Uz 14. februar - Dan oslobođenja Mostara

Oni su pobijedili smrt

uz 14. februar - Dan oslobođenja Mostara

(prenesono sa bloga "Iz istorije Mostara i Hercegovine")



Oni su pobijedili smrt

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjižice “Partizanski spomenik u Mostaru” koja je objavljena 10. februara 1980. godine.

            Vodeći borbu protiv kapitalističke eksploatacije i nacionalnog porobljavanja, Komunistička partija Jugoslavije, odmah po završetku Prvog svjetskog rata počela je razvijati slobodarsku, revolucionarnu svijest radnih ljudi grada Mostara. Iako stalno izložena teškim udarcima protivnarodnih režima, mostarska partijska organizacija je sve više izrastala u istinskog zaštitnika interesa radničke klase, u njenu rukovodeću političku snagu. Ona je, na primjerima praktične borbe za prava čovjeka, stekla ugled i podršku među radnicima organizovanim po sindikatima i ličnim primjerima komunista vršila snažan uticaj na ostali dio slobodarskog stanovništva. Poslije velikih hapšenja 1929., 1932. i 1940. godine nekoliko desetina komunista Mostara prošlo je kroz robijašnice i koncentracione logore stare Jugoslavije, da bi se ti ljudi prekaljeni vratili u borbene redove svoje Partije i nastavili revolucionarnu aktivnost. Tu i jesu oni duboki korijeni revolucionarne tradicije ovoga grada.

            Slobodarski grad se pripremao za predstojeće dane. Partijska organizacija i Savez komunističke omladine Mostara, idejno vaspitajući svoje članove za velike zadatke, istovremeno su politički aktivirali široke mase gradskog stanovništva koje su sa radničkom klasom na čelu sačinjavali jedinstven, rodoljubiv, oslobodilački front grada. Masovne demonstracije, štrajkovi, prvomajske proslave, zajednički izleti radnika i omladine, sve življa aktivnost po školama, radničkim i drugim sportskim organizacijama, bibliotekama, aktivnost u kvartovima (mahalama), u sindikatima, među naprednom inteligencijom - to su bile potvrde i izraz spremnosti naroda ovoga grada da bez kompromisa, odlučno i s vjerom u pobjedu uđe u dane sudbonosne za našu zemlju. Taj revolucionarni talas zapljusnuo je sve druge dijelove Hercegovine. Plemenite ideje čiji su nosioci bili komunisti zračile su daleko uokolo, a grad je i dalje ostao najbudniji stražar u tim revolucionarnim danima.

            Pošto je Partija pravovremeno signalizirala opasnost od rata, on nije bio nikakvo iznenađenje. Članovi Partije i Skoja u toku aprilskog rata javljali su se u dobrovoljce. Mjesni komitet je tada poslao svoju delegaciju kod komandanta armije generala Jankovića sa zahtjevom da se puste zatvoreni komunisti i radnici i da se da oružje rodoljubima za borbu protiv ustaša. Delegaciju je odbio načelnik štaba general Glišić. Za koji dan komandant armije bez borbe predaje čitavu armiju ustašama.

            U novonastaloj situaciji Partija odmah daje direktivu komunistima i članovima Skoja za prikupljanje oružja koje je ostalo iza rasula jugoslovenske vojske. Na tom poslu su se naročito istakli članovi Skoja. Zahvaljujući toj akciji, svaki borac koji je iz Mostara otišao 1941. godine u partizane bio je naoružan.

            Uprkos nezapamćenom teroru koji je vladao u gradu, Partija se pripremala za oružani ustanak. Održano je nekoliko sastanaka i savjetovanja Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i rastureni su prvi leci u kojima se narod pozivao da se, u svom jednodušnom otporu okupatoru, okupi oko Komunističke partije Jugoslavije. Sredinom jula 1941. godine formiran je Oblasni vojni štab za Hercegovinu, a 17. jula pokušava da iz Mostara izađe prva grupa od 21 člana Partije da bi pomogla organizovanje ustanka u istočnoj Hercegovini.

            Dugogodišnje revolucionarno iskustvo omogućuje partijskoj organizaciji u Mostaru da se relativno brzo prilagodi novim uslovima svoga grada. Ona se orijentiše na glavni zadatak - mobilizaciju svih snaga za oslobodilački rat.

            I pod najtežim uslovima ilegalnog rada, izložena udarcima najgrubljeg okupatorskog terora, partijska organizacija u Mostaru je postojala i radila za cijelo vrijeme okupacije. Svakodnevno odašiljanje novih boraca u partizane, uspješno organizovanje diverzija, sabotaža i atentata, skrivanje ilegalaca, snabdijevanje boraca sanitetskim i drugim materijalom, razvijanje najšireg političkog rada u masama, izdavanje i rasturanje biltena, letaka i ostalog propagandnog materijala, jednom riječju aktiviranje svega što je rodoljubivo i spremno za borbu - sve je to djelo komunista grada Mostara.

            Ugled Partije iz dana u dan sve više raste, jer su građani uviđali da je ona, u najpresudnijim časovima naše istorije, jedina snaga koja organizuje i vodi borbu protiv okupatora.

            Partija je sve više ljudi angažovala na raznim akcijama. Čitavi kvartovi bili su partizanski raspoloženi. Iz grada su neprekidno odlazili borci u partizane. Već u septembru 1941. godine, uz pomoć komunista koji su izašli iz Mostara, formiran je Konjički bataljon sa preko 150 boraca. Nepokoreni Mostar je stalno slao svoje sinove i kćeri da se s puškom u ruci bore protiv okupatora. Preko 700 njih dalo je svoje živote u velikom oslobodilačkom ratu. To su zaista najdirljivije i najljepše stranice istorije ovog grada. One govore o snazi i jedinstvu građana ovog grada i njihovoj nepokolebljivoj vjeri u sigurnu pobjedu narodne revolucije.

            Nošena plemenitim idealima svoje Partije, omladina je predstavljala najborbeniji odred narodnooslobodilačkog pokreta u gradu. Ona je u svaku akciju srčano utkivala svoj mladalački zanos i bez kolebanja i straha izvršavala i najteže zadatke. Ni najsurovije prijetnje, ni stalni teror nisu ni jednog momenta pokolebali odlučnost omladine, a naročito Skoja.

            Moglo bi se navesti bezbroj primjera koji osvjetljavaju revolucionarni lik ove omladine. Njeni podvizi su primjer neustrašivosti. Atentate na ustaške zlikovce …,  četničke izrode …,  talijanske oficire, ustaške agente …,  mnoge sabotaže i diverzije, rasturanje letaka i pisanje parola - bez bojazni i dvoumljenja izvodili su mladi komunisti.

            I okupatori, kao i domaći izdajnici, zabilježili su, ne bez straha, te akcije i podvige. Tako se, na primjer, iz izvještaja Državnog izvještajnog ureda u Mostaru, upućenog u Zagreb, može pročitati:

            >>Danas ujutro u čitavom gradu su osvanuli veliki protuosovinski natpisi. Natpisi su veliki na mjestima po pola metra, pa čak i po jedan metar. Pisani su masnom crvenom bojom i vrlo lijepim čitkim slovima. Natpisi se nalaze na skoro svim većim kućama u gradu jednako u središtu kao i na periferiji grada, tako da svugdje, kudgod se okrenete možete čitati ove natpise: “Smrt fašizmu!”, “Živjeli partizani!”, “Živjela Sovjetska Rusija!”, “Živio Tito!”, “Dole NDH!”, “Smrt ustašama!”  Natpisa ima u tolikom broju da već ljude hvata jeza gledajući na svakoj kući slova velika po 1 metar sa ovakvim sadržajem.<<

            Okupator i domaći izdajnici nisu se zadržavali na konstatovanju tih nimalo prijatnih činjenica. Njihov strah se pretvorio u svakodnevne bjesomučne odmazde i divljanja. Međutim, takvi postupci stvarali su od rodoljuba heroje, i to ne samo na oslobođenoj teritoriji i u akcijama u gradu nego i u tamnicama koje su stalno punjene novim patriotima. Bezbrojni su primjeri herojskog držanja građana ovog grada pred okupatorskim, ustaškim i četničkim krvnicima. Niko od njih nije tražio milost, niti se pred neprijateljem pokolebao u pravednosti stvari za koju se bori. Dovoljno je sjetiti se herojskog držanja dvojice sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Mostar Jusufa Čevre i Ljube Brešana, zatim uhvaćene partizanke Race Ivanišević, pa omladinaca Drage Palavestre i Alije Rizikala i bezbroj drugih koji su prkosili gledajući smrt u oči, pa da pred našim očima osvježimo koliko krvavu toliko i blistavu dramu junaka koji su žrtvovali sebe u borbi za slobodnu domovinu.

            Mnogobrojnim pojedinačnim podvizima i herojstvima pridružuje se i nezaboravni revolucionarni podvig cijelog grada - iscrpljeni i premoreni borci Mostarskog bataljona poslije bitke na Sutjesci našli su svoje sigurno utočište u njemu, bez obzira na policiju, gestapovce i okupatorsku vojsku. Smještaj tih boraca, koji su nakon oporavka nastavili oružanu borbu, organizovala je partijska organizacija, a rodoljubi su ih primili u svoje stanove, iako su bili duboko svjesni da se zbog toga izlažu smrtnoj opasnosti - i oni i njihove porodice. To je mogao učiniti samo grad heroj.

            Partijska organizacija je u svim poduhvatima u toku rata imala snažnu podršku među ženama. One su se posebno isticale u sakupljanju pomoći za partizane i porodice boraca, a naročito u sklanjanju ilegalaca kojih je uvijek bilo u gradu. U srca žena-majki bila je duboko urezana ljubav prema borbi koju su vodili njihovi sinovi i kćeri. One su još 1941. godine svojim masovnim učešćem u demonstracijama žena Mostara izrazile solidarnost sa borbom koju je vodila Partija.

            Zamašne akcije u gradu i na oslobođenoj teritoriji nisu se mogle zamisliti bez stalne i organizovane propagande. Štamparija, koja je neprekidno u toku rata radila u Mostaru, bila joj je snažan oslonac. Ona je bila živa veza sa hiljadama ljudi u gradu i van njega. Svakodnevni bilteni koji su štampani u toj štampariji bili su jedine novine kojima su građani vjerovali. Pored letaka, biltena, brošura i ostalog materijala, u njoj se štampala i Istorija SKP(b). Osim toga, u toj štampariji rađeni su i leci na talijanskom jeziku namijenjeni okupatorskim vojnicima.

            Mostar, stalno budan i spreman na akciju, dočekao je raširenih ruku svoje oslobodioce. U njemu je u zajedničkoj borbi iskovano i odnjegovano bratstvo i jedinstvo naroda nadahnutih ponosom zbog izvojevane slobode i svoje blistave prošlosti.

            Dugogodišnja revolucionarna borba i iskustvo radničkog pokreta, snaga i uticaj Komunističke partije s drugom Titom na čelu, spremnost i sposobnost komunista da organizuju i povedu oružanu borbu protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, učinili su da se Mostar odmah opredijeli za narodnooslobodilački pokret Jugoslavije.

            Svjestan da se tom borbom ne istjeruje samo okupator iz naše zemlje, već da borba istovremeno predstavlja odlučujuću bitku i za promjenu društvenog sistema, bitku za socijalističko društvo, Mostar se povezao u jedinstven borbeni front i ostao cijelog rata značajno i čvrsto revolucionarno uporište.

            Radnici, intelektualci i seljaci svrstali su se zbratimljeni u redove revolucije bilo kao ilegalni radnici u gradu ili kao borci Mostarskog bataljona i drugih partizanskih odreda i brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zbog toga su hapšeni, protjerivani u logore, strijeljani, vješani, masakrirani, ili su herojskom smrću ponosno ginuli na ratištima. Ovi ljudi, dali su svoj život za novi zajednički život u samoupravnoj socijalističkoj zajednici, zemlji ravnopravnih i zbratimljenih naroda i narodnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

            Mostar je pred Drugi svjetski rat imao osamnaest hiljada stanovnika, a u narodnooslobodilačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, dakle, svaki treći stanovnik.

            Mostar je u narodnooslobodilačkom ratu dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja, i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.

            Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.

            Slijedi lista imena 13 palih narodnih heroja Mostara po abecednom redu prezimena:

            - Mladen D. BALORDA (1921. - 1943.); poginuo na Ovojcima

            - Karlo V. BATKO (1907. - 1943.); poginuo u Konjicu

            - Ljubo B. BREŠAN (1913. - 1943.); poginuo na Ovojcima

            - Leo F. BRUK (1911. - 1943.); poginuo u Čelebićima

            - Adem I. BUĆ (1914. - 1943.); poginuo u Sarajevu

            - Jusuf M. ČEVRO (1914. - 1941.); poginuo u Mostaru

            - Mustafa A. ĆEMALOVIĆ (1923. - 1943.); poginuo u Mostaru

            - Rifat H. FRENJO (1923. - 1943.); poginuo na Sutjesci

            - Mithad H. HAĆAM (1917. - 1942.); poginuo na Konjuhu

            - Dr. Safet I. MUJIĆ (1908. - 1942.); poginuo u Zabrđu

            - Šefik O. OBAD (1923. - 1943.); poginuo na Sutjesci

            - Ahmet S. PINTUL (1922. - 1943.); poginuo na Džepi

            - Hasan S. ZAHIROVIĆ (1919. - 1943.); poginuo na Kobiljoj Glavi

Na granici sjećanja: Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji

Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji

Na pisanje ovog teksta ponukala nas je razglednica iz 1902. godine s motivom Priječke čaršije u Mostaru, a čiju poziciju nije bilo jednostavno odrediti. Tek nakon duge diskusije, uspjeli smo odrediti tačno mjesto, a naknadno povezali s bezbrojnim fotografijama ovog istog mjesta.
Priječka čaršija je oduvijek bila glavna tržnica za snabdijevanje voćem, povrćem, mesom i kolonijalnom robom. Za razliku od Potkujundžiluka, u kome su se nalazile magaze svih mogućih obrta, tamo „prijeko“ mosta smjestila se ponuda prehrambene robe. Zna se da su do 1878. godine sve mostarske mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, tačnije na prostoru oko Tabhane. Mjesto je bilo pogodno zbog proticanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to su mesari kože zaklanih životinja mogli prodavati u pogone za štavljenje kože – Tabhanu. Nakon dolaska Austrougarske, ulica dobija ime Vakufska. Starih slika Priječke čaršije ima u obilju, a pažnju pažljivog posmatrača privući će jedan objekat, koji se veoma često pojavljuje na fotografijama-razglednicama s kraja 19. i početka 20. vijeka. To je isti onaj objekat s početka naših priča na ovom mjestu, smještenom u samostojećoj kući, odmah na izlasku s Jusovine na Priječku čaršiju.
U prizemlju te kuće s tri prozora na gornjem spratu i drvenim stepeništem koje vodi na isti taj sprat, je postojala piljara, odnosno štand s voćem i povrćem. Prema postojećim fotografijama, piljara je bila izuzetno dobro snabdjevena svježom robom, tako na pojedinim fotografijama razaznajemo kupus, lubenice, krompir, jabuke… Očigledno da je i lokacija piljare vrlo brižljivo odabrana na najfrekventnijem mjestu, jer svi koji su prelazili Stari most s lijeve na desnu obalu Neretve, kao i oni koji su izlazili Jusovinom, morali su proći pored tog prodajnog mjesta.
Na slikama uočavamo da je svježina voća i povrća bila štićena od mostarske žege tendom od obične cerade, kao i kantom polivačom, kojom se kontinuirano prskalo voće i povrće, što je uočljivo na zadnjoj slici. Ispred prodajnog mjesta, duboko zahvaćajući samu ulicu, smješteni su brojni sepeti, drveni sanduci i pletene korpe s robom.
Pažljiv i „marketinški“ izobražen vlasnik je mislio na sve, tako na drugoj fotografiji vidimo metle obješene s obje strane tende, iz čega zaključujemo da je vlasnik i njih odlučio uvrstiti u prodajni asortiman – očito je da je postojala potražnja za tim artiklom.
Na sljedećoj su obješene korpe od pletenog pruća – i one su se izgleda jedno vrijeme uspješno prodavale. Ispred na ulici je vladala svakodnevna užurbanost kupaca, znatiželjnika, konja i magaraca.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

O blogu MosHer na blogu Na granici sjecanja

Zadnjih dana desila se velika selidba priloga sa blogova objavljivanih na blogger.ba, koji je najavio gašenje sa 1. martom 2015. godine.
Pored memorisanja priloga mnogi su se odlucili kopirati sve ono sto su godinama pomno objavljivali i postaviti na druge blogove. Jedan od njih je i Ensvid Hadzajlic, koji je svoje priloge objavljivao na blogovima "By MosHer" i "Iz istorije Mostara i Hercegovine".
O tim blogovima smo svojevremeno pisali na blogu "Na granici sjecanja".
Evo kompletnog teksta, sada ponovo objavljenog na novom blogu By MosHer:

08 February 2015

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

            *POSEBNA NAPOMENA: Moja neizmjerna i neizreciva ZAHVALNOST IZ SRCA I DUŠE potpisnicima teksta (koji slijedi), a to su, naravno, Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara, Denijal Behram i Zdenko Bošković. Inače, ovaj tekst je objavljen 04. januara 2014. godine, na blogu „Na granici sjećanja“ (http://memorylimit.blogger.ba/ - zbog skorog gašenja i prestanka sa radom blogerskog servisa Blogger.ba, ovaj blog je u potpunosti prebačen na novu adresu i od sada ga možete posjetiti i pratiti putem sljedećeg linka: http://memoryoflimit.blogspot.de/), a objavljen je još i na dva bloga Smaila Špage, koje možete pronaći na sljedećim linkovima  http://spagosmail.blogger.ba/    i    http://spagosmail.blogspot.de/

            Najiskrenije da kažem, ovaj tekst me ostavio i bez daha i bez riječi, u nevjerici da zaista čitam sve ovo što je neko napisao o meni lično. Još jednom, jedno ogromno (k’o Hum) HVALA SVIMA!!!!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer

By MosHer za vječnost

na slici avatar MosHer, sa foruma

Kako ko, ali korištenje interneta krenulo je masovnije prije  petnaestak godina. Nove informacije nove mogućnosti, kontakti preko mailova. Prvo što je čovjek tada radio bilo je sakupiti što više mail adresa prijatelja širom svijeta. Onda su krenula dopisivanja. Nakon toga su hit postali forumi: Mostarska raja, MOFO raja, BiH raja, i stotine drugih. Za mostarsku raju raštrkanu po cijelom svijetu bio je to svojevrstan Rondo – zborno mjesto za razmjenu mišljenja, šala, iskustava dobrih i loših, mjesto svađa i trpljenja svakojakih forumskih diverzanata… Običaj je bio da se na ove forume javljamo s nekim sakrivenim imenom, nick name, ali je to bilo i pravilo. Nakon izvjesnog vremena, sve je bivalo poznato, znalo se ko objavljuje kakve priloge i ko se krije iza kojeg nick-name. A interesovanja za pojedine teme bivala su svaki dan sve veća. Za raju širom svijeta najnovije slike iz Mostara nam je skoro svakodnevno postavljao cobra, za stare slike se specijalizirao tvrancic, za komentare u stilu - hajmo raja, denani, za zajebancije svake vrste gizenga, a prilozi iz istorije Mostara objavljivani su pod imenom MosHer.

Ovo MosHer bilo je na neki način i mistično i ozbiljno i željno traženo, jer su prilozi objavljivani pod tim imenom bili ono što je raji i u Mostaru i širom svijeta baš tada trebalo. Čak smo ga među sobom zvali i Mošer, ne znajući pravo značenje tog tajnovitog imena. Njegovim postovima moramo zahvaliti svi mi koji smo se kasnije zaljubili u istoriju i počeli dublje kopati po temama iz prošlosti Mostara. MosHer je ulagao nadljudski napor da sakupi hiljade stranica materijala, iz starih knjiga, časopisa i postavljao ih je nesebično, s namjerom da ih pročita što više čitalaca, da ostanu zabilježene, da ne umru. Internet je davao nove mogućnosti za taj naum, jer su knjige s tom tematikom bile i rijetke, i nedostupne, a baš forumi su omogućili da ih vidi i pročita što više ljudi. Za pomne čitaoce kad pričaju o ovim prilozima, prije svega ostala je u sjećanju uvodna informacija o samom tekstu, o autoru, o datumu objavljivanja izvornog teksta, što je danas u vremenu copy-paste, jedan znak i kulture i pažnje, a na kraju krajeva i jedna vrsta obaveze za onoga koji takve tekstove objavljuje.

MosHer je na to obraćao posebnu pažnju, pa je prije svakog njegovog priloga po dobrom starom običaju stavljao slijedeće:

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je autor (slijedi ime, datum kad je tekst nastao, kada i gdje je bio objavljen, u kojoj publikaciji ...)

            Ni jedan njegov prilog nije bio objavljen bez ove uvodne napomene. A to budućim čitaocima, koje interesira tematika iz teksta, daje putokaz, gdje je izvor teksta, što daje mogućnosti daljnjih interesovanja i istraživanja.

Svi prilozi koje je  MosHer objavljivao na forumima kasnije su se pojavili i na njegovom blogu:  http://bymosher.blogger.ba/  http://bymosher.blogspot.com/  a od prije dvije tri godine, onako kako mu to vrijeme dozvoljava, sve priloge sa foruma postavlja na blog pod nazivom "Iz istorije Mostara i Hercegovine"   http://mosher.blogger.ba/  http://mosheristorija.blogspot.com/  na kome će vremenom biti postaviljeni svi prilozi, koji su svojevremeno bili postavljeni na forumima, uz neophodne tehničke promjene i dopune i tako će postati i ostati pristupačniji širokom krugu čitalačke publike.

To je nesebično postavio za sve one, koji nemaju strpljenja listati po forumima. Kroz njegove priloge upoznali smo se s autorima, koji su napisali najljepše tekstove o Mostaru, od kojih većine više nema među živima, koji su ostavili svoja djela generacijama koje tek dolaze, koja nikad ne bi dospjela do tako širokog kruga čitalaca da nije bilo njegova truda i zalaganja.

Iako mlađi po godinama, MosHer je mnogima od nas dao ideju, putokaz, da radimo nešto slično. Prije svega istraživanje, ali i objelodanjivanje onoga što je pronađeno. Mnogi ne bi imali pojma šta se to događalo u jednom istorijskom periodu, koji nikada nije, a niti će ikada ni biti tumačen u školskom programu, bez tekstova ovakve vrste. A onaj koji traži, naći će. Iza ovih priloga, krije se dosta toga za one koji hoće da znaju.

Posao koji je MosHer napravio je ogroman. Njegova ideja u početku je bila da sve to objedini u jednoj knjizi, ali već na početku vidjelo se da toga materijala ima ne za jednu knjigu, nego za jednu čitavu ediciju. Sam naslov knjige označavao je da se radi o nečemu što će biti vječno, kao i grad koji je vječan.

O knjizi koja nosi naslov „Mostar – vječni grad“, MosHer je u uvodu knjige i na njegovom blogu napisao:

„Kao što sam i najavio u uvodnom postu na ovom blogu, u ovom postu ću pokušati da Vam prezentiram svoju prvu (još uvijek neobjavljenu) dokumentarnu knjigu koju sam nazvao “Mostar - vječni grad”, a rad na njenom rukopisu sam završio 2004. godine. Inače, rukopis ove knjige je i štampan na 682 stranice (regularnog A4 formata) u koji su umetnute kopije od 302 fotografije iz raznih vremenskih razdoblja i zaštićen je autorskim pravima u Washington D.C.-u, u Sjedinjenim Američkim Državama, 2004. godine. Nadam se da će ova knjiga u skorijoj budućnosti napokon biti objavljena, tj. da će se njen rukopis napokon izroditi u knjigu“.

Da li će, i kada, ovaj materijal ugledati svjetlo dana u štampanoj formi, neizvjesno je i teško za prognozirati jer današnja vremena nisu za takve stvari. Nadati se da će doći i nekakva drugačija vremena, kad će sve to dobiti mnogo veći značaj i vrijednost. Iz tih razloga, svi prilozi objavljeni na forumima, svi prilozi objavljeni na blogovima, bit će dio pisane istorije.

Ovaj tekst koji smo napisali, svojevrsna je zahvala našem dragom MosHeru, na svemu onome što je do sada učinio za Mostar i Mostarce.

Za one koji se još dvoume oko imena MosHer, rješenje zagonetke je: to je skraćenica od Mostar – Hercegovina, a za one koji nisu upućeni, iza ovog nadimka krije se naš Mostarac Ensvid Hadžajlić, sa privremenom adresom u St. Louisu u SAD.

Hvala još jednom MosHer, uz želju da tvojih priloga bude što više, da tvoj “Mostar –vječni grad” konačno ugleda svjetlo dana.

Ovdje ću nas u prvom redu potpisati onako kao smo se potpisivali po forumima:

cobra, tvrancic, denani, gizenga i kmosst, ili:

            Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Denijal Behram, Zdenko Bošković i Smail Špago.

 

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 09. januara 2014. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer

Kultura sjećanja – Radio prenosi utakmica iz Mostara

Mirko Kamenjašević

 

Radio prenos utakmice iz Mostara

 

(tekst je objavljen 30. januara 2015. godine na portalu Bosnjačko oko, autor: Nadan Filipović, link: http://www.bosnjackooko.com/)

 

Podsjećanje – Mirko Kamenjašević

- Pozdrav, dragi slušatelji! U Mostaru je danas nedjelja!

 

Mirko Kamenjašević, sportski novinar, rođen je u Tuzli 1921. godine, a preminuo u izbjeglištvu u Barceloni 2003. godine. Bio je sportist, atletičar – prvak BiH u šprintu, a aktivno se bavio košarkom i rukometom. Četrdeset godina je radio kao sportski izvjestitelj (spiker) Radio Sarajeva. Bio je prava sarajevska raja. Ma, legenda! Svi su ga voljeli zbog njegove jednostavnosti i velikog smisla za zdrav humor. Doduše, zbog tog svog talenta je više puta suspendiran zbog „provala“ prilikom prenosa fudbalskih utakmica.

Da se podsjetimo na neke od njegovih spikerskih „bisera“.

- Pozdrav, dragi slušatelji! U Mostaru je danas nedjelja!

Na jednoj utakmici na Koševu Asim Ferhatović - Hase je izvodio takve bravure driblujući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenutcima oduševljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, poslušajte muziku iz našeg studija!

Jednom je radio-reporter Mirko Kamenjašević na utakmici Crvenka – Željezničar iz "najslađeg vojvođanskog sela", prateći slobodan udarac Josipa Bukala, u mikrofon rekao: "Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!"

- "I to će biti pogodak, ma kakvi...kurac, opet stativa.

- "Slobodan udarac sa 35 metara, izvest će Bukal...topovski udarac, i to je gol, ne, nije, prečka je, ma sjedi mali pička ti materina ništa ne vidim!"

- "Na stadionu se okupilo 30 tisuća dinara.";

- Loptu je uzeo Ivica Osim. Štraus s Grbavice sad dribla jednog, drugog, trećeg igrača... i dragi slušatelji dok protivnici Osimu ne uzmu loptu ostavljamo vas da slušate bečke valcere iz našeg studija...

- Pejaković vraća Mušiću, Mušić nazad Pejakoviću, to je udarac i gooooooooool... A zajebo sam vas, nije gol, prošlo je pokraj stative... Al' brat, bratu malo je falilo.

-Vahidin Musemić u izglednoj šansi i ništaaa... ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom... prečkaaaaa, prečkaaaa... ali, ali... Musemić ovaj put glavom i opet je promašio... jeb'o mu ja mater smotanu!!!

 

(Napomena: Sasvim nenamjernom zabunom je bila postavljena slika Milojka Pantića umjesto slike Mirka Kamenjaševića. Izvinjavam se posjetiteljima OKA zbog ove greške, jer ko radi taj ponekad i pogriješi. Kao zapete puške su skočili Zijo i Ismet i opomenuli me. Hvala im, a i dvojici koji su mi skrenuli pažnju za tu veliku grešku. Međutim, greške i jesu da se ispravljaju i da ne ostanu greške. Nažalost, našao sam samo jednu staru fotku pokojnog Mirka, ali se ona neda insertirati. Ako bilo tko ima kakvu njegovu sliku i ako mi je pošalje bio bih mu veoma zahvalan. Nadan)

dodani komentari:

- iz Mostara, Sunce zapada zapadno od Bijelog brijega, kiša pada horizontalno, a sudija je produžio utakmicu za 2-3 metra!

- U  Mostaru pada jaka kiša i puše bura do koljena!

tonski zapis:

https://www.youtube.com/watch?v=S6hNDg08NX8

 

Na granici sjećanja: Stare fotografije pričaju - zaboravljeni pogledi

Slika kolone automobila, kockom popločana ulica, drvored s obe strane ulice, visoki zid s desne strane, skretanje jedne ulice ulijevo, vidljiv gornji sprat jedne zgrade s jednokrilnim prozorom sa strane na vrhu zgrade.

Na automobilima se vidi registracija MO, koje su se počele koristiti početkom šezdesetih, „tristać“ s milicijskom oznakom „M“. Po svemu sudeći, radi se o nečijem sprovodu, pogrebnoj povorci, jer kolonu predvodi tzv. mrtvara. Sve to na prvoj slici ne daje baš puno detalja da se odredi tačna ulica i lokacija jednog davno zaboravljenog pogleda u gradu Mostaru. Uz malo truda i naprezanja memorije i uz pomoć dvojice trojice suvremenika ovakvih detalja, ipak se našlo rješenje i za ulicu i za detalje vidljive na prvoj slici.
Za pronalazak rješenja iskorištena je opet jedna druga stara slika, ali malo mlađa od prethodne. To je slika ulice dr. Safeta Mujića, iz vremena kada je demontirana stara željeznička pruga i uklonjene šine. Druga slika je napravljena negdje oko 1967. godine, jer je zadnji „ćiro“ protutnjao kroz Mostar u novembru 1966. godine. U dnu slike vidi se nekadašnja javni zahod – „ćenifa“ kod gimnazije i trafostanica pored nje. A iza trafostanice već počinje betonski zid, koji se vidi i na prvoj slici. Zgrada koja se vidi iza drveća na prvoj slici je zgrada u kojoj je bila prodavnica obuće „Derventa“, a dugačak visoki zid se dugo vremena protezao ulicom Safeta Mujića sve do hotela Mostara, gdje je skretao udesno, prema staroj željezničkoj stanici. Ulica koja skreće u lijevo, na prvoj slici, je nekadašnja ulicu Ante Zuanića, na mjestu gdje je još kasnije započeta izgradnja „staklene banke“, koja nikad nije dovršena. Na samom ćošku ove ulice dugo vremena je bio kiosk, u kome su se prodavale kokice i špice od tikve. Jedan detalj je mnogima ostao u sjećanju, a primjetan je na obe slike. To je jedno drvo, koje je bilo zeleno čitave godine, a nalazilo se preko puta skretanja u ulicu Ante Zuanića i malo je nagnuto prema ulici.
Vremenska razlika između ove dvije slike je ograničena između vremena pojave tablica na autima s oznakom MO i vremena uklanjanja željezničkih šina sa stare željezničke stanice, što znači negdje između 1960. i 1970. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba
 

Na granici sjećanja - Velež Mostar, sezona 1952/53

Slika je snimljena na stadionu Crvene Zvezde u Beogradu, prije odigravanja utakmnice 12. kola, sezone 1952/53. godine

 

 

stoje s lijeva : Hamdija-Zeko Čemalović, Dušan Rukavina, Salko-Šiš Selimotić, Vaso Vreća, Anton-Toni Bolfek, Žarko-Žara Barbarić, Haldun-Leo Hrvić,

čuče s lijeva :Mensud-Peko Dilberović, Muhamed-Hamić Mujić, Ranko-Keta Borozan i Krunoslav-Stari Radiljević.

 

12. kolo 1952/53

datum: 8. marta 1953.

 

Crvena Zvezda -Velež 4:0

ZVEZDA: Krivokuća, Stamković. Zeković, Tadić, Diskić, Džajić, Ognjanović, Mitić, Živanović, Zlatković, Vukosavljević

VELEŽ: Barbarić, Dilberović, Rukavina, Borozan, Bolfek, Radiljević, S.Selimotić, Hrvić, Vreća, Mujić, Ćemalović

Sudije: Lemešić, Leo (St), Bajraktarević Lj. i Nikolić Milan

Strijelci: Vukosavljević (11. i 70.) Mitić (22.) i Živadinović (31.) za CZ

Isključeni: nema

Opomenuti:nema

Gledalaca: 22.000

 

(Podaci preuzeti iz Almanaha Veleža, autor Ismet Dervišević)

 

fotografija iz arhive: Broon van Bosko

 

priredio: Smail Špago

Andrew Lawler: Partizansko spomen groblje u Mostaru-pokazatelji deterioracije spomenika i njegovog okruženja

