Samstag, 5. September 2020

Zapamćeno, zapisano: Kako se ašikovalo u ”onaj vakat”





(tekst koji slijedi napisala je Amila Lončarić, a ovdje je prenešen sa facebook stranice “Priče kroz Mostar i Hercegovinu”)

Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke

Sigurno smo od starijih članova naše porodice čuli kako nostalgično spominju „onaj vakat“. Kakav je zapravio bio taj vakat? Prenijet ćemo vam mali dio tog vremena, običaje prilikom ašikovanja i sklapanja braka u ruralnim dijelovima Hercegovine.

Iako je nekada na našim prostorima bilo popularno sklapanje ugovorenih brakova, gdje su ponekad čak i od ranog djetinjstva roditelji i porodica birali budućeg mladoženju, odnosno mladu za svoju djecu, prije pedesetak godina ipak nije bio takav slučaj, bar ne na području Gacka.

Na ovim prostorima nije bilo prisilnog vjenčavanja, niti biranja budućih bračnih partnera za svoju djecu. Momci i djevojke upoznavali bi se na sjelima i teferičima, gdje bi pričali, ašikovali ili igrali kola. Igrači u kolu igrali su sve dok su mogli izdržati, a oni koji bi zadnji ostali u kolu bili su moralni pobjednici.

Ono sto je specifično za ovo područje jeste da pri igranju kola i folklora učesnici nisu držali maramice, djevojka za jedan kraj a momak za drugi, nego su se držali za ruke. To je bio jedini dodir koji je bio dozvoljen između muškaraca i žena prije sklapanja braka. Nije bila rijetkost da su momci čekali djevojku u prikrajku ako su imali priliku stati negdje i prepriječiti put, i postaviti se tako da djevojka nema izbora nego proći im ispod ruke. Mnoge djevojke su nasjedale na to ne znajući njihove namjere. Tako je

jednom prilikom momak bio upitan zašto to čini, na šta je on odgovorio da to radi kako bi se prijateljima mogao zakleti da je određena djevojka njemu “prošla ispod ruke”, sto bi značilo da je djevojka nečasna.

Tako su mladi koji su se upoznavali na teferičima, pričali, igrali, a ako bi se djevojka svidjela momku, kasnije bi on dolazio kod nje kući da ašikuju. Ašikovanje na ovom prostoru razlikovalo se po tome što momci nisu dolazili pod prozore, nego su ašikovali u kući, gdje su najčešće u punoj sobi u ćošku sjedili i tiho pričali, nekada i do svanuća. Sutra bi i nakon neprospavane noći obavljali svoje svakodnevne obaveze i poslove.

Za vrijeme ljetnog doba, ašikovalo se i napolju, najčešće ispred kuće. Nije bila rijetkost da se za ljepotu neke djevojke čuje daleko, pa su momci iz drugih mjesta i sela dolazili vidjeti čuvenu ljepoticu. Ašikovalo se naravno sa više momaka i djevojaka u isto vrijeme. Ako neko nije želio ašikovati i pričati s određenom osobom jer mu se nije svidjela, to bi izrazio svojom nezainteresiranošću i drskošću prema toj osobi.

Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke. Prosci su ostajali na ručku i na konaku, da bi se ujutro nakon doručka vratili u selo i donijeli obavijest o zarukama. Ukoliko djevojka ne prihvati pouđeni brak, prosci su se vraćali kući bez ručka. Dešavalo se da momak prevarom oženi djevojku tako što čeka na vratima kada nailazi velika grupa ljudi i u tom trenutku baca joj smotuljak s prstenom u krilo. Prije nego što bi se djevojka snašla, on bi već grupi ljudi obznanio zaruke.

Druga vrsta sklapanja braka bila je bez zaruka i bez obavještavanja porodice. Mladoženja je dolazio u noći sa konjima a djevojka se tiho iskradala iz kuće. Kada su mlada i mladoženja već krenuli na konjima, tada je pratnja počinjala glasno pjevati dajući znak da se djevojka udala tj. “ukrala”.

Par koji se pak zaručio dogovori datum vjenčanja kada dolazi mladoženja sa pratnjom na konjima. Često se dešavalo da se par koji se zaručio na zimu, a potječu iz različitih sela, tek vjenča na proljeće, zbog snijega koji je zameo puteve, da su čak i sa konjima bili neprohodni.

Pratnja bi ručala i nakon ručka krenula sa mladom, prvo ka mjesnoj zajednici, gdje su se zakonski vjenčavali. Uvijek bi dolazili sa jednim konjem viška na kojeg mlada stavi svoju seharu sa mirazom. Miraz se spremao od malih nogu, u svakoj prilici djevojka je odvajala materijale i pravila jastuke, jorgane, ćilime, košulje, maramice

Djevojke muslimanke su na dan svog vjenčanja najčešće nosile bijelu odjeću, dimije, bluzu, a preko lica crveni veo koji se nazivao duvak. Duvak se skidao samo dok bi djevojka potpisala vjenčani list. Nakon zakonskog vjenčanja, povorka na konjima krenula bi prema kući mladoženje, na čelu bi išao jedan čovjek na konju koji je držao državnu zastavu (to je tada bila jugoslovenska). U kući u koju se djevojka udala čekao je hodža, koji je tu šerijatski vjenčavao bračni par. Nevjesta je nakon vjenčanja darivala stanovnike kuće u koju je došla. Običaj je bio da žene daruje košuljama, donjim vešom, šamijom, mirisnim sapunima itd., a muškarce košuljom, vezenim maramicama ili simboličnim poklonima koje je mlada sama pripremila, izvezla, isplela i sl. Djevojka bi se zatim povukla u svoju sobu i tu čekala mrak sa djevojkama ili ženama koje su htjele biti uz nju. Žene i muškarci koji su i bili na slavlju povodom vjenčanja častili su se, igrali, plesali, ašikovali. I svadba je bila jedna od prilika na kojoj su se mladi upoznavali, ašikovali, a kasnije i vjenčavali. Običaj je bio da na svadbi bude samo porodica, komšije i prijatelji od mladoženje, a od mladinih niko nije išao. Veselje je nekada znalo potrajati i do sabaha, a mladoženja je sijelu prisustvovao samo do akšama. Sa smrkavanjem on je dolazio u sobu kod svoje mlade, a sijelo se nesmetano nastavljalo bez njega. Običaj je bio da kada mlada dođe u kuću, da je porodica u koju se udala daruje zlatom, a njena porodica i krug prijatelja i komšija darivao ju je prije neposredno prije udaje.

Iako se period od proteklih 50 godina čini relativno kratkim, običaji i tradicija su se znatno izmijenili u pravcu modernizacije i odbacivanja dijelova tradicije. Mada se ta činjenica na prvi pogled čini izenađujućom, ona to ustvari nije. U periodu prije Drugog svjetskog rata pravila ponašanja i odijevanja, kao i sama tradicija, bili su puno strožiji i davali su manje slobode, djevojkama pogotovo. Sloboda i manje poštivanje običaja se moglo naslutiti. Narodna uzrečica koju sve više koristimo “u onaj vakat” je dokaz koliko se današnje vrijeme razlikuje od nedavno minulih perioda, a kamoli od nekih davnina. Iako je “onaj vakat” bio konzervativan, ne znači da su se baš svi pridržavali tradicije, jer izuzetaka je bilo. Nadajmo se da naša porodična tradicija neće izumrijeti ili se svesti na minimume. Na nama je da je se pridržavamo ili da bar prenesemo idućim generacijama priče o nekadašnjim običajima, samo tako neće biti zaboravljena. Da li ćete to učiniti pismeno ili usmeno, ostaje da sami odlučite. Ali ono što se pamti, zaboravlja se; ono što se zapiše, zauvijek ostaje. Tako i ja zapisah doživljaje i sjećanja svoje nane.

(Amila Lončarić)

Freitag, 4. September 2020

Sjećanje na Mostar, grad koji tiho nestaje…

 



Znate li gdje je ova slika nastala?

Znate li da ovo što upravo gledate ne postoji više, kao i mnogi dijelovi grada koji su sklonjeni da bi se novim ..modernim’’ betonskim kulama grad širio u visinu i širinu.

Grad se treba obnavljati i širiti,ali NE PO SVAKU CIJENU.

Da se vratimo na ovu sliku.

Slučajnost je da sam upravo ja koji piše ovaj tekst,rođen u ovom sokaku.

Ovo je slikano u dnu Milavića sokaka na Ogradi.

Taj dio se zove Čemer i imao je ovu divnu kamenom zidanu kapiju koja je za mene,dijete tog

sokaka,bila ogromna i lijepa poput Triumfalne kapije u Parizu.

Ta kapija je sklonjena radi izgradnje novog objekta. Obećano je da će kapiju ponovo vratiti.

Budnim okom pratim dešavanja zajedno sa prijateljima (Ajša Šehić Nametak-dokumentuje sa

fotografijama) i nadam se da će izvođači radova svoje obećanje ispuniti.

Cilj ove objave je da pokaže svima da mi Mostarci smo svijesni ljepote svoga grada i da

nedozvolimo nikome da od ovog grada pravi betonsko ludilo.

Lijep pozdrav za sve Mostarke i Mostarce, ma gdje bili.

(Aid Čizmić/facebook 20200903)

Donnerstag, 3. September 2020

Na istoj deredži

 



Dosta puta smo čuli ovaj starinski izraz, pogotovu od starijih ljudi, a bogami, i poodavno.

Kad sam putem društvenih mreža prije koji dan primio fotografiju u prilogu, sa jasnim potpisom "Život u jednoj fotografiji", prvo što mi je pamo napamet bila je uzrečica "Na istoj deredži". A to me je natjeralo da malo pretražim, šta je tačno značenje ove riječi, i odkud joj je porijeklo.

U “Riječniku karkteristične leksike u bosanskome jeziku” Alije Isakovića, na strani 105. za deredžu stoji značenje: “Bolesni hodža i zdravi hamal na istoj deredži”m Čolaković 1970, 165, stepen stanje.

Kod nas se najčešće koristi kad se govori o pameti, pa će se reći: “Dobar i budala na istoj deredži”, ili kod usporedbe puno starog čovjeka i malog djeteta, zna se reći da su “po pameti su na istoj deredži”

Smisao navedenih izraza da se lako razabrati, jer, jasno je da se tu radi o „istoj mjeri” ili „istoj situaciji”, dakle o nekoj jednakosti.

Riječ deredža inače potiče iz turskog jezika (derece) i znači: „stepen, stupanj, grad”; „položaj, stanje” („stepen temperature” ili „stepen u službi, u društvu; stepen uopšte, položaj” i sl.).

Kao balkanski turcizam arapskog porijekla (däräğä), ta riječ je poznata ne samo kod nas, u Regionu, kako se to danas kaže, nego i u još nekim balkanskim jezicima, na primjer u bugarskom, gdje se izgovara kao deredže, gdje se na kraju izgovara “e”, prema izgovoru na turskom .

U staro vrijeme se u našim krajevima i čak temperatura izražavla u deredžama, pa se govorilo o termometru sa 100 deredža (stepeni), ili o velikoj zimi sa minus deredžama.

Naravno, danas se tako ne govori, pa se riječ deredža u samostalnoj upotrebi potpuno izgubila iz govora. Zadržala se još samo u frazi “na istoj deredži”.

(spagos)

Pogled u 2010. godinu je poput putovanja u drugi svijet

 


Kako se naš život promijenio u zadnjih deset godina

Pogled deset godina u prošlost pokazuje da se mnogo toga promijenilo u svakodnevnom životu.

