S cvijeta na cvijet, u sjećanju

 

Svake godine u proljeće, kad vidim prve pčele kako lete, sjetim se jedne zgode, koja se desila tamo u drugoj polovini osamdesetih godina.

Često bih nedeljom, kad grane proljeće, znao sa ocem otići na Gradsku kod Ljubuškog, gdje su živjela očeva braća i moji prvi rođaci. Obzirom da je bivala nedelja, neradni dan, u nekoj od avlija mojih amidža, mi bi se pojavili malo ranije, a za tili čas bi se na kafi sakupili svi na jednom mjestu, tako da nam je najčepće malo bio jedan ibrik domaće, zalivene kafe, a fildžani bi na okrugloj tacni, bili poredani sve jedan do drugoga. I tada bi počela priča o svemu i svačemu.

I dok smo tako ispijali kafu i pričali, ugledah jednu pčelu kako sleti na šećer u šećerluku. Sjetih u trenutku jednog teksta o pčelama koji sam prethodnih dana čitao u Oslobođenju, i ispričah kako pčele iz košnice, ili ulišta, kako kod nas zvali košnice, izlaze vani tek kad otopli, i to pri temperaturi od 13 stepeni.

I dok je priča nastavljala na temu o pčelama, o proljeću, pogleda me adže Uzeir i reče: “Smajo, ja sam bogami smatrao da si ti pametan čovjek, okle pčela zna da je 13 stepeni!”

Malo se zagledasmo pa nasmijasmo, a jedan sin mu odgovori: “Babo, čit'o Smajo, čit'o!”

Davno bješe: Nema više amidža na Gradskoj, a bogami ni rođaka. Raseliše se širom svijeta, a mnogi od njih i na neki drugi, bolji svijet.

Ilustracija: slike našeg kolege Ahmeta Hukića, sa facebooka, ovih dana: Pčele na raznobojnim cvjetovima

(spagos)

Slikarski velikani u galeriji mostarskog Centra za kulturu

 

Peđa Milosavljević, Nedeljko Gvozdenović, Mirko Kujačić, Zlatko Prica, Meho Sefić, samo su neki od poznatih bardova slikarstva, čija se djela mogu vidjeti u galeriji Centra za kulturu od 28. aprila do 15. maja.

Riječ je o 30 slika iz zadužbine Neimarević, koju je osamdesetih godina prošlog vijeka u znak sjećanja na svog oca Savu Neimareviću, gradu Mostaru poklonila njegova kćerka Ksenija. Ta zadužbina ukupno broji šezdeset djela poznatih autora s područja Jugoslavije, a ovog puta je pred mostarskom publikom jedan dio tog bogatog fundusa.

Osim radova već pomenutih oajena slikarstva, tu su i djela Nikole Graovca, Branka Filipovića, Gradimira Petrovića, Clare Romano, Milene Barilli i drugih.

Izložbu zajedno organizuju Centar za kulturu Mostar i Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača.

Zbog epidemiološke situacije, ni ovoga puta nije upriličeno svečano otvorenje, a postavka će se moći pogledati i on-line putem.

Sava Neimarević rođen je 1866. u Mostaru, gdje je živio i radio. Bio je istaknuti revolucionar, a krajem 30.ih godina prošlog vijeka nestao je u političkim čistkama, vjeruje se, u ondašnjem SSSR.

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Jaka bura u Mostaru, 1893. godine

 

U listu Bošnjak iz decembra 1893. godine objavljen je zanimljiv tekst o poznatoj mostarskoj buri:

„Veliki vjetar. Kako nam prijatelj iz Mostara piše, bijesnila je ondje u mostarskoj okolici dne 4. o. mj. Jaka bura, koja je i štete nanijela. Megju ostalim piše nam dopisnik i ovo: Dne 4. o.mj. oko podne natovario je Vaso Radulović, trgovački vozar, 5 bačava vina na teretna kola da ih vozi sa Bune u Mostar. Kad je stupio u Mostarsko polje blizu gradske klaonice, vjetar je strašno puhnuo i jednu bačvu vina sa 500 litara s kola oborio, te je odvaljao u Neretvu, koja je ondje udaljena od ceste oko 1000 metara“.

E sad, s vremenske distance od preko 120 godina postavlja se pitanje, zašto je bura oborila s kola i odvaljala u Neretvu samo jednu bačvu, kao i pitanje da li se iza toga krije neki liskaluk ili lopovluk. Ne može se ništa sa sigurnošću reći, ali vijest svakako daje povoda da se razmišlja i malo drugačije. Osim toga, teško je za povjerovati da je bura kotrljala bure s 500 litara vina u dužini od jednog kilometra. Uglavnom, nema ni bačve ni vina.

Mostarska bura je poznata po svojoj snazi, ljutini i bijesu, a Mostaru se uvijek, pored one ozbiljne strane, dočekivala i sa dozom humora, kao i u mnogobrojnim liskalucima, vicevima i pošalicama, ispričanima i zapisanima tokom prethodnih decenija. Kažu inače, da je Mostar grad koji živi humor 365 dana u godini, a često se građani Mostara znaju našaliti i na svoj način, pa je se tako bilo i kada su se zbrajale štete od neke prohujale, olujne bure,

I tako, nakon što je ta bura mostarska vratila učenika iz drugog u prvi razred, priča se kako je nekom komšiji ta ista bura vratila bivšu ženu, od koje se nedavno rastavio.

Čudna je ta mostarska bura, u svakom pogledu.

A bilo je ovako, ako nije bilo drugačije.

Slike: makadamski put Buna – Mostar i bačve vina

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Obilježavanje 78. godišnjice Bitke za ranjenike na Neretvi i 76. godišnjice pobjede nad fašizmom

 

Udruženje antifašista i boraca NOR-a Jablanica obavještava građane BiH i prijatelje sa prostora nekadašnje nam zajedmničje domovine da ove godine, zbog pogoršane trenutne situacije izazvane koronavirusom, kao i preporuka kriznog štaba, neće biti održana Svečana akademija u povodu godišnjice „Bitke za ranjenike na Neretvi“. U cilju kontinuiteta obilježavanja značajne godišnjice, delegacija SABNOR-a BiH i delegacije Kantonalnih udruženja SABNOR-a BiH uz načelnika opštine Jablanica, položiće cvijeće i odati počast svim borcima koji dadoše živote  u borbi za pobjedu nad fašizmom.

Moderna Evropa leži na temeljima antifašističkih tekovina, antifašističkog opredjeljenja i antifašističkih vrijednosti koje su nastale u antifašističkoj borbi, gdje je Bitka za ranjenike na Neretvi simbol antifašizma i humanosti ne samo u BiH nego i u regionu. Ovo će biti prilika da se u tišini poklonimo i odamo počast svima onima koji dadoše svoje živote za slobodu u borbi protiv fašizma i glasno kažemo „NE“ podjelma, mržnji, fašističkim ideologijama i sl. Tu smo da nastavimo antifašističku borbu na jedan drugi način, protiv sve prisutnijih neofašističkih ideja,  za bolji, ljepši, sigurniji život, kao i ravnopravnost svih naroda i narodnosti na ovim prostorima.

„Nemojmo, drugarice i drugovi, nikada zaboraviti da je tu, u hladnim vodama Neretve, tekla krv sinova i kćeri svih naših naroda i narodnosti. U vatri danonoćnih borbi kovalo se brastvo i jedinstvo, velika tekovina naše oružane borbe i revolucije. Čuvajmo to bratstvo i jedinstvo“ rekao je, između ostalog, Josip Broz Tito u Jablanici 12. novembra 1978. godine prilikom otvaranja Muzeja “Bitka za ranjenike”.

Ove godine se obilježava i 80.godišnjica opštenarodnog antifašističkog ustanka naših naroda i narodnosti, Dan ustanka naroda u BiH. U znak sjećanja, u 11,50 sati, u Neretvu će se spustiti osamdeset karanfila.

Polaganje cvijeća će se održati 8. maja na platou Muzeja „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici u 12 sati.

Budimo dio Evrope, obilježimo Dan pobjede nad fašizmom i prisjetimo se heroja Neretve u najhumanijoj bitci za ratovanje „Bitka za ranjenike na Neretvi“, porčuju iz Organizacionog odbora ove značajne manifestacije.

(NovaSloboda.ba)

Černobilska katastrofa, prije 35 godina...

(tekst i fotografije u prilogu objavljene su na facebook stranici Historijskog arhiva Sarajevo, dana 26. aprila 2021.)

"Černobilska nesreća poznata kao i Černobilska katastrofa je sovjetska nuklearna nesreća koja se 1986. godine zbila u bivšoj Sovjetskoj Ukrajini na sjeveru zemlje, uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu. Dana 26. aprila 1986., kombinacijom nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora te ljudskom pogreškom, uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiri reaktora u »Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin« odnosno takozvanoj Černobilskoj nuklearnoj elektrani. Posljedica eksplozije je nalikovala eksploziji nuklearne bombe, ali je relativno manja eksplozija učinila štetu na reaktoru koji će potom otpustiti velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi, no i danas nakon nekoliko desetljeća, ta radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala."

Vlasti u SSSR-u u to vrijeme nisu željele odmah objaviti da je došlo do havarije, ali nakon što su u Švedskoj i drugim evropskim zemljama nekoliko dana kasnije otkriveni neobično visoki nivoi radijacije, Sovjetski savez je bio prisiljen sve obznaniti svjetskoj javnosti. Sarajevsko "Oslobođenje" objavilo je vijest o nuklearnoj katastrofi po prvi put tek 30. aprila. U ovom albumu pogledajte kako su naše novine pisale o tome u periodu od 30. aprila do 7. maja 1986.

(Historijski arhiv Sarajevo/20210426)

Tri i po decenija nakon Černobila

 

Nuklearna energija obećava mnogo: energije u izobilju, čista proizvednja, bez emisije CO2. Zapravo "Game-Changer”, “rezervni igrač" u borbi protiv klimatskih promjena.

Ali, ako i da, možda, kad bi se suzbilo ono što se dogodilo 26. aprila 1986. godine.

Da nismo tada vidjeli, kako se ova nezadrživa sila okreće protiv svih nas. Ubija nas, a da ništa nismo vidjeli ni čuli, niti osjetili. Te da životni prostor čini nenastanjivim - desetinama hiljada godina. Upravo to nam je pokazao Černobil. Šta se događa kada se otvori Pandorina kutija, bilo namjerno, ili nenamjerno?

Najveća katastrofa u istoriji proizvodnje nuklearne energije dogodila se u Sovjetskom Savezu prije 35 godina. Najgori scenario, koji je u početku sovjetsko rukovodstvo prikrivalo. Tek kada su radnici u jednom nuklearnom reaktoru u Švedskoj izmjeri radioaktivno zračenje, prije nego što su započeli svoju smjenu, na Zapadu je postalo jasno šta se to moralo dogoditi u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani, u blizini grada Pripijata.

Uzrok je bio jedan sigurnosni test. Tada je pošlo naopako i po zlu. Krive su bile pogonske pogreške i građevinski nedostaci. Eksplozija je raznijela krov reaktorske hale, a gigantske količine radioaktivnih supstanci ispuštene su u zrak. Vjetar ih nosi po cijeloj Europi.

Mnogi se još sjećaju: Tada djeci u mnogim državama nije bilo dozvoljeno da se igraju vani, mlijeko i salata bili su tabu. Mnoge zemlje nisu dobile upozorenje, a tamo gdje se nešto ipak saznalo, ljudi su bili na oprezu. Ipak, povećan je broj novorođene djece, rođene godinu dana kasnije, sa smetnjama u razvoju.

Do danas su divlje gljive, posebno u južnoj Njemačkoj, još uvijek zagađene radioaktivnošću. Zagađene su i divlje svinje koje ih jedu, izvještava Bavarska lovačka asocijacija.

Danas su ostaci reaktora u Černobilu skriveni ispod sarkofaga od čelika i betona. To bi trebalo da radioaktivnost zadrži unutra. Koliko je to moguće. U Ukrajini su mnogi heroji, koji su spriječili da se dogode i gore stvari (ubacivanjem grafita s krova nuklearke, izgradnjom zaštitnog pokrivača ispod reaktora, ili izgradnjom oklopa iznad reaktora) umrli od posljedica zračenja . Drugi su preživjeli, ali su kasnije primali male penzije i nikakvu medicinsku podršku. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Agenciji za atomsku energiju IAEA, "samo"je 50 ljudi umrlo od posljedica akutne bolesti zračenja. Ali u tri najviše pogođene zemlje (Ukrajina, Rusija, Bjelorusija) zabilježeno je oko 9.000 dodatnih slučajeva fatalnog karcinoma i leukemije zbog povećane izloženosti zračenju. Za cijelu Europu očekuje se još 16.000 dodatnih karcinoma štitnjače i 25.000 drugih dodatnih karcinoma, sve do 2065. godine.

Da li se u Ukrajini naučilo da je bolje ponovo ne otvarati Pandorinu kutiju. „Ne“, kaže Oleksandra Zaika, stručnjak za energetsku politiku ukrajinske organizacije za zaštitu prirode Ecoaction: „Uprkos strašnim posljedicama, ukrajinska vlada ponovo govori o potrebi izgradnje novih nuklearnih reaktora. Pozivamo čitav svijet da izvuče pouke iz katastrofe Černobila."

Katastrofa u Fukushimi

Černobilska katastrofa se dugo smatrala katastrofom koja se mogla dogoditi iza “željezne zavjese”.

11. marta 2011. godine pokazao je da je riječ o zabludi: Japan je tada bio pogođen najgorim zemljotresom u svojoj istoriji - 9,0 stepeni po Richteru. Život je izgubilo 15.900 ljudi.

Prirodna sila je dovela do velike nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi. 160 hiljada stanovnika je mora pobjeći iz područja u blizine elektrane. Černobil se ponovio – i to u tehnički visoko razvijenom Japanu. Rizici nuklearne energije, pokazalo se, ne mogu se sigurno kontrolisati čak ni u industrijski visoko razvijenim zemljama”. U prefekturi Fukušima, desetine hiljada još uvijek se mogu vratiti u svoje domove, u velikom području oko elektrane, koje je dalje zatvoreno, a preko 20 miliona tona radioaktivno kontaminiranog otpada još uvjek treba odložiti.

Ipak, postoje stručnjaci koji i dalje podržavaju nuklearnu energiju. Takozvane mini elektrane (SMR) trebale bi opasnosti učiniti kontrolisanim, i kako najavljuju, u Velikoj Britaniji, na primjer, od 2030. godine bi već trebale biti uključene na električnu mrežu.

Male nuklearne elektrane postoje već duže vrijeme, na primjer na podmornicama.

Suština koncepta je poznata već desetljećima, ali nigdje se nije mogla probiti, dijelom i zato što nije uspjela riješiti presudno pitanje: I dalje postoji opasnost, još uvijek postoji nuklearni otpad!"

Pri tome mnogi nuklearnu energiju ne smatraju nikakvim sredstvom za borbu protiv klimatskih promjena.

Jer, to je, i ostat će, čak i sa novim konceptima, tehnologija koja nije razrađeena do kraja.

(express)

Smail Špago

(NovaSloboda)

Najveći evropski gradovi, nekad i sad - Berlin, Njemačka - Brandenburška kapija cca 1880 – 2018.

 

cca. 1880.

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Brandenburška kapija u Berlinu, građena po nalogu pruskog cara Fredericka Williama II, završena je 1791. godine. Međutim, postala je poznata i popularna tek nakon što je napravljena njena prva fotografija. 

Jedan je od najvažnijih spomenika u Berlinu.

U vrijeme hladnog rata, kada je grad bio podijeljen između istoka i zapada, Nijemci su na kapiji napravili osmatračnicu, kako bi gledali šta se dešava iza “gvozdene zavjese”. Ostala je poznata izjava Ronalda Regana, nekadašnjeg predsjednika SAD, “Mr. Gorbachov – tear down this wall!” - “Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!”

Spomenik je postao jedan od najtrajnijih simbola jedinstva jednog grada.

(prevedeno sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spsgos)

Jedna fontana čeka neka nova, bolja vremena

 

fontana, nekad

fontana, nekad

fontana sad, Gugo

fontana sad, Katarina K.

fontana sad, Jasminka

fontana sad, Mostaru moj

Jedna nekada veoma aktivna fontana u samom centru Mostara, od rata na ovamo je neatkivna, i čeka neka nova, bolja vremena. Svojevremeno je za vrijeme ljetnih žega napojila mnoga žedna usta.

Danas je ruglo, kraj kojega se najčešće samo brže bolje prođe. 

Rijetki, koji je pamte, stanu i naprave fotografiju.

O njenom postojanju, kada je bila aktivna i u funkciji, kazuju brojne fotografije iz spomenara.

(spagos)

“Online zbirka nacionalnih spomenika općine Konjic” - Trnkina kula u Argudu

 

Od petka, 23. aprila 2021. godine na facebook, instagram i viber mrežama Narodnog univerziteta i facebook stranici Zavičajnog muzeja, kroz opis i crtež Dine Džumhura, predstavljamo nacionalni spomenik

Trnkina kula u Argudu

Trnkina kula u Argudu, općina Konjic, Bosna i Hercegovina, pripada tzv. gornjehercegovačkom tipu seoskih spratnih stambenih objekata sa ognjištem smještenim uz vanjski zid. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Trnkina kuća nalazi se u naselju Argud, općina Konjic. Naselje Argud pripada mjesnoj zajednici Bjelimići. Naziv Bjelimići često se poistovjećuje i zamjenjuje sa centralnim dijelom ovoga kraja, sa naseljem Odžaci.

Stambene seoske kuće dijele se po raznim kriterijima:

- Prema materijalu za gradnju: kamene, drvene, kuće od čerpića

- Prema materijalu krova: slamnare, pločare, daščare

- Prema arhitektonskim kriterijima.

Nije poznat tačan period izgradnje kuće, ali prema autorima Astridi Bugarski i Muhamedu Kadiću slični stambeni objekti u Bosni i Hercegovini su građeni u periodu od prve polovine XIX do prve polovine XX vijeka.

Kuću poznatu kao Trnkina kula sagradio je izvjesni Fejzi (Fejzo) Spahija, za što je angažirao majstore iz Dalmacije koji su, paralelno uz ovu kulu, izgradili još dvije kule u naseljenim mjestima Sopot i Doljani, a po nalogu tadašnjih spahija.

(Dino Džumhur/facebook 20210423)

Linkovi za stranice:

https://www.facebook.com/Centar-Za-Kulturu-Narodni-Univerzitet-Konjic-1008309389196369

https://www.facebook.com/photo?fbid=225792419343741&set=a.201716181751365

https://www.facebook.com/photo?fbid=10225117727959530&set=a.10203346991744731

(spagos)

Iz stare štampe: Stari most 1892. godine

 

U Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo iz 1899. godine objavljen je tekst i fotografija Starog mosta u Mostaru, iz 1892 godine, Autor teksta je bio Mustafa Hilmija Muhibić, prvi urednika lista "Bošnjak" i tajnik Zemaljske vlade u Sarajevu.

"Mostarska je ćuprija jedna od najzanimivijih gragjevina u kršnoj Hercegovini. Ko nije prije vidio to neimarsko remek-djelo pa dogje jednoć u rajski vrt (tako naziva mostarski sin, a glasoviti paša i pjesnik Derviš-paša svoje rogjeno mjesto) — mora se diviti visokom čemern mostarske ćuprije. Ko je u kakoj ravnici odrastao, mora ga strahota spopasti, kad dogje na ćupriju i pogleda u dubinu valovite Neretve. Ta rijetka ćuprija podignuta je na kamenitoj obali Neretve u duljini od 29 metara, a cijela ćuprija svedena je parno na jedan svod, što je baš najzačudnije, te je veoma uveličava. Od dna rijeke do svoda imade, mislim, preko 20 metara. O postanku ove ćuprije priča se u narodu raznolikih stvari. Neki kažu, da je za vremena rimskoga gospodstva postojala drvena ćuprija na onom mjestu, gdje je današnja kamenita, i da su na obje strane te ćuprije sagragjene kale za vojnike, da brane ćupriju, koje kule i dan danas, malo ruševne, postoje; vele nadalje, da je po zauzeću kršne Hercegovine otomanski car, sultan Sulejman, u godini 974 po hidžretu (biva 1566. godine po evropskom kalendaru) sagradio današnju kamenitu ćupriju. Vele, da su na sredini svoda uklesane ove riječi Kudret kemeri) što znači: „Svod božije moći", i da su ove riječi (datum) gradnje ćuprije; a kada se sabere brojevno značenje pojedinih slova ovih riječi, dolazimo do broja 974 (1566.) To bi značilo, da je ćuprija iste te godine gragjena. Baš te iste godine vladao je u Carigradu otomanski car sultan Sulejman. Ovo je pismo vrlo mučno opaziti i pročitati, jer su obale, s kojih se jedino mjesto pisma može vidjeti, dosta udaljene, a samo pismo staro je i teško se vidi. Kad sam tu skoro bio u Mostaru, nastojao sam, da se uvjerim svojim očima o toj tradiciji, ali mi bi trud uzalud i ne mogoh pročitati. Mostarska ćuprija sa svoje dvije kule sliči nebeskom svodu, gdje se sjajne zvijezde razmeću. Ta ne može joj sličiti ni nebeski svod, jer i njegovu veličinu ćuprijski svod natkriljuje. Da cijeli svijet pretražiš, ne možeš naci onakog svijeta, kao što u Mostaru, gdje je majdan svakih sposobnosti. Iz Mostara postaju ljudi veliki na sablji i na peru, kako prije, tako i danas. — Prema meni moraju umuknuti i indijske tutije, jer sam ja slavuj, koji opjeva Mostar".

Fotografija Stari most, 1892. godina

Priredili: Armin Dzabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Kraljica kina

 

Da li je Julie Christie ovih dana napunila 80 ili 81 godinu? Sasvim svejedno. Povodom rođendana ove nezaboravne holivudske ikone.

Kad mladić prvi put izbliza, kroz mliječno staklo, ugleda mladu ženu Julie Christie, to je nešto poput bajke. Ona spava u naslonjaču, kao uspavana ljepotica. On je doktor i došao je s kolegom da se brine o svojoj majci, koja je pokušala samoubistvo, kad je otkrila da je muškarac kojeg ona voli, volio i njenu kćer.

Ali doktor i mlada žena započinju jednu drugu ljubav, između doktora Jurija Živaga i Larise Antipove, zvanu Lara, Julie Christie i Omar Sharif, u velikom epu Davida Leana iz ruskog građanskog rata. Oboje se vjenčavaju – ali ne jedni za drugo(!), a zatim zajedno rade u bolnici, žive zajedno na širokim ruskim prostranstvima, imaju kćer. Ljubavna priča koja vrlo snažno živi od međusobnog izbjegavanja, odvajanja i gubitka, i odsutnosti. "Dr. Živago" (1965.) je od Julie Christie napravio superzvijezdu, sa njenim svijetlim plavim očima, prepoznatljivim profilom (poput crteža Cocteaua, kako joj se Truffaut divio), film se mjesecima prikazivao u kinima širom svijeta. Dobila je Oscara - i Baftu – iste, 1965. godine, za film "Darling", bila je hipi djevojka u traum svijetu, u potrazi za uspjehom i vjerovatno jednim uspješnim brakom.

Za pedeset godina rada, snimila je manje od pedeset filmova

Decenijama se govorilo da je Julie Christie rođena 14. aprila 1941. godine na plantaži čaja u Assamu u Indiji, prije osamdeset godina. U njenoj biografiji godina je ispravljena na 1940.

Ipak, uprkos neizvjesnosti oko godine, vrijedi se prisjetiti vremena koje je danas vrlo udaljeno. Kad je fil u kinu bio živ, njegove priče, njegovi mitovi, njegova tvornica snova.

Za pedeset godina, između 1962. i 2012. godine, Julie Christie je snimila ukupno manje od pedeset filmova. Nikad je nije posebno zanimao publicitet. Dobila je još tri nominacije za Oscara, nakon "Darling", za "McCabe & Mrs. Miller", 1971, "Afterglow", 1997, "Away from Her”, 2006. Ne govori često o svojoj mladosti, a sigurno ni o vezi u Hollywoodu sa Warrenom Beattyjem, sa kojim je snimila tri filma. Kad se nakon toga vratila u Englesku, kupila je farmu u Walesu, kuću u Londonu. Bila je politički predana, borila se protiv odlaganja nuklearnog otpada i imperijalizma, zbog dobrobiti životinja i emancipacije žena. Ne voli intervjue, jedva se sjeća svoje mladosti, a pošto ima poteškoća sa pripremanjem uloga, ne bavi se puno ni pozorištem.

Može igrati veliku ljubav, bez ikakvog obzira

Šezdesete su bile godine Julie Christie, vrijeme dadilja. Nova sloboda, u ljubavi, pogotovo kad je prekinuta fama o vezi sa jednim muškarcem. Njene filmove karakteriše nevjerovatna promjenjivost, u kojoj muškarci, koji vole insistirati na svom, navodno prirodnom pravu na varanje, padaju sa svojim opsesijama. U filmu "Far From The Madding Crowd”, “Daleko od lude gužve", (1967.), drži u neizvjesnosti trojicu muškaraca: pastira, seoskog gospodina, narednika u vojsci. Ovaj posljednji je Terence Stamp, koji sa sabljom ispred sebe blista na plaži. “Zašto, pita on nju, mene smatrate odgovornim za vaš izgled ...” Fanovi su bili apsolutno uvjereni da su o ovom paru iz snova Kinksi otpjevali u pjesmi "Waterloo Sunset". U "Away From Her" (2006.) autorice Sarah Polley, ona je žena koja upoznaje novog muškarca u staračkom domu - ona ima Alzheimerovu bolest - a njen suprug nestaje iz njenog života. Ljubav je apsolutna, bez ikakvog obzira. Nije željela glumiti ženu koja je u filmu Paula Schradera iskupila "američkog žigola" Richarda Gerea, jer je smatrala da je to bilo loše.

Radikalan je i kraj jednog od njenih velikih uspjeha, “Don't Look Now”, "Ne gledaj sada" (1973.), autora Nicolas Roega. Kad se kovčeg sa tijelom njenog supruga na malom motornom čamcu provlaio kroz uske kanale Venecije, bilo jr planirano da se to obavi na prilično klasičan način, udovica, pokrivena velom, tuga u očima, jedna suza, razmazana šminka. Ali režiser Roeg je u jednom momentu odlučio drugačije.

Podigni veo i dok tako stojiš u čamcu, želim da se smješiš. Nepobjediva, kao kraljica Christina. Bože, Nic, jesi li lud, rekla je Julie. Mislim da je to fantastično. Fuck you, protiv sudbine. Ništa ne može biti iznad ljubavi koju ste imali. Fantastično.

2012. godine je jedan složeni mit oživio Julie u “The Company You Keep”, kada su se ona i Robert Redford - koji je i režirao – kao stari suborci, članovi podzemne grupe Weathermen, morali sakriti. Nakon dugo vremena, kada Redfordu prijeti da će ga otkriti, ona se ponovo pojavi na kraju.

Kao da se probudila iz nekog sna iz bajke.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Knjiga “Mahala Carina u Mostaru” u prodaji

 

Knjiga se može naručiti iz bilo koje zemlje na

https://www.knjiga.ba/mahala-carina-u-mostaru-b3879.html

cijena je 60 KM + poštarina.

