(tekst koji slijedi objavio je Branko Vučina 17. aprila 2021. na facebbok stranici Priče kroz Mostar i Hecegovinu. Tekst je prenešen bez ikakvih ispravki)
Sjecam se prije par godina kad dodje sin Marko kuci oduševljen. Zamisli kaze danas nas bilo za 3 ekipe na lopti. Pita me kako je nama bilo nekad u Mostaru sedamdesetih godina. Ko ce mu objasnit kako se nekad zivilo za loptu. Ko dijete si znao sastave svih timova, gledo sve utakmice na crno-bijeloj televziji, gdje su svi igraci iste boje. Na putu do skole kupis „Sportske“, da ne bi nestalo. Pok.stari dodje s posla i donese iste. Ti si svoje vec bacio pod krevet, da te ne „provali“. Jedino kad bi on osto bez njih, uzme moje i kad ih procita vrati ih neprimjetno. Cim se zavrsi skola, baci se tasna i pocne se igrati iza Desete i Nove gimnazije, kasnije kod fakulteta, dok ne dodju starija raja. Prije randesa se skupi vise raje iza stare gimnazije gledajuci prave majstore, nego sto ih ima sad na prvoligaskim utakmicama. Koliko se samo veza prekinulo radi gledanja na Kantarevcu vaznih utakmica. Sportski pregled i „Indirekt“ se nije smio propustiti.
Ono malo vremena sto sam trenirao u „Velezu“, „Lokomotivi“ i kasnije u Svedskoj, dosta ti je. Nikad u drustvu ne pricam o baustelama, ali prvi osvojeni turnir sa razredom i osnovnom skolom se ne preskace. I sad se sjecam kad smo u petom razredu bili prvi, Bada nam sudio finale. Uzeo nam glavnu nagradu, pravi fudbal. Ponio kuci da nam ga ko biva malo napumpa, nikad ga vise nismo vidjeli. Sina na golu, Golub, Srecko Miric, Zivka, Azer Skaljic i ja. I druge su ekipe bile prave, Goca Juric, Mensa Durakovic, Zelja Zadro, Hola, Ozra Humackic. Uglavnom u to doba su sva igralista i livade bile pune djece i starijih, koji su jedva cekali da nadju mjesto na terenu. Igralo se i na Bunici i Zaostrogu, vazda bosi, bolji osjecaj kad valjas loptu.
Nisu u to vrijeme ni pravi igraci i treneri bili uobrazeni, sve normalna raja. Meni bilo najdraze kad me Stipa Juric uzme kod sebe u ekipu. Ono dvojica najboljih biraju sebi jos trojicu. Iz moje generacije daleko najbolji Guza Tuce, prava raja. U nasem ulazu braca Kalajdzic: Majo, Beco i Avdo. Ne znas koje bio bolji igrac od njih. Preko puta nas Jusa Maric, Enverov brat i zena mu Gara. Gdje sam se rodio, prvi komsija u Blagoje Parovica, Garo Kovacevic. Sjecam se kad je Mara potpisao za „Schalke“, pita ga Jusa da mu ostavi „Ajkulu“. Mara se smije i govori mu: Dok si ti s rajom u kafani, ja se bacam na terenu, ko da me i nisi pito.
Kad si se god vraco kuci s Bunice, nikad para za busa. Jedino ulazili u bus kad Moha Sator, nas komsija vozi. On je raju i na more nedeljom vozio. Samo se stavi tabla „Vanredna voznja“. Futa i ja stopiramo kad nas sjede rah.Sula Rebac. Ono ne mores vjerovati. Jos nas povede u „Ruzu“ na kolace. Prica s nama ko velikima. Prica kako nije htio uzeti bodove od Celika, da bude Velez prvak. Ne bi ti u Njemackoj stao neko ni da ti kaze dje neka ulica.
Jednom nam stade rah.Ceca Bijedic sa curom u novoj Alfi. Mi u mokrim kupacim. Jos nas pita gdje tacno stanujemo.
Pecelj nas vozio kuci sa treninga u Ladi. Stanovao tad u plavoj zgradi, kod trznice. Mi mu donosili znacke, da mu se zahvalimo.
Sjecam se kad sam skupljo lopte protiv Hajduka 1979. na turniru. Bas prvi dan turnira prekinuto. Umro bio Kardelj. Propo nam bio drugi dan, radi autograma.
Mi igramo u finalu sa „Hidrogradnjom“ na radnickim sportskim igrama. Udari me nezgodno lopta i izadje. Dere se Darko Cale: Ulazi Nini i pucaj penal. Ne pada mi napamet moj Cale. I sad me boli kad sam promasio za „Splitsku“ u finalu mahala 1978.godine. Poslije toga vise nikad nisam htio. Koja tuga taj dan u ulici. Dao samo Mensa Djukic za nas. Linci i ja pored gola.
Neka fina i bezbrizna vremena gdje nisi znao gdje bi prije. Kad si molio svoje da se ranije vratis s mora, da ne bi neki ciganluk propustio u Mostaru. Dodjes propadaju japanke u asfaltu, a drago ti. Zao ti i spavat duze, jer su te pustila starija raja da sjedis pored njih na trznici. Uvijek nekog nadju u masinu, drago ti to sve gledat. Guce, Moha Sator, Kela, Moha Sadzak, Rame vazda devar.
Bili smo neka generacija, kad smo vecina nas imali malo, ali smo bili cini mi se sretniji. Vecina nas Mostaraca isla u Italiju da se skromno obuce, vozali ista takva auta. Na kraju svake veceri „Rondo“ bio pun. Nekad ti ostane i za umaka uz pivu
(BramkoVučina/facebook/20210417)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen