Magla užasa

 

U decembru 1952., gusti smog je ležao nad Londonom - hiljade je umrlo u to vrijeme
Kada je princeza Margareta otvorila zavjese ujutro 6. decembra 1952. godine, vidjela je jednu stvar posebno: zelenkastu izmaglicu. Poput zida, koja ometa pogled. Čuo se glas radio spikera: „Saobraćaj u Londonu je stao zbog guste magle.“ Dim iz dimnjaka se spustio u nivo ulice – iz razloga područja stalnog visokog pritiska. Zatim su se mogli vidjeti utisci o glavnom gradu, „Vestminsterskom mostu“, Bakingemskoj palati. Sve je mračno, zgrade se zamagljuju iza otrovnog vela. Nastaju gužve, prolaznici kašlju.
Opisana scena dolazi iz prve sezone Netflixove serije “The Ceown”, "Kruna", koja, prema mišljenju stručnjaka, prikazuje smog katastrofu u Londonu, "The Great Smog", prilično realno, koja se desila prije 70 godina - čak i ako su poneki detalji radnje izmišljeni. U to vrijeme, kombinacija gustog dima od uglja, posebno rasprostranjenog zimi, i neobično tvrdoglave magle dovela je metropolu danima do zastoja. Budući da je bilo hladno i da su se stanovnici glavnog grada više grijali, na kraju je nastala otrovna sumporna kiselina. Sve više Londonaca je primljeno u bolnice. Kada se 9. decembra izmaglica razišla, rekord je bio poražavajući. Hiljade ljudi je umrlo ili, prema nedavnim procjenama, podleglo respiratornim bolestima uzrokovanim smogom u mjesecima i godinama koje su uslijedile.
Čak i ako su Londonci ranije iskusili smog, to je izazvalo preispitivanje, kako naglašava gradski istoričar Jerry White u svojoj knjizi "London u 20. vijeku". Nekoliko godina nakon katastrofe, vlada je donijela takozvani "Zakon o čistom zraku", prema riječima stručnjaka, prekretnicu u pogledu zaštite okoliša. Konkretno, fokus je bio na zabrani korištenja uglja za grijanje domova. Emisija dima je bila ograničena. Kao rezultat toga, izloženost aerosolima mogla je biti smanjena. Nakon toga, grad je iskusio samo povremeni smog zimi, čak i uz niske promjenjive vremenske prilike visokog pritiska, posljednji 1974. godine.
Ali problem zagađenja vazduha nije eliminisan u decenijama koje su usledile. Za to je prvenstveno krivac saobraćaj. Većina autobusa, taksija i dostavnih vozila koji su tutnjali metropolom i dalje su pokretani dizel motorima – u Oxford Streetu je maksimalna vrijednost je bila višestruko veća od EU standarda. U to vrijeme, oko 40.000 prijevremenih smrti godišnje u Velikoj Britaniji pripisuje se povećanom zagađenju zraka, od čega nekoliko hiljada u Londonu.
Prva žrtva kojoj je zagađen vazduh naveden kao uzrok smrti u umrlici bila je devetogodišnja Ella. Djevojčica je živjela u jugoistočnom Londonu pored jedne prometne ceste. Konačno, 2013. umrla je nakon teškog napada astme koji je doveo do srčanog zastoja. Od tada njena majka Rosamund Adoo-Kissi-Debrah želi nešto promijeniti. Postala je aktivistica i zagovornica boljeg zraka.
Postoji nada da se situacija u Londonu popravila posljednjih godina. To je dijelom zbog uvođenja takozvane "zone ultra niske emisije" (Ulez) u centru grada. Vozila u ovoj oblasti moraju zadovoljiti stroge standarde emisija, a u ovom području vozači moraju platiti visoku naknadu. Osim toga, do 2041. godine 80 posto ovih relacija će biti pokriveno javnim prevozom, korištenjem bicikla ili pješke. Adoo-Kissi-Debrah kaže: „U Londonu svake godine umre između osmoro i dvanaest djece. Nešto se mora učiniti.”

(ksta)

prevod: spagos

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Kurt Hielscher, predavanje iz 1928. godine

 

Sredinom 1920-ih vlada Kraljevine SHS pozvala je pozvala je profesora, predavača i fotografa Kurta Hielschera da proputuje zemljom i napravi knjigu fotografija. Nakon što je knjiga izašla 1926. godine prof. Hielscher je održdavao predavanja povodom izlaska knjige i njegovog doživljaja mlade države. Iz članka koji je izašao u listu "Vreme" od 17. novembra 1928, saznajemo da je održao predavanje na Minhenskom univerzitetu pred oko 1000 prisutnih. U predavanju koje je trajalo oko 2 sata, Kurt Hielscher je spomenuo i Mostar i taj dio prenosimo i ovdje:

"Kao pod udarcem čarobnog prutića, otvaraju nam se potom vrata Herceg-Bosne, naše zagonetne, najčudnije pokrajine. Obretosmo se u tesnim sokacima i na kamenim ćuprijama Mostara. Pod njima buči i peni se "robinja Neretva", a naokolo štrče u mutnu visinu tanke munare mostarskih džamija. Muslimanska groblja su raštrkana, zapuštena, ogrezla u korovu. Tu večnim snom spava jedan svet, koji i za života sanja, bežeći od stvarnosti i zidajući sebi čardake u vazduhu. Možda je on u većem pravu, no mi? Možda je njegovo shvatanje pravilnije od našeg? Jer odista, greh je izvoditi ljude iz zablude i razbijati im iluzije, ako ih one usrećavaju..."

Fotografije Mostara iz 1926. godine autora Kurta Hielschera i njegov portret.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail špago

(Novasloboda.ba)

Mostarske priče - Negdje daleko...

 

Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)

Zastrašujuce je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...

Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...

... Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Trešajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskag, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pješice nazad, u istu avanturu. Možda pećine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguce pobrkati. A, treba im dodati i Lučki, i onaj na Čekrku, i vojni, i željeznicki na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore naseg srca, spajali obale i ljude, cinili Mostar Mostarom.

(autor nepoznat)

(Gugo)

Mostarske priče: Zime u Mostaru

 

1900tih

2005.

2012.

2012.

2012.

Snijeg u naš grad rijetko silazi, češće bude da bjelinom po vrhovima okolnih brda straši starije mostarce ili daje nadu onima koji ga priželjkuju da će se ipak udostojiti spustiti u grad. Rijetko to bude, obično snažni sjeverni vjetar razgali nebo i rastjera svaku mogućnost snijega. Međutim dogodi se da upravo taj vjetar bude i glavni krivac snijega u gradu, nakon čega će se postarati da od „bilo kakvog snijega“ načini goleme komade leda i time gradu donese pravi košmar. 

Mostarac ne zna hodati po snijegu, po ledu pogotovo, vuče noge kao da hoda u japankama, pa nerijetko završava sa povredama, mostarac ne zna voziti po snijegu (čast izuzecima), teško da nas bar 20 posto ima ozbiljniju zimsku opremu, dobru zimsku obuću, odjeću i sl, no svi imamo „pletene kape“. Da istina je navikli na snažan sjever i njegovu hladnoću navikli smo i na vunene kape pa i rukavice,ja to imam od kada pamtim za sebe, ali zato vidjeti mostarca da tapka po snijegu (kada ga ima) u starkama nije nikakvo čudo…

A evo i malo „statistike“,valja da se podsjetimo

Zime u kojima se snijeg u Mostaru zadržao više od 15 dana: 1955./1956. (15 dana), 1962./1963. (23 dana), 1984./1985. (27 dana) i 2004./2005. (15 dana). 

Jedna od najjačih zima bila je 1971. kada je izmjereno 37 cm snijega. Pamte se i jake zime 1929., 1940. i 1956. godine. Mostar je bio potpuno blokiran 4. februara 2012. godine. Snježno nevrijeme, koje je trajalo više od 60 sati, izazvalo je prometni kolaps i paraliziralo život u gradu. Proglašeno je stanje elementarne nepogode. 5. februara 2012. godine, izmjereno je 88 cm snijega, a Mostarci su ustvrdili da ne pamte takvo nevrijeme i rekordnu visinu snježnog pokrivača.

