Na granici sjećanja – Dvorac u Vitini

O dvorcu u Vitini imao sam prilike slušatu priče od starijih iz Ljubuškog kraja, u prvom redu od mog dede Ibrahima i njegove braće Mustafe efendije, Alije i Salke Špago, kao i od mojih dobrih prijatelja iz Vitine, u nekadašnjim lijepim vremenima dok sam dolazio Vitini u pohode. Kakva je to ljepota bila svjedoči i tekst objavljen ovih dana na portalu Ljubusaci.com, autora Kemala Mahića, a povod objavljivanju teksta bila je fotografija dvorca Kapetanovića, koje je snimljena 1936. godine. Profesor Mahić je u svom tekstu citirao Dr.sci.  Halida Sadikovića, koji je u svojim radovima pisao o ovom objektu.

Prenosimo tekst i fotografiju sa portala ljubušaci.com, a kako je to i autor teksta i naznačio, da je podijeli sa Vitinjanima i Ljubušacima. Stoga je i ovaj prilog samo produžena ruka teksta sa portala.

Moj dvorac u Vitini

Autor: Kemal Mahic

Sa velikom radošću sam došao do ove fotografije iz 1936.godine. Želim je podijeliti sa Vitinjanima i Ljubušacima tj. sa onima kojima ova fotografija puno znači.

Dr. sci. Halid Sadiković o Kapetanovića dvorcu piše: “Dvorac je sagrađen,vjerovatno,poslije ukidanja dizdara i kapetana 1835.godine, kad je nastao period relativnog mira na granici, a možda i ranije. Građen je na dva kata, s kamerijom (balkonom) na kojoj je stajao napis „Moj dvorac“. Dvorac je imao pet ulaznih vrata,80 prozora, 22 sobe, a u 11 soba hamame i uz njih ugrađene zemljane peći. Bakreni kazani neprekidno su bili puni tople vode, pa su se tako grijele i sobe i mramorni hamami. Jedan hodnik je bio dug 24 m, a uz njega su postojale dvorane za sastanke,vijećenja (divanhane), trpezarija i pomoćne prostorije. Drugi kat dvorca bio je izuzetno lijepo građen s dva „ćoška“, desni i lijevi, s osam prozora u arapskom stilu, kao u džamijama. Osobito su lijepo bile izrađene šiše ćoškova. Pored raznovrsnih umjetničkih crteža na šišama su bile urezane mudre rečenice iz Kur*ana i po dvije sultanske ture (sultanska grba). Sarajevski slikar Salih Ćeremidija izradio  je na zidovima freske živih boja s pticama, maslinama, lozom, grožđem, limunovima i narančama“(Opširnije: Iz prošlosti Ljubuškog, str.61).

Eh, da su Bog*do svi bosanskohercegovački begovi bili kao vitinski Kapetanovići, onda bi bošnjačka nacija bila u svom razvitku ravna onim nacijama sa kojima živi stoljećima.

Dok su drugi begovi čuvali kafane, hareme žena, kupleraje Pešte, Beča, Budima...vitinski Kapetanovići su se bavili „narodnim blagom“,“istočnim blagom“,idejom bošnjaštva, novinstvom i časopisima, zaštiti svojih kmetova druge religije i nacije, pisali poeziju, putopise, bili odlikovani od strane Papstva a njihovi nasljednici bavili se naukom i postajali uvaženi članovi društva bez obzira koji je bio društveno-politički sistem.Vrijednost je uvijek vrijednost! Tako je i danas.

„Moj dvorac“ je djelo  begova Kapetanovića kao i ostala djela koja su dali i daju u različitim oblicima života!

Može nam služiti na čast što su naši preci živjeli u vrijeme njihovih života pa o tome možemo svjedočiti istinito i nepristrasno.

Objavljeno na portalu: Ljubusaci.com

(spagos)

Na granici sjećanja: Carina nekada i Memi hodžina džamija

Memi hodžina džamija

Pregledavajući sljedeću fotografiju, ispočetka smo pretpostavili da se radi o motivu iz Donje mahale, pa zatim da je Glavna ulica na potezu od Dječje biblioteke prema sjeveru i tek nakon dosta diskusija, sjećanja, prijedloga, priloga, pregleda starih slika i na kraju neizbježnog Googlea, došli smo do zaključka da su se zidovi i kapije, na lijevoj strani slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića. Znači radi se o Carini, slika snimljena u današnjoj ulici Mladena Balorde.

