Sa stranica stare štampe, Posjeta Blagaju, 1896.

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

Posjeta Blagaju

"Poslie podne odlučili otići u Blagaj i na izvor Bune ter zamolili Šešelja da mi nadje kočiju. Objedovali brzo, pak izidjoh da dočekam Marka, koji doskora dodje sa g. Petrom Ančićem, mladićem uzorna ponašanja, ter se odveđosmo izpod kršnoga Podveleža uz zelene vinograde prama Stjepan-gradu, koji se uzdiže na strmom brdu u južnome kutu mostarskoga polja.

Žalostno li izgleda u kasnome ljetu ono dosta veliko mostarsko polje! Ne vidiš na njemu ne samo jednoga stabla, nego ni struka trave, jer na onome pjeskovitome tlu, koje je Neretva iz gora dovukla i naslagala, ne može ništa rasti, a ako probije koji listak trave, izgori ga silno ljetno sunce, koje užari kamenje na okolo, da je u Mostaru od velike omorine jedva moguće stanovati. Jedino na obroncih Podveleža imade liepe zemlje i krasnih vinograda, ali i to je samo uzka pruga koja izmegju gore i polja ide od Mostara do izvora Bune, a nad njom se diže gola pusta kamenita gora.

U ubavome južnome kutu ovoga polja, pod visokim klisurami izvire liepi potok Buna, koja oplodjuje krasne bašte, i teče kroz ruševine slavnoga grada Blagaja, koji je nekada bio glavni grad humske zemlje, kada se je moćna obitelj Hranića ili Kosača odtrgla od bosanske kraljevine. Ali još pet vjekova prije toga spominje ovaj grad car Konstantni Porfirogenet, koji veli da se u zemlji Hlumu (kasnije Humu) nalazi grad Bona, što ne može biti drugi, nego kašnji Blagaj, na izvoru Bune i kod brda Huma. Vrlo se često spominje ovaj grad u bosanskoj povjesti, ali sada od njega ne ostaju nego puste ruševine, i jedan liepo sačuvani most na lukovih, koji vodi preko Bune; a oko tih ruševina dižu se male kućarice muhamedanaca i katolika.

Na visokom i strmenitom briegu još se ponosno diže i prkosi vremenu Stari grad Blagaj, koji je sagradio moćni prvi herceg Stjepan Kosača. Veoma se je romantičnih sgoda u ovome gradu dogodilo, kad je ono stari herceg, čuvši mnogo pripoviedati o ljepotah fjorentinskih žena, odpustio svoja vjernu suprugu, pa dozvao iz Fjorence neku krasnu Fjorentinku, da probavi u lasti i slasti svoje stare dane. To mu je prouzročilo veliki razdor u obitelji, pače i očiti rat medju djecom i otcem; jer njegov junački sin Vladislav, da osveti prognanu i uvriedjenu majku, dignu pomoću Dubrovnika jaku vojsku na otca. Više vremena trajala su bojna čarkanja, po gorovitoj humskoj zemlji, ter bi bio stari herceg, koji je i onako često puta u Turaka pomoć tražio, prisiljen, da pozove tursku vojsku na svoga vlastitoga sina, da se ovaj nije tada s otcem izmirio, samo da ne doživi takove nesreće. Ovaj isti Vladislav obranio je upravo junački grad Blagaj, kada ga je ono poslie pada Bosne bio obsjeduuo car Mehmed II. Na žalost nije se dugo mogao odhrvati turskoj sili, koja je neprestano na Hercegovinu uviek novim vojskami navaljivala, ter je nakon junačke borbe bio prisiljen sklonuti se sa bratom Vlatkom u Dubrovnik, dočim mu se je treći brat poturčio, i postao beglerbegom Rumelije.

Prolazeći mimo duboki prorov gore, kod sadanjega sela Blagaja, što no ga bujice vode razderaše; dolazi se u malo časaka putem, koji je sa obe strane obrasao šipcima, do silne hridi, nagnute nad izvor Bune sa visine od pet stotina metara. Pod ovom bridi nalazi se tekija (samostan) u kojoj se čuvaju mrtvi ostanci čudotvornoga dobroga Sari Saltuka, i njegovoga sluge Ačik-baše. Do samostana, pod samom hridi, dolazi se kroz porušenu džamiju, kojoj prolomiše krov dvie tri gromade kamena, što se od one užasne klisurine odciepiše. Tekija se sastoji od dvie tri male kućice, sagradjene nad samim jezercem nad izvorom Bune, pače na jednoj od ovih kuća imade i prostrani doksat nad vodom. Na jednome zidu vidi se pribiven mač i buzdovan, kojim je onaj dobri, što no tu počiva utjerivao u pravu vjeru nevjernike, a preko dvorišta na koncih se suši liepi žuti duhan. Pred vratima hodžine kuće vidio sam dva bašluka, pa mi je hodža rekao da su tu zakopani njegov brat i njegov sin. Otcu ovoga hodže, koji je došao iz Misira dao je pravo Omer-paša Latas, da stanuje u onoj tekiji, i da čuva tielo dobroga i njegova sluge, ter da bere dohodak vakufa one tekije. Sadašnji hodža i njegov brat imadu tako izraziti arapski tip, da ti se čini kao da se nisu ni rodili u onoj zemlji, već da su jučer došli iz Arabije".

Fotografije: Mostar i Blagaj, 1900tih

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: “Lažirana” utakmica, 1972. godine

U časopisu “Arena”, Zagreb, broj: 59, godina 5, od 15.05.1972.godine objavljen je tekst povodom prve noćne utakmice na stadionu Veleža u Mostaru. Autor tekst je bio Ć. Krehić, a snimke je napravio S. Dugalić. “ Dug tekst, ali gavrijedi pročitati:

“Prva noćna utakmica na stadionu “Veleža“ u Mostaru bila je u znaku dirljivog oproštaja s prethodnim generacijama mostarskih nogometaša

“Veležov“ napadač, simpatični vragolan Vladić, nonšalatno je dodao loptu protivničkom igraču. Pristaše “Veleža“ još su oduševljenije zapljeskale popularnom “Kulji“…. Nešto kasnije je prednji branič Glavović bez ikakve potrebe, skrivio jedanaesterac. Pristaše “rođenih“ opet su pljeskale Glavoviću!

A kada je završen ovaj – lažirani – nogometni susret, Mostarci su opet pljeskali. Svi su bili razdragani i zadovoljni, iako su vidjeli da su neki nogometaši “Veleža“ očito nastojali da pomognu protivniku u postizanju zgoditaka. Napokon, susret je završen miroljubivo. Bilo je 3 : 3 – za “Velež“. Upravo tako!

Naime, sadašnja standardna momčad “Veleža“ (bez Marića i Bajevića, koji su se nalazili na pripremama državne reprezentacije) igrala je susret sa četiri momčadi iz četiriju generacija “Veležovih“ nogometaša.

Bila je to ozbiljno.smiješna utakmica “od četiri poluvremena i devet nastavaka“ kojom je označen početak korištenja električne rasvjete na stadionu pod Bijelim bregom.

No “susret generacija“ bio je i jedna od priredbi u sklopu označavanja 50-godišnjice tog radničkog sportskog društva, za koje je predsjednik republike drug Tito u brzojavnoj čestitci, rekao da “spada među ona naša društva u kojima se nije njegovao samo sport već i napredna revolucionarna misao“. “U predratnom razdoblju – istaknuto je u brzojavu – “Velež“ je bio jedna od značajnih baza revolucionarnog djelovanja, iz koje je izrastao veći broj komunista i istaknutih učesnika NOB.“

Baš zbog toga odavno se na igralištu “rođenih“ nije tako složno i glasno klicalo, pljeskalo i pjevalo. Tek u jednom trenutku sve je malo utihnulo. Bilo je to kada je spiker najavio da se minutom šutnje odaje pošta umrlim i u narodnooslobodilačkoj borbi poginulim nogometašima “Veleža“. Na stadionu je zavladao potpuni tajac. Tek potom se opet prolomio pljesak, pjesme, povici, pucnjava, a iz gledališta, zrakom zaparale rakete…

“Susretu generacija“ prethodila je impresivna slika. Na zelenom sagu stadiona, obasjanom snažnim reflektorima, članovi RKUD “Abrašavić“ mlađeg brata revolucionarnog “Veleža“ u narodnim nošnjama izvodili su kola “bratstva i jedinstva“ uz pratnju pjevačkog zbora i narodnog orkestra, da bi se na kraju, svi zajedno, uhvatili u dugačko “kozaračko kolo“. U tom trenutku na stadion su umarširali nogometaši u tradicionalnim crvenim majicama, sa crvenim klupskim i jugoslovenskim zastavama, noseći slova i brojke: TITO 1892 – 1972. Vokalni Ansambl “Mostar“, uz pratnju duhačkog orkestra JNA, počeo je pjevati navijačku pjesmu “Veleža“: Rođeni, rođeni…“ već poslije prvih taktova, pjesmu su prihvatili svi gledaoci…Takvo nešto zaista se rijetko može doživjeti.

Gledaocima su najprije predstavljeni prijeratni nogometaši koji su imali radničke-revolucionarne nadimke: braća Hadžiomerovići su imali nadimak “Črveni“ i “Červeni“, A. Kalajdžić – “Mašina“ i slično. Bili su tu Safet Džinović, Ivo Čorić, Damjan Lojpur, pa Ivo Preger, Vojo Ivanišević, Aziz Koluder, Mile Barbarcez, Ljubo Zrinšek, Fadil Buturović, i još dvadesetak bivših nogometaša, a ujedno i štrajkača i boraca.

Zatim je počeo susret današnje momčadi “Veleža“ s najstarijom generacijom, koja se koliko-toliko mogla kretati po terenu i boriti se s loptom, što im se nekada vrtjela u nogama poput čigre. Kapetan te momčadi bio je narodni heroj Meho Trbonja…

Topić, Ristić, Mrgan, Glavović i ostali, a osobito vragolasti Vladić, trudili su se svim silama da njihovi suparnici postignu barem jedna zgoditak. Kada Drago Petrović nije iskoristio jedanaesterac, što mu ga je, koristeći sve svoje glumačke sposobnosti, “namjestio“ Glavović, zgoditak iz igre postigao je Franjo Novak – Rare. Izjednačio je Ristić. Poslije desetak minuta ova se generacija , vjerojatno zauvjek, oslobodila od nogometnog polja.

A onda je današnja momčad “Veleža“ doćekala “na noge“ još tri generacije svojih prethodnika. U drugoj generaciji igrala je nekadašnja “atomska navala“ mostarskog prvoligaša: Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić, Ćemalović. U obrani su bili Barbarić, Rukavina, Bolfek, Radiljević, Dilberović…

Mujić je igrao kao u najboljim danima. Publika je opet navijala uzvikujući stari nadimak: Pinda, Pinda…

A on je, kao nekad, pao u kaznenom prostoru, pokušavajući inscenirati jedanaesterac. Sudac mu, kao nekad, nije povjerovao…

— Još samo da ga isključi, kao nekad… govorili su posjetioci.

Ta im želja nije ispunjena. Pinda je igrao baš kao nekadm čak je postigao i dva zgoditka.

No s preostale dvije generacije današnja momčad “Veleža“ dobro se i ozbiljno namučila. Irović, Dugalić, Zejnil, Selimotić, Čerkić, Lazović i drugi, pokazali su da još mogu dobro “povući“ – loptu po igralištu, razumije se…No za gledaoce kao da to nije bilo toliko zanimljivo.

Slavlje je nastavljeno u hotelu “Bristol“, gdje je predsjednik “Veleža“, Ljubo Prljeta, podijelio ručne satove s posvetom sedamdesetorici bivših nogometaša “rođenih“.

Prije nije uobičajeno da se upriličuje oproštaj s nogometašima kada prestanu igrati. Nekada nismo imali ni sredstava za tu svrhu, ali smo bili i nemarni, pa nismo ni pokušavali da vam se makar simboličnim poklonom odužimo za ono što ste dali za “Velež“, Mostar i Hercegovinu — rekao je uz ostalo Prljeta.

U ime darovanih nogometaša zahvalio se narodni heroj Meha Trbonja.

Poslije toga, do kasno u noć prepričavane su uspomene, pjevane borbene i revolucionarene pjesme. Kao nekad….”

Priredio:Aid Čizmić/cidom 20200610

Reflektori su zasijali

Početkom maja 1972. godine, tačnije 11. maja, Mostar se svrstao među sedam najopremljenijih fudbalskih centara u zemlji. Naime, toga dana zasijali su reflektori na stadionu pod Bijelim Brijegom. Promocija tog događaja upriličena je na internacionalnoj utakmici sa najstarijim engleskim prvoligašem "West Bromvich Albionom" (2:3). To je momenat koji će se pamtiti i ući u istoriju "Veleža" i grada Mostara.

(Ismet Dervišević/ Rođeni, 75 godina FK Velež)

Marš tišine - Predsjednik okrenuo leđa

Asfalt se topio od vrućine, a 28. jula 1917. godine, na Petoj aveniji u New Yorku, okupilo se oko 15 hiljada demonstranata. Marš su predvodile žene u bijelim haljinama. Djeca su hodala iza njih u nedjeljnim odijelima, a tek onda su dolazili muškarci, obučeni u crno.

Niko ništa nije rekao; sve što se moglo čuti bilo je ritmičko udaranje bubnjeva i tihi bat cipela. Samo su crnci učestvovali u ovoj Silent Parade, Maršu tišine, što je bila novosti za New York. Organizacije za građanska prava pozvale su na ovaj marš, u znak sjećanja na linčovane crne žrtve, ubijene u Illinoisu. Tamo je bijela rulja spaljivala kuće i ubila brojne crnce.

Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson je organizatorima tihog marša okrenuo leđa.

100 godina kasnije, 2017. godine, memorijalni marš je preusmjeren – ali su demonstracije ispred Trumpovog tornja bile zabranjene.

(sdz)

(spagos)

Sa stranica stare strane štampe: Na tragu tajne o starom kožnom čovjeku

Zašto je "stari Ledermann" lutao 365 milja u smjeru kazaljke na satu između New Yorka i Connecticuta oko 1880. godine? Sve u njemu bilo je od kože: pantalone, kaput, cipele, kapa, ruksak. Nikad nije mijenjao odjeću. Da je to činio, ne bi ga svi zvali "starac od kože".

Postao je poznat po ovom imenu, a bio je vagabund koji je u 19. stoljeću pjkeške hodao između New Yorka i Connecticuta. Kaže se da je na putu bio punih 30 godina, a najmanje šest puta je bio na istoj relaciji. Hodao je 365 milja u smjeru kazaljke na satu.

Svakih 34 dana, ponovo je stizao na ista mjesta, Danbury, New Fairfield, Watertown, Westchester, Danbury. Bio je toliko precizan, da je svaka netačnost u tome postajala vijest. Štampa je rado pisala o njemu, a i djeca bi istrčavala iz škole kako bi ugledali kožnog čoveka u prolazuu.

Njegov identitet ostao je misterija.

Da li je on na ovaj način htio da pobjegne od svoje sudbine, jer je izgubio ljubav svog života?

U časopisu Port Chester, u augustu 1869. godine, pojavila se vijest o muškarcu u odrpanom kožnom odijelu, koji je upadao u oči, jer je dugo lutao sam. Spavao je u pećinama, jeo šumske bobice, išao i vraćo se. "Jadno stvorenje", napisano je u novinama, čovjek mu je mogao poželjeti samo sreću u njegovoj usamljenosti. Nakon toga su slijedili izvještaji u Bristol Pressu, Oglasniku Valley Connecticut, Waterbury Daily Americanu, u NewYork Timesu. Sve do smrti “Ledermanna” 1889. godine pojavljivao se veliki broj tekstova, koji je američki Dan W. De Luca 2008. godine objavio u publikaciji pod nazivom ”The Old Leather Man”, "Stari kožni čovjek". "Stari" ili "Old" su u osnovi pogrešne riječi: jer kožni muškarac je imao tek oko 50 godina kada je umro.

Prema zapisima, izgledao je kao da je njegov pohod najvažniji posao na svijetu, kao da je riječ o životu ili smrti, kako bi postigao svoj cilj, ma kakav on bio, da bude postignut u tačno predvišeno vrijeme.

On je bio miran i nije govore puno, a ako je šta progovorio, bili su to pojedinačni slogovi na francuskom i engleskom jeziku, što je ljude još više fasciniralo.

Kožni čovjek bio je poput lika iz bajke koji je postao stvarnost. Neki su ljudi povezivali Ledermanna s likom Vječnog Židova iz kršćanskih narodnih priča, zauvijek osuđenih na nemir, kako bi sam iskupio za nekad počinjene grijehove. Malo oprosta se nalazilo u jednoj od teorija, koje bi trebale opravdati njegovo porijeklo.

Lijepo: Teorija je ljubavna priča. Loša stvar: Nema sretnog kraja. Još gore: Cijela stvar nije ni istinita - ali je bila previše čudesno tragična, da bi se zanemarila.

