Iz stare štampe: Na Buni 1903. godine

 

U časopisu Nada iz 1903. godine objavljene su dvije fotografija i jedna grafika sa Bune iz toga vremena.

Veliki most na Buni sagrađen je vjerovatno u 16. stoljeću kao jedan od prvih većih infrastrukturnih zahvata Osmanlija nakon dolaska na ove prostore. Evlija Čelebija, čuveni putopisac tog doba, most spominje kao Danijel-pašin most. Precizno opisuje njegovih 13 kamenih svodova te predivni lokalitet ušća Bune u Neretvu. Neki most dovode u vezu i s Karađozbegom, najvećim donatorom iz 16. stoljeća, bratom osmanlijskog vezira Rustem-paše Opukovića, ali za to nema konkretnih dokaza.
Most na rijetkim fotografijama koje ga izvorno prikazuju je klasičan kameni osmanski most, kakve su graditelji pod utjecajem mimara Sinana gradili tih desetljeća na raznim stranama carstva. Vitki kameni svodovi stoje na pojačanim stopama, zidani vjerovatno kamenom tenelijom, kakvim je zidan i Stari mostarski most.
Most je bio nezaobilazan za svakog putnika koji se kretao smjerom sjever-jug ispod Mostara, od Bosne prema moru ili zapadnim granicama velike imperije. Zbog svoje gracioznosti, ali prije svega impozantne dužine, brzo je postao poznat i daleko od ovih krajeva.

Ali-paša Rizvanbegović, poznat i kao Stočević, rođen je u Stocu oko 1783. godine. U rodnom mjestu je proveo djetinjstvo i mladost gdje je kasnije, nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, piše ugledni historičar Hivzija Hasandedić. Bio je ogorčeni protivnik pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, čuvenog Zmaja od Bosne, odmah u početku pokreta stao je na čelo "sultanove stranke".

Za zasluge koje je pokazao u ovoj borbi imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine izdvojena iz Bosanskog pašaluka i pretvorena u poseban ejalet. Bio je prvi i posljednji vezir Hercegovačkog pašaluka.
Ali-paša, osim što je bio vješt političar, bio je i čovjek od vizije i razvoja. Čuvena je njegova izreka "Neka se grad gradi il' vinograd sadi... il' nek čekić kuca, il' nek puška puca". Prvi je počeo raditi melioracijske zahvate u Hercegovini, uvodeći kulture riže, maslina, vinograda i duda, odnosno murve. U Blagaju je osnovao i jednu pilanu 1848. godine, a duž cijele Hercegovine ostavio je čitav niz vjerskih, kulturnih, ekonomskih i stambenih zgrada.

Iz cijelog niza džamija izdvaja se baš ova na Buni, sagrađena nekoliko stotina metara od mjesta na kojem je Ali-paša imao svoj ljetnikovac. Kako Hasandedić navodi u svojim radovima, džamija je izgrađena 1848. godine na zemlji porodice Ćemalović. Zemljište je Ćemalovićima, staroj bunskoj porodici, oduzeto jer su stali uz pokret Zmaja od Bosne i bili protiv Ali-paše.

Džamija na Buni malih je dimenzija i smatra se najmanjom i najmlađom džamijom pod kupolom u Hercegovini od svih sagrađenih u osmanskom periodu. Objekt je to osnove 8x7,5 metara, zidan tesanim kamenom i nadsvođen jednom velikom kupolom i tri male iznad ulaza. Uz džamiju je i osmougaona munara visoka blizu 18 metara. Dva prateća objekta datiraju još od vremena prve gradnje džamije.
Džamijsko okruženje je i danas kao u vrijeme Ali-paše, okružena je cijelim nizom kuća za odmor, između kojih se probijate uskim putem da biste došli do same džamije. Mjesto je prekrasno i izuzetno mirno, Buna baš tu svojim vodotokom pravi poluostrvo.
Džamija je više puta rušena i obnavljana, a nije bila pošteđena ni u posljednjem ratu. Lijepo je obnovljena 2008. godine i danas služi potrebama vjernika iz južnih dijelova mostarske opštine.

Fotografije: Kameni most preko rijeke Bune, Džamija na Buni i grafika: Begovina.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Stare slike i dalje pričaju

 

Jedna slika – hiljadu sjećanja: Carina, Srednja ulica

O staroj slici, gore, u prilogu, koju je tada postavio Denijal Behram, vodili smo diskusiju prije skoro sedam godina, i na osnovu sjećanja, pogotovo raje sa Carine, te na osnovu upoređenja, prepoznali smo da se ovdje radi o Srednjoj ulici na Carini.

O detaljima smo pisali na ovom mjestu, u prilogu objavljenom na ovom blogu, 28. marta 2014. godine, a ovdje stavljamo link na kome se mogu pročitati svi detalji:

https://spagosmail.blogspot.com/2014/03/jedna-slika-hiljadu-sjecanja-carina-i.html

Uglavnom, zidovi i kapije, na lijevoj strani stare slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića, na Carini, u Mostaru, što se može vidjeti iz uporedne slike, sa napomenom da je usporedna nova slika napravljena 2014. godine:

Iza sjevernog zida kuće, na kojem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća sa desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas je na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Ovo smo istaknuto zaokružil na duploj slici, sa koje se može napraviti usporedba, kako je to bilo nekad i kako je to sad (2014).

U vezi kuća sa stare slike detaljno objašnjenje nam je dao Semir Kazazić: Kuća sa halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću (stara partizanska porodica). Iza kapije sa halkama bila je jedna mala avlija, pa opet jedna mala kapija, odakle se ulazilo u drugu avliju, iz koje je bio ulaz u kuću. Južnije, odnosno sasvim lijevo na slici, kapija iznad koje se vidi reljef Starog mosta, to je bila kuća koja je srušena u bombardovanju Mostara krajem II svjetskog rata. Nakon rata na mjestu te kuće je ostala ruševina, a kasnije poravnata u igralište, na kojemu su se igrala djeca. U istom tom nizu, od istog bombardovanja srušene su još 3-4 kuće, između odstalih i jedna kuća koja je pripadala familiji Kazazić. Uvidom u dokumentaciju iz WWII, bombardovanje grada Mostara izvršila je američka avijacija 14. januara 1944. godine.

Još tada nam je u oči upao detalj na zidu iznad kapije na kojem se nazire reljef Starog mosta.

Šest i po godina nakon objavljivanja ovog priloga Denijal Behram, se ponovo javio i postavio sliku bakrorez autora Ismeta Kurta, pod nazivom "Vizija izlaza", koja je objavljena u časopisu Mostar broj 171 (82 nova serija) od februara 2004. godine, uz prilog Izeta Handzhic: Putopisi i nekrolozi.

Stari detalj je tako, još davno sačuvan u obliku bakroreza umjetnika i svjedoči jednom davnom vremenu.Nadamo se da će se nekada saznati nešto više i o autoru reljefa na zidu iznad kapije.

Koristimo ovu priliku da se sjetimo onih koji više nisu sa nama: Ismail Braco Čampara, koji je slikom davao svoj doprinos razrješavanju mnogih nepoznanica sa starih slika, kao i Ismet Kurt, koji je svojim umjetničkim nadahnućem u bakru sačuvao jedan pogled od zaborava.

I uzgred, jedno podsjećanje i na autore priloga iz iz 2014. godine: Deni Behram, Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago.

(spagos)

Život u 2022. godini - Ilustracija iz 1962. sa Singolettom

Ilustracija iz 1962. pokazuje ljude koji su izolirani u pojedinačnim vozilima – inspiracija, ili je ovdje već predviđeno "socijalno distanciranje" zbog korone?

Više puta dobili smo zahtjeve u vezi jedne ilustracije, sa prijedlogom, kako će izgledati život 2022. godine. U jednoj vrsti saobraćajne gužve nakon radnog vremena, u žurbi, mnogi ljudi stoje uspravno u vozilu koje je potpuno zatvoreno. Vozilo je takozvana Singoletta.

Riječ je o sljedećoj slici:

Ovu sliku je slikao Walter Molino 1962. godine i nosi naziv: Život 2022. godine

Slika sa Singolettom je zapravo stvarna. Slika u zadbje vrijeme kruži internetom sa drugim popratnim tekstovima, poput predviđanja koronavirusa i slično.

Pojavila se 1962. godine u izdanju talijanskog sedmičnog magazina La Domenica del Corriere (Nedjeljni kurir) i poslužila kao ilustracija članka o Singoleti. To je futuristički prikaz vozila za jednu osobu. (pogledajte cjelokupnu grafiku ovdje)

Singoletta bi, po tadašnjim predviđanjima, trebala biti neka vrsta jednosjeda, vozila koje štedi prostor, s krovom iznad glave, protiv lošeg vremena. Zapravo revolucionarna ideja, kada uzmete u obzir da mnogi u gradskom saobraćaju sjede sami u vozilima i da su automobili sve veći i veći.

Još jedna napomena: Nigdje nema naznaka da bi na ovoj slici trebala biti godina 2022. Slika prikazuje neodređenu moguću budućnost bez određenog vremena.

Vizije budućnosti: Singoletta također podsjeća na Messerschmitt skuter sa kabinom, koji je zapravo realizovan i štedi prostor, ali u kojem pojedinac nije stajao, već je sjedio.

Na kraju, Singoletta izgleda kao mješavina skutera Segway i kabine. Nije nezanimljivo za upotrebu u velikom gradu.

Naš zaključak: Ljudi bi se trebali opustiti, čitati stari dobar SciFi (počevši od Julesa Vernesa), a ne hiperventilirati odmah svima, koji uspiju razmišljati dalje na osnovu naučnih saznanja!

