Breza

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici "Sehara duše moje, autor je Tarik D.)

Hajmo, Mehmede, kupiti kravu. Ne možemo od plata djecu školovati.

Moji su roditelji dugo držali kravu. Kuća koja je imala kravu i baštu nije se morala bojati gladi. Dokupilo bi se nešto krompira i luka preko sindikata, u špajzu je uvijek bilo barem metar brašna.

O, kako smo bogata sirotinja bili! Nana je brinula o kravi dok su roditelji bili na poslu. Mi smo pomagali, koliko su nam uzrast i škola dozvoljavali. Kasnije smo, što zbog propisa da se ne može držati u gradu, što zbog obaveza, prestali držati kravu.

Kad smo trebali poći na fakultet, mama je izgovorila ocu onu rečenicu sa početka priče.

I kupili su Brezu. Breza je imala sve vrline koje je jedna krava mogla imati: bila je mirna, pitoma, nije bila "udarna", nije se obadala. Nije nogama prosipala, niti repom prljala mlijeko. A davala ga je u izobilju. Redovno se i lahko telila. Brezino tele bi otac prodao na pijaci, dodao malo novca i kupio čokle, ni tele ni june. Nešto između. Mesa bi bilo za cijelu godinu. Uvijek je pazio da čokle ne dovodi kući, da ga mi ne upoznamo, jer je znao da koje god mi upoznamo, ne bismo dozvolili da ode u meso.

Osim što je mlijeka, sira, kajmaka, masla, sirutke i ajrana bila puna kuća, mati je nekolicini komšija prodavala mlijeko. Ne znam koga, Faruka ili mene, ili čak obojicu, to je mlijeko odškolovalo.

Štala u kojoj je Breza obitavala bila je najmanje četrdeset metara daleko od kuće. No, čim bi mati uhvatile za kućnu šteku, Breza bi je osjetila i počela se glasati, kao da joj je htjela poručiti da na nju ne zaboravi. Mati bi sa njom počela razgovarati još sa vrha avlije, a ona bi joj odgovarala sve učestalijim mukanjem: draga moja Breza, lijepa moja, nisam te zaboravila, kako ću te zaboraviti. Mila moja! Sad ću ja tebe nahraniti, sad ću ja tebi očistiti. Evo napoja, evo mekinja. A Breza je uzvraćala pažnju na najbolji način na koji jedna krava može uzvratiti: obiljem mlijeka.

Kad su morali poći iz svoje kuće, roditelji su Brezu poklonili rođaku Sakibu. Otplakali je. Mati mi je rekla da je tog dana i Breza, prvi put za sve godine, bila nemirna i uplašena. Godinama je sa sjetom spominjala kao najrođeniju. Do smrti ju je pominjala.

Nikad u životu nisam pio mlijeko, jeo sir ili bilo kakve mliječne proizvode. Jednostavno, ne volim i ne mogu. Ali sam morao napisati ovu priču, da ostane upamćeno da me je Brezino mlijeko, rukom moje majke pomuženo, dovelo gdje jesam.

Piše :Tarik D.

(Sehara moje duše/facebook)

Sto godina hamburgera

 

Prije tačno 100 godina, 13. septembra 1921. godine, u Wichiti u Kansasu, SAD, otvoren je prvi restoran “White Castle”, prvog američkog lanca burgera.

Dvanaest činjenica iz istorije brze hrane:
- Porijeklo imena Hamburger navodno potiče od američkih useljenika iz Hamburga koji su u Ameriku donijeli običaj da se jede prženo mljeveno meso u mliječnoj kifli.
- Njemački imigrant Charles Feltman otvorio je prvi štand za viršle u New Yorku 1867. godine.
- Već 1896. godine u Berlinu je radio restoran, snack bar sa sjedištima, u kojem su se jela i pića držala pripremljena u automatu.
- 1940. godine u Americi je osnovan McDonald's, Kentucky Fried Chicken 1952. i Burger King 1954. godine.
- Svaki četvrti Amerikanac svakodnevno odlazi u restoran brze hrane.
- Doner kebab osvaja njemačke gradove od ranih 1970 -ih, a od 1990. godine i Istočnu Njemačku.
- Big Mac ima oko 500 kalorija (kcal), upola manje od currywursta sa pomfritom.
- 1971. u Njemačkoj je otvoren prvi njemački McDonald's.
- Od mesa jedne krave može se ispeći oko 2000 hamburgera.
- Big Mac indeks pokazuje koliko su visoke cijene i kolika je kupovna moć jedne zemlje. U Švicarskoj Big Mac košta četiri puta više nego u Libanonu.
- U Burger Kingu više od polovine proizvoda proda se kroz prozor Drive-in-u.
- U filmu "Super Size Me" (2004.), filmdki radnik Morgan Spurlock (50) je 30 dana jeo samo brzu hranu. Na kraju, bio je teži za dobrih 11 kg.

- Sa uspješnom ekspanzijom McDonald'sa na mnoga međunarodna tržišta, kompanija je postala simbol globalizacije i širenja američkog načina života. Njena sveprisutnost ju je učinila čestim predmetom rasprava o gojaznosti, korporativnoj etici i odgovornosti prema potrošačima.

- Prvi McDonald's restoran u bivšoj Jugoslaviji otvoren je 1988. godine na beogradskom trgu Slavija. Tokom 1990-ih godina otvorene su i prve filijale u Hrvatskoj i Sloveniji. Godine 2011. otvoren je restoran u Sarajevu, kao i prvi McDonald's na autoputu na području bivše Jugoslavije – kod Velike Plane u Srbiji.

(spagos)

Iz stare štampe: Na Tekiji, u Blagaju 1895.

U mađarskom biltenu "Magyar Mérnök- és Építész-Egylet Heti Értesítője", koje je izdavalo mađarsko udruženje inžinjera i arhitekata, objavljena je fotografija iz Tekije u Blagaju, 1895 godine. Nađalost, bez i jedne riječi teksta, pa ćemo na ovome mjestu uz fotografiju prilođiti tekst jednog od mnogibrojnih posjetilaca, turista, znatiželjnika i poslovnih ljudi iz evropskih zemalja, pogotovo nakon puštanja u promet željeznićke pruge Dubrovnik Sarajevo. U jednom od tih putopisa je zapisano:

"Majka priroda je ovdje uiz pomoć ljudskih ruku napravila jedan interesantan i lijepi kutak na zemlji. Mi smo stupili u unutrašnjost kuće, koja dodiruje jednu džamiju, koju je četrdesetih godina devetnaestog stoljeća dao napraviti Ali paša Rizvanbegović, a koja je kasnije oštećena od jednog kamenog bloka, koji se odvalio od stijene. Nekoliko koraka dalje stupili smo u jedno dvorište, gdje u samom podnožju 500 metra visoke stijene sa jedne strane i izvor rijeke Bune sa druge strane čine ugao, u kome stoji jedna kuća sa verandom. Ćutke, bez ikakve mimike, do nas je došao stanar kuće, jedan hodža (muhamedanski sveštenik) i odveo nas na izvanrednu verandu u samom koritu rijeke, odakle smo se mogli diviti djelu prirode. Lijevo od nas, svega nekoliko metara udaljena od kuća, u zidu stijene ugledali smo pećinu okićenu stalaktitima, koje se unutra proteže 10 metara, a na najširem dijelu je široka oko 12 metara, iz koje odjednom izvire rijeka Buna, slično kao što se dešava sa mnogim drugim rijekama ponornicama u kraškom području. Jedna rijeka ponire iznenada u nekoj kraškoj pukotin, protiče nekoliko kilometara kroz stijenovite pećine, i pojavljuje se na drugom mjestu, kao neka druga rijeka. Buna je nastavak rijeke Zalomke koja izvire kod Gacka, a oko 20 kilometara istočno, na kraju Nevesinjskog polja, nestaje u jednom planinskom grotlu.

Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio sa preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan za verandu vezani čamac, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih.

Nakon što smo se vratili na verandu, poveo nas je u jednu sobu, koja je stajala lijevo od stambenog objekta, otvorivši mala vrata. Soba je bila ustvari jedna mala turska grobnica, po imenu turbe, i skriva grob jednoh turskog sveca, koji je jednako kao i njegov sluga do njega, mirovao u drvenom sanduku, prekrivenim tepihom. Ovdje svake godine hodočaste mnogi muhamedanci. Pored sanduka svaku veče se ostavlja jedna posuda sa vodom, i jedan peškir, koji svako jutro osvane mokar, navodno pošto ga je svetac koristio za ritualno obredno praje. Na zidu turbeta visi jedna sablja, kojom je taj sveti ubio mnoge hrišćane. U jednu kutiju postavljenu pored, svaki posjetilac ubaci svoj obolus, (novčić), kojim hodža biva plaćen za njegov trud."

Prilog: fotografija: tekija 1895. iz časopisa

priredili:Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Na današnji dan: Otvoren stadion pod Bijelim Brijegom

                      

FK Velež se prisjetio otvaranja stadiona Pod Bijelim brijegom

FK Velež se na svojoj stranici prisjetio dana kada je otvoren stadion Pod Bijelim brijegom, stadion kojeg sada koristi HŠK Zrinjski.

Na današnji dan, 07.09.1958. godine utakmicom između FK Velež i FK Željezničar, otvoren je stadion Pod Bijelim brijegom.

Utakmici je prisustvovalo 9.000 gledalaca, a završilo je pobjedom Veleža 2:1. Strijelci su bili Muhamed Mujić i Vlado Zelenika, dok je za goste pogodio Žigante.

Da se ne zaboravi!

(fkvelež/facebook/20210907)

Mostarske priče: Alka

 

Prebiremo ponekad po sjećanjima. Uvijek tamo sretnemo neke osobe koje smo, igrom slučaja ili mimohodom životnih dešavanja, zaturili, zaboravili, kao da nisu nikad postojale. Još ako takve osobe nemaju nikoga ko će ih se sjetiti ili dati pomen na njihovu dušu, podobro se zamislimo. Zar smo toliko ogrezli u ravnodušnost ili materijalnu pohlepu, da nam je svejedno da je nekad tamo živjela svoj život jedna dobra duša koja nikom i nikada nije učinila hinlu, a vjerujem da to nije ni znala.Veoma su "žive" uspomene na raznorazne alčake i bjelosvjetske probisvijete vremena u kom su živjeli.
Mali slijepi sokačić, kaldrmisani prilaz i povelika drvena ulazna vrata sa halkama na oba krila. Djevojčica crne kovrđave kose, nemarno skupljene na potiljku izvehtalom mašnicom, u naramku nosi dva slatka mačeta. Miluje ih palcima obje ruke i nešto im tiho šapuće. U uglu kao zift crnih očiju nakupljaju se suze, pa se čini da su joj oči još krupnije.Utisak ranjene duše pojačavaju i djelimično slijepljene trepuške. Došla je do vrata, otškrinula ih tiho, za trenutak zastala, a potom ubacila mačiće u Alkinu avliju. Znala je ona da mačićima neće ništa faliti. Znala je da je tu Alka koja će im sve pružiti. Zato je izabrala baš njenu avliju.
Alka, mirna, sitna i ponosna starica, je živjela sama. Nije se udavala tako da nije imala ni potomaka. Njen život je za mnoge bio obavijen velom tajne, ali se po avliji, kući u kojoj je živjela i njenom ponosnom hodu, znalo da je od uglednog (Ćelebića) roda. Od avlijskih vrata prostirala se kaldrma sa laganim padom prema kući. Sofe su bile pune starinskog cvijeća, ali su dominirale crvene trešnjice i papričice i šeboji. Desno se spuštalo kameno stepenište koje je vodilo u podrum, a tu je postojao i prolaz prema bašti koja se prostirala sve do neretvanjskih pečina. Bašta puna dunja (kako bi mostarci rekli funja) , malo, prema Ćamilovoj ogradi šipci glavaši, a s lijeve strane šljive bjelice. S avlije se ulazilo u starinski opremljeno predsoblje, a desno i lijevo su bile odaje u kojima je Alka proboravila čitav svoj samački život. Ali, ona nije bila sama, imala je svoje mace koje su bile njene životne saputnice.Svaka je imala svoje ime i svoje mjesto gdje bi se sklupčala i prela s uživanjem. Alkine oči su ih uvijek s ljubavlju posmatrale.
Voljela je kad bi je neko posjetio. U vrijeme Ramazana bi se domačice iz komšiluka dogovarale koja će odnijeti Alki iftar. Morale su to oprezno izvesti, iftariti s njom , da ona ne bi, ne daj Bože , primijetila da bi to moglo biti sažaljenje.
Ponosna na svoje porijeklo, ponosna na svoju samoću, ponosna na svoje mace živjela je tiho i otišla tiho. Kad su se ljudi iz komšiluka vratili u svoje domove nakon ratnog vihora, nisu zatekli Alku, zatekli su njene ostatke koje su s velikim poštivanjem spustili u mezar, žaleći što nisu bili uporniji da je nagovore da pođe s njima kad je trebalo da se napusti dom. Njene mace su obilazile, dugo vremena poslije toga, ruševine stare kuće, očekujući da će se iza njih pojaviti Alka i uputiti im tople riječi. Ne znam koliko se često ljudi sjete sitne mudre starice, ali kad se prođe pored njenog sokačića jedva se naziru napola dogorjela vrata obrasla rusovinom koja sakriva ostatke ruševine. 

Pažljivi posmatrač ponekad ugleda i pokoju macu koja šmugne niz sokak tražeći spas od pasa lutalica.
(Emica/facebook/20210824)

Mostarske priče: Vrijeme kad nikom nije bilo tijesno

 

Zora je, jedno od petero djece se već pridiglo na prve zvuke majčinog tihog koraka. Nastalo je gurkanje. Sinoć su zaspali poredani jedno do drugog na mekom vunenom dušeku. U snu su se tako ispremetali da je Ajsimina noga bila na Eminom stomaku, a Majdina ruka lagano prebačena preko Senadinih obraza. Mujo je spavao na posebnom, izdvojenom i, po mišljenju svih ostalih, povlaštenom mjestu.Ostalo četvero su se , jedno po jedno, počeli buditi, trljajući snene oči i posmatrali vješte, hitre majčine ruke koje su pripremale jutarnju sofru. Zamirisao je tek ispečeni somun, a na šporetu je uzavrelo mlijeko.
Znali su, danas je taj dan. Danas počinje ljetno ferije i danas preseljavaju. Asima, najmlađa, se već počela motati oko majčinih nogu i propitkivati.
Djeca se namah razbudiše, obaviše se sve predradnje i radnje, tako da su za tili čas bili spremni za polazak. Majka obavi posljednju provjeru po kući, zamandali avlijska vrata i krenuše na Lučki most čekati autobus. Nije prošlo mnogo vremena, kad na dnu Dandinog sokaka proviri nos dvospratnog autobusa. Kondukter je već stajao na ulazu, oslanjajuči se o metalnu šipku, dok mu je preko prsa bila prebačena mala crna torbica. Djeca su jedva dočekala da autobus stane, uletjela su unutra i počela se penjati na sprat. Majka ih htjede zaustaviti, ali se predomisli..svi su na istom mjestu, u autobusu, a ona treba da plati i karte.
Djeca zauzeše mjesta na drvenim klupama i počeše radoznalim pogledima šarati po autobusu. I, ugledaše ga! Franc Mikulić im je bio dobro poznat, a njima svima zagonetan. Poznato im je bilo da Franc nikako ne spava, da je uvijek budan, Asima ga je čak priupitala da li ikako sklapa oči. Starijima je bilo interesantnija njegova sposobnost brzog računanja . Franc bi za trenutak zažmirio , a potom bi svima pojedinačno davao odgovore kao da mu je to bilo pod moranje. U to se začu majčin glas:
-Senadaaaa, Em, As. Maj, Mujo...redala bi da nekog ne zaboravi.Jer, tu su troje njenih i dvoje sestrine djece, pa ne daj Bože.. !
Pomalo razočarani što prekidaju potpunu Francovu posvećenost njima , počeli su jedno po jedno da silaze i da se pripremaju za izlazak. Autobus se približavao malom mostiću koji je djeci bio orjentir da se približavaju Posrtu. Iza autobusa se dizao oblak bijele makadamske prašine. Jedno po jedno, silazili su i sačekali da se prašina slegne.A onda ih je uhvatio razdragani cirlik. Potrčali su do ostataka malog potočića koji bi presušio u vrijeme ljetnih žega i potom bi se zaputili prema kući.
Počelo je ferije, nema više obaveza, ići će se na Adu na kupanje, vidjeće stare prijatelje. Mario, Vijeko, Mira, Nada , Bogdo, Vlada, Goja, Lazo, Brana, Joka, Dana, Šefko....
Dračevice, velika kuča opasana bedemima, na bedemima puškarnice.. Uspinješ se kamenim stepeništem iz bašte , ulaziš na mali kapidžik i dočeka te ogromna kaldrmisana avlija, veča od školskog dvorišta. Lijevo zimska odaja koja je imala drveni pod ispod kojeg je bio trap. Tu se birvaktile čuvao osušeni duhan. S desne strane glavna vrata su vodila do zajedničke avlije koju su dijelili s Mirkom. Centralni dio avlije zauzima glavna kuća sa dva odvojena hajata. Jedan hajat je bio često prepun ljesa na kojima su se sušile smokve, vodio je u sijenicu i štalu, a drugi, veči je bio predvorje za glavni dio kuće. Petero djece bi se poredalo na kameno steoenište prema ćileru, ogromnoj prostoriji koja je bila hladnija od frižidera. Tu bi sjedili i slušali priče starijih. Drugim stepeništem bi se izlazilo na otvorenu divanhanu sa koje se zatim ulazilo u tri odaje. Največa je bila i najinteresantnija jer je imala ogromnu musanderu, a u jednom kraju odaje je bila mala tajna prostorija u koju se silazilo kroz poklopac na podu. Od ornamentike , po zidovima su bili raspoređeni otvoreni i zatvoreni dolafi. u svakoj od odaja. Malo odvojena od glavne kuće bila je ljetna kuhinja s niskim vratima, zbog čijeg dovratka su starija djeca često dobivala čvoruge.Ljetna kuhinja, unutrašnja čatrnja poklopljena metalnim teškim žutim poklopcem na kom je pisalo PETROL OIL. Na poklopcu kanta sa sindžirom. Slijedi ogromno ognjište, a pored njega veliki šporet sa niklovanim ručkama i istom takvom metalnom šipkom. Na drugom kraju je bila banjica sa kolovođom gdje se pralo posuđe i uz zid sećija gdje su majke sjedile i pripremale jela. Na cimenti vanjske čatrnje su bile poredane saksije mušketina, albabera , raznoraznih žara, faslidžan i čuvarkuča.U dnu avlije veliki šipak sladunac i u čoši dva manja glavaša.Duž čitavog duvara je bila puna sofa raznoraznog cvijeća, od akšamhajra, sabahhajra, ruža velikih i patuljastih, do hadžibega. S jedne strane avlije jedan do drugog su tri ogromna okrugla šimšira, a na sredini crvena đulbehar ruža od koje se pravio himber i slatko. Čitava avlija je bila prekrivena odrinom sa tri vrste grožđa. Munidžar je bilo najslađe.S druge strane kuće janjik pun šipaka i smokava, a donji janjik zauzele košnice.
Slijedeća sedmica bi bila burna. Iz Cernice i Jablanice dolazi po četvero djece, iz Goražda i Konjica po troje. I Eno. Jedna kuća, dvadesetero djece.U druge dvije kuće rodbina iz Dervente, Sarajeva i Tuzle sa svojom djecom. A djeca...veliki su se izdvajali, pričali svoje priče, mali igrali svoje igre ili se okupljali pod Mirkovim platanom i igrali nekih pradavnih igri, a koje su samo njima bile interesantne. Majke, kad nisu kuhale, šile bi i pjevušile uz muziku sa starog radio aparata, a kad bi zasviralo kolo, sve bi puštale i započinjale igrati. Svako drugo jutro bi se išlo u Blagaj na Adu, preko Pograđa, Posrti i Provalija. Pregazili bi ledenu Bunu, prešli na pijesak i zauzeli teritoriju...Kupalo se, igralo, veselilo, slušali se svi stariji. Tako iz dana u dan. dok ne dođe onaj kad se trebalo spremati za povratak. Napunjenih baterija, puni utisaka rastajali su se s nadom da će i zimsko ferije dočekati zajedno! Začu se plačan Vajzin glas:" Tetak , daj i meni mlačanice da je ponesem u Jablanicu!" -"Poslaće tebi tetak pun sepet vozom!" začuje se odgovor koji Vajzu tjera na još veči plač. Ili je, možda, plakao zbog kraja ferija. (Emica)

Ni danas mi nije jasno gdje su sva ta djeca i roditelji uspijevali da se smjeste...i nikom nije bilo tijesno, niti je iko bio gladan!

(Emica/facebook/202108/19)

Iz stare štampe: Prilično čist grad, 1878.

U poljskim novinama „Nowiny” (Vijesti) objavljen je 2. 10. 1878. g. članak o Mostaru u rubrici „Pismo codzienne” (Svakodnevno pisanje) pod nazivom Mostar, glavni grad Hercegovine, a osnovni podaci su korišteni od prof. Vjekoslava Klaića.

"Mostar se nalazi na rijeci Neretvi u uskoj dolini, stisnut između dvije planine, Podvelež ili Stolac, na istoku i sa zapada Hum. Te su planine toliko blizu jedna drugoj, da se veliki dio grada penje uz njihove padine. Čudan hir osnivača spustio je grad u tako uski prostor, jer se u blizini sjeveroistoka i juga dolina ponovo širi stvarajući takozvana ravničarska polja, s prve strane Belopolje i Cerničko polje, a s juga Mostarsko polje.

Mostar je prilično velik grad; dužinom u smjeru sjever-jug putuje se sat vremena hoda, a širinom pola sata. Veći i značajniji dio grada nalazi se na lijevoj, tj. istočnoj obali rijeke Neretve, a s desne strane samo je predgrađe zvano Podhum. U istočnom dijelu grada nalaze se dvije glavne ulice, povučene paralelno s Neretvom. S jedne strane, nalazi se Čaršija, odnosno tgovački trg, bazar, a s druge strane Konak, palata turskog guvernera i stara utvrda. Orijentalne gradove karakteriziraju neizmjerna aljkavost i prljavština, uske krive ulice pune su smeća, prašine koja se pretvara u more blata od svake kiše – a leševi mrtvih životinja: psi, mačke, pacovi i miševi nedirnuti leže na ulicama i trgovima, truleći i šireći smrtonosni mijazam uokolo. U usporedbi s drugim istočnim gradovima, Mostar je prilično čist. Kuće su uglavnom od kamene cigle, a grade se na staroturski način, ponekad ih od ulice odvaja visok zid, što im daje izgled manastira, i obično imaju jedan sprat. Između kuća su vrtovi, vinogradi, pa čak i prazni trgovi, što gradu daje puno slikovitosti, ali istovremeno utječe na njegovu razvučenost. U novije vrijeme u Mostaru su kuće građene na evropski način - među takvim zgradama ističu se: kuća katoličkog biskupa, vojne kasarne i dvije narodne škole: katolička i pravoslavna. U istočnom dijelu grada, osim javnih zgrada, postoji i oko 500 trgovina; neke od njih su prilično elegantne, odakle se ispostavlja da je Mostar trgovački grad i zaista ima dosta trgovine s Trstom i Dubrovnikom. Najbogatiji i najvažniji trgovci su pravoslavci, slijede muhamedanci, a zadnje mjesto zauzimaju katolici. Mostarska utvrda je nekad bila prilično važna, ali sada je potpuno propala - u njoj se nalazi nekoliko starih topova, među kojima i jedan iz vremena Maksimilijana II, s početka 16. vijeka.

