Najveći evropski gradovi - Nekad i sad: London, 1890 - 2018.

oko 1890.

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

London, Engleska - Strand cca1890 – 2018.

Strand (Plaža) je najvažnija londonska ulica sa dugom istorijom služenja eliti, uključujući aristokrate koji su duž nje izgradili vile između 12. i 17. stoljeća. Karl Marx je ovu ulicu jednom nazvao “glavnom saobraćajnicom koja strancima daje impozantnu ideju o bogatstvu Londona”.

Poznati stanovnici ove ulice su bili Charles Dickens, Ralpf Waldo Emerson i Wirginia Wolf.

U modernim vremenima Strand dočekuje goste na svojim istorijskim lokacijama – uključujući i zadivljujuću kolekciju crkava – pored modernih pozorišta, hotela i trgovina.

(sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Sjećanja moga brata

 

foto, Ribarnica nekad, Ajša

by Ajša, IV dio

..Sjećaš se Lutve i njegove radnje kod Tepe, gdje se kupovala škemba, pača, crijeva, džigerica, pluća, slezena, bubrezi, noge od goveda sa papcima. To je bilo za nekoga grozno vidjeti, a nama normalno, mozak, oči, jezik, obrazi od glave, koja se obično zove pača, a crijeva još puna, ha ha ha.. škemba je bila glavna, fino se spremala na više načina..

Eee..Lutvo, ko da ga sad gledam..iza tezge, sam, a na tezgi sve gore pobrojano.... puna, a što smrdiiii... što kažu ujeda za oči. Raja navalila, guraju se, viču, svadjaju se ''nemoj preko reda'', 'Lutvo daj meni'',''ma nisi ti na redu' i tako svi u glas... a Lutvo.. ništa ne govori...radi svoj posao... gleda ispod oka sa cigarom u ustima, stavlja na vagu veliku škembu i ko mu prvi pruži pare , njegova je... Ma ..da je to bilo snimiti... taj ''naš ciganluk''...neke malo otmjenije mostarske gospodje kazu '' malo za cuku'' a ceker od dvaest kila u ruci ...Ja...a eto vidiš ..jeli smo to i ništa nam ne fali... bila je to hrana za sirotinju, a sad je to poslastica... specijalitet...

Šta ima tamo... jesu li bajami probeharali?

(Ajša/facebook/20210123)

U sjećanju: Mira Furlan

 

Glumica Mira Furlan preminula je u 66. godini, objavljeno je na njenom zvaničnom Twitter nalogu. Glumica je preminula u srijedu 20. januara.

Uzrok smrti još nije poznat, ali je kreator serije “Babylon 5”, koji se oprostio od nje na društvenim mrežama, napisao da je već neko vrijeme imala zdravstvene probleme.

“Ovo je noć velike tuge, naša prijateljica i saputnica otišla je putem na kom je više ne možemo uhvatiti. Ali, kao i sa svim drugim, stići ćemo je jednom i vjerujem da će imati mnogo priča za nas tada i da će još mnogo važnih uloga podijeliti sa univerzumom”, napisao je Michael Straczynski.

Rođena je 7. septembra 1955. godine u Zagrebu, igrala je u mnogim filmovima i serijama jugoslovenske produkcije, a u SAD je bila poznata po ulozi Delenn u televizijskoj naučno-fantastičnoj seriji Babylon 5 i po ulozi Danielle Rousseau u seriji Izgubljeni.

Kao člana Hrvatskog narodnog kazališta igrala u mnogim filmovima. Jedan od njih je bio i “Otac na službenom putu” (1985) Emira Kusturice, koji je osvojio “Zlatnu palmu” na Kanskom filmskom festivalu.

Osamdesetih godina kratko je nastupala za rok-bend “La sinema”.

Glumila je, između ostalog, u filmovima Kiklop (1982) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984) i “Za sreću je potrebno troje” (1986) Rajka Grlića, filmu “Lepota poroka” (1986) Živka Nikolića.

Krajem 1991. godine Mira Furlan i njen suprug emigrirali su iz SFRJ, kako bi izbjegli političke pritiske i etničke tenzije koji su ih pratili zbog krize u kojoj se bivša država nalazila.

U intervjuu Peščaniku, 2012. godine, o devedesetima je kazala:

“Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga vaspitanja u porodici koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod mog etničkog sistema, gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Italijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz koga ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Italijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića”, kazala je Furlan u intervjuu Heni Erceg.

