Žalosno je kad sjećanja počinju da
blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno
vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma,
naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami
sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno,
ili pijani, ili veseli, ili tužni...)
Zastrašujuce je kada
shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te
okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća
oko srca, u stomaku...
Onda počinjemo bijeg u sjećanja,
iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu,
prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima
bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...
... Ljeto je.
Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na
uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u
njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na
šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Trešajbe, kraj Pijeska, ispod
Carinskag, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most.
Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda
pješice nazad, u istu avanturu. Možda pećine i ona opasna mjesta
sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam
propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguce
pobrkati. A, treba im dodati i Lučki, i onaj na Čekrku, i vojni, i
željeznicki na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo
Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore
naseg srca, spajali obale i ljude, cinili Mostar Mostarom.
(autor nepoznat)
(Gugo)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen