igre, 2026. godine, XXV po redu biće održane u Milanu i Cortini d'Ampezo u Italiji

Za XXVI Zimsku Olimpijadu 2030. godine, zajedno konkurisali su SAD, Španija i Japan, sa željom da zajedno organiziraju Zimske olimpijske igre 2030. godine. To je bila informacija iz Evaluacijske komisije MOK, u kojoj se kaže da su Salt Lake City, Sapporo i Barcelona uputili zajedno ovaj prijedlog. U slučaju da ova ideja prođe, Barcelona bi odabrala Sarajevo kao partnerski grad, u kojem bi se izvodili skijaški skokovi!

Pa sačekaćemo odluku MOK-a.

(spagos)

Jedan sniježni iz Mostara...

fotografije, arhiva, portali

 

Zabilježeno 2012.

Snijeg pao u Mostaru i Cvrle s Bijelog Brijega na velikim stepenicama čeka žrtvu da je grudvom pogodi. Nailazi neka gospodjica sa francuzicom na glavi. Cvrle baci grudvu i pogodi je tačno je u glavu. Pade francuzica na snijeg, ona se sagne, uzme je i ljutito priupita; 

„Jeli ti sad srce na mjestu, kretenu jedan?“. 

Kaže njoj Cvrle: „Jes, jel’ tebi francuzica!“

(preneseno sa facebook/Mostarske liske, rijetki primjeri grada mostara koji daju dusu ovom gradu., 20120203)

Ptice istočnog grijeha, selo Gradska

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 4. fenruara 2022. godine, autor je Uzeir Bukvić)

Sjeverna pisma: Kako je hercegovačko selo Gradska “odletjelo” u norveški gradić Bratvog, na zapadnoj obali Atlantika.

“Ovdje leži polovica Bosne
Umrla je od druge polovice»
( Epitaf na nadgrobniku)

