Prije 62 godine – U slavu ljubavi

 

Ono što izgleda kao reklama za čarape iz 1950-ih, zapravo je božićna slika.

Brod HMS Bulworth Kraljevske mornarice se vratio u matičnu luku pred praznike 1962. gpdine.

A Beverley Janner, kako se zvala žena, nije htjela da čeka na svog dragoga, koji je bio na dužnosti na brodu. Popela se do prozora i poljubila ga. Ili ju je u to čak uvukao njen dragi, kao što sugeriše originalna legenda o slici?

Fotograf Daily Mirrora pritisno je okidač i objavio njegovu božićnu sliku na tabloidu. Čitaoci iz britanskog kulturnog svijeta odmah su shvatili da je riječ o Božiću - po grančici sa ženine lijeve strane. Grančica imele ima mistično značenje u nordijskim i keltskim zemljama (što čitaoci „Asteriksa i Obeliksa“ poznaju). Kroz praznik zimskog solsticija, ova grančica je postala ukras za adventske biljke. I ut to jedan vrlo važan dodatak: ispod nje je dozvoljeno i nevjenčanim parovima da se ljube u javnosti. Kažu da im donosi vječnu sreću. Božićna grančica je ubrzo poslužila kao moralna zaštita za burna osjećanja, kao ovdje na HMS “Bulworth”. Finu konceptualnu razliku između „amor i caritas“ teško je prenijeti. Na kraju je jednostavno: Proslava ljubavi.

(nzz)

(spagos)

Trenutak pažnje – Pogled pun tuge

 

Izviđači sa “Svjetlom mira iz Betlehema” na kijevskoj željezničkoj stanici, 15. decembra 2024.

Koliko godina ima djevojčica u prvom planu? Šest godina? Sedam? Prije više od 1.000 dana, prije skoro tri godine, Rusija je napala njenu domovinu - i donijela Ukrajini razaranja i patnje nezamislivih razmjera. Otkako je ova djevojčica postala svjesna svijeta, postala je svjesna njegovog možda najmonstruoznijeg i najstrašnijeg dijela: rata.

Ne biste se trebali preopteretiti slikom. Mnoge se koriste za manipulaciju; To i jeste razlog zašto prikazivanje stvarne patnje stvara manje sažaljenja. Pa ipak: velika se tuga vidi u pogledu ove djevojčice. Nalazi se među izviđačima na kijevskoj željezničkoj stanici, koji su njeni prijatelji. Ipak, tu stoji potpuno usamljena. Sama sa plamenom. To je čuvena “Svjetlost mira iz Bethlehema”. Svjetlo se zapravo pali u ovom gradu na Zapadnoj obali, što je božićni običaj od 1986. godine. Odatle se širi po cijelom svijetu. Ove godine nije tako. Ovog puta dolazi iz Betlehemovog pobratimskog grada, Christkindl u Steyrtalu. Austrijski izviđači su ga donijeli u Kijev da ga predaju tamošnjoj djeci. Zbog bliskoistočnog sukoba, bilo šta drugo, bilo je previše opasno.

Opasno po mir: svijet na Božić 2024.

(sdz)

(spagos)

Prije 59 godina – Ljubav za vječnost

 

Kao što je poznato, stvari između Lare Antipove i Jurija Živaga nisu bile tako srećne i prijateljske kao što sugeriše ova slika. U stvari, to je jedna od velikih, tragičnih ljubavnih priča 20. veka. Roman „Dr. Živago” ruskog autora Borisa Pasternaka prvi put je objavljen u italijanskom prevodu 1957. godine, a 1958. godine Pasternak je za to dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Film prema knjizi premijerno je prikazan u New Yorku 22. decembra 1965. godine, a režirao ga je Britanac David Lean, koji je ranije pokazao da je majstor širokog ekrana sa “Lorensom od Arabije”. On je radikalno skratio radnju, političke preokrete u mladom Sovjetskom Savezu, koji su bili centralni element romana, učinio sporednom stvari i stvorio tri sata dugo djelo za vječnost.

Julie Christie je glumila zaista neodoljivu Laru, a Egipćanin Omar Sharif glumio je ruskog doktora rastrganog između dvije žene. Bio je to vrhunac njegove karijere. U decenijama koje su usledile, vreme je uglavnom provodio uz drugorazredne filmove i kockanje. Ali šta je drugo moglo doći nakon ove mega-romance?

(welt)

(spagos)

Šućrija Čusto: Biljezi pisma i pismenosti u Blagaju

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu NovaSloboda, dana 21. decembra 2024. autor je Šućrije Ćusto)

Pismo i pismenost utemeljena kroz brojne povelje od srednjovjekovlja, vremena bosanskih banova i kraljeva do danas kazuje bosančicom, ćirilicom, arabicom, latinicom, o istoriografiji pismenosti u ovim krajevima. Brojni materijalni dokazi poput natpisa u kamenu svjedoče mali dio bogate riznice bosanskog jezika i Bosne u Humu i Humnini, južnim djelovima bosanske države.

Ono što je važno napomenuti kod razumijevanja bosanskog pisma Bosančice je to da nije bilo u starobosanskom jeziku složenih glasova Lj, Nj. Pri izgovoru, ovi glasovi su se izgovarali pojedinačno kao u primjerima; ljubav/jubav, ljepota/jepota, koljeno/kojeno, trešnja/trešna i sl. Rečenica na primjer: “bolje je ne idi tamo jer nema nje“ glasila bi: “boje je ne idi tamo jer nema ne“.

Na prostoru Humnine, u bosanskom jeziku dominantna bješe ikavica,tek kasnije vremenom će ona biti potiskivana baš kao i pismo-Bosančica. Književnik i pjesnik Salko Čevra uradio je redakciju Bosančice 1995. godine.Svoju zbirku pjesama „S humske ploče glagol“ ispisao je pismima Bosančicom i Latinicom iskazujući ljubav prema bosnitetu Bosne u njenim južnim krajevima njegujući i čuvajući blago bosanskog jezika.

Nekad davno, u vrijeme bosanskog Dida, Banova i Kraljeva u Humu i Humnini, na prostoru oko rijeka Bune, Bunice i ponornice Posrt, živješe porodice dijaka ,kovača, ljudi koji „kovaše“ u kamenu, u metalu, na papiru. Po tom zanatu, ljudi  koji su proizvodili alatke/“kosače“ zvaše se Kose, Kosari, Kosare, a po njima cijelo naselje dobi ime Kosor. Imenima i namjenom razlikovale su se alatke „kosače“ u domaćinstvu; Kosa (Alatka za košenje trave), Kosjera (Alatka za sječu grmlja sa kraćom drškom), Kosor (Alatka za sječenje granja sa dužom držalicom).

Obzirom da je Blagaj imao brojne „vrsne“ majstore, kovače u kamenu, kamena stolica iz naselja Kosor natpisom uklesanim Bosančicom kazuje:

sij kami na varda

Či li je bi?

Či li je sade?

Či li neće bit?

„Kamena Stolica“ čuva se u dvorištu Zemaljskog Muzeja u Sarajevu

U slobodnom prevodu „vidi kamen na uzvišenju!.. Čiji je bio? Čiji je sad? Čiji neće biti?

Jednostavnim bosanskim jezikom, kazuje o prolaznosti života,ljudi,ostavljajući trajnu poruku „čovječe,razmisli o sebi“

Sličnu poruku u kamenu je ostavio prilikom gradnje bedema starog grada Blagaja njen majstor/graditelj sljedećim natpisom:“ A se pisa Vrsan Kosarić, “natpis se u vrijeme gradnje nalazio na sjevernom bedemu. Nakon doziđivanja, popravki stotinjak godina kasnije ovaj natpis ostao je zarobljen unutar objekta, koji se koristio u jednom periodu kao ostava,kasnije kao tamnica. O kakvom majstoru, graditelju je riječ. dovoljno govori uzrečica i nakon sedam vijekova koja se u svakodnevnom govoru i danas čuje u Blagaju za nekog profesionalca u svome poslu „Vrsan“ majstor. Premda je završio gradnju i ostavio biljeg u kamenu, Vrsan Kosarić nije imao velikog razloga da se raduje, jer“smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa”.

Na drugoj ploči u bedemu starog grada Blagaja. bješe još jedan natpis. koji prema zapisu glasi:

„Sužanj koji se ne raduje“ ispod bjehu u prvom redu slova

„iačha“ u drugom

„her“ ostali dio teksta nečitljiv.

Da na ovo nadodam da ni jedan od ovih natpisa u starom gradu Blagaju danas ne postoji.

Još jedan natpis Bosančicom na „blagajskoj ploči“, koja se čuva i izložena je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, svjedoči  pismenost u Blagaju. O natpisu na ploči vodile su se rasprave između istoričara o čemu svjedoče zapisi u glasnicima zemaljskog muzeja iz tog vremena. Šta piše na ploči? Gdje bješe postavljena? Kako je dospjela u grob, koji se nalazi u Kosoru, udaljen preko dva kilometra od Pograđa i arheološke lokacije?

Blagajska ploča izložena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ko zna čitati bosančicu nek pročita.

Istoričar Marko Vego u svojoj analizi kazuje: Ako bi pretpostavili da je ploča imala više dijelova i u svakom redu 30 do 32 slova, tekst prevoda mogao bi biti:

Biljezi pisma i pismenosti u južnim dijelovima bosanskog kraljevstva nalaze se u brojnim poveljama sačuvanim u arhivima i muzejima širom Evrope. U istorijskoj vertikali Blagaja, svoj trag u njegovo bitisanje utisnuli su članovi blagajskih porodica a posebno porodica Hrana čiji član Sandal/ Sandaj/Sandalj/Sandalio ostavi trag u svom vremenu i dokumentima. U pismu mletačkih izaslanika. od 1.marta 1423 godine, nalazi se do sada najstariji pomen imena Blagaj.

Povelja bosanskog kralja Stefana Tvrtka izdata 1382 godine u Bišću pod Blagajem, kojom ukida ranije uspostavljen trg soli u gradu Svetom Stefanu u Dračevici.

1. Povelju  Dubrovčanima „u svom dvorcu Bišću u Pograđu“ 02.decembra 1382 godine izdao je kralj Bosne Tvrtko I

2. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić 1327 godine zauzeo je Hum

3. Martin Brajković iz Bišća pominje se 1380

4. Kralj Dabiša odsjeo je u dvorcu Bišće 1395 godine

5. Kralj Ostoja odsjedao je u ovom dvorcu 1399,1403.U njemu prima 03.trećeg 1404 godine delegaciju dubrovčana.

6. Sandalj Hrana/Hranić uspostavio carinu u Bišću pa se na njega žale dubrovčani 22.drugog 1411 godine.

7. Sličnim zapisima pominje se Bišće od 1415-1419 godine.

8. Kralj Ostoja iz Bišća ukida 23. trećeg 1418 carine u Popovu Polju.

9. 01.Marta 1423 godine ambasadori Mlečana borave u Bišću.U njihovom pismu je najstariji pomen Blagaja. U Bišću pod Blagajem sastali su se Nikola Gučetić i Blaž Đorđić (Gospodin Nikola Ma. Di Goze i gospodin Biagio di Georgio) i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić,vladar humnine.Intezitet političkih kontakata vidljiv je iz brojnih povelja.Svaki pedalj starog grada Blagaja ima svoju priču.Kroz ovu rezidenciju minuli su brojni bosanski banovi, bosanski kraljevi, prvi ljudi vjere „Dobrih Bošnjana“ po hijerarhiji bosanski didovi, starci i gosti, te brojne strane delegacije ; Mlečana, Venecije, Ugara, Osmanskog carstva.

10. 01.Novembra 1423 godine povelja „u našem gradu Blagaju“ o njegovom prepuštanju Kotora Mlečanima.

11. Godina 1426,1428,1439,1444,1451,1452,1454, pominje se Bišće u arhivskoj građi.

12. 1430 godine sultan Murat II šalje ferman Dubrovčanima ispisan Bosančicom. Oko interesnih i prijateljskih veza i saradnje Sandalja Hranića sa Sultanom Muratom II objavljeni su brojni radovi istoričara.Nekoliko činjenica iz tog vremena traži odgovore na pitanja.

13. Da li je njegova treća žena Huma iz Sandaljeve familije?

14. Da li je njegova treća žena imenom Huma pomagala pisaru oko Bosančice ili je sama pisala šta joj muž diktira možemo nagađati?

15. Da li je gradnja džamije u starom gradu Blagaju u čast Humina sina Mehmeda obzirom da se ista zove džamija Mehmed hana Osvajača-El Fatihova kako Evlija Čelebija 1664 godine kazuje.

(Nastaviće se)

(NovaSloboda.ba)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Brankovac

 

Nastavljamo sa serijalom - Brankovac

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Brankovac. Lokalitet, mahala. To je mahala koja zauzima istočni dio Mostara ispod Pravoslavne crkve pa sve do Glavne ulice. Bilježimo u starim sudskim spisima da je u Mostaru 1653. godine živio neki hadži Alija Brankovac koji je bio zastupnik žene umrlog Huseina efendije iz Hadži Baline mahale. Istog hadži Aliju Brankovca spominje i Hivzija Hasandedić nabrajajući poznate hadžije iz Mostara. Znano je da je spomenuta porodica izumrla, ali je prezime ostalo živjeti kao ime mahale, naselja.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije

Brankovac (vidi se Hadži Balijina džamija) 1891.

Brankovac - panorama (kolekcija Alberta Khana) 20. oktobar 1912.

Brankovac (fotografija nepoznatog turista) 1935.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Uz muziku rasoploženja

 

Tajna neotkrivena punih 80 godina – Kako je završio život Glenn Miller?

Glenn Miller & His Orchestra - Moonlight Serenade (Audio) - YouTube

Glenn Miller - Chattanooga Choo Choo - Sun Valley Serenade (1941) HQ

Glenn Miller - In the Mood - Sun Valley Serenade (1941) HQ

Vođa benda je netragom nestao iznad Lamanša 15. decembra 1944. godine - njegov avion do danas nije pronađen. Big Band američke vojske stigao je nekoliko dana kasnije 18. decembra na Aerodrom Orly blizu Pariza u decembru 1944. Vremenske prilike i borbe koje su bile u toku tokom Drugog svetskog rata više puta su odlagale odlazak mašina iz baze u blizini Londona. Nakon uspješnog oslobođenja Pariza, swing bend, predvođen Glennom Millerom, trebao je odsvirati nekoliko božićnih koncerata u Francuskoj i nastupiti na radiju. U to vrijeme Miller je već bio jedna od najvećih zvijezda svog vremena: sa “Moonlight Serenade” iz 1939. godine pronašao je svoj “Miller Sound”, a njegova interpretacija “Chattanooga Choochoo” mogla se čuti u filmu “Adoptiertes” iz 1941. Glück” i bila je prva titula ikada koja je dobila zlatnu ploču. 

Dakle, Miller je bio na vrhuncu svog uspjeha kada se pridružio vojsci 1942. godine kao odgovor na napad na Pearl Harbor. Njegov ulazak je bio pravi udar: sa 38 godina više nije bio klasičnog regrutskog doba i aktivno je bio uključen u radio. moralni programi Jačanje saveznika i program “Muzika za Wehrmacht”. Zabavni program bio je izričito usmjeren na stanovnike zemalja koje su okupirali nacisti, kao i na Nijemce koji su sumnjali u Wehrmacht. Pod njegovim rukovodstvom, orkestar vojnog vazduhoplovstva bio je veoma tražen. Miller je stoga želio da odleti u Francusku 12. decembra kako bi obavio sve pripreme u Parizu i primio svoj bend narednih dana. Odgođeni dolazak benda poremetio je sve procese i muzičari su morali čekati nekoliko sati na aerodromu dok ih ne pokupe. Tek im je polako sinulo: Milerov prethodni let je takođe bio otkazan, vođa njihovog benda nikada nije stigao u Francusku – ali se takođe nikada nije vratio u bazu u Engleskoj sa svog putovanja na aerodrom. Usledila je poplava telegrama i telefonskih poziva u pokušaju da se uđe u trag Millerovom boravištu. Za generala Ray Barkera, zamjenika vrhovnog komandanta savezničkih snaga Dvajta D. Ajzenhauera, kaže se da je šokirano vikao u telefon: „Kako smo, dođavola, izgubili Glena Milera – postavljajući tako pitanje koje još uvek proganja ljude decenijama nakon Drugog svetskog rata Rat trebalo bi. 

Kako je, zaboga, Glenn Miller nestao bez traga i šta se s njim dogodilo? Vojna komunikaciona mašinerija odmah je preterala jer je bilo važno sprečiti Millerovu porodicu da sazna iz štampe da je nestao, ili od glasina ili čak priča o zaveri koje kruže o tome gde se nalazi: svetski poznata muzička zvezda koja je samo otišla od njega svojom voljom ulazi u vojsku, a zatim nestaje bez traga - ne morate čitati špijunske trilere da biste se plašili najgoreg. Prve istrage su otkrile da je Miller otišao u Pariz 15. decembra, a da nije obavijestio svoje nadređene. Potpukovnik Norman Baessell iz ratnog zrakoplovstva ponudio mu je mjesto u svom malom elisnom avionu, Norduyn UC-64A Norseman, odredište: Pariz. Miller je brzo iskoristio priliku. Međutim, avion nikada nije stigao u Pariz. Glenn Miller, Norman Baessell i pilot službeno su proglašeni mrtvima nakon istrage 22. decembra, za koje se pretpostavlja da su se srušili iznad Lamanša. 

Millerova supruga Helen primila je 23. decembra ličnu poruku i brojna saučešća od visokih vojnih i zvaničnika američke vlade. 24. decembra javnost je saznala za smrt Glenna Millera. A avion do danas nije pronađen, a mlin glasina buja od januara 1945. Nijemci su pokušali da šire propagandnu priču da je Miller stigao u Pariz i umro od srčanog udara u javnoj kući, koju su tajno vodili Saveznici. Kasnije je kružila tvrdnja da Miler uopšte nije krenuo put Pariza, već je umro sam u britanskoj bolnici - od raka pluća. Međutim, uzrok smrti je zataškan jer je Millerovu sedmičnu radio emisiju na CBS-u sponzorirao brend cigareta Chesterfield. Glenn Miller, pionir Marlboro Cowboya? Malo vjerovatno. Kružile su i teorije da je Millerov avion mogao biti pogođen prijateljskom vatrom - vjerodostojan scenario, ali nije dokazan.

Svakih nekoliko godina mediji se ponovo osvrću na Millerov nestanak jer ne samo da avion nije pronađen, već je početna istraga sadržavala i nedostatke u njegovom sadržaju. Na zahtjev Millerovih rođaka, američki istoričar Dennis Spragg pregledao je sve vojne dokumente i protokole iz tog vremena. U svojoj publicističkoj knjizi iz 2018. „Glenn Miller deklasificiran“, došao je do prilično prizemnog zaključka: Originalna istraga je bila tačna i samo nepotpuna zbog nedostatka kapaciteta, a ne da bi bilo šta prikrila. Avion sa propelerom se sigurno srušio iznad Lamanša, ali se nije pojavio na radaru jer je zbog lošeg vremena letio ispod dozvoljene visine. Zašto nije snimljen nijedan hitni poziv? Na tako maloj visini vjerovatno nije bilo vremena za to.

Foto: Nakon napada na Pearl Harbor, Miller se dobrovoljno prijavio u američku vojsku. Glenn Miler je svojim aranžmanima i originalnim kompozicijama pisao istoriju muzike.

(sdz)

(spagos)

Sretan rođendan, Lizalo!

 

Bojalica jezika i strah od zubara, kao lula, jednorog ili lopta: lizalo puni 100 godina. Vrijeme je za penziju?

U restoranu je dugo bio običaj, kada konobar roditeljima donese na plaćanje, djeca dobijaju lizala na poklon...

Ako se pitamo, šta je bilo prije, onda je to svakako bila ambalaža za lizalice. Omotajte plastičnu foliju otpornu na cjepanje oko šećerne kuglice, a zatim je skupite na dnu i učvrstite na štapić vjerovatno najjačim ljepilom na svijetu tako da ništa na svijetu ne može da je otvori. Ni zanatske makaze ni mliječni zubi kod djece, ni tatina noktarica, pa čak ni beskrajni bijes. To je kao šećerni zatvor: tako blizu, a beskrajno daleko. I neposredno prije nego što odustanete - barem tako to u životu obično biva - uspijete.

Danas niko ne zna odakle je došla ideja o lizalima. Ali prije skoro tačno 100 godina, Škot Hugh McAllister iz Wishawa, u blizini Glasgowa, prijavio je izum pod brojem 8885/25, pod naslovom: "Pribor za pravljenje šećernih slatkiša, koji se obično nazivaju 'lizalice'." Jer šećer, nekako na štapiću, koji je postojao dugo vremena. Ali kako ove "bombone sa tankim štapićem da se drže dok jedete", kako piše u patentu, nabaviti u velikim količinama? McAllisterov izum na prvu ne izgleda revolucionarno, poput posude za kockice leda s prostorom za štapić. I naravno, lizalice se ovih dana prave drugačije, ali Škot je ipak došao na ideju: lizalica sa daljinskim upravljačem – za svakoga. Lizalica koju možete motati prstima (a da ne pravite veliki nered). To možete predati svom bratu da isproba (a da klizava stvar ne padne na pod). Lizalica sa dugmetom za pauzu: Izvadite je na trenutak, probajte je na trenutak - a zatim nastavite da je ližete. Milijarda lizalica Prema Mekalisteru, tržište lizalica je postalo veoma šareno: za Kinu, lizalice se proizvode sa aromama jasmina i zelenog čaja, za Meksiko sa čili paprikom, za Novi Zeland to moraju biti kivi. Za nas je to uglavnom Cola, jabuka, jagode - nešto što dolazi uz račun skoro svaki put kada odete u restoran: brzo uzmite dok je mama još uvijek zauzeta kusurom. Dolaze u super-kiselim oblicima, u obliku jednoroga ili zviždaljke, pop-up modelima Paw Patrol koji se mogu ponovo zatvoriti, svim vrstama boja za jezik („Da, pogledaj to!“) i onima koje svijetle u mraku. Lijeni ljudi koriste mini-mašine na baterije da okreću lizalicu u ustima. Lizalice se dugo jedu na vrlo različite načine: većina ljudi okreće stvar, drugi ne rade ništa i čekaju dok pljuvačka polako otopi šećer, a treći grizu (posebno kada samo pokušavaju). Lizanje lizalica je tipska stvar. 

