(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu NovaSloboda, dana 21. decembra 2024. autor je Šućrije
Ćusto)
Pismo i pismenost utemeljena kroz
brojne povelje od srednjovjekovlja, vremena bosanskih banova i
kraljeva do danas kazuje bosančicom, ćirilicom, arabicom,
latinicom, o istoriografiji pismenosti u ovim krajevima. Brojni
materijalni dokazi poput natpisa u kamenu svjedoče mali dio bogate
riznice bosanskog jezika i Bosne u Humu i Humnini, južnim djelovima
bosanske države.
Ono što je važno napomenuti kod
razumijevanja bosanskog pisma Bosančice je to da nije bilo u
starobosanskom jeziku složenih glasova Lj, Nj. Pri izgovoru, ovi
glasovi su se izgovarali pojedinačno kao u primjerima; ljubav/jubav,
ljepota/jepota, koljeno/kojeno, trešnja/trešna i sl. Rečenica na
primjer: “bolje je ne idi tamo jer nema nje“ glasila bi: “boje
je ne idi tamo jer nema ne“.
Na prostoru Humnine, u bosanskom jeziku
dominantna bješe ikavica,tek kasnije vremenom će ona biti
potiskivana baš kao i pismo-Bosančica. Književnik i pjesnik Salko
Čevra uradio je redakciju Bosančice 1995. godine.Svoju zbirku
pjesama „S humske ploče glagol“ ispisao je pismima Bosančicom i
Latinicom iskazujući ljubav prema bosnitetu Bosne u njenim južnim
krajevima njegujući i čuvajući blago bosanskog jezika.
Nekad davno, u vrijeme bosanskog Dida,
Banova i Kraljeva u Humu i Humnini, na prostoru oko rijeka Bune,
Bunice i ponornice Posrt, živješe porodice dijaka ,kovača, ljudi
koji „kovaše“ u kamenu, u metalu, na papiru. Po tom zanatu,
ljudi koji su proizvodili alatke/“kosače“ zvaše se Kose,
Kosari, Kosare, a po njima cijelo naselje dobi ime Kosor. Imenima i
namjenom razlikovale su se alatke „kosače“ u domaćinstvu; Kosa
(Alatka za košenje trave), Kosjera (Alatka za sječu grmlja sa
kraćom drškom), Kosor (Alatka za sječenje granja sa dužom
držalicom).
Obzirom da je Blagaj imao brojne
„vrsne“ majstore, kovače u kamenu, kamena stolica iz naselja
Kosor natpisom uklesanim Bosančicom kazuje:
sij kami na varda
Či li je bi?
Či li je sade?
Či li neće bit?
„Kamena Stolica“ čuva se u
dvorištu Zemaljskog Muzeja u Sarajevu
U slobodnom prevodu „vidi kamen na
uzvišenju!.. Čiji je bio? Čiji je sad? Čiji neće biti?
Jednostavnim bosanskim jezikom, kazuje
o prolaznosti života,ljudi,ostavljajući trajnu poruku
„čovječe,razmisli o sebi“
Sličnu poruku u kamenu je ostavio
prilikom gradnje bedema starog grada Blagaja njen majstor/graditelj
sljedećim natpisom:“ A se pisa Vrsan Kosarić, “natpis
se u vrijeme gradnje nalazio na sjevernom bedemu. Nakon doziđivanja,
popravki stotinjak godina kasnije ovaj natpis ostao je zarobljen
unutar objekta, koji se koristio u jednom periodu kao ostava,kasnije
kao tamnica. O kakvom majstoru, graditelju je riječ. dovoljno govori
uzrečica i nakon sedam vijekova koja se u svakodnevnom govoru i
danas čuje u Blagaju za nekog profesionalca u svome poslu „Vrsan“
majstor. Premda je završio gradnju i ostavio biljeg u kamenu,
Vrsan Kosarić nije imao velikog razloga da se raduje, jer“smrt je
zagonetka o kojoj valja voditi računa”.
Na drugoj ploči u bedemu starog grada
Blagaja. bješe još jedan natpis. koji prema zapisu glasi:
„Sužanj koji se ne raduje“ ispod
bjehu u prvom redu slova
„iačha“ u drugom
„her“ ostali dio teksta nečitljiv.
Da na ovo nadodam da ni jedan od ovih
natpisa u starom gradu Blagaju danas ne postoji.
