Iz stare arhive: Panorama Mostara iz 1881. godine

 

Panorama Mostara iz ranih 1880-ih, a najvjerovatnije potječe iz 1881 godine.

Fotografija je snimljena s istočne padine Huma, nudi pogled preko Prethuma, Šemovca i dalje prema padinama brda na istočnoj strani grada Mostara.

Na fotografiji se može vidjeti kula-kapija na Šemovcu, tzv. Ramića kula, koje se rijetko mogla vidjeti na starim fotografijama iz tog perioda. U prednjem se planu vidi Neziragina džamija, a lijevo od nje džamija na Đerizu (Tabačica). Bijeli se Saborna crkva, stara je tek nekih 8 godina, vide se stare zgrade Konaka s utvrđenjem i zidovima.

U periodu od 1880. do 1882. godine, tj. oko nastanka ove fotografije, u Mostaru su se dogodile slijedeće stvari:

Fabrika duhana Mostar počinje s radom 1880. godine, a iste godine je otvorena prva bolnica u Mostaru, u zgradi na Mejdanu, gdje je kasnije bio hotel Orijent.

Godine 1880. izgrađena je zgrada, prvo osnovne, pa kasnije trgovačke škole na Musali, gdje se danas nalazi Muzička škola.

Dvije godine kasnije, 1882. godine, izgrađen je i drugi po redu most na Neretvi, most na Musali, koji je dobio ime most Franje Josipa I.

U prilogu: fotografija, panorama Mostara iz 1882. godine

Priredili Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina: Ali - Frazier, boks meč stoljeća, 8. marta 1971.

 

Gdje ste bili 8. marta 1971. godine? Gdje ste gledali boks meč između Muhameda Alija i Joe Fraziera (Frejzera)? To su pitanja na koje mnogi, i 50 godina kasnije, mogu dati tačan odgovor. Jedan od rijetkih sportskih događaja, koji koji se mnogima urezao i ostao u pamćenju.

Tada sam bio student u Sarajevu. U ponedeljak 8. marta imali smo neke laboratorijske vježbe kasno uveče. U 23:15 je vozio putnički voz za Mostar. Sjeo sam na voz i bio oko 2:00 iza ponoći u Mostaru. Došao sam kući dvadesetak minuta kasnije. Svi su već bili budni, ili nisu ni spavali do tada. Čekao se prenos boks meča, koji je počinjao u 4 sata ujutro. Na televiziji se emitovao uvodni program. U to vrijeme boks mečeve je redovno prenosio Dragan Nikitović. I onda je krenuo boks. 15 rundi. Kakav je bio meč, kakav je bio rezultat, u redovima koji slijede. Tada se nisam ni trudio da sve ove detalje zapamtim, ali vremenom, sve je ostalo kristalno jasno.

Boks meč između Muhammada Alija i Joea Fraziera doveo je prije 50 godina sve moguće i nemoguće u kontakt: hedonizam sa asketizmom, Boba Dylana sa šefovima bandi, Ameriku sa Amerikom. Jedno prisjećanje na magiju zajedništva u aktuelnoj, usamljenoj sadašnjosti.

Na slici: Ne možeš mi ništa!: Muhammad Ali (lijevo) je održao jedan kratki i mali razgovor sa Joeom Frazierom prije borbe. Frazier je mnoge stvari shvatio ozbiljno, a onaj ko sve shvata previše ozbiljno, postaje ogorčen. Vječiti rivali, pomireni, slikali su se u Philadelphiji 2003. godine.

Iz istorije:

Muhamed Ali (Cassius Marcellus Clay, Jr.), 17. januara 1942. - 3. juna 2016.

Joseph William "Joe" Fraizer (Joe Smoking), 12. januara 1944. - 7. novembra 2011.

Mečevi:

Ali - Frazier I, 8. mart 1971. pobjeda Frazier, na poene u 15 rundi.

Ali - Frazier II, 28. januara 1974. pobjeda Ali, na poene u 12 rundi.

Ali - Frazier III, 1. Oktobar 1975. “Trilla in Manila”, pobjeda Ali, predaja Fraziera u 15. rundi.

Prije pedeset godina na prvoj stranici novina širom svijeta, pa i kod nas, pojavile su se sljedeće vijesti: „Kairo ne želi produžiti prekid vatre“, „Štrajk britanskih poštara završen“ i „Boks meč stoljeća, direktni prenos na televiziji “. To su bile vijesti od ponedjeljka, 8. marta 1971.

Prekid vatre od toga dnaa je brzo zaboravljen, iako, ili možda i zato, što bliskoistočni sukob i dalje postoji. A koga je još briga za taj štrajk britanske pošte?

A bokserski meč stoljeća je ostao. Ali protiv Fraziera, prvi dio: prije pedeset godina u ponedjeljak. Svi ga pamte drugačije, ali ga svi pamte. Svaki svjetski događaj mora se mjeriti prema ovome: da svi znaju gdje su bili i šta su radili kada se to dogodio.

Pitanjem “Gdje ste gledali meč?” osvjetljavate svoju prošlost, a u najboljem slučaju i u sadašnjost.

Gdje ste gledali tuču na ringu?

Ali protiv Fraziera: Slike sa ovog duela od prije pet decenijq spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji se urezao u sjaćanje čitave jedne generacije.

Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon meča raspravljalo o tome, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.

«Meč stoljeća» između Joe Fraziera i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to, već tada, bila globalizacija, ali ne proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.

Pet desetljeća nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo ni biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo još oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji "jet-set". Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frazier mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frazierovog direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frazier je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.

To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.

Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.

Ovaj meč je dugo godina bio priželjkivan. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frazier je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frazierov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte, i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć dobio je od časopisa «Life» angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frazier u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.

Iz istorije: Nakon ovoga meča, Frazier je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Georga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremmanu, Ali je pobjedio Fraziera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv "Rumble in the jungle" povratio titulu svjetskog šampiona.

I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, 1. oktobra 1975. godine, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frazieru milo za drago. Frazierov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: "Frazier nikad nije bio bliži smrti kao večeras". Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je “Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete”. Jer, čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice, u srcu Manhattna.

Prije 50 godina: Muhammad Ali i Joe Frazier borili su se u meču pod imenom “The Fight of the Century”, "Borba stoljeća", u meču od 15 rundi, koji je zaista opravdao to ime.

Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj. Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Međunarodni dan žena

 

Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) obilježava se 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola.

Prvi Dan žena je obilježen 8. marta1909. U SAD deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih istorijskih događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.

Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. marta 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uslova i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8. marta događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila 'Međunarodni dan žena' na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, nakon koga su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. marta 1913. održale demonstracije za mir.

Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon Oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovorila je Lenjina da 8. mart postane državni praznik, te se tokom sovjetskog razdoblja koristio za obilježavanje "herojstva radnica".

Međutim, u mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.

U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon baršunaste revolucije. U Mađarskoj se, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma.

Na zapadnom svijetu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Majčin dan se kao praznik u čast majki i majčinstva obilježava u tim zemljama svake druge nedjelje u maju. 

Ženama se danas u mnogim državama uobičajeno uz čestitku daruje cvijeće. 

U Italiji je mimoza simbol Dana žena.  

Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgistanu, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.

Danas mnoge organizacije u svijetu obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije.

(wikipedia)

(spagos)

Nova knjiga u biblioteci Cidoma: Vrančić, Špago, Džabirov - Mostar u staroj štampi

 

Vrančić, Špago, Džabirov - Mostar u staroj štampi, 2021.

Knjiga je sastavljena od priloga koje su autori redovno postavljali na portalu www.novasloboda.ba

u zadnjih desetak godina. Ovim tekstovima smo današnjim generacijama željeli prenijeti dio događaja u Mostaru iz vremena od prije više od jednog stoljeća, pa sve do malo mlađih dana. Budući da su članci i dijelovi iz knjiga postavljani sedmično, željeli smo ih skupiti na jedno mjesto, uvezati u jednu knjigu i predstaviti čitalačkoj publici u elektronskom izdanju, a ne u klasičnom obliku, iz jednostavnog razloga što je u današnje vrijeme izuzetno teško izfinancirati neko štampano izdanje. Budući je, po nama materijal zanimljiv, nismo ga željeli ostaviti da ga proguta mrak zaborava, nego ga predstaviti onima koje istorija Mostara zanima.

Knjiga se može besplatno pročitati i uvrstiti u svoju e-biblioteku, pozivom na link: www.cidom.org.

(Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov)

(NovaSloboda.ba)

Rapsodija Rođenih u Splitu

 

Na današnji dan prije 48 godina

Podsjećanje na utakmicu u Splitu, na igralištu kraj Plinare. Bio sam prisutan. Nas petero, autom iz Mostara u Split, magistralom. Jedna od legendarnih utakmica Rođenih. Šta čovjek može reći nakon skoro pola vijeka. Kao da je juče bilo!

Hajduk – Velež 0:3 (0:0)

Split, 4. marta 1973. godine. Stadion Hajduka kraj Plinare. Gledalaca 20.000. Vrijeme oblačno i prohladno, teren pogodan za igru. Sudija: Maksimović (Novi Sad).

Strijelci: 0:1 Čolić (50), 0:2 Bajević (60), 0:3 Bajević (62).

HAJDUK: Katalinić, Bošković, Džoni, Mužinić, Buljan, Peruzović, Ivković (Jovanić), Hlevnjak, Nadoveza (Žungul), Jerković, Šurjak. Trener: Branko Zebec.

VELEŽ: Marić, Ristić, Prskalo, Čolić, Glavović, Pecelj (Kvesić), Topić, S. Halilhodžić, Bajević, Ledić (Čorluka), Vukoje. Trener: Sulejman Rebac.

Već smo se prisjetili Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1972-73, koja je bila jedna od najuspješnijih za bh. klubove. Najbolji bh. klub u tom prvenstvu bio je mostarski Velež koji je šampionat okončao na drugom mjestu.

Već smo se prisjetili Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1972-73, koja je bila jedna od najuspješnijih za bh. klubove. Najbolji bh. klub u tom prvenstvu bio je mostarski Velež koji je šampionat okončao na drugom mjestu.

A jednu od najvećih pobjeda Rođeni su ostvarili na današnji dan prije 48 godina u Splitu. Desilo se to 4. marta 1973. godine na startu proljetnog dijela prvenstva, kada su – nakon 2,5 mjesečne zimske pauze – jedan od derbija 18. kola u Splitu odigrali Hajduk i Velež.

Jesenji dio prvenstva Mostarci su završili na drugom mjestu sa 25 bodova, odnosno bodom manje od prvaka polusezone Crvene zvezde. S druge strane, Splićani su bili deveti sa 15 bodova, ali su osigurali evropsko proljeće plasmanom u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova (tri dana nakon utakmice s Veležom, Bile je čekao prvi meč četvrtfinala u Edinburghu protiv Hiberniana).

Oba kluba su ušla oslabljena u utakmicu: Trener Hajduka Branko Zebec nije mogao računati na bolesnog kapitena Dragana Holcera, dok je strateg Mostaraca Sulejman Rebac morao pronaći zamjenu za povrijeđenog reprezentativca Franju Vladića. Legendardni Sula je povjerenje ukazao Dubravku Lediću koji će biti jedan od najboljih igrača utakmice.

Oko 20 hiljada gledalaca na starom Hajdukovom stadionu kraj Plinare nije vidjelo mnogo uzbuđenja u prvom poluvremenu. Domaćin je imao terensku inicijativu, ali bez pravih šansi pred golom Envera Marića. I nastavak je počeo mirno da bi potom uslijedio 12-minutni blitzkrieg Veleža.

U 50. minutu je Marko Čolić dobio loptu od Jadranka Topića, napravio nekoliko koraka i onda sa 25 metara iznenada raspalio po golu Ivana Katalinića. Čuvar mreže Splićana ostao je ukopan, a lopta se zakoprcala u donjem desnom uglu. Velež je poveo, a nakon utakmice je mladi golman Katalinić priznao grešku koju je objasnio tremom jer se “više bojao splitske publike nego napadača Mostaraca”.

Desetak minuta kasnije Katalinić je ponovo vadio loptu iz mreže. Momčilo Vukoje je centirao s lijeve strane, pronašao Duška Bajevića koji je postigao neodbranjiv gol za 0:2.

Nije prošlo ni 120 sekundi a Velež je postigao i treći gol. Ponovo je strijelac Princ s Netertve Duško Bajević, ali je veći dio posla obavio Aleksandar Ristić koji je u redove Veleža 1970. došao upravo iz Hajduka. Osim što je asistirao Bajeviću za treći gol, Ristić je obavio veliki dio posla u odbrani potpuno isključivši Ivicu Šurjaka.

ako je Velež za samo 12 minuta postigao tri pogotka i mirno priveo utakmicu kraju, nanijevši prvi poraz Splićanima u sezoni na domaćem terenu. Najbolju šansu da ublaži poraz Hajduk je imao sedam minuta prije kraja, ali je udarac Slaviše Žungula zaustavila prečka.

Za igrača utakmice proglašen je Bajević, dok je u timu Hajduka bolji od ostalih bio Dražen Mužinić. Trener Mostaraca Rebac je, pored Bajevića, pohvalio sigurnu odbranu te Ledića i Vukoju u napadu, dok je njegov kolega Zebec čestitao Veležu na zasluženoj pobjedi.

Rođene je obradovao rezultat iz Zagreba, gdje je Dinamo pred 45 hiljada gledalaca pobijedio Crvenu Zvezdu 1:0, što je značilo da je Velež preuzeo lidersku poziciju na tabeli.

Valja podsjetiti da je, i pored nešto slabijeg plasmana u prvenstvu, Hajduk imao odličnu ekipu koja će tog proljeća igrati polufinale Kupa pobjednika kupova, gdje će Splićani biti nesretno eliminisani od Leedsa (0:0, 0:1) i propustiti veliko finale sa AC Milanom.

Dovoljno je spomenuti imena tadašnjih i budućih Hajdukovih asova i reprezentativaca – Buljana, Jerkovića, Šurjaka, Džonija, Mužinića, Žungula, Peruzovića, Nadoveze, Hlevnjaka – koje je s klupe predvodio jedan od najslavnijih jugoslovenskih trenera Branko Zebec.

Kada je riječ o Veležu: Mostarci nisu izdržali utrku sa Crvenom Zvezdom pa su Prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1972-73 završili na drugoj poziciji što je bio dotad najveći uspjeh u historiji Rođenih.

Objavljeno na portalu scsport, dana 4. marta 2021.

link:

https://scsport.ba/na-danasnji-dan-prije-48-godina-rapsodija-rodjenih-u-splitu/?fbclid=IwAR2TG3qLUNK9Jpkh_YcW3NHbgaU04RB5TkH7fm-Q33YyWG7rIWpalzDm2Uw

(spagos)

Rekordi, a naši

 

Ove smo rekorde bilježili u vrijeme njihovih nastanka, a sada evo, sve na jednom mjestu:

Guinnessovi rekordi koje drže Bosanci i Hercegovci

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu furaj.ba)

Najzanimljiviji rekordi Bosanaca i Hercegovaca, a koji se nalaze u Guinnessovoj knjizi.

Najbrži autogol na Svjetskom nogometnom prvenstvu, najmasovniji valcer u kojem je učestvovalo čak 1.510 parova i 1000 Ivana na jednom mjestu, samo su neki od rekorda koji su se našli u Guinnessovoj knjizi, a postavili su ih državljani BiH.

Gol s najveće udaljenosti

Golman bh. reprezentacije, Asmir Begović, upisao se u historiju kada je postigao gol s udaljenosti 91,9 metara, igrajući za Stoke City protiv Southamptona u engleskoj Premierligi na stadionu Britannia u Staffordshireu u Velikoj Britaniji. To je bio gol postignut s najveće udaljenosti svih vremena.

1000 Ivana

Na dan posvete Crkve svete Obitelji u Kupresu, Udruženje Kupreški kosci i Društvo Kuprešaka iz Zagreba organizovali su prošle godine manifestaciju pod nazivom “1000 Ivana” čime su oborili Guinnessov rekord u okupljanju najviše osoba sa spomenutim imenom na jednom mjestu.

Bečki valcer

U Tuzli je u maju 2010. godine 1.510 parova plesalo bečki valcer, čime su se upisali u Guinnessovu knjigu rekorda.

Begova čorba

U kategoriji najvećeg jela od piletine rekord drži sarajevska begova čorba, a rekord je postavljen 17. aprila 2015. godine. Begova čorba, koju je 50 kuhara i volontera pravilo od ranih jutarnjih sati, bila je teška 4.120 kg, a dotadašnji rekord je bio 4.026. Recept za čorbu bio je 800 kg pilećeg mesa, 150 kg mrkve, 50 kg luka, pet kg bamije, 70 kg brašna, 15 kg peršuna, 75 litara ulja, 15 kg putera i pet kg začina.

Žongler

Žongler Suad Bajrić je stojeći na glavi nogama okretao dvije košarkaške lopte 32,28 sekundi. Dosadašnji svjetski rekord postavljen u Njemačkoj držao je Cino Ozguvenc i iznosio je 20,20 sekundi.

Najveći burek

U Tuzli je prošle godine organizovana manifestacija “Tuzla gastro show“ čija je glavna atrakcija bila pravljenje najveće pite na svijetu za Guinnessovu knjigu rekorda. Dimenzije bureka su 6×5 metara, a u pripremi bureka učestvovalo je 14 ljudi, a dužina jufke bila je 1500 metara.

Najmnogoljudnije sviranje klavira

Dvadeset učenika osnovnih i srednjih muzičkih škola iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva prošle godine je u sarajevskoj Vijećnici oborilo Guinnessov rekord u najmnogoljudnijem sviranju klavira. Tim povodom izveli su kompoziciju “Galop Marche” francuskog muzikologa i kompozitora Alberta Lavignaca. Ista kompozicija je prethodno korištena za obaranje ovog rekorda, ali za manji broj ljudi.

Najveća riblja čorba

U Guinnessovoj knjizi rekorda se nalazi i Turistička organizacija Prnjavor, koja je napravila najveći riblji gulaš na svijetu, koji je težio čak 3.804 kilograma i napravljen je u Prnjavoru 19. augusta 2014. godine.

Najbrži autogol

Najbrži autogol na jednom svjetskom prvenstvu postignut je nakon dvije minute i osam sekundi. Postigao ga je bh. reprezentativac Sead Kolašinac na utakmici između BiH i Argentine na stadionu Maracana u Rio de Janeiru u Brazilu 15. juna 2014. godine, a ovim činom ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda.

Najveća džezva na svijetu

Visočka kompanija Vispak drži rekord za najveću džezvu na svijetu. Njihova džezva ima zapremninu od 615.495 litara, a visoka je 1,24 metra.

Neobični rekordi

Muhamed Kahrimanović drži čak tri rekorda. On je u jednoj minuti uspio smrskati čak 23 kokosova oraha, a rekord je oboren u sportskoj dvorani Mladost u Visokom 2013. godine. Također, uspio je smrskati i najveći broj kokosa jednom rukom zavezanih očiju (43 kokosa), a rekord je oborio u Njemačkoj 2014. godine. Kahrimanović voli neobične rekorde – u Pekingu je 2011. godine jednom rukom uspio smrskati 74 limenke.

(furaj.ba)

Nova knjiga u biblioteci Cidoma

 

Nova knjiga u našoj biblioteci:

Ismail Braco Čampara, Smail Špago, Tibor Vrančić - Sjećanje za budućnost, 2014.

Još jedna knjiga koja je stajala od 2014. u ladici i nismo je objavili, pa to sada činimo. Proteklo je dvadesetpet godina od stravičnih događanja u našem gradu kojih, koliko god mi željeli ili ne prisjećati ih se, jednostavno ne možemo, a i ne smijemo, nikako zaboraviti.

Kako je grad izgledao, u dijelu koji je pretrpio najveća ratna razaranja, u to vrijeme i dvadesetpet godina kasnije, tema je ovog našeg projekta. Iako mnogi ne vole da ih se podsjeća na slike razaranja i života u ratno vrijeme, autori su željeli ovim albumom od 66 fotografija podsjetiti na to isključivo s jednim razlogom: sačuvati od zaborava i ne dati da se izgube sjećanja na vremena kad je razum kod mnogih bio izgubljen.

Ujedno, ovo je prilika da se prisjetimo i našeg dragog, nezaboravnog kolege Ismaila Brace Čampare, koji nas je iznenada i prerano napustio. Nek mu je laka mostarska zemlja.

Knjigu možete nači na našem linku:

http://www.cidom.org/

(tvrancic/spagos)