Trenutno kriza korone određuje gotovo sve.

Pogled unazad deset godina je nešto poput izleta u drugi svijet. Kada je riječ o svakodnevnom životu u Njemačkoj, odakle i potiče ova analiza, neke brojke pokazuju brzu promjenu - na primjer kod pića, jela, pušenja i upotrebe medija. Neki primjeri:


Mobilni telefoni: 76 posto njemačkih građana starijih od 16 godina trenutno koristi mobilni telefon sa mogućnošću pristupa internetu. To odgovara 53 miliona ljudi, prema podacima udruženja IT industrije Bitkom. U 2015. godini bilo je 65 posto, a u 2012. samo 36 posto.

Trijumfalni napredak takozvanih pametnih telefona započeo je tek 2007. godine predstavljanjem Apple iPhonea.


Pivo: Prije deset godina potrošnja piva po stanovniku iznosila je oko 107 litara, prema podacima Njemačkog udruženja pivara. U 2019. godini, prosjek je bio 102 litre. Kaže se da je 1976 godina bila rekordna, sa potrošnjom 151 litara po glavi stanovnika. Tržišni udio bezalkoholnog piva porastao je s oko tri posto prije deset godina na sadašnjih 7 posto.


Piće: Prema podacima Njemačkog udruženju bezalkoholnih pića (wafg) u Berlinu, potrošači u Njemačkoj su po potrošili skoro 124 litre bezalkoholnih bezalkoholnih pića po glavi u 2019. godini. Unutar kategorije nastavljen je pomak ka pićima sa smanjenim kalorijama i bez kalorija, poput Diet Coca-Cole. U 2010. godini potrošeno je 118 litara kole i limunada, napitaka od voćnih sokova i šprica, gaziranih pića, čaja, gorkih i energetskih napitaka.


Meso: U Njemačkoj oko 8 miliona ljudi se hrani vegetarijanski, a 1,3 miliona koristi vegansku prehranu, prema interesnoj grupi ProVeg. Prema procjenama, dnevno im se priključuje oko 2000 vegetarijanaca i 200 vegana. U 2011. godini, tada još uvijek zvana Vegetarijanska unija (VEBU), pretpostavlja je 6 miliona vegetarijanaca - i oko 60.000 vegana.


Mediji: Svakodnevno gledanje pokretnih slika kod ljudi starijih od 14 godina bilo je 5 sati i 10 minuta u 2019. godini, prema analizi korištenja VAUNET medija. Prema video istraživanju Arbeitsgemeinschaft (AGF), vrijeme gledanja televizije u 2019. godini bilo je 211 minuta, u 2010. godini 223 minute. Ovisno o dobi, dužina vremena sjedenja ispred televizije u 2019. godini bila je vrlo različita: odrasli stariji od 50 godina, gledali su više od pet sati, mladi od 14 do 29 godina ne više od sat i po. Kriza korone podstakla je na određeni povratak ka linearnoj televiziji.


Pušenje: Prema raznim studijama, na koje se, između ostalog, poziva vladin izvještaj o ovisnosti, udio mladih ljudi do 15 godina koji puše opao je za dvije trećine u posljednjih deset godina. Kod odraslih je od 2003. godine udio pušača opao s oko 40 na oko 25 posto za muškarce i sa 30 na 20 posto. Usporedba pokrajinskih vlada još uvijek pokazuje da više ljudi puši na sjeveru zemlje, kao i u velikim gradovima.

(express)

(prevod: spagos)

Mittwoch, 2. September 2020

Iz stare štampe: Tragična nesreća u vinskom podrumu, 1896.

 




U časopisu Barton County Democrat od 14. maja 1896. godine objavljen je tekst:

U Mostaru u Hercegovini, umrli su muž i žena na vrlo neuobičajen način. Žena je otišla u podrum kako bi mužu zahvatila vrč jakog, novog vina za večeru. Budući da ogromna bačva nije bila do vrha puna, ona se nagnula preko ruba i upala u nju. Njen muž je odmah skočio kako bi joj pritekao u pomoć, no i on je upao u bačvu tako da su u nekoliko minuta oboje bili mrtvi. Vrijednost njihove imovine procijenjena je na 20.000 funti sterlinga, međutim njih dvoje je živjelo skromno kao obični seljaci”.

(prevod: Tibor Vrančić)

Vinova loza se u Hercegovini uzgaja od davnina. Na škrtoj zemlji, uz mukotrpnu obradu, vinogradarstvo je bilo osnova preživljavanja hercegovačkog seljaka. No, dolaskom Austrougarske uslijedilo je unapređenje proizvodnje i osnivanje vinogradarsko-voćarskih stanica, prve u Gnojnicama 1886. godine, a zatim i na cijelom području Hercegovine. Ovdašnji vinari počinju školovati svoju djecu u čuvenoj vinogradarsko-vinarskoj školi u Klosterneuburgu, sjevernom predgrađu Beča i tako se kvaliteta ovdašnjih vina podiže na zavidnu razinu, a naša se vina počinju piti i po carskim dvorovima širom Europe. Stoga i vinograde u Gnojnicama i Lastvi narod počinje nazivati Carskim. Za samo 10 godina (1882. – 1892. g.) proizvodnja grožđa skočila je s 42 na 930 vagona.

Mostar je izrodio brojne znamenite vinare, a najpoznatiji je bio podrum Đorđa i Riste Kovačine, podrum Velimira Oborine, obitelji Krulj, Aničić, Ivanišević, Mrav, Grković, Slišković, Ćereković i mnogi drugi. Vina iz ovih podruma su osvajala brojne medalje na izložbama po svijetu. Osobno je car 1909. godine uručio podrumu Peško & Jelačić medalje i diplomu za izvrsnu kakvoću vina na izložbi u Mistellbachu, na kojoj je sudjelovalo čak dvadeset izlagača iz Hercegovine.

Fotografije: Gnojnice, Jelačića vinski podrum 1900-ih i diploma sa izložbe 1906.

Priredili: Armin Džabirov/Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 1. September 2020

Život priča priče – Smokva iza kuće

 


Smokva, čarobna voćka, obožavam je. Obično se sadi blizu kuće, u avliji, u bašti. Njeni slatki plodovi mame, naročito tenice, bilo svježe ili prerađene u slatki pekmez, za popularnu smokvaru.

Sjedeći s prijateljicom, sjetih se jedne pričice vezano za smokvu. Nismo se dugo vidjele i kroz priču saznadoh da joj se kćerka razvela. To mi reče nekako sa nelagodom. Da bih je ohrabrila, rekoh da je i moja "sretno razvedena" i da je to danas opšta pojava. Niko nikoga ne trpi, ni najbližeg, “a kamoli" tuđu košćurinu "

Sad, kad se muž i žena posvađaju, svako na svoju stranu, neko u podstanare, nekom se posreći pa zadrži stan, rade advokati vezano za imovinu i djecu. A prije, žene su trpjele, radi djece, radi roditelja, jer su im rekli da se ne vraćaju kad se udaju, radi sramote. "Šta ce narod reći".

Sjetih se priče iz kancelarije, dok sam radila. Svako svašta ispriča. Jedna kolegica ispriča za svoje roditelje. Kaže "Kad bi se babo i majka posvađali, ona nema gdje, nego pod smokvu iza kuće, bio dan ili noć, kiša ili vjetar, sjedi i šuti, dok se babo ne odljuti i ne poviče "ulazi".

Tako je nekad bilo. I ja imam smokvu iza kuće u Blagaju, ali hvala bogu, nije mi trebala ni jedanput u te svrhe...

Blagaj, 1. septembar 2020.

(Ajša/facebook)


Zamisli, da si rođen 1900.

 






Mostarom 1900. (fotografije Cidom, facebook)


Zamisli da si rođen 1900. godine.