U Hrvatsku se vratila 2002. godine da bi igrala glavnu ulogu u predstavi Radeta Šerbedžije.

Njen suprug je filmski reditelj Goran Gajić koji je, između ostalog, režirao i Sofoklovu “Antigonu”. Režirao je i epizodu “Babylona 5”, u kojoj je Furlanova glumila.

U zadnje vrijeme glumila je i u srbijanskim filmovima i serijama – “Diši duboko”, “Turneja” i “Vratiće se rode”.

U Los Angelesu snimila je muzički album “Pjesme iz filmova koji nikad nisu snimljeni”.

Povremeno je pisala kolumnu u splitskom magazinu “Feral tribune”.

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 23. novembra 1973. godine

by Armin

Fotografije Mostara, 23 novembar 1979. godine, nastale prilikom posjete Jugoslaviji bračnog para Carol i Burta Kieckera iz Minneapolisa, Minnesota, USA... O svom putovanju, uz slike napravili su dosta interesantnih zabilješki iz Mostara, i inače šireg područja, onoga vremena.

Ovdje dio koji govori o Mostaru, a na linku, koji se nalazi ispod, moguće je pogledati i ostale priloge sa opisom čitavog putovanja...

Poštovani,

prateći rijeku Neretvu, na kraju smo došli u Mostar. Mostar je najpoznatiji po mostu izgrađenom 1558. godine u osmansko doba pod vlašću Sulejmana Veličanstvenog. Priča kaže da je most, kada je otvoren, propao i pao u rijeku. Isti graditelj je zamoljen da je obnovi, što je i učinio. Međutim, na dan drugog otkrivanja, graditelj se sakrio, bojeći se da će se opet srušiti. Nije se srušio, i bio je pohvaljen zbog svog prekrasnog mosta!

Mostarski korijeni sežu u praistoriju; i ovde postoje dokazi o rimskoj okupaciji. "Old Bridge" znači "Stari most" otuda i naziv grada.

Naravno da smo se popeli na most, napominjući kako je uzak! U stvari, sada je dozvoljen samo pješački promet. Bilo je veče kad smo se približili mostu, ušli smo u pekaru i kupili malo baklave, koju sam nosio. Kasnije sam otkrio da je iz kutije procurio med i da mi je napravio nered po trapericama. Neka bude tako! Svejedno, uživali smo na mostu.

Zaista smo s mosta imali prekrasan večernji pogled na Mostar

Sljedeći dan proveli smo istražujući Mostar i nekoliko džamija. Ovo je bilo naše prvo iskustvo u muslimanskom gradu, a džamije sa svojim minaretima i pozivima na molitvu djelovale su vrlo egzotično.

Tada smo pregledali pijacu Tepa, na kojoj se prodaju proizvodi još iz osmanskih vremena. Nikad nismo vidjeli veći kupus!

Ušli smo u mesnicu, napominjući da su se naše i njihove metode pripreme i prodaje mesa prilično razlikovale!

Tada je bilo vrijeme da se brzo krene dalje, u grad Sarajevo.

Usput smo vidjeli brojne scene krajolika; vrijeme je još uvijek bilo oblačno i ponekad maglovito, ali činilo se da je to dodalo ambijentu.

Usput smo došli i do 'krša', tog surovog planinskog pejzaža kroz koji je bilo izazovno proći i lijepo ga pogledati.

Naša glavna istoričarka Jeanne ispunila nam je pričala strašnim borbama koje su mještani vodili u ovom kršu tokom Drugog svjetskog rata. U daljini smo mogli vidjete drevni rimski vodovod.

Bilo je tek 10:30 ujutro kad smo naišli na vodeni točak koji je okretao jagnje dok se peče. Aroma se proširila i u našem automobilu i učinila nas gladnima, uprkos tome što smo doručkovali samo nekoliko sati ranije.

Izašli smo izviđati mjesto događaja i nismo mu mogli odoljeti! Sjedili smo u malom rustikalnom restoranu i naručivali jagnjetinu. Naručilii smo male porcije sa krompirom i kupusom. Bilo je tako dobro, da smo odlučili da ćemo naručiti još! Kad smo sve ovo završili, bili smo potpuno siti, vjerovatno za cijeli dan! Krš je bio pun potočića koje su pokretale ove vodene točkove. Kakva kolorit boja !

