Prije 19 godina – Opet na svom mjestu

 

Nije tako često da vidite sretna lica kada se policija pojavi pred novinarima. Ali u ovom slučaju, bilo je dobrih vijesti: 31. augusta 2006. godine, norveški policajci Iver Stensrud (donja slika) i Morten H. Ervik predstavili su dvije poznate slike Edvarda Muncha koje su dvije godine ranije postale žrtve spektakularne krađe umjetnina - verziju "Vriska" i "Madone". Maskirani pljačkaši upali su u Munchov muzej u Oslu, prisilili zaštitare da legnu na pod pod prijetnjom pištoljem i nasilno otkinuli slike sa zida. Počinioci su uhvaćeni nekoliko mjeseci kasnije, ali umjetnička djela su u početku i dalje bila nestala. Okolnosti pod kojima su istražitelji konačno uspjeli da ih osiguraju ostale su misterija. Međutim, slike su bile u boljem stanju nego što se očekivalo, iako je "Vrisak" bio izložen vlazi, a "Madona" je bila napukla. Početna izložba oštećenih predmeta privukla je hiljade posjetilaca. Muzej Munch je pojačao sigurnosne mjere prije nego što su se restaurirane slike vratile u stalnu kolekciju 2008. godine.

(welt)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale – Priječka čaršija

 

Nastavljamo sa serijalom – Priječka čaršija

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Priječka čaršija. Lokalitet, ulica, zelena tržnica. Dio Mostara na desnoj obali Neretve u osmansko je vrijeme bio veoma slabo naseljen. Glavnina života obavljala se u starome dijelu grada na lijevoj obali (Potkujundžiluk, Glavna ulica, trg Mejdan). Ulica koja je vodila od Starog mosta pa sve do Šemovačkog mosta na drugoj obali nazivala se Priko (ikavica od prijeko) pa je otud i nastao naziv Priječka čaršija. U njoj je bila glavna tržnica Mostara za prehrambenu robu, prvenstveno voće, povrće i meso. Cijelom dužinom ulica je bila načičkana prodajnim mjestima na kojima se prodavalo voće i povrće koje su svakodnevno donosili proizvođači iz Mostara i okolnih mjesta. Pored toga, u tom se dijelu nalazila i tzv. Kanara – klaonica stoke. Bila je smještena na prostoru između Starog mosta i ušća Radobolje u Neretvu. Obilje vode pogodovalo je obavljanju ove djelatnosti, no sve do 1878. g. na istom tom mjestu bila je smještena još jedna klaonica – gubilište za razne kriminalce i prijestupnike. Ni jedno ni drugo nije baš bilo milo oku ni nosu, stoga je dolaskom Austrougarske kanara prebačena na Bišće polje. Do te 1878. g. sve su mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru od Tabhane pa sve do bivše kavane Ruža (danas mjesto na sjeverozapadnom dijelu novog Marriott hotela – bivši hotel Ruža). Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to mesari su kože zaklanih životinja mogli prodavati u Tabhanu. Nakon te godine i u ostalim dijelovima Mostara se počeše otvarati mesnice. Tako se 1889. g. bilježi da je u Mostaru tada bilo osam mesnica i to: pet njih u Priječkoj čaršiji, a po jedna na Luci, Velikoj Tepi i Musali.

Fotografije:

- Priječka čaršija (dr. Grzlo Czech) 1899;

- Priječka čaršija 1941;

- Priječka čaršija 1988

-

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 836 godina – Napisana Povelja Kulina bana

 

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan

Na današnji dan, 29. augusta 1189. godine bosanski ban Kulin izdao je dubrovačkim trgovcima povelju kojom im garantuje slobodu kretanja, sigurnost i trgovinsku zaštitu.

Povelja Kulina bana nije tek trgovački sporazum – ona je prvi sačuvani pisani dokument bosanske državnosti, svjedočanstvo da je Bosna tada bila uređena, priznata i politički samostalna zemlja.

Dok su mnoge evropske države u to vrijeme tek tražile svoj put ka uređenim institucijama, Bosna je već imala definisane političke granice, vladara i određene međunarodne odnose. Kulinova povelja pisanom riječju potvrđuje da je Bosna bila faktor mira i saradnje u regiji. Samo postojanje takvog dokumenta, pisanog na bosančici i razumljivog svim stranama, pokazuje nivo pismenosti, organizovanosti i kulturne razvijenosti srednjovjekovne Bosne.

Sadržaj Povelje jasno pokazuje duh bosanske politike tog vremena – otvorenost, poštenje i zaštitu prijateljstva. Kulin ban tada je zapisao:

"U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja."

Ono što dodatno govori o vrijednosti i značaju ovog dokumenta jeste činjenica da su sačuvana čak tri primjerka Povelje Kulina bana. Dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu, dok se jedan primjerak čuva u Rusiji, u Historijskom arhivu u Sankt Peterburgu. Nažalost, nijedan primjerak ne nalazi se u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je Povelja nastala i kojoj po prirodi pripada. Upravo ta činjenica stalno podsjeća na historijske izazove kroz koje je prolazila Bosna, ali i na našu obavezu da trajno čuvamo svoje kulturno-historijsko naslijeđe.

Za Bosnu i Hercegovinu danas, Povelja ima dublje značenje. Ona je trajni dokaz da bosanska državnost nije plod modernog doba niti međunarodnih aranžmana, već da je utemeljena stoljećima ranije.

U vremenu kada se i dalje pokušava osporavati kontinuitet bosanske državnosti, podsjećanje na Povelju Kulina bana ima posebnu težinu. Ona nas uči da je suština bosanske politike kroz historiju bila otvorenost, tolerancija i spremnost na saradnju sa susjedima, ali i jasno čuvanje vlastite samostalnosti.

Zato je ovaj dan više od historijskog podsjećanja – on je poziv da budemo svjesni vrijednosti koje baštinimo i da čuvamo Bosnu i Hercegovinu, onako kako ju je Kulin ban živio: kao zemlju slobodnih ljudi, sigurnu za svakoga ko u njoj živi i stvara.

(klix)

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan

Prije 30 godina - Živi ožiljak grada Sarajeva

 

Zločin na Markalama je natjerao svijet da više ne okreće glavu od Bosne.

Na današnji dan prije tačno 30 godina, 28. augusta 1995. godine, srpska granata ispaljena sa položaja oko grada pala na prepunu sarajevsku pijacu Markale i u trenutku prekinula 43 života.

Više od 80 građana ranjeno je u krvavom napadu koji je ušao u historiju kao "drugi masakr na Markalama" – jedan od najtežih i najsurovijih zločina počinjenih nad civilima u opsjednutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Tog jutra ljudi su, uprkos granatiranju i snajperima, pokušavali živjeti normalno - kupovati povrće, voće, ono što se uspjelo donijeti u grad pod opsadom. Život pod granatama bio je svakodnevica, ali građani su tražili slamku normalnosti, nadajući se da će preživjeti još jedan dan. Tog jutra, u samo nekoliko sekundi, ta nada je pretvorena u krvavi užas.

Eksplozija je razorila pijacu, ostavljajući prizor koji svjedoci i preživjeli nikada nisu mogli izbrisati iz pamćenja. Tijela su ležala među prevrnutim tezgama, krikovi ranjenih odjekivali su ulicama. Hitna pomoć i građani koji su se tu zatekli pokušavali su učiniti nemoguće – pružiti pomoć u uvjetima bez dovoljno lijekova, bez sigurnosti i pod stalnim strahom od novih granata.

Zločin koji je promijenio tok rata

Drugi masakr na Markalama nije bio samo strašan udarac za Sarajevo, nego i prelomni trenutak u ratu u Bosni i Hercegovini. Snimci krvave pijace obišli su svijet i još jednom podsjetili međunarodnu zajednicu na realnost koju su Sarajlije živjele gotovo četiri godine – opsadu koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine, najdužu u modernoj historiji Evrope.

Ovaj zločin bio je direktan povod za odlučniju intervenciju NATO-a. Već 30. augusta, svega dva dana nakon masakra, započela je operacija "Namjerna sila" (Deliberate Force), najintenzivnija vojna akcija NATO-a do tada, usmjerena na vojne ciljeve Vojske Republike Srpske. Taj odgovor značajno je ubrzao kraj rata, a Markale su tako, na tragičan način, postale simbol trenutka kada svijet više nije mogao ignorisati patnje Sarajeva.

Cilj agresora

Cilj granatiranja Markala, kao i mnogih drugih civilnih objekata tokom opsade Sarajeva, nije bio vojni. Meta je bila civilna svakodnevica, sama nada da život u gradu može postojati uprkos opsadi. Gađanjem pijace – mjesta gdje ljudi dolaze po hranu, gdje se pokušava sačuvati tračak normalnosti – agresor je želio poslati poruku da sigurnog prostora nema, da je svaki izlazak iz kuće rizik i da se građani moraju osjećati bespomoćno.

Istovremeno, ovakav zločin imao je i širu političku poruku. U trenutku kada su diplomatski pritisci na okončanje rata postajali sve jači, granata na Markalama bila je svojevrsna demonstracija sile, pokušaj da se pokaže kako Vojska RS i dalje može eskalirati i tako uticati na tok pregovora.

U suštini, to je bio nastavak iste strategije kojom je Sarajevo držano u obruču gotovo četiri godine – slomiti moral građ

No, kao što se mnogo puta pokazalo tokom opsade, rezultat je bio suprotan. Tragedija je Sarajlije dodatno povezala u zajedničkom otporu, a svijet, suočen sa jezivim slikama sa Markala, više nije mogao ignorisati razmjere zločina.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrdio je odgovornost za ovaj zločin. General Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, dok je njegov nasljednik Dragomir Milošević osuđen na 29 godina. Presude su potvrdile ono što su Sarajlije znale od prvog dana – granata je ispaljena sa položaja Vojske RS, a meta je bila civilno stanovništvo.

Gelerima minobacačke granate od 120 mm ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Danas, 33 godine nakon početka opsade i 30 godina nakon masakra, Sarajevo ponovo odaje počast žrtvama. Markale su ostale otvorena rana Sarajeva, ali i trajni podsjetnik da se zločin ne smije zaboraviti. U toj tišini leži i najglasnija poruka, sjećanje je najjači oblik otpora i opomena da se takvo zlo nikada više ne ponovi.

(klix)

Živi ožiljak grada Sarajeva: Zločin na Markalama je natjerao svijet da više ne okreće glavu od Bosne

Pamtimo žrtve Markala - YouTube

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, august 1939. godine

 

Jugoslavenski list od 13. augusta 1939. godine objavio je rubriku pod naslovom “Razno iz Mostara”, sa više kraćih tekstova:

„Drzak napadaj na siromašnog zanatliju

Mostar, 11 augusta. Jučer se desio jedan drzak i nečuven napadaj dvojice mladića na jednog siromašnog kovača. Kara Hasan, kovač, koji drži svoj dućan u Kovačnici ulici, ostavio je svoju kovačnicu i otišao kući da posjeti bolesno dijete. Kada se vratio, našao je pred dućanom Niku Dogana, a u dućanu Slavka Cvitanovića, kako vrši veliku nuždu. Kada je unišao u dućan zapitao je mladića Cvitanovića, da li je to dućan ili javni zahod. Tada ga je Cvitanović napao. Uhvatio me je -
kako nam izjavljuje lično Kara Hasan – za »berikete" počeo stezati, a onda je onaj drugi Niko Dogan skočio sa vrata, tako, da su’ me obadvojica svalila poda se i počeli.nemilosrdno tući. Jedva sam pobjegao napolje htijuć da se spasim, ali me je opet Dogan povakao nazad te su me obadva svalila pod noge i počeli udarati. Odbacivao sam ih od scbe i jedanput mi je uspjelo da se dignem. Tada sam opet bio napadnut i oboren na zemlju. Niko Dogan je u taj čas pograbio za sjekiru. Uhvatio sam za sjekiru rukama i skočio sam na njih, ali su mi oni svaku obranu onemogućili, tako
da sam jedva uspjeo da ih izguram napolje. Poslije par sekundi opet su navalili sa sjekirom na mene, sve dok nije došao Mehmed Čerkić, koji je uletio u daćan htijući da nas razvadi.
U tom momentu bio sam oteo sjckiru od napadača,.pa je u.isti čas dotrčao i Mujo Kupusija, koji je,uspio.da nas razvadi, . .
Policija je povela izvide u ovoj zaista rijetkoj i nečuvenoj svađi i tučnjavi, čiji je povod bio jedna prostačka stvar razuzdanih i neodgojenih mladića, koji su mogli lako da izazovu krvoproliće.

"Tamo amo po Mostaru

Ulice Musala u blizini novogradnje Vakufa zatim Kolodvorska ispred. Autostajališta, oko Lučkog mosta, Glavna ulica ispred knjižare Pacher - tako su derutne ‚il izrovane da ni biciklista, ni motociklista, a ni pjesak, kao ni automobilista ne mogu prolaziti bez. poteškoća i opasnosti od štete pucanja federa i tako dalje. Mjestimice su rupćage na ovim dijelovima ulica tako duboke se to uopće ne može pretpostaviti da tako nešto moze biti u jednom gradu. Još gori je slučaj sa cestom u
Šetalištu Vojvode Mišića, koja je straino izrovana i neuređena.
Dodete li u ulicu Luku ispred same kavane oko Šarica džamije,.sjedi mnogo gradana, Sjede i sikću kao Ijute guje, radi prašine, koja se stvara od svakog proläzećeg automobila, a pošto je glavni drum, promet je velik, pa je i njihovo neraspoloženje prema tome dostiglo svoj vrhunac. Kažu nam ovi ljudi da općinska štrcaljka rijetko dode u posjete, a kada se to ipak desi, škrtari sa vodom i brzo proleti tako da u stvari oni osjete da im je poslije toga još gore. Ovo napisasmo po želji mnogobrojnih građana, a na općini je da se njihovi protesti i apeli uvaže ili ne uvaže."

"P. N. Posjetiocima jubilarne proslave 50-godišnjice "Hrvoja“

Čast mi je skrenuti pažnju da se prilikom boravka u Mostaru mogu udobno osvježiti i urediti svoju frizuru u higijensko brijačkom salonu »VIOLETTA« poseban odio za dame i gospodu.

Preporuča se: »Violetta« - Higijenski brijačko frizerski salon, vlasnik I. TORLO."

prilog: Mostar 1936. Glavna ulica Leo Wehrli, KUD Hrvoje 1939.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 31 godinu – Ipak, dolijao

 

Sa džemperom ležerno prebačenim preko ramena i rukom na boku, ovaj zemljoposjednik u Toskani razmišlja o svojoj slici "Farmer, hljeb i vino". Čovjek, koji izgleda kao bogati zubar, bio je državni službenik u kantonu Zürich i primio je mito od preko milion franaka. Time je nehotice pokrenuo liberalizaciju ugostiteljske industrije u Zürichu. Njegovo ime: Raphael Huber.

Tamo gdje su propisi gusti i strogi, korupcija cvjeta. U Zürichu 1980-ih, samo je nekolicini gostioničara bilo dozvoljeno da svoje objekte drže otvorenima nakon ponoći. Raphael Huber je izdavao dozvole. Nije živio od zraka, govorio je gostioničarima. Neki su brzo shvatili, dali mu povoljan kredit ili kupili jednu od preskupih slika koje je Huberov otac naslikao na metre pod imenom Pietri Corsen.

Godine 1991. prvi gostioničar je otkrio tajnu, pravosuđe je istražilo, a Zürich je bio šokiran. Huber je odgodio suđenje iz Italije, gdje je otišao nakon pritvora kako bi se oženio svojom kućnom pomoćnicom i postao Italijan. U odsustvu je osuđen na pet godina zatvora. Godine 1998. Huber se konačno predao, odslužio dvije trećine kazne i vratio se na svoje imanje u Gaioleu. Tamo nije ostalo mnogo slika njegovog oca. Većina ih je bila na tavanima ili u podrumima krčmara u Cirihu.

(nzz)

(spagos)

Prije 33 godine - Zapaljena sarajevska Vijećnica

 

Sarajevska Vijećnica, simbol grada i jedan od najreprezentativnijih i najljepših objekata iz austrougarskog perioda, za vrijeme opsade Sarajeva više puta je bila granatirana, a 25. avgusta 1992. godine granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske prouzrokovale su veliki požar u kojem je unutrašnjost objekta u potpunosti izgorjela.

Vijećnica, koja je prije rata u Bosni i Hercegovini bila Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine (NUBBiH) i koja je predstavljala okupljalište studenata i svih ljudi željnih znanja, izgorjela je tog 25. avgusta u samo nekoliko sati, a sa njom je nepovratno uništeno i pisano blago Bosne i Hercegovine.

U požaru je izgorjelo skoro 80 posto bibliotečkog fonda, dva miliona knjiga, časopisa kao i rukopisi neprocjenjive vrijednosti koji svjedoče historiji Bosne i Hercegovine.

Iako su građani i zaposlenici pokušali spasiti određeni dio fonda, požar koji je zahvatio Vijećnicu bilo je gotovo pa nemoguće kontrolirati, a dodatni problem predstavljala je i konstantna snajperska paljba s položaja Vojske RS-a na brdima oko Sarajeva.

Upravo 25. avgust 1992. godine predstavljao je jedan od emotivno najtežih dana za sve stanovnike Sarajeva kao i za sve ljude kojima je Vijećnica predstavljala simbol grada i svojevrsni centar znanja.

Zahvaljujući snazi razumijevanja i solidarnosti prijatelja i partnera, Vijećnica je obnovljena i svečano otvorena 9. maja 2014. godine, na Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom.

Njena poslijeratna obnova trajala je 18 godina, da bi se ovaj svjetski simbol susreta civilizacija vinuo iz pepela, prkosno uspravio, u svom autentičnom raskošnom izdanju. To je bila i pobjeda grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine.

U njoj se sada čuvaju knjige i rukopisi od iznimne vrijednosti i rariteti te predstavlja multimedijalni centar kulture, umjetnosti i privrede Grada Sarajeva i države BiH, u kojem se održavaju koncerti, književne večeri, izložbe, prezentacije, konferencije, kongresi, simpoziji, prijemi, obilježavanje godišnjica, vjenčanja.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2006. godine proglasila je Vijećnicu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(bhrt)

Prije 72 godine - „Zebre“ obzira

 

Namjera je bila pomoći slabijima da ostvare svoja prava. Mase koje su se pješice kretale kroz napredna sela i živahne gradove mlade Savezne Republike – i nisu znale kako da pređu na drugu stranu ulice. Ali kada je njemački Zakon o drumskom saobraćaju uveo pješačke prelaze širom zemlje 24. augusta 1953. godine, to zapravo nije donijelo više pravde u saobraćaj.

"Debela linija" (thick line), kako su se nazivale bijele linije koje su prvobitno nastale u Engleskoj, nisu bile ni približno toliko prihvaćene koliko je zamišljeno. Kampanje poput "Sedmice saobraćajnog obrazovanja", koju je "Hamburger Abendblatt" proveo s policijom 1954. godine, imale su za cilj promovisanje većeg poštovanja prema pješacima. Jednu stvar su svakako postigle: dale su pješačkom prelazu ime po kojem je danas poznat: Ako bi vozač stao ispred oznake, dobio bi naljepnicu sa prikazom zebre. Ovo nije bila samo referenca na pruge na asfaltu. Ime kopitara također je poslužilo kao nezaboravan akronim – početna slova natpisa na naljepnici: „Zeichen eines besonders rücksichtsvollen Autofahrers“, u prevodu "Znak jednog posebno obzirnog vozača." Pješački prijelazi su ipak ostali sigurnosni rizik. Samo u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, gotovo 4.000 pješaka je poginulo na njima 1955. godine jer su ih udarili automobili. Stvari su se poboljšale tek uvođenjem "Lex Zebra" (Zakona o zebri) 1964. godine. Ranije su vozači bili dužni stati samo ako je osoba već bila na pješačkom prijelazu. Od tada su bili dužni usporiti i zaustaviti se kada se pješaci približe prijelazu. Broj smrtnih slučajeva na pješačkim prijelazima već nekoliko godina iznosi oko 20 godišnje. To je i dalje 20 previše.

(welt)

-:-

Usput: Prve “zebre” na mostarskim ulicama pojavile su se u prvoj polovini šesdesetih godina i bile su prvo ocrtane na pješačkom prelazu kod srednje rampe, kod Gimnazije, tada Treće osnovne škole. I pored već postojećeg podvožnjaka za prolaz ispod pruge, jer su rampe bivale duže i češće spuštene zbog manevrsinja teretnim vagonima i vozovima, pješaci su ipak pelazili ulicom iznad, a tu bi se često nalazili milicioneri, koji su za taj prekršaj naplaćivali kaznu na licu mjesta. Pješaci na tom divljem prelazu se vide čak i na slici u prilogu.

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale – Predhum

Nastavljamo sa serijalom – Predhum

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Predhum. Lokalitet, mahala. Onaj dio Mostara koji se nalazi na sjeveroistočnim obroncima Huma, također je dobio ime prema poziciji koju ima u odnosu na brdo Hum – Predhum. Predhum počinje od Šemovca i proteže se sve do početka Donje mahale.

prilozi: Panorama Predhum (Laforest) 1883., Karta grada Mostara, isječak, 1899, Kućni broj, ulica Predhum, broj 70, naselje Predhum 2025.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 56 godina – Golub, simbol mira

 

Odmah prepoznajete sliku: jedna ptica mirno sjedi na vratu gitare. To je simbol Woodstocka, prepoznat širom svijeta, i postao je sinonim za mirovni pokret 1960-ih.

Decenijama je većina ljudi pretpostavljala da je ptica golub, univerzalni simbol mira. Ali prava priča iza jednog od najpoznatijih plakata tog doba je malo skromnija i spontanija od toga.

Upoznajte Arnolda Skolnicka, grafičkog umjetnika koji je kreirao poster. Doveden je u posljednji čas nakon što su organizatori festivala odbili originalni, mnogo psihodeličniji dizajn. Imao je samo jedan vikend da smisli zamjenu za događaj koji je bio udaljen samo nekoliko sedmica. Radeći od kuće, Skolnick je doslovno izrezao oblike za dizajn iz obojenog papira i zalijepio ih. Ptica koju je nacrtao nije bila golubica; bila je „catbirth“, američki drozd, ptica pjevica koju je navikao viđati u svom susjedstvu. Smatrao je da je gracioznija i manje politički kliše. Ova jednostavna, izrezana slika od papira, nastala u žurbi, savršeno je uhvatila duh projekta "3 dana mira i muzike". Bila je nježna, melodična i puna nade. To je dokaz kako ponekad najjednostavnije i najspontanije ideje mogu postati najmoćniji i najtrajniji simboli generacije.

(Woodstock1969)

(spagos)

Iz stare štampe – “Šehovska lasta” iz Mostara, 1938. godine

 

Jugoslovenski list od 13. marta 1938. godine objavio je tekst pod naslovom “Šehovska lasta skače” u kojem se govori o zadivljujućim skokovima u Neretvu, mladog mostarca Muhameda Žuiljevića.

“Šehovska lasta” skače

U Mostaru ima nevjerovatno smjelih kupača koji naprosto začuđavaju svojom smjelošću i akrobacijama koje izvode na obali Neretve. Među najsmjelije kupače ubraja se Muhamed Žuljević 18-godišnji mladić, koji je radi svojih smjelih akrobacija i skokova sa neretvanskih pećina, dobio naročiti nadimak “Šehovska lasta”. On ne samo da skače iz visine već skače i sa pećina, ispod koji se nalazi dugačak preskok, naglavice u vodu, tako smjelo, i odvažno, da izaziva pažnju kod svih neretvanskih kupača na ovoj plaži. I ne samo što ovaj mladić skače smjelo ju vodu, nego je, što još važnije, kod skoka toliko siguran i vješt da kod skoka pokazuje neobično lijepu akrobatsku figuru u formi laste.”

prilog: Stari most (Marie-Louise Pasquino-Joubier) 1938.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 60 godina – Lutkarska predstava na plaži

 

Bilo da se radi o Punchu, Pulcinellu, Guignolu ili Mesteru Jakelu - u Evropi, Kasper ima mnogo imena i lica. Ujedinjuje ih zajedničko porijeklo, kao i sličan način igranja.

Na slici, u Broadstairsu, u Kentu, Engleska, gospodin Punch zabavlja djecu. Zajedno sa svojom suprugom Judy. "Punch i Judy" - tradicionalni je dio dječjeg programa na engleskim plažama. Pravila Puncha i Judy su univerzalna i mnogo starija od bilo koje humorističke serije: Lik Pulcinelle - neki čak vide njegove korijene u antici ili drevnoj indijskoj kulturi - došao je na sjever s Commedia dell'Arte i osvojio publiku: Popularan, grub momak s dobrim srcem i opuštenim stavom prema nasilju, bori se protiv zla u obliku vještica ili đavola, ismijava autoritet i osigurava sretan kraj. Čak i štapom ako je potrebno (odakle, usput rečeno, potiče slapstick). Kao i mnoge druge stvari, predstava Punch and Judy je tokom godina očišćena od nasilja i vulgarnosti i transformisana u edukativnu zabavu. Ovdje vidimo takvu idilu. Ipak: bismo li i fotografiju smatrali idiličnom da su djeca pogrbljena nad pametnim telefonom kako bi vidjela ili čula Puncha i Judy? A ako ne, zašto?