Kada napuniš 14, Prvi svjetski rat počinje i završava se kada napuniš 18 sa 22 miliona mrtvih.

Ubrzo nakon globalne pandemije, pojavljuje se španska gripa, ubijajući 50 miliona ljudi. A ti si živ i star 20 godina.

Kada napuniš 29 preživiš globalnu ekonomsku krizu koja je počela kolapsom Njujorške berze, uzrokujući inflaciju, nezaposlenost i glad.

Kada napuniš 33 godina nacisti dođu na vlast.

Kada napuniš 39, Drugi svjetski rat počinje i završava se kada napuniš 45 godina sa 60 miliona mrtvih. U Holokaustu umire 6 miliona Jevreja.

Kada napuniš 52, počinje Korejski rat.

Kada napuniš 64, Vijetnamski rat počinje i završava se kada napuniš 75.

Dijete rođeno 1985 godine misli da njegovi djed i djed nemaju pojma koliko je život težak, ali su preživjeli nekoliko ratova i katastrofa.

Danas imamo sve udobnosti u novom svijetu, uz novu pandemiju. Ali žalimo se jer moramo nositi maske. Žalimo se jer moramo ostati ograničeni u našim domovima gdje imamo hranu, struju, tekuću vodu, WiFi, čak i Netflix! Ništa od toga nije postojalo nekada. Ali čovječanstvo je preživjelo te okolnosti i nikada nije izgubilo radost života.

Mala promjena u našoj perspektivi može stvoriti čuda. Trebamo biti zahvalni što smo živi. Trebamo učiniti sve što treba da zaštitimo i pomognemo jedni drugima.

Ova poruka bi trebala doći do svih.

Izvor: Edukativna stranica


Stell dir vor, du wärst 1900 geboren.

Wenn du 14 bist, beginnt der erste Weltkrieg und endet, wenn du 18 bist - mit 22 Millionen Toten.

Kurz darauf, eine weltweite Pandemie, eine Grippe namens Spanische Grippe - sie tötet 50 Millionen Menschen. Du kommst lebend raus und frei, Du bist 20.

Mit 29 Jahren überlebt man die weltweite Wirtschaftskrise, die mit dem Zusammenbruch der New Yorker Börse begonnen hat und Inflation, Arbeitslosigkeit und Hungersnot verursacht hat.

Mit 33 Jahren kommen die Nazis an die Macht.

Du bist 39, als der Zweite Weltkrieg beginnt und bist 45, wenn er endet. Während des Holocaust sterben 6 Millionen Juden. Insgesamt wird es über 60 Millionen Tote geben.

Wenn du 52 bist, beginnt der Korea-Krieg.

Wenn du 64 bist, beginnt der Vietnamkrieg. Am Ende bist Du 75.

Ein Kind, das 1985 geboren wurde, glaubt, dass seine Großeltern keine Ahnung haben, wie schwierig das Leben ist; sie haben aber mehrere Kriege und Katastrophen überlebt.

Ein Junge, der 1995 geboren wurde und heute 25 Jahre alt ist, denkt, dass es das Ende der Welt ist, wenn sein Amazon-Paket mehr als drei Tage braucht, um zu kommen oder wenn er nicht mehr als 15 '' Likes '' für sein gepostetes Foto bekommt auf Facebook oder Instagram...

Im Jahr 2020 leben viele von uns in Komfort, wir haben Zugang zu verschiedenen Unterhaltungsquellen und haben oft mehr als nötig.

Aber die Leute beschweren sich über alles.

Und doch haben sie Elektrizität, Telefon, Essen, warmes Wasser und Dach auf ihrem Kopf.

Nichts davon gab es früher.

Aber die Menschheit hat viel ernstere Umstände überlebt und hat nie die Lebensfreude verloren.

Vielleicht ist es an der Zeit, weniger selbstsüchtig zu sein, aufhören zu jammern und zu weinen.

(Tahir/facebook)