Nastavljajući put dalje, došli smo u Sarajevo. Jeanne, naša glavna istoričarka nas je obavijestila da je ovo istorijski grad u kojem je izvršen atentat na nadvojvodu Ferdinanda što je pokrenulo Prvi svjetski rat.

Željeli smo istražiti ovaj istorijski grad!

Te večeri, kad smo išli na večeru, pitali smo konobaricu da li možemo dobiti nešto osim „Mixed Grill“. Naše prve večeri bili smo jako zaljubljeni u “Mixed Grill” - preslatku mješavinu raznih vrsta mesa. Drugo veče uživali smo u još jednom “Mixed Grill.” Treće večeri bili smo pomalo umorni od ‘mješovitog roštilja’ pa smo Bob i ja pokušali smisliti njemačku riječ (većina konobara znala je malo njemačkog) za ribu i pokušali to naručiti! Nažalost, vjerovatno su pobrkali "ribu" s "fleich", što znači "meso". Tako smo još jednom dobili Mixed Grill.” Međutim, nakon otprilike tri večeri željeli smo za nešto drugo! Jedna niska, plavokosa konobarica (rijetkost u Jugoslaviji) shvatila je naš problem i donijela nam vrlo lijepu večeru s ribom i drugim dobrim stvarima koje prije nismo imali. Bili smo joj zahvalni!

https://carolkiecker.wordpress.com/2015/09/23/2-yugoslavia-nov-23-1979/

(armin/cidom/20210119)

Najzanimljive inauguracije američkih predsjednika

 

Pijani potpredsjednik promrmljao zakletvu, drugi jednostavno nije želio obući jaknu i kapu - i umro. Ukratko, najzanimljivije inauguracije američkih predsjednika.

Prva inauguracija američkog predsjednika dogodila se 1789. godine. George Washington je postao glavni čovjek Sjedinjenih Država. Tada se ceremonija takođe održavala u glavnom gradu SAD, ali u to vrijeme to je bio New York, a ne Washington, D.C.

George Washington nije bio samo prvi američki predsjednik, već je imao i najkraći nastupni govor. Monolog je bio “dugačak” rijetkih 135 riječi. Danas bi taj govor mogao bi biti upakovan u tri tweeta na Twitteru, od po 280 znakova.

Devetom američkom predsjedniku trebalo je punoo više vremena od Georgea Washingtona. Inauguracijsko obraćanje Williama Henryja Harrisona 1841. godine trajalo je dva sata i postalo je najduže obraćanje na inauguraciji u historiji SAD.

Harrisonova verbalna razuzdanost nije bila bez posljedica. Mamut govor odvijao se po ledenoj hladnoći i kiši koja je pljuštala. Oblačenje toplije odjeće za njega nije dolazilo u obzir. Mjesec dana kasnije umro je od upale pluća.

1865. godine, Abraham Lincoln nije imao potrebe za hrabrošću da bi se zakleo na inauguraciji. Ali njegov potpredsjednik Andrew Johnson jeste. Prije ceremonije gledao je preduboko u čašu, i samo je u mrmljajući prošao kroz zakletvu.

Nije bilo kiše kada je Ronald Reagan polagao zakletvu 1981. godine. Nauprot tome, inauguracija republikanca odvijala se na blagih 13 stepeni Celzijusa. Bila je to najtoplija inauguracija u povijesti SAD.

Četiri godine kasnije, Reagan nije imao sreće s vremenom. Na njegovoj drugoj inauguraciji bilo je prohladnih minus 14 stepeni. Ceremonija je bez daljnjeg morala biti premještena u rotondu Capitola.

Protesti su dio inauguracije američkog predsjednika. Do danas najveće demonstracije održale su se 2001. godine kada je George W. Bush položio prisegu - 20.000 ljudi izašlo je na ulice protiv njega.  

Barack Obama je imao najveći broj učesnika u predsjedničkoj zakletvi 2009. godine. Demokrata je na ceremoniji okupio gotovo dva miliona ljudi.

Bilo je i protesta na inauguraciji Donalda Trumpa u januaru 2017. Dan nakon njegove inauguracije održao se Women's March, Ženski pohod, na Washington s oko 500.000 učesnica.

Trumpova inauguracija ostala je u kolektivnom sjećanju zbog kurioziteta: spora oko prisutnosti i broja publike. Mediji su jednoglasno izvijestili da je znatno manje gledalaca prisustvovalo Trumpovoj inauguraciji nego što je to bio slučaj sa Barackom Obamom.