Iza sjevernog zida kuće, na čijem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća s desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas postoji na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Kuća s halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću.

Analizirajući sliku, naknadno smo uočili na zidu kuće obrise Starog mosta. Je li to obična mrlja na zidu ili je neko pokušao ukrasiti zid slikajući motiv Starog mosta, ili izrađujući reljef, ne može se utvrditi.

Kroz diskusije se uočio još jedan detalj. Iznad, sad već definisane Brkića kuće, vidi se vrh, alem, jedne džamije. Za većinu raje s Carine, a pogotovo onih koji nisu s Carine, još jedna džamija na Carini, koje više nema, na ovom mjestu bila je novina.

Prema svim dosadašnjim saznanjima, na Carini su bile džamije, ona iznad Neretve, poznata pod imenom Mehmed Ćetordan džamija i džamija u blizini Carinskog mosta – Terjahja džamija. Ove dvije džamije su, takođe, bile srušene poslije II. svjetskog rata, a Terjahja džamija je obnovljena poslije ovog zadnjeg rata. Uz džamiju na Glavnoj ulici, koja se zvala Fatima Kadun džamija i onu na Musali – Ćose Jahja džamija, u neposrednoj blizini mahale Carina, nekada je bilo ukupno 5 džamija. Koja je peta?

Ta džamija zvala se Memi hodžina džamija, a izgrađena je prije 1620. godine. Nalazila se na uglu Srednje i Braće Krpo ulice, a srušena je 1951. godine. Umjesto nje u prošlosti se nalazila samoposluga na Carini, a danas je tu Služba hitne pomoći.

Ponovnim pregledom foto arhive, pogotovo hotela Neretve, ali i slika Carine iz starijeg perioda, na mnogo njih zapaža se munara Memi hodžine džamije, koja nam je do sada prolazila onako, usput, nezapaženo, a i ne znajući o kojoj džamiji se radi.

Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago

novasloboda.ba

Prije 70 godina - Zastava sa pijeska Iwo Jima

Fotografija koja je postala ikona Drugog svjetskog rata.

Događaj sa slike desio se 23. februara 1945 godine. Vodile su se ogorčene borbe na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu. Po osvajanju ostrva Iwo Jima vojnici su visoko uvis podigli američku zastavu. Ono što je prikazano na slici ni jednom od šest vojnika sa slike nije značilo neštao posebno.

„Utvrđivali smo nosač za zastavu. Htjeli smo da se vijori i da se vidi iz daleka”, pisao je John Bradley u pismu svojim roditeljima. „Dok smo mi to radili, naišao je neki fotoreporter i fotografisao”, pisao je dalje John, koji se nalazi u prednjem planu na slici. Sliku u novinama vidio je tek osam nedelja kasnije, nakon okončanja borbi. Snimak je napravio Joe Rosenthal fotograf AP.

Nažalost, trojica momaka sa slike, koji su bili sa Johnom, nikad nisu ni saznali niti vidjeli ovu sliku. Poginuli su nekoliko nedelja kasnije, kao i ostala 6.833 marinca, i oko 20 hiljada Japanaca, u četvoronedeljnoj ratnoj klanci za osvajanje ovoga ostrva u Pacifiku

Fotografija pod nazivom „Flag Raiser” postala je ikona Drugog svjetskog rata. Preostala trojica vojnika sa slike, koji su preživjeli, nikad se za života nisu oslobodili traume koju su tu preživjeli. Ira Hayes (sasvim lijevo) i Rene Gagnon, pokriven od strane Bradleya kasnije su se odali alkoholu i umrli vrlo mladi. John Bradley sve do njegove smrti 1994. godine nikad nije progovorio ni jedne riječi o događajima koji su se dešavali 23. februara 1943. godine. Trojica vojnika koji nisu dočekali kraj rata bili su Michael Strank, Harlon Block i Franklin Souslay.
(izvor:bild)

Priredio: Smail Špago

Novasloboda.ba

Na granici sjecanja - Kad nije bilo interneta

Trule kobile, stonoge, ili školice, igre gradova na posebnim listovima, na posebnim tabelama, pravljenja zanimljivih igrica od samo jednog lista papira iskinutog iz teke, kao što su gatalica, ili pucaljka, raketa ili avion, ali i mali čamci, koji bi se puštali niz potok vode nakon što prestane padati kiša. Onda papirne kape od dvolisnice od novina, ili, što je bio običaj kod zidara, kapa od onog tvrđeg papira od vreće za cimentu. Sve su to bile zanimacije u kojima se uključivala vlastita sposobnost, ali i kreativnost.

Bilo je i onih koji su znali napraviti prava mala čuda, ili izume, kombinujuće najprostiji materijal i vlastitu maštu. Od komada daske napraviti makewtu pravog broda sa palubom. Napraviti avion dvokrilac sa elisom, pa ga zavezati za silk od ribe, i vrtiti u krugu, kao oni pravi modeli aviona, sa pravim malim avio-motorom. Posebni su bili artisti sa biciklima, mnogo prije nego što su se pojavila bicikla poput mountin-bikea i sličnih modela. Umjeće se pokazivalo na običnom biciklu, ženskom ili muškom. Muško je bilo najčešće marke Rog, a žensko marke Vesna. Ko je imao biciklo bio je ugledni član raje, ako je dozvoljavao da drugi okrenu krug njegovim biciklom. Inače, ko to nije davao, gledalo se na njega ispod oka. Posebna je bila ceremonija, kad neko dođe u goste sa biciklom, da mu se čuva biciklo pred zgradom, ili ako se dozvoli da biciklom okrene jedan krug, a krug je označavao jedan krug oko kvarta, ili susjednih zgrada. “Daj jedan krug...” bilo je pitanje, slično kao se kasnije postavljalo, u vrijeme kad su pojedini hrabriji počeli pušiti svoje prve cigarete, pa se pitalo “Daj jedan dim...”

U svu ovu vrstu zanimacije svakako je na prvom mjestu spadala i igra lopte u dvorištu. Svako dvorište je imalo prostor, igralište za loptu, obilježeno sa dva mala gola, pa koliko god da je bilo. Ova igra se uvjek zvala igra lopte, 2hoćemo li lopte?”, nikad fidbala ili nogometa. Lopte seigralo, lolimo, pucalo, u utakmicama od dva do četiri, ili od tri do šest, ponegdje krpenjačom, ili malom gumenom loptom, kupljenom u Borovu, koja bi se odmah po kupovini bušila, kako ne bi puno odskakala. Poseban praznik je bio kad bi se neko u dvorištu pojavio sa pravim fudbalom. Ili ako bi na poklon dobio pravi fudbal. Ali ništa nije vrijedilo, ako se fudbal ne bi dijelio sa rajom u dvorištu. Od jednog dobrog prijatelja, koji se čitav život bavio fudbalom čuo sam kako mu je do skoro kasnih godina života bila normala poderati jedan fudbal godišnje.

Naravno uz igru lopte u dvorištu slijedio je često i jedan veoma neugodan događaj, ili potez, koji se desio velikom broju igrača lopte u dvorištu. Ponekad bi neka lopta tako dobro sjela na nogu, a kad bi se raspalilo po njoj, nije se gledalo kuda će. A često bi završavala na staklu nekog prozora u prizemlju zgrada. Čak je i ovdje bila jedna olakšavajuća okolost, ako bi puklo samo jedno staklo od jednog krila prozora. Kod mnogo dobrih udaraca šteta je bila dvostruka. Nakon udarca, a pošto su svi vidjeli ko je razbio staklo, morala se priznati krivica, i onome čiji je prozor razbijen, ali i otići kući i reći majki ili ocu, šta je bilo i da se šteta nadoknadi. Znam da se našoj igri lopte u dvorištu najviše radovao staklar Nazif, koji je novo staklo postavljao istog dana, a za naplatu bi kucao, ili zvonio, direktno na vrata roditelja okrivljenog. Prigovora nikad nije bilo. A ako bi od strane roditelja bilo galame, ili možda i poneki šamar, znalo sa daže barem od Nazifa doći milovanje po glavi. On nikad nikog nije ružio.

(spagos)

I jedna košćela je grad

U Mostaru su kao pojedinačna stabla poznate dvije košćele i jedna lipa.
Košćela u Fejićevoj, koja je prošle godine doživjela svoju prirodnu smrt, posječena,a na njeno mjesto posađena nova, koja se nažalost nije primila od prve. Vjerovatno će nadležni ovog proljeća o tome povesti računa,
Druga košćela je ona u Kujundžiluku, odmah do nekadašnjeg restorana i iznad terase Labirinta. Košćela je u ratu doživjela potpuno unuštenje. Čim su se stekli uslovi, neposredno nakon rata, posađena je nova, tako da je danas već dostigla skoro onu nekadašnju visinu.
Lipa je vrsta koja raste u Mostaru. Ima ih na stotine, da ne kažemo više, ali samo jedna lipa je Lipa. Ona na Glavnoj ulici kod Vučijakovića džamije. A za čitavo ovo područje se zna reći: Pod lipom.
Mostar je poznat po svome zelenilu, po drvoredima za sađenih duž ulica, šetačišta, aleja, po parkovima. Bez drveće i njihovog hlada, i hladovine, u Mostaru nema života, pogotovo ljeti, kad na suncu zna biti i preko 50 stepeni.

Ovome društu svakako treba dodati i Mostarski cedar, stabla koja rastu u Mostaru već više od jednog vijeka. Cedar kod hotela Neretva na Musali i cedar pred starom rudarskom upravom, na staroj rudarskoj kapuji na Rudniku u Mostaru su još u životu. Stari su preko stotinu godina. Njihovo društvo bila su i dva cedra u krugu nekadašnje stare biolnice u Mostaru, na čijoj lokaciji je nikao Mepas Mall, a prilikom njegove izgradnje, dva stabla cedra su jednostavno posječena, nestala.

Mostarcui su vrlo osjetljivi i ponosni na ssvako drvo u niohovim gradu.
Ovih dana uzbuđenje je izazvala i sjeća jedne košćele u dvorištu Karadžozbegove džamije. Jedna obična košćela, koja je rasla uza sami zid lijepo uređene ograde oko dvorišta, u kojemu zadnjih godina radi također lijep restoran. Da li je koćela nekada tu bila posađena, ili je samnika, teško je reći. karadžozbegova džamija sa čitavim kompleksom oko nje proglažena je nacionalnim spomenikom Bosne  Hercegovina. U odluci o proglašenju spomenika stoji eksplicitno i tačka, u kojoj se kaže da pored redovnog održavanja objekta posebnu pažnju treba posvetiti i održavanju i očuvabju viskog rastinja. da li i ova košćela spada u to viskoko rastinje, a to svakako jeset, ili se tu mislilo samo na one dvije visoke selvije kod hlavnog ulaza, isto je teško odgonetnuti.

Uglavnom, košćela u dvorišu džamije nekome je zasmetala i posječena je. Kome i u koje svrhe?
O "slučaju" su odmah pisali mostarski mediji.
Bilo kao bilo, košćele više nema, da li će zdrava, a psječena košćečla biti zamjenjena nekom novom, ili nekom drugom vrstom, vidjećemo, a najvjerovatnije će se na njenom mjestu biti razapet moderni šareni suncobran.
Hladovina suncobrana nikada ne može zamjeniti debelu hladovinu jedne košćele.

(spagos)

Velež u sezoni 1967/68 – Za dlaku spas

Velež u sezoni 1967/68 – Za dlaku spas

Slika prikazuje ekipu Veleža pred utakmicu sa Željezničarom u Sarajevu. 

O ovoj utakmici više podataka našli smo u Veležovom Almanahu, autora Ismeta Derviševića:

Željezničar – Velež 2:0

15. oktobar 1967.

