Mostarske priče: Alka

 

Prebiremo ponekad po sjećanjima. Uvijek tamo sretnemo neke osobe koje smo, igrom slučaja ili mimohodom životnih dešavanja, zaturili, zaboravili, kao da nisu nikad postojale. Još ako takve osobe nemaju nikoga ko će ih se sjetiti ili dati pomen na njihovu dušu, podobro se zamislimo. Zar smo toliko ogrezli u ravnodušnost ili materijalnu pohlepu, da nam je svejedno da je nekad tamo živjela svoj život jedna dobra duša koja nikom i nikada nije učinila hinlu, a vjerujem da to nije ni znala.Veoma su "žive" uspomene na raznorazne alčake i bjelosvjetske probisvijete vremena u kom su živjeli.
Mali slijepi sokačić, kaldrmisani prilaz i povelika drvena ulazna vrata sa halkama na oba krila. Djevojčica crne kovrđave kose, nemarno skupljene na potiljku izvehtalom mašnicom, u naramku nosi dva slatka mačeta. Miluje ih palcima obje ruke i nešto im tiho šapuće. U uglu kao zift crnih očiju nakupljaju se suze, pa se čini da su joj oči još krupnije.Utisak ranjene duše pojačavaju i djelimično slijepljene trepuške. Došla je do vrata, otškrinula ih tiho, za trenutak zastala, a potom ubacila mačiće u Alkinu avliju. Znala je ona da mačićima neće ništa faliti. Znala je da je tu Alka koja će im sve pružiti. Zato je izabrala baš njenu avliju.
Alka, mirna, sitna i ponosna starica, je živjela sama. Nije se udavala tako da nije imala ni potomaka. Njen život je za mnoge bio obavijen velom tajne, ali se po avliji, kući u kojoj je živjela i njenom ponosnom hodu, znalo da je od uglednog (Ćelebića) roda. Od avlijskih vrata prostirala se kaldrma sa laganim padom prema kući. Sofe su bile pune starinskog cvijeća, ali su dominirale crvene trešnjice i papričice i šeboji. Desno se spuštalo kameno stepenište koje je vodilo u podrum, a tu je postojao i prolaz prema bašti koja se prostirala sve do neretvanjskih pečina. Bašta puna dunja (kako bi mostarci rekli funja) , malo, prema Ćamilovoj ogradi šipci glavaši, a s lijeve strane šljive bjelice. S avlije se ulazilo u starinski opremljeno predsoblje, a desno i lijevo su bile odaje u kojima je Alka proboravila čitav svoj samački život. Ali, ona nije bila sama, imala je svoje mace koje su bile njene životne saputnice.Svaka je imala svoje ime i svoje mjesto gdje bi se sklupčala i prela s uživanjem. Alkine oči su ih uvijek s ljubavlju posmatrale.
Voljela je kad bi je neko posjetio. U vrijeme Ramazana bi se domačice iz komšiluka dogovarale koja će odnijeti Alki iftar. Morale su to oprezno izvesti, iftariti s njom , da ona ne bi, ne daj Bože , primijetila da bi to moglo biti sažaljenje.
Ponosna na svoje porijeklo, ponosna na svoju samoću, ponosna na svoje mace živjela je tiho i otišla tiho. Kad su se ljudi iz komšiluka vratili u svoje domove nakon ratnog vihora, nisu zatekli Alku, zatekli su njene ostatke koje su s velikim poštivanjem spustili u mezar, žaleći što nisu bili uporniji da je nagovore da pođe s njima kad je trebalo da se napusti dom. Njene mace su obilazile, dugo vremena poslije toga, ruševine stare kuće, očekujući da će se iza njih pojaviti Alka i uputiti im tople riječi. Ne znam koliko se često ljudi sjete sitne mudre starice, ali kad se prođe pored njenog sokačića jedva se naziru napola dogorjela vrata obrasla rusovinom koja sakriva ostatke ruševine. 

Pažljivi posmatrač ponekad ugleda i pokoju macu koja šmugne niz sokak tražeći spas od pasa lutalica.
(Emica/facebook/20210824)