Govorilo da mu je pravo ime bilo Jules Bourglay. Dolazio je iz Lyona u Francuskoj, a bio je zaljubljen u kćer bogatog trgovca kožom. Ali jedno vjenčanje je bilo kompliciran poduhvat

pod strogim očevim očima. Jules Bourglay se najprije se morao dokazati kao častan čovjek, da bi zaslužio je naklonost njegove kćeri i blagoslov svekrva. Tako je otac djevojke mladiću privremeno predao sav posao. Ako bi uspio procvat, ništa ne bi stajalo na putu do vjenčanja. Neko vrijeme je sve dobro išlo, Bourglay je bio uspješan. Zatim je počeo hrabro ulogati novac u poslove nove kožne galanterije. A onda su cijene pale. Svekar, koji nikada nije ni postao svekar, odbio ga je. Jules Bourglay je pobjegao u Ameriku, gdje je sam sebe kažnjavao zbog svog neuspjeha.

Kasnije je u kožnom ruksaku, pored lule, sjekire i sklopivih noževa, nađen molitvenik na francuskom jeziku. Ako nije baš bio Jules Bourglay, morao je biti Francuz. Iako su dokazi bili tanki i nedovoljnii, nekoliko godina nakon njegove smrti, ime Jules Bourglay je stavljeno na grob u groblju Sparta u Ossiningu, New York. Grob je nakon toga bio preseljen i na njemu je tada zamjenjeno i napisano pogrešno ime.

Danas su tamo napisane još dvije riječi: The Leatherman. Anoniman, ali bajka ni u kom slučaju.

U septembru 1888. je kasnio tokom svog pješačenja.

Bjesnila je mećava. Njegova uobičajena 34 dana pretvorila su se u 36. Bilo mu je loše. Čir veličine naranče nabrekao mu je ispod brade. Rak je napao njegove usne. Novina The Brewster Standard je citirala doktora koji je liječio lutalice i beskućnike, koji je rakao da je samo pitanje vremena, kada će se Ledermannovo putovanje završiti. Bristol Week Press napisao je, Ledermann može jesti samo ono što je prethodno umočeno u kafu, ali čak je i žvakanje meke hrane, izaziva kod njega toliko boli da su mu suze tekle niz obraz.

„The Old Leather Man Dead“ naslov je u New York Timesu od 25. marta 1889. godine. Pronađen je u pećini u malom gradu Mount Pleasant.

Njegovo kožno odijelo, više umjetničko djelo nego odjeća, težilo je oko 60 kilograma, nije otišlo sa njim pod zemlju, već predato vlasnicima Meehan & Wilson's GlobeMuseum u New Yorku i Eden Wax muzeju na Coney Islandu. Tu je izbio požar 1928. godine. Odjeća je izgorjela u plamenu. Možda je taj vječni lutalica bio sve, samo ne tragač. Ni traženje sebe, ni bilo čega drugog, ni za iskupljanje počinjenih grijeha, niti za suočavanje sa izgubljenom ljubavi.

Hodanje radi hodanja, lakoća postojanja.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Lučki most

1913.

1995.

2020.

Lučki most Mostar

3. juni 1913 - 24. maj 1992 - 24. juli 2005 - 3. juni 2020.

Sa stranica stare štampe: Prvi avionski snimak Mostara, 1913. godine

U časopisu “Wiener Bilder”, “Bečke slike” od 13. jula 1913. godine objavljen je tekst o novootvorenom aerodromu u Mostaru, sa šest fotografija, među kojima se nalazi i jedna načinjena iz aviona, kako ispod slike piše, sa visine 1900 metara. Prema do sada nam poznatim fotografijama Mostara, ovo je najvjerovatnije prva slika Mostara napravljena iz aviona uopšte.

Aerodrom je završen i pušten u pogon maja 1913. godine. Na jednoj od šest slika vidi se avionski snimak Mostara, napravljen prilikom leta aviona u pravcu sjever-jug. Iako je fotografija napravljena sa velike visine, prepoznaju se pojednine mostarske mahale, Stari most i tek završeni Lučki most, koji je završen i pušten u promet 3. juna 1913. godine, dakle, oko mjesec i nešto dana, prije nego što je nastala pomenuta fotografija.