Da nije, šta nije, i da se nije desilo to što se desilo dva hiljadama kilometara udaljena mjesta,s kraja na kraj Evrope, hercegovačko selo Gradska i norveški gradić na zapadnoj obali Atlantika, Bratvog,ostali bi da žive svaki svoju anonimnost.
Kojom slučajnošću, kojim razlogom je jedno cijelo hercegovačko selo “doplovilo” na zapadnu obalu norveškog Atlantika, prije trideset godina i tu vjerovatno trajno bacilo sidro.
Je li tu anonimnu i nezanimljivu Gradsku, s pedesetak domaćinstava, i tristo šezdeset osoba, muslimana, ali mjesto zbunjujuće i uzbudljive prošlosti i povijesti, snašla sudbina Endelusa?
Treba znači izaći iz svoje kože, ko zmija što svake godine skida košuljicu, ali kako da to učini živ čovjek. Ali,sila Boga ne moli!
“Sad zasad ovo će im biti samo mjesto rođenja, a gdje će dalje traži gdje ćeš dalje živjeti i umirati, za oboje ovdje nema više mjesta. Vaša Gradska je znači dogorjela, kao što dogorijeva svijeća lojanica».
Kao i svi u tom kraju i Gračani su mobilisani u tadašnju vojsku takozvano Hrvatsko vijeće odbrane-HVO.Takva su bila pravila. Ali nisu dugo “ratovali”. Petnaaestog avgusta, na katolički praznik Velika Gospa, demobilisani su i protjerani u logor “Heliodrom”, gdje su uglavnom bili hercegovački muslimani. Nakon par dana, kad su za njih od jedne zemljakinje u Njemačkoj, stigle garancije da mogu ići na zapad, palala je naredba, ultimatum:
“Imate četrdeset osam sati da se svi iselite iz Gradske!
Napustite selo!
“Baš tako”!?
“Baš tako! I ni časa duže”! Glasila je zapovijed!
“Tako znači, da idemo. A gdje”?
“Gdje znate, gdje vas noge nose a oči i puti vode! Široko vam polje, Gradsku zaboravite i budite sretni što idete zdravi i živi”!
“Četrdeset osam časova velite imamo još! A bili smo ovdje 48 stoljeća, četrdeset osam milenijuma, prošli i turso i kaursko, i švapsko i ugarsko, i niko nas nije tjerao s ovog kamena do vas, niti je iko spominjao izgon”.
A bili smo i odani vojnici, tom vašem HVO-u, htjeli smo ginuti za ovaj kamen, braniti ga od nekoga, ako zapuca, jer je to naša babovina, djedovina i pradjedovina. I ništa! Dužni smo izgleda nekom kusuru. Plaćamo nečiji grijeh pa je sad nama došao na naplatu. Ili nismo dovoljno znali, nismo znali da neznamo!
Ali, sila Boga ne moli!
Kome je uopšte bilo važno to hercegovačko selo Gradska pa je doživjela taj “ultimatum” da nestane za 48 sati. Da ispari! Da se izgubi! Niti je čime bogato, ni na kakvom važnom putu, selo bez zemlje, a selo bez zemlje i nije selo.
Gradska je imala samo goli kamen, pet stotina dunuma tog kamenjara i samo pedeset s pomalo zemlje, koje su stoljećima otimali i čuvali , takozvanim suhim zidom, kamen na kamen da se sačuva to malo vrta, koje su zvali raznim imenima;njiva, vrtlo, lazina i još kojekako, kako je kome padalo na pamet ili s nekim sporednim razlogom. Ali nisu bile bezimene, kao što nisu bile ni nevažne za opstanak tih ljudi, jer je na njima uspijevao čuveni hercegovački duhan. Škija. I u takvim uslovima živjelo se osrednje. Ipak, Gradska nikad nije bila pečalbarsko selo, uprkos nepovoljnim, oskudnim prirodnim okolnostima. Povremeno bi se neko i prevario, ponijelo bi ga gledajući svoje susjede, pa bi krenuo u svijet za zaradom, ali bi se ubrzo vratio u to svoje ugodno siromaštvo. “Nema veće planine od kućnog praga”!
Gradska je bila rijetko mjesto sa čisto muslimanskim življem, među okolnim katoličkim selima. Ali svako je živio svojim navikama, tradicijom i sličnostima, Gračani ili “travari” kako su ih nekim razlogom zvali, malo od poljoprivrede,i trgovine, a radili su i mahom u Ljubuškom i ništa im nije nedostajalo. I za to su rijetko iz tih krajeva odlazili u svijet, dovoljno i dobro im je bilo i tu u tom hercegovačkom kršu, gdje vas jutrom ne budi ni glas ni muzika nego kao rijetko gdje-svjetlost.I vezani su za kuću i porodicu. Voljeli su taj svoj kamen vezanošću kakvom se voli sin jedinac, gledali su u taj svoj kamenjar ne skidajući oči s njega ne bi li ga što bolje upamtili i ne sluteći da će ih snaći to što im se desilo.Takva ljubav ne sluti nikad na dobro.
Čiji li je to grijeh platila nedužna Gradska?
Krajem septembra devedesettreće Gradska je ostala pusta. Ostadoše puste zatvorene kuće. Neke, poput kuće Jusufa Maksumića, ostale su otvorene, nezaključane, da se novi stanar ne muči i razvaljuje brave. Nakon našeg izgona u njih su se uselile neke porodice katolika iz Zenice, koji su i tamo imali svoje kuće.
S oporim iskustvom prevare i izdaje i tog neslavnog ultimatuma krenusmo na put bestraga.Jedni za Tursku, neko za Njemačku, Austriju, ali većina je stigla u Norvešku. Na sjever, tamo gdje nikad nismo bili, s jedinom željom da nas ne rastavljaju. I nisu! Nakon jednogodišnje skoro “šetnje” po Norveškoj, kao i većina bosansih prognanika u ovoj zemlji spremiše nas u ovaj Bratvog, nikad ni čuli ni vidjeli. Nas pedesetak najprije. U more! Jer Bratvog je skoro pa ostrvo u Atlantiku. Tada još nije ni bila komuna, pripadao je opštini Haram.Sad pripada Olesund komuni. Jedino što se vidi je more, okean. Tamo smo ostavili kamen, ovdje smo zatekli vodu, mnogo vode, kao što nam je bilo previše onog hercegovačkog krša, sad ovdje imamo mnogo vode. Šta ćemo s tolikom vodom? Izgleda da je to tako; najviše imaš onoga što ti ne treba. Dobar dan vodo Atlanska! Merhaba Bratvog!

Gračani su prvi muslimani koji su ikad kročili u ovo mjesto. Islam u zemlji neislamskoj.
– Lijepo smo prihvaćemi smatraju Jusuf i Alija. Neki kršćanski običaji nam nisu bili nepoznati, jer je i Gradska okružena katoličkim selima. A i u Ljubuškom sam bio jedini musliman zaposlen kao pravnik.Dočekali smo i prvi Bajram daleko od svojih kuća i sela, u kome je nakon našeg izgona srušena stara džamija. Obnovili smo je, ustvari podigli novu 2005. godine, koja je odkako je otvorena u funkciji, s stalnim, doduše putujućim imamom iz Mostara. Uz tridesetak vjernika džamiju koriste povremeno i naši sportisti, kad su na pripremama u Međugorju. A mi je koristimo za vjerske potrebe od devedesetdevete. Od kad svakoga ljeta boravimo u Gradsjoj.
Prvi smo Bajram namaz klanjali u Voldi, gdje je bilo više našeg svijeta. Sljedeći u Ulstenviku, poznatom norveškom brodogradilištu. A onda nas je prvi put posjetio naš imam, glavni imam u Islamskoj zajednici BiH u Norveškoj, Senaid ef. Kobilica, koji je i angažovao prvog povjerenika za Islamsku zajednicu Osmana Maksumića. Time je praktično započeo organizirano vjerski život nas muslimanaa u Bratvogu. Kasnije je redovno dolazio rah. Ferid ef. Talić, angažovan kao imam za ovo područje.

Grom te pogodio !

Ima u narodu kletva “grom te pogodio” ili ona “munja te munjosala”, ni jedna nije dobra i ne sluti na dobro.Ali ima i ona kontra kletva, “neće grom u koprive”. E možda i neće u koprive, što bi u koprive, kad može u avion, bliži mu je a ima i u koga. I to baš onaj kojim letim za Olesund na zapadnoj obali Norveške, gdje treba da čujem priču o našim iz Gradske gdje su ih ptice donijele u taj gradić Bratvog, u koji je prije trideset godina “sletjela” naša Gradska. Proputnik mi je na ovom uzbudljivom putovanju naš imam iz Osla Senaid efendija Kobilica.A odavno želim da vidim taj Bratvog i naše Gračane. Sad vidim da ne treba imati previše želja, jer ti neke želje mogu iskomplikovati život. Ali ne žalim. Moju radoznalost da upoznam te ljude podgrijala je još devedesetdevete njihova sugrađanka Sabina Čolić, s kojom sam pohađao časove norveškog u Kristiansundu. Predložih joj da vidi kako bi njihova djeca došla u moju Bosansku ljetnu školu, besplatno je, a nešto će lijepo i doživjeti i naučiti, eventualno.
“E to je malo neizvjessno, uvjerava me tada Sabina. Kod nas se još živi malo tradicionalnim manirima, tako da o tome treba da odluči “plemensko vijeće”. Sutradan mi javlja da od dolaska djece nema ništa. Sinoć je “komitet” odlučio da djecu ne šaljemo u tu školu. I točka! Otuda i moja želja da odem u Bratvog, ali ne zbog Bratvoga, dovoljno mi je i ovo Norveške što poznajem i što sam vidio, nego da upoznam i sretnem se s Gradskom na Atlantiku. I da ih pitam što ne dadoše djeci da dođu u Bosansku ljetnu školu u Kristiansund. Da mi podnesu raport!
Izgleda nije lako doći ni u Gradsku, a ni u norveški Bratvog; Gratska daleko, a Bratvog, i njega je izolovala korona tako da se s Gračanima moraš dogovarati oko susreta u susjednom Olesundu, bajkovitom gradu na zapadnoj obali Atlantika. Grad izgleda kao da je neko prosuo pregršt bisera po obali Okeana. U zimsko doba preporučuje se putovanje avionom, kao uostalom u većinu mjesta ove prostrane Kraljevine. Ali! Izgleda sve što je vezano za Gradsku i Gračane nosi i malo rizika.
Negdje iznad planina Rumsdala naš Boing zaroni u tamni gusti oblak, kao da je uletio u tunel. I samo što kratko sijevnu, puče grom. Bez prethodne grmljavine, koja obično najavljuje udar groma. Kao da je topovsko đule ili meteor pogodilo moćnu čeličnu letjelicu, koja se samo malo strese, i zaljulja. Šta me snađe pomislih i ko me to prokle da me grom udari. I to ovdje na nebu, kad sam mu najbliži, kad sam mu “došao na noge” da me ne traži i ne nišani na zemlji.
Gledam u putnike mirni ko zaleđeni, sve dok nas ne ohrabri poruka iz pilotske kabine, da ne brinemo, jer je avion sigurno zaštićen od groma. Pored mene je efendija Senaid Kobilica, koji je i dogovarao ovaj put, čovjek od vjere pa velim ako nam je ovo zadnje putovanje držaću se njega da me nekako uvede u neko predvorje dženeta ili raja.