Redakciji nezavisnog internet portal Novasloboda.ba javio se Andrew Lawler, autor magistarskog rada na temu Partizansko spomen groblje u Mostaru sa tekstom napisanim na našem jeziku. Pismo prenosimo u cjelosti.
Magistarski rad Andrew Lawler-a (Ujedinjeno Kraljevstvo), rađen na Međunarodnom centru za konzervaciju „Raymond Lemaire” (RLICC), KU Leuven, Belgija.
Ova teza, rađena u akademskoj 2012/13. godini, pristupa pitanju (problematici) očuvanja/konzervacije Partizanskog spomen-groblja iz perspektive zakonodavstva i društva. Rađena je na principu poređenja s drugim partizanskim grobljima iz Bogdanovićevog opusa, koji se danas nalaze širom konstitutivnih zemalja bivše Jugoslavije.
U svrhu izrade teze, formiran je inventar Bogdanovićevih djela, koji dokumentuje lokaciju, vrijeme gradnje, opis izgleda svakog lokaliteta i ključne karakteristike, status pravne zaštite, trenutno stanje (uključujući i podatke o kasnijim intervencijama i restauratorskim aktivnostima), te aktivnosti posjetilaca na ovom lokalitetu (komemorativne i u slobodno vrijeme), kao i promocija lokaliteta od strane lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti.
Prikupljeni podaci pokazali su raznoliko tretiranje Bogdanovićevih spomenika u današnjem društvu, od onih koji su uništeni (Klis, Hrvatska), do onih koji predstavljaju spomenike od međunarodnog značaja i danas su uveliko promovisani (Jasenovac, takođe, u Hrvatskoj). Isti su iskorišteni za kreiranje sistema rangiranja za procjenu trenutnog stanja ovog spomenika, kombinujući ponderirane bodove u svrhu pravne zaštite, prezentacije javnosti (o cjelovitosti lokaliteta, cjelokupnom stanju i nivou održavanja), i vrijednost, kako za lokalnu, tako i za širu zajednicu.
Partizansko spomen-groblje imalo je slabe rezultate u ovoj analizi, zauzmajući 18. mjesto od razmatranih 22 spomenika. Istorija ovog spomenika i njegove okoline (na makro, mezo- i mikro skali) prikazana je detaljno, a dijeli se na nekoliko ključnih faza: dizajn spomenika i izrada, svečano otvorenje, upoteba Partizanskog spomen-groblja od 1965. do 1992.; istorija spomenika tokom rata 1992-95; poslijeratna situacija i buduće prognoze. Takođe je izvršena kompletna tehnička analiza ključnih problema u pogledu spomenika i njegovog očuvanja, koja identifikuje osam velikih problema, kao i nivo ozbiljnosti za svaki ponaosob, a u okviru sedam različitih prostornih celina. Nakon pomenutog, učinjen je i pokušaj da se odrede spomeničke vrijednosti ovog kompleksa u okviru društva i kroz zakone. Društvene vrijednosti su utvrđene putem internet upitnika, na što se dobilo 100 odgovora. Ovi odgovori su analizirani s ciljem utvrđivanja ponavljajućih tema i testiranja. Otkriveno je da su gotovo svi stanovnici Mostara obišli Partizansko spomen-groblje, iako su učestalost takvih posjeta, kao i povodi za posjetu veoma raznoliki. Iako većina ispitanika vidi postojanje ovog spomenika u pozitivnom svjetlu, najčešće ponavljana tema u odgovorima na ovo pitanje bila je u smislu ‘antisocijalnog ponašanja’ i ‘nemara’. Uprkos trenutnom stanju ovog spomenika, građani Mostara ga još uvijek vide kao simbol grada. Partizansko spomen-groblje se, takođe, sagledava i kao doprinos gradu, u pozitivnom i negativnom smislu; pozitivnom, kao kulturno dobro kojim se potvrđuje gradska baština i istorija, i negativnom preko svog nemara i antisocijalnim konotacijama koje umanjuju ugled grada. Rezultati gore pomenutog rada sažeti su u sintezi odnosa Partizanskog spomen-groblja i Grada Mostara (s posebnom pažnjom na potencijalne koristi za primarnu granu industrije grada – turizam) i kontekstu memorijalizacije u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije. Tadašnju tezu zaključuje dodatno poglavlje, koje nadalje utvrđuje ključne oblasti za očuvanje i intervencije, kako bi se povećala održivost Partizanskog spomen-groblja kao spomenika, zelenog javnog prostora i ključnog arhitektonskog nasljeđa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Rad na ovoj tezi je, putem bespovratnih sredstava, omogućio Fond za stipendiranje „Thomas & Elizabeth Williams”, kome autor ostaje vječno zahvalan, a tezu je uspješno odbranio u Belgiji 5. septembra 2013. godine.
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, možete kontaktirati autora putem e-maila: andrewlawler06@googlemail.com

Slike:
1. Partizansko spomen-groblje nakon renoviranja 2005. godine (gore) i u junu 2012. (dole).
Fotografija: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Bosna i Hercegovina (2005.) i Hywel Rhys Jones (2012.)
2. Spomenik nakon otvaranja 1965. godine.
Fotografija: Olga Milićević-Nikolić (1966.)
3. Nadgrobna ploča porušena vandalskim činom na Partizanskom spomen-groblju, januar 2013. (jedan od primjera).
Fotografija: Andrew Lawler (2013.)
Andrew Lawler