Prije 60 godina - Dan kada su The Beatles osvojili Ameriku - novi film

 

The Beatles? Nema ih više. Zato sada posmatramo stare priče o njima, ali iz novih uglova.

"Beatles ’64", produkcija Martina Scorsesea. koju je režirao njegov bivši urednik David Tedeschi, fokusira se na jedan trenutak u karijeri Beatlesa: njihov dolazak u New York 7. februara 1964. godine. To je pokrenulo ne samo britansku invaziju već i čitav fenomen garažnog roka iz 1960-ih, nakon što su tinejdžeri širom SAD-a svjedočili nastupu benda 9. februara na The Ed Sullivan Showu i modelirali se po njihovom imidžu.

Tedeschijev pristup je da dolazak Beatlesa predstavi kao novu zoru za Ameriku, nakon atentata na Kennedyja, dva i po mjeseca ranije. I dobio je neki izvanredan izvorni materijal. Braća Albert i David Maysles, šest godina nakon snimanja Gimme Shelter, cinéma vérité klasika na katastrofalnom besplatnom koncertu Rolling Stonesa na Altamont Speedwayu u Kaliforniji, dobili su zadatak Granada Televizije da pokriju dolazak Beatlesa u New York. Uzeli su sebi za pravo da prate Fab Four do kraja turneje, što je rezultiralo sa 11 sati uglavnom neviđenih snimaka. Ono što zaista fascinira nisu toliko sami Beatlesi već fanovi.

“Elvis Presley smrdi. Ionako je tako star”, kaže preuzbuđena devojka na pitanje da li ima američkih pjevača koje voli koliko i Beatlese. “Možemo li vidjeti Beatlese, molim?” pita jedna od dvije djevojke koje su nekako uspjele da se provuku pored obezbjeđenja i uđu u hotel Plaza, kao da zaista postoji razumna šansa da budu uvedene na privatni sastanak sa svojim idolima. Dok Beatlesi nedvosmisleno pripadaju novoj deceniji, sa svojim moptop frizurama i nedostatkom poštovanja, za sve ostale u New Yorku kao da 1950-e nikada nisu završile.

Djevojčice imaju šiške i twinset, momcici su ošišani i obučeni kao Beatlesi, a odrasli to oštro ne odobravaju. „Ima nešto veoma čudno u tome, veoma bolesno“, govori jedan čovjek strogog izgleda, prije nego što odbaci vrišteće horde ispred Plaze kao „nižu srednju klasu. . . krajnje nepismen, neinteligentan”. To je ono što Beatlese ’64 čini posebnim: hvatanje svakodnevnih ljudi, koje je zahvatio novi fenomen. Mayslesesovi su htjeli da snimaju Bitlse u emisiji Eda Salivana, ali im nije bilo dozvoljeno, pa su pozvonili na zvonce obližnjeg stana i završili u stanu porodice Gonzalez. Sestre tinejdžerke Enid i Eva zaneseno gledaju u televiziju, dok njihov otac zbunjeno posmatra iz stražnjeg dijela sobe. To je magično.

Manje su zanimljivi intervjui sa preživjelim Beatlesima, uz sve vrste slavnih i nepoznatih glava koje govore. Dok Paul McCartney ističe da je „Americi trebalo nešto poput Beatlesa, da bi je izvuklo iz žalosti i reklo im: život ide dalje“, Ringo Starr je sveden na prebiranje po gomilu Swinging London klobuka sa Scorseseom, koji ništa ne govori o toj temi. Snimak Mayslesesovih oživljava dokumentarac, od muškaraca i žena u Harlemu koji su upitani šta misle o Beatlesima (većina odobrava, ali jedan mladi tip kaže da su "odvratni") do benda koji gledaju kroz prozor limuzine dok fanovi traže da ih vide.

Beatlesi su uvukli Ameriku u novu eru. Beatles ’64 pokazuje koliko je država prije dolaska benda bila zastarila.

(thrtimes)

(spagos)