Trideset godina kasnije

Teško se odreći nečega, nije lako riješiti se navika kojih se nisi namjeravao odricati, Tako je i sa Gračanima u tom Bratvogu, za koga nisu ni znali da postoji, a kamoli slutili da će im tu biti novi dom i život.Tako i oni, poput većine Bosanaca u ovoj zemlji, vode svoj paralelni život; jedan koji svojom prirodnošću kao prilagodljivo biće, prihvataš i onaj s čime si neplanirano ovdje došao.
U jednom mom dokumentarnom filmu o bosanskim prognanicima u Evropi jedan od aktera filma o tome sugestivno kaže: “Drugi je mjesec kako sam u ovoj nepoznatoj zemlji, ko biljka koja srasta uz pogrešan korijen, čije sokove samo nesvjesno upija, a ne osjeća”. Ne dade mi se nikad da upoznam te ljude i upitam ih što ne pustiše djecu da dođu u Kristiansund. I evo sad o njima i njihovoj Gradskoj i Bratvogu slušam od Jusufa Maksumića i Alije Špago, ali na neutralnom terenu, a rezervnom položaju u Olesundu, najbližem većem gradu, jer je nesretna korona zatvorila ljude u kuće i nabila im na lica maske pa se i ne sastaju.
Dugo su se Gračani držali Bratvoga, baš kao što ih je neka neshvatljiva ljubav bila vezala za Gradsku. Žive u njemu nekom uzajamnom podnošljivošću. Prvi je ipak “izdao” bratstvo mladi Elvin Maksumić, odvojio se od jata i sletio malo južnije na potkontinentu, dosta zapravo južnije, u najjužniji norveški grad Kristiansand, gdje se i poslovno osamostalio i sad je uspješan Bosanac u Norveškoj. Prije njega, doduše, još devedesetsedme jedan Gračanin se vratio u Bosnu i nikad više nije vidio Norvešku.
Uz ribarstvo, kao tradicionalno zanimanje u Norvežana i brodogradnju koja još istrajava u Skandinaviji, Bratvog je industrijski gradić, sa oko dvije i po hiljada stanovnika, vrlo poželjno mjesto za život. I boravak. Čak među najpoželjnijim u Norveškoj. Doseljenicima iz Bosne nije bilo teško, da s obzirom na navike i radinost koju nose iz zavičaja, uvjere novu sredinu da su pouzdan i vrijedan narod. Nije trebala bolja preporuka, ako neko od njih eventualno traži posao, dovoljno je bilo da kaže da je iz Bosne, da je Bosnier. Tako je došlo vrijeme da se ponosni Hercegovci u svijetu snalaze i “prodaju” kao Bosanci. Maksumić, kao naš proputnik ka svojim sugrađanima dobio je posao u jednoj fabrici čuvenog Rols Rojsa. Ne vozi doduše njihov automobil, možda se jednom i to desi, ali se ne žali ni na svog Hyndajia.