Najznačajniji ukras grada je veličanstveni most preko rijeke Neretve, koji povezuje istočne četvrti s predgrađem Podhumom. O ovom mostu je mnogo rečeno i napisano; neki putnici, na primjer Englezi Rawlinson i Ewans, namjerno su otišli u Mostar kako bi vidjeli i opisali most. Mnogi pisci vjeruju da su ovaj most izgradili Rimljani za vrijeme Trajana ili Hadrijana, a neki od najdomišljatijih izvode ime grada po ovom mostu. Mostar bi trebao značiti „most star” – „pons vetus”. Napokon, revnost filologa tu ne staje, ali je vrlo duhovita, šteta je što pretpostavka da je drevna rimska kolonija „Pons vetus” nekoć stajala na ovom mjestu, nije potkrijepljena nijednim drugim, čvršćim dokazima. Prosti ljudi također se puno dive ovom mostu, ne znaju ništa o Rimljanima, ali pjevaju pjesmu o izvjesnom majstoru po imenu Rade, koji ga je četiri godine gradio, uz razne druge prepreke, uz pomoć vila sa planine Velež.

Dr. O. Blau piše o mostu: „Čuveni most preko rijeke Neretve sastoji se od jedne ogromne arkade protegnute preko cijele rijeke. Udaljenost od jednog do drugog kraja luka je 27,34 metra, rijeka je široka 38,5 metara, a sam most je širok 4,55 metara. Izgrađen je odjednom i nigdje ne pokazuje nikakve znakove da je nešto dodano ili da se gradnja izvodila u različita vremena. Na samom mostu i u blizini nema rimskih natpisa, postoji samo nekoliko gotovo nečitkih turskih, što ukazuje da je ovaj most izgrađen u vrijeme sultana Mehmeda 974. godine (po hidžri) i da je popravljen 1087. godine (također po hidžri). Jer most preko Drine, most kod Prizrena i "Kozja ćuprija" preko Miljacke kod Sarajeva nose tragove istog stila, pa možemo tvrditi da je most podignut za vrijeme turske vladavine. Njegovi graditelji su vjerovatno bili, Saxonci, Venecijanci ili Dalmatinci. Prije nekoliko godina mostu je prijetila propast. Neretva je jako nabujala i na svojim valovima nosila mnoštvo grana i drveća, a to ga je, pritiskajući svod mosta, gotovo srušilo. Tada je spušten izvjesni Ante Aničić, koji je posjekao grane i spasio most od propasti.”

Okolica Mostara nije posebno slikovita, ali je ipak prilično lijepa. Klima je ovdje blaga, u dolini rijetko pada snijeg i rijeka se rijetko zaledi. U okolici Mostara ima: vina, stabala lovora, maslina, čak je i planina Velež prilično plodna, ali ne može se reći da je bujna vegetacijom, jer na sve strane strše gole vapnenačke stijene sa svojim kavernama i liticama. Brdo Hum predstavlja posebno ogoljenu i pocjepanu stjenovitu liticu. Divljinu ove prirode dodatno povećava nedostatak šuma, koje su Rimljani u davnini posjekli, a kasnije Venecijanci, poznati eksploatatori i razarači osvojenih zemalja. Ovdje također nedostaje dobre vode za piće, tim više što su u novije vrijeme neki stari bunari zapušteni.

Imamo oprečne podatke o broju stanovnika u Mostaru. Obično ga vode s 14000, 16000, pa sve do 20000, ali u statistici koju je 1873. prikupio franjevac Bakula postoje novi podaci u vezi s tim, naime:

1873. u Mostaru je bilo:

Muhamedanci: kuća 2 670 stanovnika 20306

Pravoslavci: kuća 626 stanovnika 5008

Katolici: kuća 439 stanovnika 2821

Cigani : kuća 129 stanovnika 903

Židovi: kuća 18 stanovnika 78

Ukupno: kuća 3 822 stanovnika 29116

Bakula jasno napominje da u ovaj broj nije uključio vojsku, sluge ili brojne strance (trgovce i radnike), i ako ih dodamo, u Mostaru možemo računati na oko 30000 stanovnika, zajedno sa slugama i strancima.