(nzz)

(spagos)

Prije 38 godina - Željezna disciplina

 

Imala je tri godine kada je prvi put uzela teniski reket u ruke. Sa 13 godina registrovana je u Ženskoj teniskoj asocijaciji (WTA): Steffi Graf, rođena 1969. godine, njemačko tenisko čudo.

Kada je ova sportašica sa svojom željeznom disciplinom i snažnim forhendom jurila Chris Evert preko terena u Los Angelesu 17. augusta 1987. godine, pet miliona ljudi u Njemačkoj sjedilo je ispred svojih televizora noću. Ulozi su bili visoki. Steffi Graf je pobijedila Evert i svrgnula Martinu Navratilovu s teniskog trona. Sa samo 18 godina, Graf je bila broj jedan na svjetskoj rang listi. "Sada sam dostigla cilj svojih snova", radovala se tinejdžerka iz Brühla, Baden. Ostala je na vrhu 377 sedmica. Duže od bilo koje druge igračice prije ili poslije nje. Sa 22 osvojena Grand Slam turnira, postala je jedna od najuspješnijih igračica u historiji. Ali fizički zahtjevi su uzeli svoj danak. Nakon operacije koljena, morala je napraviti pauzu. Martina Hingis ju je zamijenila na vrhu svjetske rang liste. Svojom posljednjom Grand Slam pobjedom 1999. godine proslavila je još jedan trijumf. Sportistkinja stoljeća, koja je udata za tenisku zvijezdu Andrea Agassija i s njim ima dvoje djece, nije mogla dostojanstvenije oprostiti se od takmičarskog tenisa.

(welt)

(spagos)

Prije 128 godina – Na Aljasci

 

Bilo je ljeto 1897. godine kada je Aljaska - sada mjesto sastanka predsjednika Sjedinjenih Država i Rusije - postala međunarodno poznata. Brod sa sjevera stigao je u San Francisco, prevozeći ljude koji su izvijestili o legendarnom otkriću zlata na rijeci Klondike, u pograničnom području između američkog okruga Aljaske i kanadskih teritorija. Tragače za bogatstvom nije odvratilo mučno dugo, hladno i opasno putovanje do arktičke regije; više od 100.000 njih, muškaraca i žena, slilo se kroz aljaške luke i planinske prijevoje, kroz snijeg, led i močvaru do Klondikea. Svi su se nadali fantastičnom bogatstvu, ali samo ih je nekolicina pronašla. Grupa starosjedilaca i bijelaca otkrila je nalazišta zlata, ali samo su bijelci mogli polagati pravo na njih.

Euforija je trajala samo kratko. Do 1899. godine, otkrića i priliv ljudi su se smanjili. Ono što je ostalo je jasna granica između Aljaske i Kanade.

(sdz)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale – Podkujundžiluk

 

Nastavljamo sa serijalom – Potkujundžiluk

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Potkujundžiluk. Lokalitet, ulica, dio grada. Potkujundžiluk Mostarci zovu Kujundžilukom i to negdje od 1960-ih godina kada je ovaj toponim preimenovan u mnoštvu izmjena koje su tada uslijedile. Od tada ga skoro redovito zovemo Kujundžiluk. Posade koje su čuvale most odmah nakon dolaska Osmanlija u ove krajeve (1470-ih godina), ispočetka su vjerske obrede obavljale u Sultan Selimovu mesdžidu (koji je kasnije porušen, a danas je obnovljen) na lijevoj obali uza sami Most. U 16. stoljeću izgrađena je prva džamija Mostara – Sinan pašina ili Atik (Stara) na Mejdanu, a kasnije na tom trgu i brojni objekti. Vojne posade su sada išle u novu džamiju. Tako je nastao sporedni put kojim se skraćivao put od Staroga mosta preko Glavne ulice do Mejdana. Vremenom su na njemu izgrađeni drveni dućani, većinom su to bile kujundžijske radnje, pa tako i ovaj put dobi ime Potkujundžiluk, označavajući u jednoj riječi da se radi o kujundžijskim radnjama koje su smještene ispod Glavne ulice. Mostar je oduvijek imao brojne zanatlije, tako prvi zapisi iz 1762. g., bilježe više od trideset različitih zanatskih udruženja (esnafa). Zanatske radnje bile su koncentrirane u starom gradu (bazaru) i to većinom u Potkujundžiluku. Mnogo puta su u povijesti Mostara ove drvene radnje gorjele, pa nanovo obnavljane. Zadnji poznati požar dogodio se prilikom ulaska austrougarskih trupa u grad, 5. kolovoza 1878. g. Nakon dolaska Austrougarske u Potkujundžiluku je izgrađen veći broj zidanih zgrada, u čijem su prizemlju smještane zanatlijske radnje (prvenstveno kujundžijske), a nakon 1912. g. uvedena je električna rasvjeta umjesto dotadašnjih na gaz. Zbog šteta koje je za vrijeme obilnih kiša ostavljao iza sebe nabujali potok Dronja u Potkujundžiluku je 1930. g. izrađeno stepenište ispod kojega je bio propust za vodu. Iza 1960. g. izvršena je detaljna rekonstrukcija Potkujundžiluka pod vodstvom tadašnjeg direktora Zavoda za zaštitu spomenika, poznatog mostarskog slikara Mirka Kujačića. Tom prilikom su sve zidane kuće bile obojene jarkim i različitim bojama, te su uklonjena oba stepeništa na sjevernom i južnom početku ulice. Time je i ova ulica postala atraktivno turističko odredište.

Prilog: fotografije

- Potkujundžiluk – panorama

- Kujundžiluk 1910-ih

- Kujundžiluk 1970-ih

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 56 godina - Woodstock

 

Woodstock 1969,,,, hipijevsko gibanje.....veliki koncert... Danes so ta brhka dekleta 75 letne none.... Babice....

Malo se zamislimo, kje smo pa mi? Lep dan želim.

(Franko Pleško)

Woodstock 1969,,,, Hippie-Bewegung..... das große Konzert .. Heute sind diese kleinen Mädchen 75 Jahre alt, Muttis.... Großmutter ....

Mal ein bisschen nachdenken wo sind wir? Einen schönen Tag noch.

Woodstock 1969,,,, hippie movement... the big concert... Today these little girls are 75 years old, nannies... grandmothers... Let's think for a moment, where are we? Have a nice day.

Woodstock 1969,,,, hipi pokret..... veliki koncert.. Danas ove curice imaju 75 godina, majke....bake.... Hajde da razmislimo na trenutak gdje smo? Ugodan dan.

Ili, Laku noć, kako to neki imaju običaj reći.

(15. - 18. august 1969.)

(spagos)

Prije 56 godina – Malo cvijeća u kosi

Be sure to wear some flowers in your hair, "Obavezno stavite malo cvijeća u kosu", pjevao je Scott McKenzie u svojoj pjesmi "San Francisco" 1967. godine. Dvije godine kasnije, na Woodstock festivalu, to su već bili čitavi grmovi. Umjesto toga, odjeća se potpuno skidala. Hipi stil života je dobio na zamahu.

Tokom sezone događaja na otvorenom, vrijedi se prisjetiti ko je bio pionir ideje o održavanju koncerata na otvorenom - da, bili su to hipiji. Ili kako ih sada zovu, u pomalo optužujućem tonu: Boomeri. Njihov najpoznatiji festival na otvorenom bio je Woodstock. (15.-18. august 1969.). A to je, pak, imalo mnogo veze s fotografom Burkom Uzzleom, koji je snimio većinu kultnih slika ovog festivala. Uzzle, tada 31-godišnjak, otputovao je u Bethel i lutao festivalskim prostorom s dva Leica fotoaparata i 15 rolni filma. Nisu ga zanimali bendovi na pozornici, već ljudi na travi (i u blatu). Kasnije je za New York Times izjavio da je na njega, kao novinara, Woodstock bio svijetla tačka u sumornoj deceniji atentata, nereda i rata: "Odjednom su se pojavili svi ti hipiji za koje se govorilo da uništavaju svijet", rekao je. "Ali ne, ovi ljudi su odlučili da se brinu jedni o drugima."

(nzz)

(spagos)

Iz stare štampe – Vjenčanje pred kadijom u šeširu, Jugoslavenski list, od 9. oktobra 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 9. oktobra 1925. godine, u rubrici Vijesti iz Mostara, obavljen je tekst o vjenčanju pred kadijom u šeširu.

Vijesti iz Mostara

Vjenčanje pred kadijom u šeširu

Veliku je senzaciju doživio ovih dana Mostar, u kom se po prvi put odigrala jedna stvar, dosad kod nas nepamćena. Radi se naime o vjenčanju jednog muslimana inteligenta, koji je stupivši pred kadiju kod samog obreda vjenčanja imao mjesto fesa – šešir na glavi. Radi ovog stariji su ljudi iz čaršije digli svoj glas protesta, dok mu je uži krug omladine odobravao. Spomenuti se zove E.B. A inžinjer je i direktor poljoprivredne škole

prilog: Mostar, Rizzina, 1925. foto Miroslav Loose

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 70 godina – Velež ponovo u Prvoj saveznoj ligi

 

Ovaj sastav je igrao prve utakmice u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije, kad se Velež vratio u ligu 1955.g.

Meni dobro draga generacija!

stoje: Hrvić, Irović, Bolfek, Slišković, Rukavina, Zelenika,

čuče: Mujić, Radiljević, Selimotić Z. ,Ćemalović, Dilberović

Kakvi su ovo bili igrači: Jedan A reprezentativac (Mujić) i dva B reprezentativca (Irović i Zelenika)

fotografija: Velež, sezona 1955/56

(Enes Vukotić)

Na kraju sezone 1955/56 Velež je zauzeo 7 mjesto sa 8 poobjeda, 9 nerješenih utakmica i 9 poraza, sa osvojenoh 25 bodova.

Nakon te sezone, punih 37 godina, do rata 1992. godine, Velež je bio stalni član Prve savezne lige Jugoslavije, nikad nije bio prvak, a dva puta je bio pobjednik Kupa Maršala Tita.

(spagos)

Prije 137 godina – Prvi let na motorni pogon

 

Naravno, zamijenio je konja mašinom koju je sam napravio i smatra se jednim od očeva automobila. Ali Gottlieb Daimler kao pionir avijacije? Tako je, švapski inženjer je ozbiljno razmišljao o svom planu da motorizira vozila na kopnu, vodi i u zraku.

U ljeto 1888. godine, ugradio je svoj jednocilindrični motor u zračni brod leipziškog knjižara Friedricha Herrmanna Wölferta. Naprava teška 84 kilograma, čiji je oblik podsjećao na djedov sat, postavljena je na pod gondole, koja je bila napravljena od letvica i užadi i obješena je o trup u obliku cigare, punjen vodikom. Pomoću upravljačke poluge, pilot je mogao pokretati vertikalno postavljen propeler; visina se kontrolisala horizontalnim vijkom, a upravljanje je obezbjeđivalo kormilo prekriveno tkaninom na pramcu.

10. augusta 1888. letjelica je poletila iz dvorišta Daimler-Motoren-Gesellschaft na brdu Cannstätter Seelberg, preletio četiri kilometra i sletio na poligon za parade u Kornwestheimu – bio je to prvi let pokretan motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem.

(welt)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Podhum

 

Nastavljamo sa serijalom – Podhum

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Podhum. Lokalitet, mahala. Podhum je dobio ime po odnosu ovog naselja prema brdu Hum. Podhum se proteže na sjevernoj strani Huma od završetka Zahuma (mjesto gdje se sastaju ulice Muje Bjelavca i Matije Gupca) pa sve do Šemovca.

prilog: fotografije, Podhum 1900-tih 2x (cidom-org), Podhum 2020. 2x (Motaro moj ti si meni sve7FB),

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 75 godina – Zabavni zid smrti

 

"Zid smrti", „Wall of Death“, bio je nadimak ove atrakcije sajma u Londonu - uostalom, ova smrt izgleda prilično smiješno i sasvim mirno. Sanjivo nasmijani par u središtu slike, na primjer, ostavlja dojam da spavaju snom pravednika. "Rotor", kako se atrakcija zapravo zvala, izumio je Nijemac Ernst Hoffmeister, koji ga je patentirao 1948. godine kao "šuplji rotirajući cilindar za javnu zabavu". Princip iza toga bio je jednostavan: Ljudi stanu uz zid, a zatim se bubanj počinje okretati sve brže i brže. Ako je centrifugalna sila dovoljno jaka, pod se spušta - i ljudi se kao magijom zalijepe za zid. Hoffmeister je ubrzo prodao licencu za replikaciju mašine, a 1950-ih i 1960-ih, Rotor je ubrzo osvojio SAD i Englesku.

Ali koliko god okretanje bilo zabavno, nije bilo sasvim bez opasnosti. Ne samo da su povremeno u zrak letile po koja cipela, ili svježe pojedeni obrok, već je jaka centrifugalna sila očigledno otežavala i disanje. Ovi rizici su doprinijeli konačnom nestanku rotora sa sajmišta u ovom obliku, jer nije bio namijenjen da stvarno postane zid smrti.

(nzz)

(spagos)

Prije 51 godinu – Na čeličnoj sajli između Twin Towers u New Yorku

 

Philippe Petit, hodač po žici rođen u Francuskoj, postao je poznat po neovlaštenoj šetnji po čeličnom kablu između tornjeva blizanaca Svjetskog trgovinskog centra na Manhattanu 7. augusta 1974. godine.

Nije mu išlo baš dobro u školi, a svoju snagu je pronašao u žongliranju i izvođenju magije u mladosti. Bio je pod utjecajem češkog hodača po žici, Rudyja Omankowskog, te je odlučio da se bavi hodanjem po žici.

Pored šetnje između tornjeva blizanaca, imao je nekoliko javnih nastupa, uključujući šetnju između tornjeva francuske katedrale i pilona mosta Sydney Harbour Bridge. Za film je rekonstruirao šetnju francuskog hodača po žici preko Nijagarinih vodopada, a pozvan je i da hoda po kosoj žici od tla do drugog nivoa Eiffelovog tornja, prelazeći rijeku Senu, kako bi obilježio 200. godišnjicu Francuske revolucije. Kratko je radio s cirkusom braće Ringling, ali preferira samostalne nastupe. Vodio je nekoliko radionica na razne teme i napisao niz knjiga.

Njegov neostvareni san je da hoda po čeličnoj sajli preko Velikog kanjona.

Philippe Petit rođen 13. augusta 1949. francuski umjetnik na žici stekao jke slavu svojim neovlaštenim šetnjama po žici između tornjeva katedrale Notre-Dame u Parizu 1971. godine i mosta Sydney Harbour Bridge 1973. godine, kao i gore opisanom šetnjom između tornjeva blizanaca Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku u augustu 1974. godine.

(thefamouspeople)

(spagos)