Još jedan natpis Bosančicom na
„blagajskoj ploči“, koja se čuva i izložena je u Zemaljskom
muzeju u Sarajevu, svjedoči pismenost u Blagaju. O natpisu na
ploči vodile su se rasprave između istoričara o čemu svjedoče
zapisi u glasnicima zemaljskog muzeja iz tog vremena. Šta piše na
ploči? Gdje bješe postavljena? Kako je dospjela u grob, koji se
nalazi u Kosoru, udaljen preko dva kilometra od Pograđa i arheološke
lokacije?
Blagajska ploča izložena u
Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ko zna čitati bosančicu nek pročita.
Istoričar Marko Vego u svojoj analizi
kazuje: Ako bi pretpostavili da je ploča imala više dijelova i u
svakom redu 30 do 32 slova, tekst prevoda mogao bi biti:
Biljezi pisma i pismenosti u južnim
dijelovima bosanskog kraljevstva nalaze se u brojnim poveljama
sačuvanim u arhivima i muzejima širom Evrope. U istorijskoj
vertikali Blagaja, svoj trag u njegovo bitisanje utisnuli su članovi
blagajskih porodica a posebno porodica Hrana čiji član Sandal/
Sandaj/Sandalj/Sandalio ostavi trag u svom vremenu i dokumentima. U
pismu mletačkih izaslanika. od 1.marta 1423 godine, nalazi se do
sada najstariji pomen imena Blagaj.
Povelja bosanskog kralja Stefana Tvrtka
izdata 1382 godine u Bišću pod Blagajem, kojom ukida ranije
uspostavljen trg soli u gradu Svetom Stefanu u Dračevici.
Povelju Dubrovčanima „u
svom dvorcu Bišću u Pograđu“ 02.decembra 1382 godine izdao je
kralj Bosne Tvrtko I
Bosanski ban Stjepan II Kotromanić
1327 godine zauzeo je Hum
Martin Brajković iz Bišća
pominje se 1380
Kralj Dabiša odsjeo je u dvorcu
Bišće 1395 godine
Kralj Ostoja odsjedao je u ovom
dvorcu 1399,1403.U njemu prima 03.trećeg 1404 godine delegaciju
dubrovčana.
Sandalj Hrana/Hranić uspostavio
carinu u Bišću pa se na njega žale dubrovčani 22.drugog 1411
godine.
Sličnim zapisima pominje se Bišće
od 1415-1419 godine.
Kralj Ostoja iz Bišća ukida 23.
trećeg 1418 carine u Popovu Polju.
01.Marta 1423 godine ambasadori
Mlečana borave u Bišću.U njihovom pismu je najstariji pomen
Blagaja. U Bišću pod Blagajem sastali su se Nikola Gučetić i
Blaž Đorđić (Gospodin Nikola Ma. Di Goze i gospodin Biagio di
Georgio) i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić,vladar
humnine.Intezitet političkih kontakata vidljiv je iz brojnih
povelja.Svaki pedalj starog grada Blagaja ima svoju priču.Kroz ovu
rezidenciju minuli su brojni bosanski banovi, bosanski kraljevi,
prvi ljudi vjere „Dobrih Bošnjana“ po hijerarhiji bosanski
didovi, starci i gosti, te brojne strane delegacije ; Mlečana,
Venecije, Ugara, Osmanskog carstva.
01.Novembra 1423 godine povelja „u
našem gradu Blagaju“ o njegovom prepuštanju Kotora Mlečanima.
Godina
1426,1428,1439,1444,1451,1452,1454, pominje se Bišće u arhivskoj
građi.
1430 godine sultan Murat II šalje
ferman Dubrovčanima ispisan Bosančicom. Oko interesnih i
prijateljskih veza i saradnje Sandalja Hranića sa Sultanom
Muratom II objavljeni su brojni radovi istoričara.Nekoliko
činjenica iz tog vremena traži odgovore na pitanja.
Da li je njegova treća žena Huma
iz Sandaljeve familije?
Da li je njegova treća žena
imenom Huma pomagala pisaru oko Bosančice ili je sama pisala šta
joj muž diktira možemo nagađati?
Da li je gradnja džamije u starom
gradu Blagaju u čast Humina sina Mehmeda obzirom da se ista zove
džamija Mehmed hana Osvajača-El Fatihova kako Evlija Čelebija
1664 godine kazuje.
(Nastaviće se)
(NovaSloboda.ba)