Lizalica je postala velika u proteklih 100 godina. Studentski vodiči u Velikoj Britaniji se tako zovu. Njihov štap sa okruglim znakom za zaustavljanje podsjeća na ogromnu lizalicu: i danas se zovu "LollipopMan" i "LollipopWoman". Odrastanje uključuje i drugu stranu. Čak je postala i psovka kao neka vrsta cucle: „Ta ulizica“ uvijek ima neprijatelje! Na kraju, lizalica (govorimo o neumotanoj lizalici) pokazuje: Moj život je komad torte - barem sada.

(sdz)

(spagos)

Iz stare štampe – Pošta iz Mostara, maj 1928. godine

 

U Jugoslovenskom listu od 13. maja 1928. godine objavljen je prilog pod naslovom Pošta iu Mostara:

“Pošta iz Mostara

Mostar 13. maja.

Provalna kradja

Noćas je nepoznati kradljivac provalio u radnju I.i R. Golubović kod Starog mosta. Provalnik se je popeo na krov od radnje, skinuo nekoliko ploča, a zatim se uvukao u radnju i odnio u gotovom Din 100,- iz škrabulje.

Policija je ustanovila, da je kradljivac mladić što se moglo razabrati iz otiska stopala, kuda je kradljivac u radnji koračao, te se i istraga kreće u tom pravcu.

Nova advokatska kancelarija

Advokat Dr. Božo Nikolić, otvorio je advokatsku kancelariju u Mostaru, Kolodvorska ulica, telefon br. 27.

Za poljepšanje ulice

Ulica koja bi imala i trebala biti jedna od najljepših u gradu je Paralelna ulica uz željezničku prugu. Pruža se duž cijele željezničke pruge tako, da ne može izmaći oku stranca i prolaznika, a međutim toliki je tu promet automobilski, da bi stvarno trebalo posvetiti mnogi brige toj ulici. Medjutim kad bi ta ulica pripadala kojoj organizovanijoj seoskoj općini, vjerujemo, da bi bila uredjenija. Vlasnici zemljišta koja leže tu pored ulice ustupaju općini zemljište na proširenje, ali općina i ne haje. Čak ta ulica nije ni zasadjena drvećem, niti ima trotoara, te su pješaci izloženi stalnom uklanjanju, pred automobilima i kolima.

Valjda će općina jednom čuti i uvažiti želju svojih gradjana, jer kako stručnjaci vele sa vrlo malom svotom bi se mogla ova ulica urediti kao najljepša.

Uredjivanje Ćejvanbegova vakufa.

Jedan medju najboljim vakufima u Hercegovini slovi i Ćejvanbegov vakuf, čiji su objekti smješteni u najljepšem dijelu grada. Čitav niz zgrada na glavnoj ulici su vlasništvo tog vakufa. Jedna od najljepših džamija u Mostaru je bez sumnje džamija na Velikoj tepi, a odmah uz nju je mekteb, koji spada medju najljepše mektebe u Mostaru.

Prijašnji mutevelija, koji je upravljeo tim vakufom, je u veliko zanemario i zapustio sve te lijepe objekte koji predstavljaju cijeli kapital Harem (groblje), koje se nalazi uz džamiju na Glavnoj ulici je bio toliko zarastao u kupine i dr. da je i po danu bilo strašno pokraj njega prolaziti.

Medjutim je ovih dana imenovan novi mutevelija g. Salih ef. Hasanagić, a njegov dolazak za muteveliju toga vakufa se je odmah osjetio jer je nestalo te rugobe sa groblja, koje je ostavljalo tako loš utisak za svakoga, a osim toga su se odmah počeli popravljati neki objekti, koji su nemarnošću prijašnjih mutevelija bili užasno zapušteni. Za kratko vrijeme, mi ćemo imati Ćejvanbegov vakuf kao najuredjeniji, koji nam neće služiti na sramotu, kao mnogi drugi vakufi, nego na diku i ponos.

O.H.S”

prilog: Golubovića radnja, Stari most, Paralelna ulica, Ćejvanćehajin Vakuf, harem, oko 1928.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 71 godinu – Na Starom Veležovom

 

Datum je 19. april 1953. godina, utakmica Velež – Dinamo. Prvo učešće Veleža u Prvoj saveznoj ligi. Rezultat za pamćenje, naravno i sastavi ekipa. Ali i pogled na stajanje Starog igrališta, i pozadinu u ulici Mahe Đikića. Kako je zapisamo u Veležovom Almanahu, autora Ismeta Dreviševića, bilo je prisutno 5.000 gledalaca, što je za ondašnje uslove i kapacitet gledališta bio rekord. I podatak: nakraju te sezone Velež je ispao u Drugu ligu, da bi se nakon dvije godine ponovo vratio među najbolje, gdje je bez prestanka igrao do 1992. godine.

Sliku je na facebook postavio Aid Čizmić.

FK Velež 1952/53, Staro Veležovo igralište, 

iz arhive Enes Vukotić

Podaci o utakmici, iz Vreležovog almanaha:

Mostar, Staro Veležovo igralište, 19. april 1953. godine.

Velež - Dinamo 3:1

Velež: Barbarić, Dilberović, Rukavina, Borozan, Momić, Bolfek, Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić i Ćemalović

Dinamo: Kralj, Banožić, Crnković, Beseredi I, Horvat, Kapetanović, Benko, Lipošinović, Osojnjak, Ž. Čajkovski, Dvornić.

Sudije: Makijedo Davor (St) Kudra Ismat, Ćorić Ivo

Strijelci: Zelenika 57 i 88. Hrvić 67. ta Velež,  te Osojnjak u 47 za Dinamo

Isključeni: nema

Opomenuti: nema

Gledalaca: 5.000.

(spagos)

Prije 85 godina – Prohujalo s vihorom, premijera

 

Krinoline, kavaliri i topovska grmljavina: Prije tačno 85 godina na današnji dan premijerno je prikazan film koji je teško nadmašiti u smislu drame na i iza ekrana, animoziteta, i da, čak i rasizma: “Prohujalo s vihorom” prema romanu Margaret Mitchell nagrađenoj Pulitzerovom nagradom (†1949.). Ep o klonulosti i borbi u kojoj bijele dame hirovito podižu suknje, robovlasnice su plemenite, a užasi građanskog rata izgledaju kao baštenska zabava koja je izmakla kontroli - a crnci su stereotipno osoblje. Za to vrijeme, “Prohujalo s vihorom” je bio projekt vrijedan više miliona dolara: troškovi proizvodnje od 3,85 miliona dolara, koji se po današnjim standardima čine patetičnim, nadoknađeni su prihodima od oko 5,36 milijardi dolara (prilagođeno inflaciji) - i ukupno deset Oscars. Između ostalih, Vivien Leigh (1967; "Scarlett") osvojila je najbolju glumicu, a Hattie McDaniel (†1952) osvojila je najbolju sporednu ulogu kao domaćica "Mammy". Ona je prva dobila nagradu Afroamerikanka, ipak je morala da prođe kroz sporedni ulaz u hotel „samo za bijelce“. ušla, a nije smjela da sjedne za sto sa svojim kolegama.

Prije 85 godina prevladala je fascinacija blokbasterom Technicolor. Ništa nije ukazivalo na to da su se glavni glumci mrzili: Leigh je bila iznervirana zbog lijenosti i umjetnih zuba Clarka Gablea – koga je zauzvrat nervirao njen perfekcionizam (a vjerovatno i konzumacija četiri kutije cigareta dnevno). Scenario je stalno dopisivan, producent David O'Selznick ispao je ludi kontrolor – a na kraju je "konačni" režiser Victor Fleming doživio nervni slom.

I to je bilo veliko kino - baš kao i ostali tužni filmovi, koji i danas izazivaju suze kod mnogih.

(express)

-:-

Prohujalo s vihorom (engleski: Gone with the Wind, poznat i pod imenom Zameo ih vjetar) slavna je američka ljubavna historijska drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O'Hare, koja odrasta tokom i nakon Američkog građanskog rata te se zaljubi u Rhetta Butlera.

Film je s vremenom postao jako slavan i hvaljen, a prilagođeno po inflaciji najkomercijalniji je film svih vremena. Također se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com. Godine 1989. zbog "kulturnog značaja" uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na listi "100 godina... 100 filmova" te na 4. mjesto na listi "10 najboljih epskih filmova".

(wikipedia)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Bjelušine

 

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Bjelušine. Toponim, mahala, groblje. Južni nastavak Brankovca su Bjelušine, a protežu se prema obroncima Podveležja istočno od Luke i Glavne ulice. Naselje je ime najvjerovatnije dobilo po stijenama, hridima, koje za vrijeme mostarske ljetne žege poprimaju bijelu boju. U Bjelušinama se nalazi i Pravoslavno groblje koje je nastalo kad i grad Mostar, a koji nije značajno ni postojao do dolaska osmanskih osvajača (svega 19 kuća). Postoji sačuvana krstača koja datira iz 1499. godine, znatan broj ih je iz 16. i 17. stoljeća, a najviše iz 18. Inače se Staro pravoslavno groblje sastoji od dvije grobljanske cjeline, jedno je Pašinovac i drugo Bjelušine. Ovo vrijedno groblje ugrožava erozija tla, jer potok Dronja u Suhodolini pretvara rubni dio groblja u klizište, pa se u zemlji mogu pronaći kosti umrlih. Aktivno je nekoliko projekata koji bi trebali sačuvati i revitalizirati ovaj spomenik.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije,

Bjelušine iz panorame 1891.

Panorama Bjelušina 1891.

Bjelušine - staro pravoslavno groblje (monografija Mostar Mutevelić) 1980.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Sa iste pozicije, 121 godinu poslije

 

Nekada najotmjenije područje u Kelnu.

Neogotička gradska palata na Hohenzollernringu uništena je u Drugom svjetskom ratu. Kuća na uglu Hohenzollernringa i Limburger Straße dobar je primjer činjenice da arhitektura iz vilhelminskog doba više nije bila u trendu mnogo prije Drugog svjetskog rata. Iako je u 19. vijeku postalo moderno oponašati stilove iz prethodnih vjekova, ova vrsta građevine je bila stari šešir početkom 20. veka.

Za svoju gradsku palatu na Hohenzollernringu 37, Peter Joseph Roeckerath odabrao je neogotičku varijantu, koja je naišla na brojne poklonike, posebno u katoličkom miljeu, zahvaljujući daljoj gradnji Kelnske katedrale iz 1842. godine. Dizajn kuće u uglu sa dva šiljasta krova nalik na toranj došao je od arhitekte Augusta Carla Langea. Adresa nije mogla biti bolja: Hohenzollernring je bio dio lijepog bulevara koji je nastao 1881. godine kao dio širenja grada.

„Ovo je bila najotmjenija stambena oblast u Kelnu oko 20 do 30 godina“, kaže bivši gradski kustos Ulrih Krings. Svako ko je samopoštovao živio je na ringu - barem dok mirnija područja poput Marienburga nisu postala popularnija i prstenovi se sve više i više razvili u trgovačku ulicu.