(Tekst je objavljen na web stranici Mimikama.at, Zuerst denken, dann klicken, Prvo razmisliti, onda kliknuti)

(mimikama.at/20200811)

(spagos)

Očuvanje tradicije Hercegovine: Krto, ili košara za branje i transport voća

 

Udruženje žena Vrba, Gnojnice, Mostar na svojoj facebook stranici 9. septembra je postavila interesantan prilog sa slikama:

Od osnivanja pratimo ideju očuvanja tradicije Hercegovine, čuvamo od zaborava umijeća izrade rukotvorina.Na red je došao hercegovački krto - košara koju su naši stari koristili za branje i transport smokava šipaka i ostalog voća. Pletena od vrbovog pruća, prozračna i vrlo trajna.

Cijene su 15, 20 ili 25 KM zavisno od veličine krtola. Ako zelite sebe ili nekog dragog obradovati originalnim poklonom, možete poručiti putem poruke na stranici.

#hercegovina #hercegovka #mostar #handmade #krto #ordernow #prodajakorpica

(Udruženje žena Vrba, Gnojnice, Mostar/facebook 20200909)

Iz stare štampe: Baba-Beširova džamija, 1903..

U časopisu Nada iz 1903. godine objavljena je grafika Balinovac, Baba-Beširova džamija

Grafiku pod naslovom: Balinovac, Baba-Beširova džamija, iz 1903. godine, napravio je njemački slikar Leo Arndt.

U Sarajevu 1900. godine Leo Arndt, njegov brat Ewald Arnd Čeplin, slovenačka slikarica koja je djelovala u Sarajevu Ivana Kobilca, i austrijsko-njemački slikar Maximilian Liebenwein osnivaju Sarajevski Malerclub (Sarajevski slikarski klub) čime su stvorene pretpostavke za organiziranje izložbi i razvoj likovnih umjetnosti. Svi ti slikari su znatan dio svog života djelovali u Sarajevu.

Leo Arndt je inspiraciju za njegove vedute pronalazio u vrućim, uskim, kamenim kaldrmama Mostara, te divnim arhitektonskim zidnim objektima ovog grada kao i u brzim potocima koji uvijek nađu naĉin da se probiju kroz mostarski krš.

Zahvaljujući tome, u situaciji smo da pogledamo izgled Baba Beširove džamije na Balinovcu, u Mostaru, 1903. godine

Jedna od mostarskih mahala nosila je ime Baba Beširova. Ta mahala je nastala u drugoj polovici XVI. stoljeća i to oko tada izgrađene Baba Beširove džamije, a ime je dobila po njenom osnivaču Baba Beširagi, zapovjedniku jednog odreda turske plaćene vojske. Mahala se protezala od džamije na Balinovcu, a njena krajnja točka bila je Ćatića kula, poslije koje se prostire Bakamovića imanje do Bakšima, a dalje su počinjali Ilići.

Fotografija: Balinovac, Baba Beširova džamija, Arndt, 1903.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Zapamćeno, zapisano: Ćup sa zlatom...

Nađeš ga, razbiješ ga,sjedneš i brojiš....

Razmišljaš : “A šta će ovo meni?”

Bolje manje imati, a mirno spavati, imati o čemu sa prijateljima pričati i dvije vrste suza doživljavati...

Dovoljno je parče hljeba u jednu, a u drugu ruku šta imaš i ako imaš.

Ne skupljaj ni zlatnike ni novac jer svakako će ih neko iza teba u ćeifu profućkati...

(Plamenka/facebook 20200908)

Zapamćeno, zapisano: Pamti Huso!

Konjic

Svašta se ovdje zapamtilo i svašta se moze ispričati.

Kažu da je davno, za Švabinog vakta i zemana, ovdje bio predsjednik opštine, gradonačelnik, jedan ugledan i bogat čovjek koji nije znao ni ćirilicu ni latinicu. Onda, naravno, nije bilo ni stenografa, ni daktilografa, ni sekretara, ni sekretarice, pa kad bi se držale sjednice opštinske, kad bi došli vijećnici na sjednice, taj bi čovjek uvijek vodio sa sobom svoga malog sina Husu koji je išao u osnovnu školu, drugi, treci razred, imao fes koji bi mu pao na uši i vazda bi sjedio na sjednicama u čelu, pored predsjednika, njegovog babe. I kad bi neki odbornik nešto pametno i dobro predložio, da se to ne bi zaboravilo , pošto nije bilo zapisnika, onda bi se on okrenuo i rekao: "Pamti Huso!", a Huso bi skočio i rekao "Hoću babo!", i onda bi ga posadio opet na svoje mjesto, tako do iduće sjednice. Na idućoj sjednici, predsjednik bi prvo pitao "Huso šta si zapamtio?" Onda bi Huso sve ponovio mjesto zapisnika.

(Zuko-Hodoljublja)