U Mostaru se može kupiti u Mutevelića knjižari u Cernici (ul. Adema Buća 13).

(spagos)

Neke mnogo smješne mašine

 

Američki crtač Rube Goldberg scojevremeno je izmišljao smiješne mašine koje su nepotrebno komplikovale najednostavnije stvari.

Sto godina kasnije ljudi ga koriste da odagnaju dosadu lockdowna. Ovdje pregled fascinantnih besmislenih lančanih reakcija.

Jennifer George u jednom broju može zabilježiti povećani interes svijeta za njenog djeda Rubea Goldberga. Upiti za pretragu, posjeta na našoj web stranici, su se ove povećale za tačno 13 posto od izbijanja pandemije, increased traffic, povećani promet, kako se to zove na Internetu, gdje je pažnja najvažnija valuta. Upravo zato Jennifer George zna ovaj broj, a jedna PR kompanija zainteresovanog sponzora je to izračunala.

Kakva lančana reakcija! Pandemija zatvara ljude kod kuće, ljudi traže da se nečim uposle, a dosada ih dovodi u Rube Goldberg, a pošto je stranica Rube Goldberg često guglana, sponzori su odmah tu. Sasvim sigurno: Da je živ, Rube Goldberg bi se zbog toga iskreno nasmijao.

Lančane reakcije bile su upravo njegova stvar, što apsurdnije - to bolje.

Reuben Lucius Goldberg, rođen u San Franciscu 1883. godine, bio je američki crtač i izumitelj složenih besmislenih mašina, tačnije mašina koje izvršavaju jednostavan zadatak na što nezgodniji mogući način. Na Youtubeu morate unijeti samo njegovo ime da biste vidjeli njegovožu ostavštinu: bezbrojni videozapisi samoizrađene aparature koju su ljudi nazvali po njemu, klikeri koji se kotrljaju i uključuju ventilatore, propuh koji pokreće ventilatore, klatna, poluge, domine. Zackbummboing

Mašine Rube Goldberga, kako to tek postaje očigledno, sjajne su mašine za lockdown, pa nije ni čudo što svijet iznova upoznaje ovog čovjeka koji je umro 1970. godine. I pomalo, život se ovih dana osjeća poput sjedenja uz beskrajno brujeće mašine za gluposti.

Ko je bio ovaj Rube Goldberg, gospođo George?

Jennifer George sjedi ispred ekrana, zumirajući okolo, gledate u njenu dnevnu sobu poput punog akvarija: uokolo lebdi namještaj, lampe, svijećnjaci, svakakve stvari. Manhattan držanje, malo prostora. Jennifer George je zapravo dizajnerica nakita, ali njen glavni posao sada više liči na upravnicu imanja njenog djeda. Dobro ga se sjeća, iako je u to vrijeme bila dijete. Ali kako bi moglo zaboraviti muškarca koji je kod kuće uvijek nosio leptir mašnu, cigaru u ustima i koji je mogao saviti zečeve od salveta i pustiti ih da razgovaraju s njom? A sada je, kaže ona, ovaj Rube Goldberg "poznatiji i popularniji u cijelom svijet, nego kada je radio". Goldberg je studirao tehniku, ali budući da je uživao crtati, više od svog inženjerskog posla u gradu San Franciscu, preselio se u New York i radio kao crtač za novine. Njegovi stripovi o profesoru Luciferu Gorgonzoli Buttsu, koje je objavljivao u Collier’s Weeklyu od 1929. do 1931. godine, postali su poznati širom zemlje.

Ovaj profesor je gradio mašine poput automatskog brisača usta. On djeluje ovako: Podizanjem kašike za supu rasteže se konopac koji trzajem podiže kutlaču, pri čemu keksi leti prema gore, kao iz katapulta. Papagaj skoči na keks, naravno. Kao rezultat toga, njegov se stalak naginje, sjemenke iz jedne posude pada u malu kantu, čija težina povlači remen i oslobađa upaljač, koji pali jednu raketu. Kroz njen start, jedan srp prereže šnjuru i oslobodi klatno sata, na koje je pričvršćen peškir. Klatno kuca napred-nazad i briše. Nekako logično, zar ne?

Crteži nisu samo parodije mašina, oni nisu samo zabavljali ljude tada, kaže Jennifer George, već su ih dovodili do čuđenja i razmišljanja. Budući da je Goldberg izumio i uređaje koji automatski masiraju leđa, zatvaraju vrata garaže, peru suđe ili omogućavaju jednostavan selfi, od čega ništa nije postojalo u to vrijeme. „Niko nije mogao ni zamisliti kako bi se zaista mogle napraviti tako čudesne mašine.

“Danas pravite selfi svojim pametnim telefonom, ali kako to ovaj uređaj radi, šta čuje i radi bez našeg znanja – to niko ne zna, a niti ga zanima? Možda je to jedan od razloga zašto mašine Rube Goldberga i dalje fasciniraju ljude, jer ih se može shvatiti samo kao lančanu reakciju jednostavnog transfera energije. To možete jedino tako razumjeti i nasmiješiti mu se: kao jedna staklena mašina.

Jennifer George već niz godina organizuje vlastito Rube Goldberg takmičenje, a prošle godine je zbog korone pokrenula i video takmičenje. Zadatak: izradite mašinu koja omogućava da vam sapun sam padne u ruke.