Kao suosnivač Partije centra u Kelnu i drugih katoličkih udruženja, Peter Joseph Roeckerath bio je jedan od velikih pristalica rajnskog katolicizma. Naročito nakon osnivanja Carstva 1871. godine, pruska vlada, posebno kancelar Otto von Bismarck, željela je smanjiti utjecaj Katoličke crkve u državi i društvu. Izbio je takozvani kulturni rat između crkve i carstva.

Roeckerath je bio jedan od glasnogovornika otpora protiv Bizmarka, ali je bio poznat i kao poduzetni građevinski izvođač i marljiv trgovac nekretninama. U toku širenja grada Kelna postigao je značajan prosperitet. Ali on je pustio i širu javnost da učestvuje u tome. Najpoznatiji izraz njegove velikodušnosti i pobožnosti je crkva Svete Agneze koju je osnovao 1895. godine. Roeckerath je dao izgraditi svoju kuću na Limburger Strasse 1883. Takođe je bila popularno poznata kao Villa Canossa u odnosu na srednjovjekovnu "Bandu Canossa". Vjerovatno i zato što su kupci Roeckerathovih kuća ovdje morali vratiti svoje dugove. Kako i priliči njegovom statusu, vlasnik i njegova šira porodica su stanovali na prvom spratu kuće sa širokim balkonom.

Kada je fotografija snimljena oko 20 godina kasnije, arhitektonski mainstream je već krenuo dalje. Istorizam je nestao, Art Nouveau se pojavila. Zatezni jarboli za nadzemne vodove potpuno novog tramvaja već su imali cvjetne elemente. „Sa secesijom, historizam je demonizovan“, kaže Ulrich Krings. Od oko 1910. godine, historijski vrhovi ili zabati više nisu zamjenjivani, na primjer kada je trebalo popraviti krov kuće. Svugdje u gradu je postepeno nestajala bogata fasadna dekoracija. Roeckerathova palača je također morala proći kroz ovaj razvoj prije nego što je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu. Dva šiljata krova već su izgubljena 1930-ih godina, a kamena balkonska ograda ustupila je mjesto metalnoj verziji. Jer metal je jednostavno bio jeftiniji.

na slici: Hohenzollernring u Kelnu, 1903-2024.

(ksta)

(spagos)

Iz stare štampe – Osnivanje biciklističkog kluba Mostar, 1927. godine

 

Jugoslovenski list od 4. maja 1927. godine objavio je tekst o osnivanju biciklističkog kluba u Mostaru. Autor je bio Omer H. Sefić.

Osnivanje biciklističkog kluba u Mostaru

Mostar, 4 maja

Prekjučer je osnovan u Mostaru biciklističko-motociklisti

ki klub. Održana je konstituirajuća skupština i izabran odbor sa predsjednikom na čelu g. Cezarom Vlajom. Na skupštini je pristupilo za članove 40 osoba. Odavna se je pokazivala potreba osnivanja jednog takovog kluba, budu

i da Mostar ima lijepu i podesnu okolicu za razvijanje toga športa.”

Da podsjetimo: Još 1887. godine osnovan je velocipedski (biciklistički) klub pod imenom „Mostarer Radfahren –Verain“. Na osnovu tih podataka, možemo zaključiti da je naš grad među prvima, a možda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklistički klub. Tek 1901. godine, u Sarajevu se zvanično oglasio Koturaški klub „Sokol“. Članovi mostarskog velocipedskog društva bili su isključivo austrijski oficiri i činovnici, porijeklom Nijemci, kao i rijetki domaći entuzijasti. Klub je imao jedanaest članova, a raspolagao je s gotovo dvostruko više bicikala – čak dvadeset!

Ime kluba mijenja se 1896. godine u „Prvo hercegovačko velocipedsko društvo“, čije prostorije su bile u Kolodvorskoj ulici (danas Moše Pijade) u hotelu Wregg, preko puta željezničke stanice. Na početku pojave biciklističkog sporta u Mostaru, svi vlasnici su morali polagati neku vrstu vozačkog ispita.

I da zaključimo: Svako vrijeme ima svoje običaje (i klubove)

prilog: biciklista, Mostar. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 101 godinu – Neki čudni trendovi

 

Postoje i trendovi u odgoju djece – ideje koje su više posljedica difuznog duha vremena nego naučnih dokaza. Rijetko se probijaju i ponavljaju. U svakom slučaju, kafez za bebu, jedva da se ikada više ponovo, i vidio.

Nekada je bilo drugačije: danas, kada klima uređaji vise ispod, ili pored gradskih prozora, nije bilo neuobičajeno vidjeti kafez u koji su mala djeca bivala smještena, kako bi bila na svježem vazduhu. Američki pedijatar Luther Emmet Holt je u svojoj knjizi iz 1894. godine već ukazao na važnost zraka i svjetlosti za dojenčad (“da se krv obnovi i pročisti“). Kaže se da je izvjesna gospođa Lafferty izmislila kafez na prelazu vijekova, koji je obećavao da će rešiti (tada) modernu dilemu: bebama treba svjetlost i vazduh, pošto nije bilo balkona posvuda, a kamoli bašta i vrtova. Istaknuta korisnica ove metode bila je kasnija prva dama Eleanor Roosevelt, koja je svoju kćer Annu smještala u preuređeni kafez za piliće ispred prozora u New Yorku 1906. godine.

Kafezi za bebe su takođe bili popularni u Londonu. Klub za bebe Chelsea poklanjao ih je svojim članovima koji nisu imali baštu. Nakon Drugog svjetskog rata, međutim, viđani su samo sporadično. Razlog tome je možda lošiji kvalitet zraka. Ili novi obrazovni trend: dogma 100% sigurnosti.

Slika: London 1923. godine.

Kod nas nisu viđeni, niti zabilježeni.

(nzz)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale – Bišće polje

 

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara.