“Aerodrom u Mostaru, sa šest fotografskih snimaka

Prije nešto oko dva mjeseca, u Mostaru, u Hercegovini je uređen jedan vojni aerodrom, ili“leteći park”. (Flugfeld, uzletno polje, i Flugpark, leteći park, su pojmovi koji su korišteni prije više od jednog stoljeća)

Razlozi, koji su, upravo u vrijeme opsade Skutarie, Skadra, moguće prouzrokovali stacioniranje jednog vazduhoplovnog odjela u vanjskom jugoistoku Monarhije su sasvim jasni.

Isto kao i čunjenica, da uvjek spremni avioni znače i vrlo bitnu podršku za svaki armijski korpus, koji štite naše granice prema Crnoj Gori.

Na novoformirani aerodrom je prekomandovano pet oficira pilota, koji su na raspolaganju imali četiti aviona. Međutim, sada se tamo nalaze samo četiri oficira, i tri aviona... Tužan događaj, u kojem je komandant aerodroma, kapetan Andrich, poginuo u udesu, u kojem je avion po imenu “Bob”, kojim je on upravljao, u potpunosti uništen, i svima na aerodromu je još u svježem sjećanju. Užasna nesreća se dogodila kod prvog leta jednog aviona. Ali ta tragična nesreća nije zaustavila oficire odjela, sa pravim austrijskim i vojničkim držanjem, da nastave sa letovima. Njihov učinak je zadivljujući, tim prije, što su u kraškim predjelima mnogi češći jaki vjetrovi, nego negdje drugo i što tu ima vrlo malo mjesta za slijetanje, a jedno prinudno slijetanje uvijek znači opasnost po život. Uprkos izuzetnim opasnostima neki ljubitelji ovakvih letova, doduše malobrojni, poduzimaju dobrovoojno ovakve uzlete, kao što je mladi bečki pjesnik Petar Bössel, koji je kao rezervni oficir stigao u Mostar.

Sada tu može svakodnevno letjeti na jednoj od moćnih Lohner letjelica, i vrlo brzim dvokrilcima, lebdjeti i posmatrati preko kraških gudura, i radovati se nevjerovatnim i šokirajućim pogledima, kako jedan hercegovački pastirski vuk sa nevjericom zuri prema nekoj neshvatljivo velikoj ptici...”

O poginulom pilotu Andrichu izvještavao je časopis “Ilustrovani list”, broj 23 od 26. maja 1914. godine ( iz arhive Udruga “Werk”, Manuel Martinović, Mostar) u članku pod naslovom “Otkriće spomenika unesrećenom vojnom pilotu Božidaru Andriću kraj Čapljine”:

“Lanjske godine u vrijeme krize, dana 17. svibnja digao se satnik Božidar Andrić sa poručnikom Stiasnyem na svom aeroplanu u Mostaru i pošao radi rekognosciranja preko Nevesinja, Gacka, Bileće, duž crnogorske granice u Trebinju. Odavle je krenuo natrag preko Dubrovnika uz morsku obalu do ušća Neretve. Dalje je prošao pokraj Neretve preko Metkovića i upravo, kad je aparat lebdio nad Čapljinom, počeo je naglo padati. Što je po svopj prilici nastalo, jer su oba pilota izgubili bili svijest i nijesu mogli regulatorom upravljati. Kad je već

pao aeroplan, izbacio je poručnika Stiasnya, dok se je satnik Andrić zajedno sa aeroplanom vukao po tlu još 18 metara, usljed čega je stroj satnika Andrića smrvio, koji je nakon pola sata preminuo. Poručnik Stiasny je neznatno ozlijedjen.

Na mjestu nesreće Andriću je podignut spomenik, koji je otkriven 17. svibnja o.g. Uz prisutnost vojničkih i civilnih odličnika iz Hercegovine i Dalmacije, te još 5000 učesnika iz raznih mjestao vih pokrajina”

Spomenik poginulom pilotu nalazi se i danas u krugu firme Granum u Čapljini, i radi se na njegovoj obnovi.

Na slikama:

1 Aerodrom Mostar,

2 Kod Čapljine srušeni aparat “Bob”, u kojem je kapetan Andrich izgubio život

3 Hangar i transportno vozilo na aerodromu

4 Snimak iz aviona ušća Bune u Neretvu

5 poručnik Bornst, koji je nakon smrti kapetana Andricha postao komandant aerodroma

6 Mostar snimljen sa visine od 1900 metara

(prema originalnim snimcima za “Wiener Bilder”)

7 sahrana pilota Božidara Andrića (Ilustrovani list, broj 23, od maja 1914)

8 spomenik pilotu Andriću danas, u krugu firme Granum, Ćapljina

(iz arhive: Udruga “Werk” Manuel Martinović).

prevod: Smail Špago

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju: Legendarni košarkaš Radivoj Žućko Korać (1938 – 1969.)

Mexico 1968.

Na Olimpijskim igrama u Mexicu, od 12. do 27. oktobra 1968. godine, košarkaši Jugoslavije osvojili su srebrenu medalju. U polufinalu su pobjedili Rusiju, a u finalu, osim časnog poraza protiv reprezentacije SAD, nisu mogli ništa više. Barem tada. Bio je to ustvari bio tek početak čitavog niza uspjeha na međunarodnoj sceni, od Olimpijada, Svjetskih, Evropskih i Balkanskih prvenstava.

Ovu srebrenu medalju je sa svojim suigračima iskovao tada najbolji košarkaš Evrope, Radivoj Korać sa nadimkom Žućko. Nakon srebra iz Mexica, sa nestrpljenjem se očekivalo Svjetsko prvenstvo, koje se igralo na domaćem terenu, u Ljubljani. I onda iznenada, u tim očeavanjima, stigla je vijest koju je svaki ljubitelj sporta primio sa nevjericom. U punoj igračkoj i životnoj snazi, napustio nas je Žućko. Bila je to saobraćejna nesreća sa kobnim posljedicama.

Na domaćem svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine reprezentacija Jugoslavije je u savladala reprezentacije i Sovjetskog Saveza i SAD i domogla se prve zlatne medalje u ovom takmičenju. 

Nakon toga su se redali uspjesi: četiri zlata na SP, pet zlata na EP, pet zlata na Mediteranskim igrama, jedno na Balkanskom prvenstvu i jedno na Olimpijadi, uz niz srebrenih i brozanih medalja, u periodu od 1959 do 1991. godine. Nažalost, u sastavima iza 1969. godine, nije bilo Radivoja Koraća.

(spagos)

izvještaj sa zadnje utakmice, 1. juna 1969.

ploča na mjestu pogibije

Mexico 1968.

O Radivoju Koraću jedno od brojnih sjećanja:

Na današnji dan, 2.juna 1969. godine, u saobraćajnoj nesreći kod sela Kamenice 12 kilometara od Sarajeva, poslije utakmice između reprezentacije Jugoslavije i selekcije Bosne i Hercegovine, u 30. godini poginuo je jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša Radivoj Korać- Žućko.

Reprezentacija Jugoslavije, koja se pripremala za Evropsko prvenstvo u Napulju, odmjerila je snage sa selekcijom Bosne i Hercegovine na terenu sarajevskog FIS-a. Utakmicu su sudile Vlado Kaluža i Dragan Hofbauer iz Sarajeva, a završena je pobjedom reprezentacije Jugoslavije rezultatom 131:92.

“Svi igrači su poslije utakmice otišli svojim poslom, a Žućko je zbog umora prespavao u Sarajevu. Pošto smo bili dobri prijatelji, Zaga i ja smo odlučili da malo porazgovaramo s njim i sljedećeg jutra krenemo za Beograd. Kiša nas je pratila na izlasku iz Sarajeva. Žućko je vozio iza nas i ja sam uspio da preteknem nekog bezobraznog vozača, čiji je ‘tristać’ (fiat 1300) sve vrijeme bio na ivici da pređe u suprotnu traku. Kada je Korać htio da ga zaobiđe, on je malo dodao gas i autobus iz suprotnog pravca je našeg legendarnog košarkaša i intelektualca odveo u smrt. Sve se odigravalo na mostu, kočnice na tom autobusu nisu bile u dobrom stanju i Žućko nije imao gdje da skrene. Tugu koju sam osjetio tog 2. juna 1969. godine nikad nisam uspio da potisnem iz duše”, sjeća se tog događaja Ranko Žeravica.

Radivoj Korać Žućko bio je jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša tokom šesdestih godina. Proglašen je sportistom godine u Jugoslaviji 1960. Godine. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio ie dvije srebrne medalje na Evropskim prvenstvima (1961. i 1965.), dvije na Svjetskim prvenstvima (1963.,1967.) i Olimpijskim igrama 1968. godine, kao i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1963.godine.

Radivoje Korać je prvi sportista, koji je sahranjen u Aleji velikana u Beogradu.

Emir Krpo

(NovaSloboda.ba)