Primila je gotovo 500 radova iz dvanaest zemalja. Na primjer od Sev Tay iz Holzgerlingena blizu Stuttgarta. Sev Tay ima dvanaest godina, Amerikanac je, a pravo mu je ime Francis, kako kaže, ali ga svi zovu Sev jer je do sada sedmi po redu Francis u porodičnoj istoriji. Svoju mašinu Rube Goldberg sagradio je u potpunosti bez Francisa, tj. bez pomoći svog oca (koji je građevinski inženjer u mornarici). Radio je tri dana, kaže Sev Tay u video chatu, dok su ga majka i kućna mačka posmatrale. A to može biti frustrirajuće, kad prokleto klatno iznova promaši cilj. Koristio je samo predmete koje je pronašao u svojoj dječijoj sobi. Kad je na kraju sve uspjelo, i klatno pogodilo cilj, kuglice su se kotrljale na željenom putu, knjige su padale pod pravim uglom, a automobil koji je naletio na njega i odgurnuo sapun sa stola, to je bila bila strava. "Izrada mašine koja obavlja beskorisne zadatke troši mnogo vremena", kaže Sev Tay, a to znači, samo na pozitivan način. Šta može biti bolje od toga, ako ste zaključani u lockdownu?

Jennifer George ne samo da organizuje takmičenja poput ovog sa sapunom, već posećuje i školske časove, kako bi djecu oduševila izumima svog dede za tehnologiju i mehaniku.

„Nauka, matematika, fizika, hemija, mašinstvo - sve je to jedno iskustvu kroz mašine Rube Goldberga“, kaže ona. Kao šefica Rube Goldberg Inc., ona prodaje knjige i člankeobožavaocima, kako bi finansirala svoj obrazovni rad. A obožavaoci zaista postoje: u Americi je ime njenog djeda doslovno postalo izraz nečeg groteskno složenog, pridjev Goldbergian čak unešen u američki rječnik Merriam-Webster.

Od 1930-ih, Goldberg je crtao i političke crtane filmove. 1947. godine osvojio je Pulitzerovu nagradu za crtić "Mir danas", koji prikazuje porodicu koja udobno sjedi ispred vlastite kuće, na velikoj atomskoj bombi, koja se naginje prema ponoru.

Jennifer George sjeća se da je njezin djed nerado govorio o bilo čemu drugom: mržnji, antisemitizmu, prijetnjama. Jednom je jedan čitatelac vratio jedan od njegovih antihitlerovskih crtanih filmova, zamazan izmetom. Prije nego što je njegov sin George otišao na koledž, Goldberg mu je savjetovao da promijeni ime. Što je sigurno, sigurno. George se tako nazvao George George.

Njegova kći je morala ići, odmah nakon razgovora sa zoomom, jer je imala još sastanaka: Sa dva školska razreda razgovarala je o svom djedu, o tome kako napraviti pravi stroj Rube-Goldberg (iznenadni transfer energije, molim!). Možda i o tome kako se Rube Goldberg pronašao u popularnoj kulturi, da se mašine nazvane po njemu pojavljuju u filmovima ("Luda avantura Pee-Weea") i u svim vrstama reklama.

Sev Tay, mladi Amerikanac iz Holzgerlingena, kasnije želi postati astronaut, ili inženjer u NASA.

A klikeri se već valjaju. Put do vašeg posla iz snova, zackbummboing, na kraju krajeva i nije ništa drugo nego lančana reakcija.

(sdz)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Miris i boje Mostara

 

Da su Mostar i Stari most po svojoj ljepoti davno prevazišli ovu valu, odavno je poznato.

Stari Most, alte Brücke, old bridge, ponte vecchio, vieux pont, su nazivi koji su najčešće korišteni i čuju se u Mostaru, na Starom Mostu i u Starom Gradu. A u novije vrijeme pored ovih naziva na stranim jezicima, još češće se mogu čuti „gamle brua“ na norveškom, „gamle bro“ na danskom, „eski köprü“ na turskom, „oude brug“ na holandskom i još mnogo drugih jezika, kojima smo zagospodarili u poslijednje vrijeme.

Kad bi čovjek želio računati koliko je puta mostarski Stari Most uslikan ili nacrtan, od kako je sagrađen, ne bi lako došao do precizne cifre. Desetine hiljada turista dnevno, pa stotine dana u godini, pa stotinjak i nešto godina od kako postoji foto ili filmska kamera. Golema bi to cifra bila.

Sa sigurnošću se može ustvrditi da slika Starog Mosta, kakva god bila i kolika god bila, krasi stan svakoga mostarca, pa bio ga on u Mostaru, ili na najudaljenijoj tački zemljine kugle.

Gledajući album sa slikama iz Mostara, pitao je tako jedan stranac nekog mostarca:

-Kako to da vaš Stari Most na svakoj slici ima drugu boju?
-To je zato što svako oko vidi Stari Most na drugi način, u drugoj boji, pod drugačijom svjetlošću, u drugom dijelu dana, u drugom godišnjem dobu – odgovorio mu je ovaj.

Svaki susret sa Starim mostom, pa bilo to uživo, u Mostaru, ili gledanjem umjetničkih slika, ili fotografija, poseban je doživljaj. Isto kao i iznenadni susret, na bilo kojoj ulici u svjetskim metropolama, kada se među stotinama slika koje crtaju i prodaju ulični slikari, čovjeku oko zalijepi samo za jednu sliku, onu sa motivom Starog Mosta.

Dio od svega ovoga, i mirisa i boje, pronađoh ovih dana na slikama mostarca Tarika Dugalića, sa privremenom adresom u Norveškoj.

Ili, kako se to odavno kažu mnogi Mostarci, rasuti širom svijeta:

-Ja mogu otići iz Mostara, ali Mostar nikada ne može iz mene.