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Bišće polje. Lokalitet, polje. Bišće i Blagaj su rezidencijalna mjesta bosanskih vladara i velmoža. Tu su dvor imale Kosače. Kroz Bišće je prolazio put iz Dubrovnika i Drijeva, pa je dalje išao preko područja današnjeg Mostara. Velika je to ravnica s obje strane rijeke Neretve, južno od Mostara. Na nekoliko mjesta nalaze se ilirske gradine, među kojima se ističu Velika i Mala gradina kod Bune, te gradina na Kičinu i Križu. Značajniji ostaci rimskih naselja su kod Gnojnica, niže Blagaja, ispod Male gradine kod Bune i kod Negočine. Na raskršću ceste za Nevesinje i Domanoviće postojala je rimska kultna građevina. Iz vremena kasne antike sačuvana su dva ukrašena sarkofaga u Baćevićima. Na nekoliko mjesta postoje manje skupine stećaka, naročito kod Jasenice i u Gnojnicama. Značajniji spomenici turskog perioda nalaze se pored rijeke Bune, posebno su zanimljivi oni u Blagaju te nekoliko kamenih mostova na rijeci Buni.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Bišće - vađenje pijeska (Foto: Stjepan Tomlinović) 1900-ih.

Bišće - dolazak Talijanau Mostar 1941.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

U sjećanju – Dedo Ibro iz Zenice

 

IN MEMORIAM - Ibrahim Begić

(1938.-2024.)

Našu crvenu tribinu zauvijek je napustio Ibrahim Begić.

Dedo Ibro iz Zenice, zaljubljenik u Rođene, čovjek kojem je najveća ljubav bio Fudbalski klub Velež. Pratio je Rođene na svim stadionima u zemlji i redovno iz Zenice dolazio na domaće mečeve u Mostaru.

Neizmjernu ljubav potvrdio je u najtežim poslijeratnim danima za Klub, kada je na jednom od zasjedanja Skupštine Kluba ponudio svoju penziju za Rođene.

Nažalost, došao je čas u kojem se rastajemo na ovom prolaznom svijetu. Živjet ćeš vječno u našim najljepšim uspomenama. Pamtimo te po tvom osmijehu, toplini i neizmjernoj, vječnoj ljubavi koja nas spaja.

Hvala dedo Ibro, zauvijek tvoji Rođeni!

(fkvelež)

-:-

Kada je Velež 2016. godine bio pred gašenjem, Dedo Ibro je ponudio da svaki mjesec da cijelu svoju penziju klubu.

RAHMET DI DUŠI DEDO IBRO!

(rođeni)

-:-

Dedo Ibro iz Zenice - ne propušta ni jednu utakmicu Rođenih, ni kući ni na strani!

Danas mu je 78 rodjendan. Godine života i još toliko ljubavi prema našem Klubu
Da nam poživiš još puno godina, živ nam i zdrav bio, DEDO, svaka sreća nek te prati, još puno radosti i crvenog dresa.
Sretan rođendan Ibrahim Begić iz Zenice .... i hvala ti za sve..

(2. septembar 2015)

(Deni/facebook)

-:-

Svaki put kada vidim dedu iz Zenice rado mu se javim, ne prica puno, skoro pa nikako...njegova djela pricaju price, ovo je onaj dedo koji se prije nekih 5 godina bio spreman odreci penzije u korist kluba u momentima kad je istom bila vec iskopana raka, ili ti ga mezar, ovo je dedo koji kad krene za Mostar i u putu mu se auto pokvari, isto ostavi i nastavi put za Mostar autobusom i nakon odgledane utakmice zaboravi gdje mu se auto pokvarilo i taj put na relaciji Zenica-Mostar-Zenica traje po 3-4 dana, penzija je nebitna, auto je nebitno, bitno je ono prece, bitna je utakmica, bitan je Velež, bitno je ono sto zaista VRIJEDI, ono sto je vrijedno svake zrtve.

Sama činjenica da je potreban onakav scenario, kakav smo gledali veceras u Banjaluci, da bi nas se pobijedilo govori dovoljno o nama, govori mi da smo jaki, da nas se boje, da VRIJEDIMO i ucinit ce sve da nas zaustave u nasoj namjeri jer ne pristajemo na njihove kriminalne igre, jer ne zelimo da se uhvatimo u to nesportsko kolo puno korupcije, lopovluka, nemorala i nepravde. Sigurni budite da ih boli nasih 12 i kusur hiljada prodatih ulaznica za 3 domace utakmice bez publike...

Podapinjanje nas je uvijek cinilo jos jacima, to smo pokazali i nakon Gorazda, Gradačca, i isto ce biti i nakon ove lakrdije od sudjenja veceras u Banjaluci.

Svi oni klubovi koji su u tom mutnom kolu nikad nece imati svog dedu...i nekako ih zalim...

Mnogima je dedo enigma, a meni, meni je dedo SLOBODA, jedan od najboljih pjesnika, jedan od jacih pisaca.

Ovo je dedo Ibro. Ovo je Velež. Ovo smo mi. Mi smo drugaciji. Mi smo prkosni i ponosni. Mi nikada necemo biti kakvi bi vi zelili da smo. Mi smo svoji, mirne savjesti i cista obraza i znajte dusmani da PRESTATI NEĆEMO NIKADA!

(Nedim Čampara/facebook 20201005)

-:-

Rahmet ti duši Ibrahime Vjerni navijač FK Veleža Dedo Ibrahim 2016. godine na Skupštini kluba, kada je klub bio pred gašenjem Ibrahim je izašao na binu ispred svih i ponudio svoju penziju sve u cilju da se klub ne ugasi. Dženaza je 06.12.2024 u 12:45, a ukop će se obaviti na mezarju Prašnice, Zenica.

(MostaruMojInfo 20241204)

-:-

Prenešeno sa facebooka, blogova, portala)

(spagos)