Željezničar: Radović, Kadrić, Hadžiabdić, Bratić, Katalinski, Bračulj, Jelušić, Sprečo, Osim, Bajić, Deraković

Velež: Horvatić, S. Primorac, Alajbegović, Z. Selimotić, Šestić, Karamehmedović, Sedlarik, A. Glavović, S. Halilhodžić, Oručević, Kordić

Sudije: Tešanić Branko (Varaždin) Rukavina Josip, Rauš Marijan

Strijelci: Osim 33. (11m) Deraković 63. (Ž)

Isključeni: nema

Opomenuti: nema

Gledalaca: 7.000

Napomena: na proljeće u Mostaru:

Velež-Željezničar 1:3, igrano 3. maja 1968.,

golovi:  Džidić 11. (V), Sprečo 5. Bajić 19. Jelušić 74. (Ž)

Sezona 1967/68 bila je sezona smjene generacije u Veležu. Još su igrali stari igrači, a malo po malo u ekipu su se uklapali mladi igrači. Ova sezona u istoriji veleža biće zabilježena kao prva sezona u kojoj je svoje sposobnosti pokazao kasniji golgeter, i legenda Veleža Dušan Bajević. Mlada generacija stasavala je u dresu prvog tima, a predvodili su je Salem Halilhodžić, Bajević, Marić, Prskalo i drugi...Te sezone 1967/68 „Rođene“ je sa klupe predvodio Haldun Hrvić Leo i naš tim na kraju zauzeo 14. mjesto. To je bilo dovoljno za opstanak, jer su bili na granici sa 9 pobjeda, 8 remija i 13 poraza. Najbolji strijelac ekipe u svojoj debitantskoj sezoni bio je Dušan Bajević.

(spagos)

Dvije košćele i jedna lipa (3)

(prilog je objavljen na starom blogu u novembru 2013.)

fotosi: košćela u Fejićevoj ulici u Mostaru, (nekada Sauerwaldova)

1900.

1920.

1960.

1970.

 

1992.

1992.

2010.

2013.

 

Još jedna košćela je počela svoj život i to u Srednjoj (Fejićevoj) ulici, odmah uz česmu Roznamedžijine džamije. Fotografija na kojoj se prvi put pojavljuje datira iz 1910-ih. Na njoj je košćela već razraslo stablo, staro možda nekih petnaestak godina. Stoga pretpostavljam da je zasađena krajem XIX. ili s početka XX. stoljeća. Prateći njen rast kroz slike vidimo da je sredinom prošloga stoljeća njena krošnja dosezala do minareta džamije. Bila je orijentir, putokaz, sastajalište, mjesto za otpočinut mnogim generacijama Mostaraca. Jedino je stablo od ova tri koje je dočekalo jubilarni stoti rođendan. Međutim, dočekalo ga je osakaćeno, ranjeno, izrešetano, na pola presječeno u ratu – jasno se vide odlomljene grane na fotografiji iz ratnog razdoblja. Danas izgleda kao sakati div, načet s vana ljudskom destrukcijom, a iznutra bolešću i starošću, svaki dan očekuje svoj definitivan kraj.

(Čampara/Vrančić/ Špago)

Dvije košćele i jedna lipa (2)

(prilog je objavljen na starom blogu u novembru 2013.)

fotosi: košćela u Potkujundžiluku

1890-1900.

1890-1900.

1892.

1900.

 

                                     

1910.

1940.

1980.

1980.

2004.

Košćela zasađena u Potkujundžiluku, odmah iznad današnje terase restorana „Labirint“. Na slici iz 1892. g. je još nema, nema ni proširenja na koju će kasnije biti posađena, a zid Potkujundžiluka je bio još prilično visok u odnosu na kasnije stanje. Pojavljuje se tek na razglednicama iza 1900-te godine, gdje je vidimo kao mlado, možda trogodišnje stablo. Očigledno su njene žile pronašle prolaz do vode jer je vremenom izrasla u gorostasno stablo. Njenu veličinu možemo uočiti na slikama iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada, skoro stogodišnja košćela davala je spasonosan hlad u doba mostarskih ćelopeka za goste na terasici restorana, odakle se pružao lijep pogled na Stari most. No, premda ogromna i zdrava nije dočekala svoj stoti rođendan jer joj je život okončan pod granatama. Neposredno prije rekonstrukcije Potkujundžiluka 2004. g. posađeno je novo, mlado stablo košćele. Hoće li doživjeti stotu?

(Čampara/Vrančić/Špago)

Dvije košćele i jedna lipa (1)

(prilog je objavljen na starom blogu u novembru 2013. godine)

Mostar je prepun nijemih spomenika prošloga vremena. Kule, mostovi, stećci, nišani, nadgrobne ploče, džamije, kuće, gradski bedemi, suhozidi, kaldrme… Bilo bi toga još više da čovjek svojim bezumljem nije izbrisao mnoge od njih. Sva ta kamena znamenja šute, ali ipak na svoj način svjedoče o prohujalim vremenima, svjedoče o postojanju ljudske ruke koja ih je oblikovala i ugrađivala u temelje grada. Međutim, sve do nedavno postojali su i živi svjedoci mostarske povijesti. Premda su bili živi nisu nam mogli govoriti – jedino su svjedočili svojim postojanjem da su neke davne generacije vodile brigu o ljepoti našeg grada. Riječ je o stablima, o dvije košćele i jednoj lipi. Zapisa o njihovoj sadnji i njezi nema, jedino što možemo je da na osnovu starih fotografija odredimo vrijeme nastanka i rekonstruiramo njihov život.

Pa krenimo redom. Najstarija od njih je lipa koja je svoj život provela na Glavnoj ulici u podnožju Vučjakovića džamije. Prve slike lipe nalazimo u 1890-im. Već tada je lipa pozamašna rasta, pa možemo pretpostaviti da je na ovoj prvoj slici stara već dobrih 20-ak godina, ako ne i više. Stoga vrijeme sadnje možemo smjestiti negdje u polovicu XIX stoljeća. Koliko je bila dominantna ta lipa govori nam i podatak da je i samu džamiju narod nazivao „džamija pod lipom“. Vizura oko džamije, pa i sama džamija su se protokom vremena mijenjale, stare kuće rušile, a nove izgrađivale, Glavna ulica se proširivala, no lipa je stajala nedirnuta. Tako je bilo sve do 1994. g. kada ju je vihor ratnih razaranja dokrajčio. Ostala je jedino na starim fotografijama i u sjećanju starijih Mostaraca.

Drugi živi spomenik je bila košćela zasađena u Potkujundžiluku, odmah iznad današnje terase restorana „Labirint“. Na slici iz 1892. g. je još nema, nema ni proširenja na koju će kasnije biti posađena, a zid Potkujundžiluka je bio još prilično visok u odnosu na kasnije stanje. Pojavljuje se tek na razglednicama iza 1900-te godine, gdje je vidimo kao mlado, možda trogodišnje stablo. Očigledno su njene žile pronašle prolaz do vode jer je vremenom izrasla u gorostasno stablo. Njenu veličinu možemo uočiti na slikama iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada, skoro stogodišnja košćela davala je spasonosan hlad u doba mostarskih ćelopeka za goste na terasici restorana, odakle se pružao lijep pogled na Stari most. No, premda ogromna i zdrava nije dočekala svoj stoti rođendan jer joj je život okončan pod granatama. Neposredno prije rekonstrukcije Potkujundžiluka 2004. g. posađeno je novo, mlado stablo košćele. Hoće li doživjeti stotu?

Još jedna košćela je počela svoj život i to u Srednjoj (Fejićevoj) ulici, odmah uz česmu Roznamedžijine džamije. Fotografija na kojoj se prvi put pojavljuje datira iz 1910-ih. Na njoj je košćela već razraslo stablo, staro možda nekih petnaestak godina. Stoga pretpostavljam da je zasađena krajem XIX. ili s početka XX. stoljeća. Prateći njen rast kroz slike vidimo da je sredinom prošloga stoljeća njena krošnja dosezala do minareta džamije. Bila je orijentir, putokaz, sastajalište, mjesto za otpočinut mnogim generacijama Mostaraca. Jedino je stablo od ova tri koje je dočekalo jubilarni stoti rođendan. Međutim, dočekalo ga je osakaćeno, ranjeno, izrešetano, na pola presječeno u ratu – jasno se vide odlomljene grane na fotografiji iz ratnog razdoblja. Danas izgleda kao sakati div, načet s vana ljudskom destrukcijom, a iznutra bolešću i starošću, svaki dan očekuje svoj definitivan kraj.

 

fotosi: Lipa na Glavnoj ulici

1890.

1900.

1920.

1929.

1940.

 

1960.

 

1995.

 

2010.

 

 

 

(Čampara/Vrančić/ Špago)