(spagos)

Vremena, kad nisi znao gdje bi prije otišao

 

Kantarevac, sedamdesetih, cidom.org

iza Desete, prije rekonstrukcije

(tekst koji slijedi objavio je Branko Vučina 17. aprila 2021. na facebbok stranici Priče kroz Mostar i Hecegovinu. Tekst je prenešen bez ikakvih ispravki)

Sjecam se prije par godina kad dodje sin Marko kuci oduševljen. Zamisli kaze danas nas bilo za 3 ekipe na lopti. Pita me kako je nama bilo nekad u Mostaru sedamdesetih godina. Ko ce mu objasnit kako se nekad zivilo za loptu. Ko dijete si znao sastave svih timova, gledo sve utakmice na crno-bijeloj televziji, gdje su svi igraci iste boje. Na putu do skole kupis „Sportske“, da ne bi nestalo. Pok.stari dodje s posla i donese iste. Ti si svoje vec bacio pod krevet, da te ne „provali“. Jedino kad bi on osto bez njih, uzme moje i kad ih procita vrati ih neprimjetno. Cim se zavrsi skola, baci se tasna i pocne se igrati iza Desete i Nove gimnazije, kasnije kod fakulteta, dok ne dodju starija raja. Prije randesa se skupi vise raje iza stare gimnazije gledajuci prave majstore, nego sto ih ima sad na prvoligaskim utakmicama. Koliko se samo veza prekinulo radi gledanja na Kantarevcu vaznih utakmica. Sportski pregled i „Indirekt“ se nije smio propustiti.

Ono malo vremena sto sam trenirao u „Velezu“, „Lokomotivi“ i kasnije u Svedskoj, dosta ti je. Nikad u drustvu ne pricam o baustelama, ali prvi osvojeni turnir sa razredom i osnovnom skolom se ne preskace. I sad se sjecam kad smo u petom razredu bili prvi, Bada nam sudio finale. Uzeo nam glavnu nagradu, pravi fudbal. Ponio kuci da nam ga ko biva malo napumpa, nikad ga vise nismo vidjeli. Sina na golu, Golub, Srecko Miric, Zivka, Azer Skaljic i ja. I druge su ekipe bile prave, Goca Juric, Mensa Durakovic, Zelja Zadro, Hola, Ozra Humackic. Uglavnom u to doba su sva igralista i livade bile pune djece i starijih, koji su jedva cekali da nadju mjesto na terenu. Igralo se i na Bunici i Zaostrogu, vazda bosi, bolji osjecaj kad valjas loptu.

Nisu u to vrijeme ni pravi igraci i treneri bili uobrazeni, sve normalna raja. Meni bilo najdraze kad me Stipa Juric uzme kod sebe u ekipu. Ono dvojica najboljih biraju sebi jos trojicu. Iz moje generacije daleko najbolji Guza Tuce, prava raja. U nasem ulazu braca Kalajdzic: Majo, Beco i Avdo. Ne znas koje bio bolji igrac od njih. Preko puta nas Jusa Maric, Enverov brat i zena mu Gara. Gdje sam se rodio, prvi komsija u Blagoje Parovica, Garo Kovacevic. Sjecam se kad je Mara potpisao za „Schalke“, pita ga Jusa da mu ostavi „Ajkulu“. Mara se smije i govori mu: Dok si ti s rajom u kafani, ja se bacam na terenu, ko da me i nisi pito.

Kad si se god vraco kuci s Bunice, nikad para za busa. Jedino ulazili u bus kad Moha Sator, nas komsija vozi. On je raju i na more nedeljom vozio. Samo se stavi tabla „Vanredna voznja“. Futa i ja stopiramo kad nas sjede rah.Sula Rebac. Ono ne mores vjerovati. Jos nas povede u „Ruzu“ na kolace. Prica s nama ko velikima. Prica kako nije htio uzeti bodove od Celika, da bude Velez prvak. Ne bi ti u Njemackoj stao neko ni da ti kaze dje neka ulica.

Jednom nam stade rah.Ceca Bijedic sa curom u novoj Alfi. Mi u mokrim kupacim. Jos nas pita gdje tacno stanujemo.

Pecelj nas vozio kuci sa treninga u Ladi. Stanovao tad u plavoj zgradi, kod trznice. Mi mu donosili znacke, da mu se zahvalimo.

Sjecam se kad sam skupljo lopte protiv Hajduka 1979. na turniru. Bas prvi dan turnira prekinuto. Umro bio Kardelj. Propo nam bio drugi dan, radi autograma.

Mi igramo u finalu sa „Hidrogradnjom“ na radnickim sportskim igrama. Udari me nezgodno lopta i izadje. Dere se Darko Cale: Ulazi Nini i pucaj penal. Ne pada mi napamet moj Cale. I sad me boli kad sam promasio za „Splitsku“ u finalu mahala 1978.godine. Poslije toga vise nikad nisam htio. Koja tuga taj dan u ulici. Dao samo Mensa Djukic za nas. Linci i ja pored gola.

Neka fina i bezbrizna vremena gdje nisi znao gdje bi prije. Kad si molio svoje da se ranije vratis s mora, da ne bi neki ciganluk propustio u Mostaru. Dodjes propadaju japanke u asfaltu, a drago ti. Zao ti i spavat duze, jer su te pustila starija raja da sjedis pored njih na trznici. Uvijek nekog nadju u masinu, drago ti to sve gledat. Guce, Moha Sator, Kela, Moha Sadzak, Rame vazda devar.

Bili smo neka generacija, kad smo vecina nas imali malo, ali smo bili cini mi se sretniji. Vecina nas Mostaraca isla u Italiju da se skromno obuce, vozali ista takva auta. Na kraju svake veceri „Rondo“ bio pun. Nekad ti ostane i za umaka uz pivu

(BramkoVučina/facebook/20210417)