(gugo)

Fotografije:Cidom

Prije 150 godina - Duh u magli

 

Richard Wagner mu je posvetio operu “Leteći Holandez”. Wilhelm Murnau ga je u njegovom horor klasiku “Nosferatu” nazvao transportnim sredstvom vampira. I u novoj Netflix seriji “1899” doveo je publiku do drhtanja: “Brod duhova”, škuna ili parobrod, na kome se dešavalo nešto užasno, a nakon toga bez ikoga na njemu, ili sa otpisanom posadom, besciljno je lutao morima.

Ipak, “brodovi duhova” nisu samo proizvodi fantazije. Jedan od najpoznatijih je brod “Mary Celeste”, na slici, kako ga je predstavio Vincent Alexander Booth 2016. godine.

Kada je 4. decembra 1872. godine brod sa dva jarbola otkriven između Portugala i Azorskih ostrva, nije bilo ni traga ni glasa ni jednom od deset, u brodskim knjigama upisanih članova posade. Nered na brodu je ukazivao na to, da je brod bio napušten u žurbi.

Da li su se razvile velike količine etanol para od velike količine utovarenog sirovog alkohola, zbog čega su posada i putnici bili prisiljeni da bježe sa broda? Da li je brod na otvorenom moru bio usidern? Do danas sudbina “Mary Celeste” nije razjašnjena.

Umjesto toga njegov duh se provlači kroz literaturu više nego i za jedan drugi brod, pa je čak bio tema i kod Arthura Conan Doyla, pronalazača Sherlocka Holmesa, kao i kod pisca Stephena Kinga.

(welt)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Mostarske magaze

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 8. oktobra 2022. godine, autor je Ahmet Kurt)

Kroz petstogodišnji razvoj Mostara došlo je do srastanja orijentalnog islamskog koncepta grada sa elementima arhitekture i urbanistike sredozemnih gradova. Taj izgled je još izraženiji od 1860-ih kad trgovci, uglavnom pravoslavni, uzduž Carske džade (danas Titove ulice) grade tvrde zidane kamene magaze sa gvozdenim vratima i debelim demirima na prozorima , kakve su oni na svojim trgovačkim putovanjima vidjeli u lukama Dubrovnika, Splita i Zadra.

Kao i ova na slici, magaze su građene na tri etaže, gdje su gornja i podrum služili kao magazini, dok je etaža u nivou ulice služila kao prodajni prostor.

Na prvoj slici sa uličnom fasadom magaze vidimo taj sredozemni koncept, dok kad uđemo u radnju i pogledamo kroz prozorčić na suprutnu stranu, kao čarolijom, ukaže nam se islamski koncept grada sa Starim mostom, te Nezir aginom i Tabačica džamijom ( druga slika).

(Ahmet Kurt)

Meha Sefić – Duh vedrine i otmjenosti

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com 8. marta 2016. autor je dr. Ibrahim Kajan)

U požutjelom isječku iz „prastarih“sarajevskih novina naiđoh na prevedene riječi holandskog novinara koji kaže da „Mostar, kao malo koji grad, ima svoja znamenja“. Ali, ta znamenja nisu samo „Stari most i njegova okolina,nego i ljudi“.

Upoznao je jednog koji se zove Meha Sefić. Za njega kaže „da je svu ljepotu svoga grada prenosio i prenio na svoja platna i crteže rasute svuda po svijetu“

Kada bi Meha šetao gradom, jutrom ili predvečerjem, pozdravljao ga je cijeli grad, i mi,nadobudni momčići,i gospođe s cekerima, i profesori,i liječnici, i hamali, sva ta gradska čeljad koja je u njemu osjećala vedri duh „mostarske liske“ i gospodina kojeg je „bio glas“ šarmera velike elegancije i otmjenosti na koju nije mogla pasti zemaljska prašina!

Kad se rodio 1.VI 1919., otac mu Alija, imam Ćejvan Ćehajića džamije, lijepo mu ime nadio: Mehmed. Ali, u Mostaru se svako ime mora intimizirati oblikom i akcentom:od rođenja do smrti zvali su ga-Meha! Tako ga je zvala i tetka Emina, Šantićevom pjesmom opjevana očeva sestra. Ponekad bi, začuđenim očima, promatrao rađanje kaligrafske ljepote ispod očevih prstiju, prvih likovnih dojmova koji su ispunjavali njegov rani horizont.

U mostarskoj Gimnaziji sudbina je režirala susret učenika i profesora, Mehe i slikara Antuna Motike, koji će u krhkom mladiću prozrijeti skriveni likovni talenat: trebalo ga je samo probuditi i školovati! Na samom kraju likovnog studija u Beogradu, diplomiravši u klasi prof. Petra Dobrovića, grad je bombardiran, i sama zgrada akademije-a profesor Dobrović je, nenadano, od infarkta, prešao u drugi svijet!

Nekoliko mjeseci kasnije, 1941., Meha Sefić je u Zagrebu: predano produbljava osvojene spoznaje slikarskog umijeća i upoznaje autore likovnih čarolija- K.Hegedušića, Lj.Babića, M.Tartagliu i O.Mujadžića. A onda su se, u tom muklom vremenu, 21-godišnjem umjetniku Juga,otvorila druga vrata-u svijet muzike - kao zaklona i uklona od Pavelićevog političkog prokletstva.

Tom vremenu niko od nas probuđenih mladića nije, naravno, bio „živim svjedokom“, pa smo sve priče o Mehi prihvaćali kao legende što su ga iz „davnine“ dopratile u mostarski zavičaj: veliki slikar je u predživotu bio zvijezda zabavna muzike, super-star naših malih naroda, komu Ivo Robić još nije bio ni do koljena! Od ranih 40. do ranih 50. godina, kaže jedna leksikografska natuknica, “bio je jedan od najslušanijih pjevača zabavna glazbe“, a nastupao je na koncertima, radiju, kafanama i noćnim barovima.

Autor je muzike, a nerijetko i tekstova niza ondašnjih hitova, poput „Lotosova cvijeta“, “Serenade Mostaru“, “Na bijelom žalu plavog mora“ itd. Snimio je više gramofonskih ploča. U Mostar se vratio 1952. i okrenuo posvećenoj samoći umjetnika.

Likovna fascinacija Mehe Sefića usmjeravala je potraga za odgovorom na duboka pitanja naše svrsihodnosti i našeg položaja u svijetu.

Akademik Nikola Kovač, čini nam se, najbliži je jedinstvenom određenju Sefićevog likovnog postupka u gradnji slike. On kaže da Sefić „u svojoj filozofiji života polazi od uvjerenja da je priroda cjelovita i dovršena, a da je čovjek pozvan da pronađe i utvrdi mjeru stvari, da dokuči njihovu suštinu - a da ne naruši sveopštu harmoniju“.

U toj potrazi za suštinom „Sefićev koncept slike kao uostalom i njegov likovni rukopis, uočljivi su i prepoznatljivi podjednako na pejsažima, mrtvim prirodama, cvijeću i na portretima: svuda je likovna masa oblikovana kao kontrast bjelini prostora, svuda su naznačeni detalji koji lebde u obilju svjetlosti skrivajući i pronalazeći svoj pravi i potpuni lik“.

Taj majstor koji slika bjelinu, mostarsku svjetlost koja je i Andrića jednom probudila prije sabaha („a još mu nije bio vakat“) - živio je ovdje s nama do 2.VI 1988., uradio ono što mu je bilo „upisano“ i vratio se, kao svaki genijem vođen umjetnik, na svoju zvijezdu, u svoj zavičaj. Ne zaboravljamo,j er su njegove slike,o vdje i u svijetu,u muzejima i galerijama, neporecivi jamci postojanja Grada Mostara, poput Neretve i njezinog Starog Mosta.

Dr.IBRAHIM KAJAN: MEHA SEFIĆ-DUH VEDRINE I OTMJENOSTI – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Sefić Meha ( Mostar, 1919.-1988., Mostar) was a painter, singer and composer. He graduated in 1941 from the Academy of Fine Arts in Belgrade. After that he studied painting for three years at the Academy of Fine Arts in Zagreb. He had about twenty solo exhibitions.

Sefić Meha – Mala Galerija Akademija (malagalerija-akademija.com)