– Sad je Gradska pa skoro ničija zemlja; naša kao čežnja, našim progoniteljima kao razočarenje. I niko nije na dobitku!
Bolje je biti među progonjenima nego među progoniteljima, kaže mudra knjiga Talmu. Nije ni Gradska što je nekad bila. U Bratvog su stigli s jednom fakultetskom diplomom; Jusuf Maksumić je radio u Opštinskom sudu u Ljubuškom kao diplomirani pravnik. Ostali! Kako ko. Iz nekog razloga su ih u Hercegovini zvali “travari”, sarkasitno ili s razlogom nebitno je za ovu priču.
Gradska je u Bratvogu diplomirala. Magistrirala, sad su norveški Gračani Akademikeri, kako to za ljude s visokim obrazovanjem kažu Norvežani. Sad je to mala akademija nauka s dvadeset diplomaca sa višom i visokim školama. Sad su mladi Gračani diplomirani ekonomisti, mašinski inžinjeri, magistri nauka, rukovodioci na odgovornim funkcijama u velikim norveškim firmama. Svjetski ljudi. I nisu “travari”.
Vjerovatno će se i kod njih javiti potreba da obiđu Gradsku, zbunjeni sazanjem da su tu nekad živjeli njihovi preci i ne shvatajući zašto su iz nje istjerani.

Umrijeti u zavičaju
A onda su i Gračani počeli da se vraćaju u zavičaj, odakle su prije trideset godina prognani. Sada u tabutima, u zavarenim limenim sanducima, poput ratnika s fronta. Prva je na taj put bez povratka “krenula” Zejna Maksumić, 1999. godine. Na svoje mezarje u tvrdi hercegovački kamen, koji kad treba, kad zahladni zna grijati toplinom, a kad pripekne da te rashladi. Tako je počelo da raste groblje u Gradskoj. Ono što im je u Bratvogu namijenila i dodijelila Norveška, za sada još “ne radi”, još je nenačeto. Ledina! Po tome bi se moglo naslutiti da i ne umire niko od njih, da su nedajbože besmrtni. A nisu, ali se još Gračani nisu pomirili s tom zemljom. “Ni mrtvi neće u nju”. Živima je lako, njih štiti privremenost. Mrtvi sad mogu da biraju zavičaj.
Sezonska sela
O Gradskoj se može govoriti kao o selu kojeg ima i nema. Sve je doduše redizajnirano, uredjeno i obnovljeno, za ovih tridest godina egzila; obnovljena, zapravo podignuta nova džamija ( stara je ostavljena, onako kao ruševina, da posjeća na teška vremena i loše prijatelje), džamija je čak i aktivna petkom i u vrijeme Ramazana dolazi redovno imam Omerika efendija iz Mostara, na čemu su mu Gračani veoma zahvalni, te time vjerski život nije ugašen, ali selo živi kao i mnoga u Bosni i Hercegovini, od ljeta do ljeta. Neka vrsta sezonskih sela, pa i gradova ako se malo bolje posmatra.
Srećom bezdušnost nije opća ljudska osobina, defekt, i mjerač poštenja i ljudskosti . S poštovanjem i zahvalnošću se među Gračanima u Bratvogu spominje ime i čojstvo pok. Marka Marinovića, njihovog susjeda iz obližnjeg katoličkog sela, koji nije rekao zbogom svojim susjedima u Gradskoj. Povremeno bi Marko silazio do Gradske da provjeri je li sve u redu i jesu li sve kuće na broju i u kakvom su stanju.

Umjesto grupne porodične fotografije ili osobnog portreta, na ličnom profilu interneta fb stranici Jusufa Maksumića, stoji tabla- putokaz Gradska! Prava, velika žuta tabla na kojoj crnim slovima piše Gradska. Bratvog još nije došao na red, nema mjesta. Možda se ipak nađe! Zasad ima mjesta samo za jedan zavičaj.

Uzeir Bukvić

PTICE ISTOČNOG GRIJEHA, selo Gradska – Ljubušaci (ljubusaci.com)