Muhamedanci, nazivani i Turcima, i ovdje su, kao i svugdje u Bosni i Hercegovini, gospodari grada. Uprkos nazivu Turci, oni su Slaveni, potomci izgubljenog plemstva i stanovništva, koji su usvojili islam na čistom srpskohrvatskom jeziku, često gusto miješajući turske riječi i fraze. Muhamedanci u gradu imaju 33 drvene i zidane džamije, manje-više lijepo i ukusno izgrađene, od kojih je najljepša Karađozbegova džamija, vjeruje se da je nekada bila kršćanska crkva sv. Stefana. Pored toga, imaju mnogo nižih škola za djecu, gdje napamet uče turske molitve.

Pravoslavci žive u gradskoj četvrti koja nosi ime Bjelušine. Ovdje stoji biskupska kuća, samostan i crkva, završena 1835. godine. U novije vrijeme sagradili su drugu crkvu, daleko veću i ljepšu od stare, a imaju i dvije škole.

Većina katolika živi u predgrađu Podhum, na desnoj obali rijeke Neretve. Ovdje, u podnožju Huma u takozvanom Vukodolu, stoji katolička biskupska kuća čiji je temelj postavio biskup Barišić 1847. godine. Uz nju se nalazi mala kapela i stara narodna škola, završena 1852. godine. U moderno doba katolici se sve više uzdižu. Godine 1866. postavili su temelje novoj velikoj crkvi sv. apostolima Petru i Pavlu, u korintskom stilu građenoj, a 1870. godine uz crkvu počinju graditi novu narodnu školu. Dvije godine kasnije, sestre milosrdnice došle su u Mostar i osnovale školu za djevojčice. Iste 1872. godine, zahvaljujući naporima Fanje Mili

evića, osnovana je štamparija pod upravom Franjevačkog reda, i ova je štamparija već izbacila dosta školskih knjiga. Mostarski katolici također imaju župu od 769 kuća i 3620 duša.

Mostar je važan trgovački grad. Glavni put, koji ide od Sarajeva preko Konjica do Metkovića, povezuje Mostar s Bosnom i obalama Jadranskog mora. Drugi putevi vode do raznih hercegovačkih gradova. Kao političko središte i glavni grad cijele provincije, Mostar je bio sjedište turskih vlasti i evropskih konzula (austrijski, ruski i francuski).

O prošlosti Mostara znamo malo. Teško je reći šta se događalo na ovom mjestu u rimsko doba. Kada je u 10. vijeku u sjevernoj Hercegovini osnovano vojvodstvo Hum ili Zahumlje, nailazimo na spomen grada Huma, koji je vjerojatno današnji Mostar. U geografiji Ravene spominje se „Umone (Humone) id Musaro”, pa mislimo da je grad Hum morao imati drugo ime: Musarum, odakle je rođen današnji Mostar. U 15. vijeku, u Humu, Mostar je bio glavni grad humskih vojvoda, porodice Hranić. Očigledno ga je 1440. godine neki Radivoj-gost opasao zidinama - bio je to dvorjanin Stjepana Kosače, koji je od cara Frederika dobio titulu Hercega i vladao zemljom nezavisno od bosanskih kraljeva. Kada je humska zemlja pala pod tursku vlast, i Mostar je pao zajedno s njom. Godine 1694, Venecijanci su napali grad, ali ga nisu mogli zauzeti. Godine 1717. napali su drugi put pod zapovjednikom Mocenigom, a zatim su spalili predgrađe Mostara."

(Prevod: Armin Džabirov)

prilozi: fotografije, Mostar oko 1880.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor, Vrančić

(NovaSloboda.ba)