Međutim, Sean Spicer, tadašnji Trumpov sekretar za štampu, tvrdio je: "To je bila najveći Publikum, koji je ikad prisustvovao polaganju zakletve, kako lokalno tako i širom svijeta. Tačka." Trumpova savjetnica Kellyanne Conway skovala je termin "alternativna činjenica".

Nakon upada u Kapitol 6. januara 2021. godine, američka Federalna policija upozorila je FBI na potencijalna djela nasilja vezana za polaganje zakletve budućeg predsjednika Joea Bidena 20. januara. Stoga se mjere sigurnosti podižu u još većoj mjeri nego što je to uobičajeno.

20 januara Joe Biden položit će zakletvu. To će biti vrlo posebna inauguracija, a Amerikanci to stvarno znaju.

(web)

(spagos)

Iz stare štampe – Ženska zanatska škola Mostar, 1935. godine

 

U zagrebačkom časopisu „Ženski list“ od 1. septembra 1935. godine, objavljeno je par fotografija sa rukotvorinama učenica Ženske zanatske škole u Mostaru. Uz fotografije je napisan i tekst:

„Sa uspješne izložbe Državne ženske zanatske škole u Mostaru, koju posjećuje godišnje dvijestotine pedeset učenica“.

Ženska zanatska škola je počela sa radom nakon Prvog svjetskog rata u prostorijama u kojima je do početka rata radila Viša djevojačka škola u Mostaru. Na neki način Ženska zanatska škola je nastavila tradiciju izučavanja ženskih zanata koje su učile djevojke polaznice Više djevojačke škole.

Viša djevojačka škola u Mostaru, otvorena 1893. godine, egzistirala je do Prvog svjetskog rata, tj. u vremenu postojanja Austro-Ugarske monarhije i njenog uticaja u našim krajevima. Djevojke su u tih dvadesetak godina postojanja škole sticale jedno široko teoretsko, ali i praktično obrazovanje, u takozvanim ženskim zanimanjima, kao što je bilo krojenje, šivanje, vezenje, kuhanje, ali i matematika i geometrija. Učenice su nosile, za ono vrijeme, upadnu zapadnjačku odjeću. Iz takve škole sigurno su izlazile dobro obrazovane djevojke, žene, koje su kasnije mogle samostalno obavljati čitav niz interesantnih zanimanja.

O tome, kako je ova škola onoga vremena bila važna i za Mostar, ali i za monarhiju, svjedoče dokumenti s Međunarodne opšte izložbe u Parizu 1900. godine (Exposition universelle internationale de 1900 à Paris), gdje je u glavnom izvještaju Međunarodnog žirija, u dijelu obrazovanje i obuka, bilo dosta govora o Višoj djevojačkoj školi u Mostaru, uz veoma interesantne i rijetke fotografije djevojaka iz te mostarske škole tog vremena.

U vremenu između dva svjetska rata škola je radila pod imenom Ženska zanatska škola. O nastavku tradicije nekadašnje Više djevojačke škole svjedoče fotografije rukotvorina polaznica ove škole, s pomenute izložbe, prikazane na fotografijama u prilogu.

Nakon Drugog svjetskog rata, Zanatska škola za izučavanje, uslovno rečeno “ženskih“ zanatana, nastavila je s radom u istim prostorijama, kao mješovita škola. U zadnje vrijeme je nosila naziv Škola učenika u privredi, a učenice i učenici su paralelno s nastavom u školi obavljali praksu u preduzećima, tako da su se nakon završenog školovanja odmah uključivali u radni odnos.

Fotografije sa izložbe 1935. godine

Priredili: Armin Džabirov/ Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Putovanje kroz vrijeme: Sarajevo - nekad i sad

 

Može li grad zaista imati dušu?

I ako uništiš većinu grada, zasipaš ga artiljerijom dan za danom, godinu za godinom i onda ga opet izgradiš – može li on biti isti grad kao nekad?

Unatoč svemu, Sarajevo, prekrasni Grad na Miljacki koji je opstao, ostaje neotkrivena sehara s blagom za svoje posjetitelje.

Tuga i čežnja za minulim, uglavnom sretnijim vremenima, i prisjećanje na prošlost u nama izazivaju neku sjetu i sentimentalnu želju, ponekad i bolnu.

Fotoreporter portala Radiosarajevo.ba odlučio je da nas danas povede na putovanje kroz vrijeme...

Uživajte u fotogaleriji:

(objavljeno na portalu radiosarajevo.ba dana 12. januara 2021.)

(spagos)