Spomen fontana "Spomenik ilegalcu"

 

1982.

Ispred Doma zdravlja Mostar na zapadnoj strani rijeke Neretve nalazi se skromna spomen česma. Ovaj mali spomenik, koji se u lokalnoj zajednici često naziva i "Spomenik ilegalcu", uspomena je na ljude, zvane ilegalci, koji su živjeli u Mostaru za vrijeme Drugog svjetskog rata radeći normalne poslove, ali su tajno i ilegalno svoj rad usmjeravali prema partizanskom otporu. Fontana, koju je 1982. godine izradio vajar Sulejman Đapo, sastoji se od bazena širine 3-4 m iz kojeg viri betonska polusfera nalik poluotvorenoj ruci. Ovaj spomenik je bio izuzetno zapušten i oštećen i degradiran tokom rata u Bosni 1990-ih, a na slikama iz tog perioda se vidi cijela građevina izrešetana rupama od metaka, te da su joj ukradene spomen-ploče.

Nakon što je u takvom stanju ležala skoro dvije decenije, 2010. godine na inicijativu gradske uprave Mostara spomen-česma je u potpunosti obnovljena i sanirana. Čak su i Kod fontane su se nakon toga ponovo počele održavati komemorativne svečanosti. Tačne koordinate za ovu spomen česmu su N43°20'24.5", E17°48'30.3", tačno na uglu Kneza Mihajla Viševića Humskog i magistralnog puta M6.1 (Bulevara).

1943.

1994.

2011.

The "Hidden Hand" Memorial Fountain:

In front of the Mostar Health Center on the west side of the Neretva River is a modest memorial fountain. This small monument, which is often locally referred to as the "Hidden Hand", commemorates the people known as "ilegalci", who were those who lived in Mostar during WWII working normal jobs, but secretly and illegally funneled their income towards the Partisan resistance. The fountain, created in 1982 by sculptor Suleiman Đapo, consists of a 3-4m wide basin out of which protrudes a concrete claw-like semi-sphere. This monument was extremely neglected and degraded during the Bosnian War of the 1990s, with Slides 1 & 2 here showing the entire structure riddled with bullet holes, as well as having its memorial plaques stolen. After having sat in such a state for nearly two decades, in 2010 the memorial fountain was fully restored and rehabilitated (Slide 3) by the initiative of Mostar's city administration. Commemorative ceremonies have even begun to take place at the fountain again (Slide 4). The exact coordinates for this memorial fountain are N43°20'24.5", E17°48'30.3", right at the corner of Kneza Mihajla Viševića Humskog and highway M6.1.

Link: Spomenik Database | The Partisan Cemetery at Mostar

u prilogu: fotografije: Partizansko spomen groblje, facebook stranica, Partizansko spomen groblje, blog, arhiva Cidom, portali, privatne arhive

(spagos)

Sa stranica stare strane štampe: Zgrada Divizije u Mostaru, 1901. godine

                                        

U časopisu “Der Bautechniker” broj 10, od 8. marta 1901. godine objavljen je tekst pod naslovom “Das k.u.k. Militär – Amts gebäude in Mostar”, “K.u.K. Zgrada Vojnog ureda u Mostaru”. Tekst sa crtežima je priredio arhitekta Josef von Vancas iz Sarajeva.

“Vojni ured k.u.k u Mostaru

Arhitekta Josef von Vancas u Sarajevu

Ograničena sa tri ulice - Glavnom, te Ivaniševića i Hauska sokacima - izdiže se zgrada K.u.K Vojnog ured u Mostaru.

Ista je sagrađena uz posredovanje bosn.-herc. Landesbanke u Sarajevu i mostarskog veleposjednika Mujage Komadine 1898/99. godine, prema planovima autora, civilnog arhitekte Josefa von Vancasa u Sarajevu.

Zgrada čija je prednja dužina 49,90m, 24,50m i 28,50m služi uglavnom, kako to i samo ime kaže, za vojne kancelarije, a ove prostorije su smještene na I. i II. Spratu i sa ulazom sa glavne ulica na III spratu.

Parter je uređen za poslovne lokale i biroe filijale bos.-herc. Landesbanke. Zgrada ima podrum samo u srednjem dijelu, a namijena mu je za skladištenje zapaljivog materijala i arhivu akata.

U dvorištu je izgrađen mali objekat, za potrebe magazina komande, te za vatrogasne rekvizite.

Visine sprata u podrumu je 2,65 m, u prizemlju 6 m, na I spratu 5 m, a na II i III spratu 4,50 m uključujući stropnu konstrukciju. Na spratove se stiže uz kameno glavno stubište i jedno pomoćno stubište.

Slabiji dimenzionirani stubovi u prizemlju izrađeni su od kamenih blokova, svi ostali zidovi, osim zidova debljine 15 cm, napravljeni su od kamena iz kamenoloma.

Unutrašnjost zgrade je jednostavna, ali solidna, u skladu sa njenom namjenom. Grijanje se vrši pećima, a uvedena je vodovodna instalacija.

Fasada je izvedena u moderniziranom Empire stilu, te zbog toga, ali i zbog veličine, spada u arhitektonski značajne objekte u Mostaru.

Troškovi izgradnje iznosili su oko 260 000 Kruna, a na 1042 m2 izgrađene površine, to iznosi oko 250 Kruna po m2.”

(prevod: Smail Špago)

fotografije: Skice, prednja strana i tlocrti spratova. Zgrada Divizije, cidom

O ovom objektu, koji je odmah po izgradnji, od naroda prozvan Divizija, a tokom desetljeća više puta mijenjao svoje ime i namjenu, pisao je Tibor Vrančić u knjizi “Mostarski leksikon”, izdanje 2020. godine, izdavač Fram Ziral Mostar.

“Zgrada divizije. Ogroman Džinovića han – Džinovinu, koji je zauzimao prostor omeđen Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića), cijeli taj blok sa zgradama i zemljištem kupio je Mujaga Komadina 1898. g. i na temeljima hana 1900. g. podigao veleljepnu trokatnicu. Na pročelju te zgrade Mujaga je namjeravao postaviti reljef bosanskog grba (savijena ruka s nožem u ruci). Međutim, tadašnje austrijske vlasti nisu mu to dozvolile tražeći da se umjesto bosanskog postavi austrijski grb. Nakon dugih pregovora načinjen je kompromis i to tako što su u ugrađene medaljone bosanskog grba umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina), a koji su se tek nedavno ponovno ukazali nakon što je zgrada zapaljena u zadnjem ratu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a služila je kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. Svjetskog rata u prizemlju te zgrade bilo je otvoreno kino Korzo, a nakon rata u cijelom prizemlju zgrade otvorena je ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin). U pedesetim godinama prošlog stoljeća u njoj je jedno vrijeme bila smještena učiteljska škola, pa zatim osnovna, a sve do pred ovaj rat i Skupština općine. U podrumskim prostorijama sa sjeverne strane građevine dugi niz godina funkcionirala je tzv. fronta. Od 1994. g. ova zgrada, uvelike oštećena u zadnjem ratu, stoji neobnovljena i polako propada.”

prilog: fotografije Divizija, 1900tih, cidom i skica iz 1901.

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Knjiga "Mahala Carina u Mostaru" dostupna na Amazonu

 

Knjiga Mahala Carina je za sve Mostarce i ostale koji vole ovaj grad. Jednom će njihovi potomci kada dođu u ozbiljno doba osjećati žudnju da nađu svoja svijetleća ognjišta u tmini historije i zaborava. Tada će njihova probuđena čežnja početi postavljati pitanja ko su i odakle su oni, ko su njihovi preci, kako su i gdje živjeli, pod kakvim prilikama, od čega su strahovali, čemu su se nadali. Čovjeku bez vlastite prošlosti jako je teško stvoriti identitet.

Ova knjiga o pet stoljeća Mostara, njegovim mahalama i stanovnicima, će im pružiti neke elemente na temelju kojih mogu, uz ostalo, razvijati vlastiti identitet za sadašnjost i budućnost. U indeksu imena među 4.100 stanovnika mahale Carine i Mostara mnogi od njih će pronaći imena svojih zaboravljenih predaka.

Mahala Carina u Mostaru – historija i razvoj grada

Izdanje - 1. Januar 2021

Bosansko izdanje Ahmet Kurt (Autor), fotografije Ahmet Kurt, Samir Kamenjaš – korice

Izdavač: ‎ Dobra Knjiga; First Edition (1. Januar 2021)

Jezik: ‎ Bosanski

link: Mahala Carina u Mostaru – historija i razvoj grada : Ahmet Kurt, Ahmet Kurt – korice, fotografije, Samir Kamenjaš – korice: Amazon.de: Bücher

(spagos)

“Sevdalinko u srcu te nosim”

 

U Bosanskom kulturnom centru Tuzla danas počinje 13 po redu Festival Sevdalinke “Sevdalinko u srcu te nosim”.

Festival sevdalinke „Sevdalinko u srcu te nosim“ je jedini festival posvećen sevdalinci u svijetu, koji ima društvenu, kulturno-historijsku misiju očuvanja i prepoznavanja kulturno-historijskog značaja sevdalinke za Bosnu i Hercegovinu, kao najvrjedniju muzičku baštinu naših prostora.

Festival sevdalinke trajat će od 02.11. do 04.11. 2021 godine.

U utorak, 02. novembra od 11:00h, održat će se 3. međunardno takmičenje harmonikaša “Sevdalinko harmonikom opjevana”.

Na ovogodišnjem Međunarodnom takmičenju harmonikaša su uvedena nova pravila:

Pobjednik kategorije 2. Međunarodnog takmičenja harmonikaša “Sevdalinko harmonikom opjevana” bez obzira na starosno ograničenje stiče pravo da se takmiči u narednoj kategoriji 3. Međunarodnog takmičenja “Sevdalinko harmonikom opjevana”.

Titula pobjednika takmičenja “Sevdalinko harmonikom opjevana” – SVEUKUPNI POBJEDNIK, može pripasti svim takmičarima iz svih kategorija, a apsolutni pobjednik takmičenja “Sevdalinko harmonikom opjevana” dobija na poklon profesionalnu harmoniku.

U srijedu, 03. novembra odražat će se takmičarska noć pjevača. Riječ je o autorskim kompozicijama u duhu sevdaha koje će biti propraćene nagradama za muziku, tekst i aranžman.

Ono što je svojstveno kao ideje i produkt Festivala sevdalinke “Sevdalinko u srcu te nosim” jeste glavna nagrada Plaketa Safet Isović koja je zaštićena na Institutu za intelektualno vlasništvo i produkt je ovog festivala od prije nekoliko godina.

Donosimo vam autore i kompozicije takmičarske noći Festivala Sevdalinke:

U četvrtak, 04. novembra održat će se revijalna noć.
Donosimo vam izvođače revijalne noći Festivala Sevdalinke:

Kao i prehodni Festival Sevdalinke “Sevdalinko u srcu te nosim”, imati ćete priliku pratiti sve aktivnosti uživo na Facebook stranici i Youtube kanalu Festivala Sevdalinke, zahvaljujući našem generalnom medijskom pokrovitelju BHRT.

(rk)

Voz spasa – 31. oktobar 1943.

 

(tekst i fotografije koje slijede, objavio je na svom facebook profilu 30. oktobra 2021. godine Ahmet Kurt, autor knjige Mahala Carina u Mostaru, koja se od ljeta 2021. nalazi u knjižarama u Mostaru)

31 oktobar, 78 godina od dolaska voza spasa u dolinu Neretve

Pogledajte spisak oko 150 dobrotvora koji su u svoje porodice primili djecu pobijenih roditelja.

O ovoj najhumanijoj akciji u historiji Mostara iz političkih razloga u socijalističkoj Jugoslaviji nije napisana niti jedna riječ, a historičari i političari koji su tražili da se četnički zločini u istočnoj Bosni prikažu istinito proganjani su i izopćeni iz društva. Ta šutnja omogućila je da se zločini ponove na istim prostorima u ratu 1992-95.

U rano jutro, 31. oktobra, prije dolaska treće ratne zime, sa Alipašinog Mosta krenuo je, u organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva Merhamet, put Hercegovine voz spasa za oko šest stotina djece iz jugoistočne Bosne, čije su očeve i mnoge majke tokom 1941, 1942. i 1943. godine, pobili četnici, a njihova sela opljačkali i spalili. Tokom oktobra Ulema medžlis i Merhamet grozničavo su radili da se bar najmlađi muhadžiri, neishranjeni i slabo obučeni, prije dolaska zime iz prenapučenog Sarajeva u kojem je bilo 50.000 izbjeglica smjeste u dolinu Neretve gdje je situacija, u jesen 1943. godine, poslije kapitulacije Italije, odlaska četnika i dolaska njemačkih snaga u Mostar, bila stabilnija i sigurnija za izbjeglice. U mjestima uz Neretvu održavani su skupovi na kojima su pravljeni spiskovi porodica koje su željele primiti mala izbjeglice. Posebno dubok utisak na prisutne je ostavljao govor sekretara Narodne uzdanice i upravnika logora za izbjeglice na Alipašinom Mostu, Sulejmana Mašovića.

Stanovnici mostarskih mahala, te Potoka i Blagaja su primili 672 djece, ratne siročadi ispred četničkog pogroma u istočnoj Bosni i jugoistočnoj Hercegovini. Taj broj zbrinute djece je iznosio 2,5% od svih stanovnika Mostara te godine. To ja kao kad bi današnji Mostar zbrinuo dvije hiljade siročadi! U Mostaru su još od jula 1941. godine počele pristizati izbjeglice ispred četnika iz gatačkog, nevesinjskog, stolačkog i trebinjskog kotara i u Mostaru je bilo smješteno preko 3.000 nesretnih ljudi.

(Na slici od 21. 2. 1944. slijeva vidimo djecu Alije Kurta, Džemila /otac Azre Kurt Selimotic/ i Saliha, te muhadžira iz istočne Bosne koji je došao u Mostar vozom spasa. Iza djece je Đula Dugalić koja je u Kurtovoj kući vodila računa o djeci. Vidljivo je da se djeca izbjeglice ni u čemu nisu razdvajala od vlastite djece.)

Uspio sam sakupiti samo 25-30% imena ljudi koji su u svoje porodice primili mala izbjeglice. U knjizi Mahala Carina u Mostaru spisak sadrži i djelomični spisak primljene djece koja su odrasla u porodicama ovih dobrotvora. Tri hiljade malenih muhadžira bilo je udomljeno u dolini Neretve – u Konjicu, Ostrošcu, Jablanici, Mostaru, Blagaju, Bijelom Polju, Počitelju, Čapljini, Čeljevu, Višićima, Vitini, Ljubuškom i Stocu.

1. Alikalfiić Mustafa

2. Babić Mustafa

3. Badžak Hasan

4. Bajgorić Mustafa

5. Bakija lbraginica

6. Balić Abdulah, (otac Emira)

7. Balić dr Ševkija

8. Balić Mustafa

9. Batlak Halil-aga

10. Batlak Salih

11. Bećević Salih

12. Begović Hakija

13. Blagajac Abdurahman

14. Blagajac Halil

15. Brkić Muhamed

16. Čelebić Ibrahim

17. Čerkić Mehmed

18. Čorda Halil

19. Čorda Šerif

20. Ćatić Dudija

21. Ćemalović Mehmed

22. Ćemalović Mujaga

23. Ćemalović Salih-aga

24. Ćisić Salih-aga

25. Ćišić Sulaga (2 djeca)

26. Ćupina Smajo

27. Ćurić Omer

28. Delalić Mehmed

29. Demirović Hasan

30. Demirović Muhamed

31. Deriškadić Arifa

32. Deronja Midhat

33. Derviškadić Mehmed

34. Dilberović Alaga

35. Drljević Husaga

36. Drljević Salih

37. Duranović Alaga

38. Džinović Suljaga

39. Džudža Smail efendija

40. Efica Salih-aga

41. Fazlibegović hadži Mustafa

42. Fazlibegović hadži Salih

43. Frko Mehmed

44. Galešić Salih

45. Gosto Nazif

46. Grćić hafiz Alija

47. Hadziomerović Mustajbeg

48. Hadžić Šemsa (dvoje djece)

49. Hadžiselimović Ibrahim

50. Hakalo Lutvo

51. Hamzić hadži Salih-aga

52. Hamzić Hasan efendija

53. Handać Muhamed (dvoje djece)

54. Hasanagić Sulejman

55. Hasandedić Hakija

56. Hodžić Mehmed

57. Hojlaš Ajna

58. Hojlaš Salih-aga

59. Hrvić Mustafa

60. Humo Alija

61. Humo Ibrahim

62. Jakubović Adem

63. Jelin Alija

64. Kahvo Muhamed-aga

65. Kajtaz Ragib

66. Kalajdžić Ahmed

67. Kazazić lbraginica

68. Kazazić Salih

69. Kojić Nazif efendija

70. Koluder Omer

71. Koluder Muhamed

72. Kosović Aziz

73. Kurt Alija efendija

74. Kusturica Halil

75. ldrizović Mahmut-aga

76. Lihović Husaga

77. Marić Ibraga

78. Mahić dr Hasan

79. Mehmedović Osman (dvoje djece)

80. Memić Hadže

81. Mešak Ćamil

82. Muftić Džemal

83. Mujić Aiša

84. Mujić Nerfid

85. Mujić Sidika

86. Muratović Šaćir

87. Muslibegović Alija

88. Muslibegović Muhamed

89. Novo Fevzaga

90. Novo Hajrudin

91. Oručević Ibrahim

92. Patak Fazlija

93. Pirija Adem i Ajnija, rođ. Zvonić

94. Puzić Alaga

95. Puzić Đulsa

96. Puzić Ibrahim

97. Puzić Mehmed

98. Puzić Osman

99. Rezagić Nazif

100. Riđanović Ahmed

101. Salković Ahmed

102. Seferović Duda

103. Sefić Omer

104. Skikić Avdaga

105. Šaćirović hadži Rasim

106. Šemić Mustafa

107. Šemić Salih

108. Šiširak Hasan

109. Šiširak Ibrahim

110. Šukalić Bisera

111. Taslaman Ragib

112. Tokmaković Muhamed

113. Trebović Ševko

114. Vila Alija

115. Vila Salih

116. Vučijaković Muhamed

117. Vukotić Salih

118. Zukanović Hamza

Džemat Bijelo Polje

1. Ćolaković Osman, Podgorani

2. Ćorić Nefa, Kuti Livač

3. Ćurić Abdulah, Lišani

4. Ćurić Ahmed, Lišani

5. Ćurić hadži Asimaga, Lišani

6. Ćurić Husein, Lišani

7. Demić Ahmed, Podgorani

8. Domazet Ahmed, Podgorani

9. Gološ Ahmed, Kuti Livač

10. Hodžić Derviš efendija, Lišani

11. Kuko Bećir, Prigrađani

12. Kuko Omer, Prigrađani

13. Ljevo Selim, Podgorani

14. Macić Husein, Prigrađani

15. Macić Merka, Prigrađani

16. Mehić Ibrahim, Prigrađani

17. Nezirović Mustafa, Lišani

18. Šabić Ibrahim, Potoci

19. Škoro Mustafa, Kuti Livač

20. Šunje Smail, Podgorani

21. Tipura Bećir, Podgorani

22. Tipura Hasan, Potoci

23. Tipura Ibrahim, Podgorani

24. Tipura Osman, Podgorani

25. Tipura Selim, Podgorani

26. Vejzović Salih, Lišani

Džemat Blagaj

1. Ćehajić Husein

2. Kajan Abdulah

3. Makeljić Sulejman

4. Mehić Ahmed

5. Novo Muhamed

6. Obad Mustafa

7. Velagić - Softić Mehmed

8. Velagić Muhamed-beg

9. Velagić Salih-beg

(Ahmet Kurt/facebook/20211031)

Iz recenzije knjige – Ibrahim Kajan

Evo šta je o ovom događaju napisao jedan od recenzenata knjige, književnik i pjesnik, dr Ibrahim Kajan: "U knjizi Mahala Carina u Mostaru je po prvi put cjelovito i metodološki jasno obrađena tragična istina o djeci koji su, nakon što su im poklani roditelji, ubijeni ili nestali u ratnoj klaonici istočne Hercegovine, Bosne i Sandžaka, brigom Merhameta, nakon trećeg vala četničkih pokolja - započeli svoje putovanje na put spasa u Hercegovinu, 31. 10. 1943. godine. Tri hiljade malenih muhadžira bilo je udomljeno u dolini Neretve – u Konjicu, Ostrošcu, Jablanici, Mostaru, Blagaju, Bijelom Polju, Počitelju, Čapljini, Čeljevu, Višićima, Vitini, Ljubuškom, Stocu… U Mostaru je više od šest stotina siročadi zbrinuto po bošnjačkim porodicama. U knjizi je i spisak osoba koje su primile u svoje porodice jedno, a neki i dvoje djece, čiji je original ili izgubljen ili nije nikad ni postojao. Također, autor knjige je posvetio pažnju likvidacijama i deportacijama mostarskih Srba, koje su istovremeno sprovođene od strane režima Nezavisne države Hrvatske. Hladni, naučni diskurs autora Ahmeta Kurta “prošaran” je citatima iskaza pribilježenim u susretima s bivšom preživjelom djecom, punih boli i trauma dovoljnih za cijeli svijet… Oni svjedoče poznatu misao da rat ne bi bio toliko okrutan, kad u njemu ne bi bilo djece."

(Ahmet Kurt)

Stare slike pričaju: Za sreću je potrebno malo

 

Fotografija je napravljena 1946. godine u ulici Mostarskog bataljona, neposredno prije stupanja na Titov most. U to vrijeme, i još dugo godina iza nastanka ove fotografije, ulica niz Korzo, i preko mosta bila je pokockana.

Momak na biciklu je Mate Bernardić. Obučen po posljednjoj modi, na biciklu, koje je bilo rijetkost tih godine odmah iza Drugog svjetskog rata. Sako, biciklističke, malo kraće pantalone, koje su se tako krojile onoga vakta, a i još dugo vremena iza toga. Jednostavno, praktično. Da lanac od bicikla ne bi zamastio, ili uhvatio normalno duge pantalone. Naravno, uz takve pantalone su išle čarape dokoljenice, i crne, dobro namazene i uglancane cipele. Gore sako, svjetlije boje u odnosu na pantalone. Frizura, češljanje preko glave, unazad.

Zbog nejasnoće slike, teško je razaznati šta Mate drži u lijevoj ruci, dok desnom upravlja biciklom. Po osmjehu na licu bi se moglo reći da je nešto slatko. Sladoled? Vrlo moguće. Slastičarne su bila lijevo od njega, prije samog stupanja na most, ali i desno, odmah iznad Bristola. Po olistalom drveću vrijeme je kasno proljeće ili ljeto. Stoga sladoled ne bi trebali isključiti.

A možda je i neka slatka kifla, ili kolač, kupljen u Zdravljaku, koji se nalazio naviše, na skretanju u Cernicu. Toga vremena su bile popularne slatke kifle sa grožđicama unutra.

Ostali detalji na slici. Uočljivi su telegrafski stubovi sa obe strane ulice, sa mnoštvom bijelih “čaša”, ustvari izolatora. Pošta je toga vremena bila u ulici Braće Fejića, u zgradi koja je i danas poznata kao “stara pošta”.

Na slici se nalaze dva automobila. Jedan je gore, lijevo od bicikliste, parkiran desno, u pravcu vožnje, a drugi desno od bicikliste, pred samim ulazom u Bristol. Automobili su najvjerovatnije predratni Fordovi.

Desno od našeg bicikliste, vozi još jedan biciklista, a lijevo, trotoarom ide pješak sa nekim kabastim teretom na leđima. Da li je to neki veliki kofer ili sepet? Gore lijevo, vidi se još jedan čovjek, da li je na biciklu, ili na motoru, i to je teško je razaznati. A desno od bicikliste, naviše, trotoarom u prolazu nekoliko pješaka.

Fotografiju je na facebook stranicu Cidom postavio Aid Čizmić, a preuzeo ju je od Berna. On je u prilogu napisao:

1946 godina. Nisu ovo ulice New Yorka nit San Franciska. Vjerolavli ili ne, ovo je Mostarsko Korzo. Na slici je Mate Bernadić sa biciklom, a ide preko Titovog mosta. Meni zanimljiv ovaj auto desno. Kao iz gangsterskih filmova. Foto preuzet i korigovan od Berna.

A od kometrara ispod slike izdvajamo:

Sjećam se granitne kocke. Senad.

Mate zagrnuo nogavice da ga lanac ne ufleka i ližući sladoled ide u nove pobjede. Odlična slika. Sedin.

Mission Passed. Slavko.

Čikago nekih davnih godina. Mislim na auto. Dunja.

Kocka ista kao i danas. Dva auta se vide. Tarik.

(spagos)

Halo, ko zove? 160 godina telefona

 

Telefon ovih dana puni 160 godina. Jedan mali pregled zanimljivih činjenica o ovom aparatu.

Vjerovatno je većini nas poznato od ranije: Kad bi nekog vakta uzeli slušalicu da telefoniramo, majka bi rekla: “Budi kratak(a), nemoj duljiti”, jer je račun za telefon stizao redovno, krajem mjeseca.

Danas je mobilni telefon naš stalni pratilac a flatrate je postao standard.

Ovdje nekoliko činjenica o nečemu što je danas podrazumljivo samo od sebe, a što je nekada bilo tako revolucionarno.

Fizičar Philip Reis je predstavio prvi uređaj za prenošenje zvuka putem električnih vodova i nazvao ga telefonom. To je obavljeno na predavanju u Fizikalnom društvu u Frankfurtu, 26. oktobra 1861. godine.

Nažalost, Johann Philipp Reis nije doživio procvat tehnologije koju je sam izmislio: umro je od tuberkuloze sa samo 40 godina, samo dvije godine prije nego što je i Alexander Graham Bell u Americi 1881. predstavio svoj patent "govornog telegrafa". Nakon toga se ovaj izum širio upravo vrtoglavom brzinom, širom čitave planete.

U to vrijeme veza sa drugim korisnikom se uspostavljala putem telefonske centrale, gdje su operaterke, najčešće žene, jer se smatralo da su smirenije od muškaraco, priključni kabal u centrali prebacivale sa broja na broj.

Međutim, tome je došao kraj 1889. godine kada je Almon Brown Strowger izmislio brojčanik na telefonu, i od tada je broj korisnika telefona mogao postati neograničen.

Naravno, u to vrijeme telefon je doživljavan kao čisti luksuz, a do prije dvadesetak godina postojanje mobilnog telefona, slanje i primanje SMS poruka bila je misaona imenica.

1956. godine položen je prvi transatlantski telefonski kabel u dužini 3.600 kilometara. Spajao je mjesta Oban u Škotskoj i Clarenville na Neufundlandu u Kanadi.

Krajem sedamdesetih godina, tastatura je postepeno zamijenila okretni brojčanik na telefonu.

U svim zemljama na svijet pošta je bila “nosilac civilnog telekomunikacijskog suvereniteta”. To je trajalo do kraja 1997. godine? Od tada su se počele razvijati samostalne telefonske mreže.

Prvi mobilni telefon je predstavljen 1973. godine, a trebalo je još dobrih deset godina da se prvi mobilni telefon iz serijske proizvodnje probije na tržište. Cijena je bila astronomska, cijelih 4.000 dolara.

1989. godine pojavljuje se mobitel Motorola džepnog izdanja, i od tada je sve krenulo vrtoglavo. 1996. godine predstavljen je prvi preklopni mobitel, sa vibriranjem, kalendarom, satom, kalendarom i sličnim pomagalima. Nakon toga dolazi vrijeme Nokia mobitela, sa svim i svačim, od kamere do slušanja muzike.

Teško je zamisliti da to nije bilo tako davno, ali tek 2007. godine predstavljen je prvi smartfon, pametni telefon, naš današnji svakodnevni pratilac, koje posjeduju svi, od 7 do 77 godina.

Sve ostalo je novija historija.

Od zanimljivijih stvari u vezi telefona vrijedi zabilježiti da je poznati svjetski umjetnik Salvador Dali 1936. godine napravio jednu umjetničku instalaciju u kojoj je telefonsku slušalicu zamjenio jastogom.

Telefon imao i glavnu ulogu u filmskoj komediji "Pilow Talk", #Šaputanja na jastuku” sa Rock Hudsonom i Doris Day, snimljen 1959. godine. U filmu strogi dizajner interijera i kompozitor, koji vodi život plejboja, dijeli telefonski priključak sa jednom djevojkom, iako se ne poznaju. Nakon mnogih iskušenja i nevolja, njih dvoje postaju par.

(express)

(NovaSloboda.ba)