Tragom jedne fotografije - Mrtvara

šipak, Gugo

jutro, NovaSloboda

jutro, EP

Mostarom, EP

Mostarom, VFC The Religion

Donja Mahala, Mostaru moj...

pogled, Ibro

U sjećanju

7. maj 1892 - 4. maj 1980.

4. maj 1980 - 4. maj 2020.

Abdulah Sidran

Govori Broz

1. O psima

Ko sad se sjećam: suza najviše mi, djeca,
prolismo kad ono onomad Polaka prodade otac.
Nije se imalo novca. Za dva ga hvata drva
Fešneru dade, upravniku dvorca. I dva ga
pita otac Fešneru, u Sloveniju, vodi, i dva
se puta kudravo ovčarsko čudo prije oca vraća

Petnaest smo dana u šumi ga krili i hranili
kradom. On – kao da sve razumije i zna – niti
da zalaje, niti da se javi. I tako, dok Fešner
ne diže ruke. Stanemo onda pred oca, a on se
smiješi. Kako i neće: u našoj kući, s Polakom,
učilo se hodat. Guste se dlake rukom s poda
mašiš, a dalje – kako kaže Polak: sve korak
po korak, po sobi ukrug. Korak po korak.

2. O vrapcima

Na svečanom ručku – a druga je zemlja, drugi
običaji – staviše pred nas pečene vrapce.
To drugovi – kažem – neću jesti! Vrapci –
pa to vam je, brate – ptičji proletarijat!
Malo je čovjeku tako sličnih ptica. Sa nama
ostaju oni kad dođe zima, sudbinu našu dijele
iz dana u dan. Proljeće kad naiđe – prvi nam
se jave: điv-điv, điv-điv, điv-điv!
Ja ih nikako ne mogu jesti.

3. O fazanima

Krenimo neke godine u lov. Dobanovačka šuma
– fazana puna. Prašte puške, ruši se s neba
šareno perje – a meni stala ruka. I svi se čude.
Šutim, a mislim: zar nije ljepše promatrat te
ptice, nego li pucat? Taj sjaj – ja pogledom
lovim. Ne treba meni njihovo tijelo. Ja hoću boju.
I let.

(tačno.net, 4. maja 2020.)

Na današnji dan umro je Josip Broz Tito

Doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije Josip Broz Tito umro je na današnji dan prije 40 godina. Preminuo je 4. maja 1980. godine, u 15.05, u Kliničkom centru u LJubljani, tri dana pred svoj 88. rođendan.

Tog 4. maja, u 18:50 sati , televizijski program je prekinut, a spiker Miodrag Zdravković je pročitao najtužniju vijest nakon koje se sve promijenilo: "Umro je drug Tito".

Na čelu Jugoslavije bio je 35 godina, izveo je zemlju iz Sovjetskog bloka i bio jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Bio je počasni član svih akademija u Jugoslaviji i mnogih u inostranstvu. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja (tri puta), Ordenom junaka socijalističkog rada, Ordenom Lenjina (SSSR) i mnogim drugim domaćim i stranim odlikovanjima.

Nehruovu nagradu (Indija) dobio je 1973. za međunarodno razumijevanje. Titovi govori, članci i ostali politički i teorijski radovi objavljeni su u više izdanja u SFRJ i u inostranstvu.

Razbolio se u 88. godini, ali uprkos tome obavljao je svoje dužnosti te je učestvovao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. U januaru 1980. godine amputirana mu je lijeva noga, a četiri mjeseca nakon je preminuo.

Njegovoj sahrani, koja je održana u Beogradu 8. maja, prisustvovali su predstavnici više od 120 zemalja, kraljevi, prinčevi i oko 700.000 ljudi.

Poštovaoci lika i djela Josipa Broza Tita tradicionalno na ovaj dan od ranih jutarnjih sati obilaze njegov grob u Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu, a u najvećem broju posjetioci dolaze iz zemalja nastalih poslije raspada Jugoslavije. Ove godine to neće biti moguće zbog pandemije korona virusa.

Njegova smrt promijenila je dosta toga na Balkanu, ali u svijetu. Deset godina nakon uslijedio je raspad Jugoslavije praćen krvavim ratovima.

Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu, maja 1892. godine. Njegov rođendan i danas se obilježava 25. maja kao "Dan mladosti".

(N1)

Polaganje cvijeća u povodu 40 godina od smrti Josipa Broza Tita

Narodno-oslobodilačke vojske, koja je 1945. godine, kao dio jedinstvene svjetske antifašističke koalicije, svim narodima na jugoslovenskim prostorima donijela slobodu i prosperitet.

Tim povodom, delegacija SABNOR BiH, kao i predstavnici drugih antifašističkih udruženja i poštovaoci lika i djela druga Tita, će u 15,05 sati na spomenik Josipu Brozu Titu u Kampusu Univerziteta u Sarajevu, položiti cvijeće i odati poštu.

Polaganje cvijeća i kompletan protokol odvijaće se uz poštovanje svih preporuka Kriznog štaba izazvanih pandemijom Covid 19, saopšteno je iz SABNOR-a Bih.

(NovaSloboda.ba)  

(spagos)

Danas je Međunarodni dan vatrogasaca

Širom svijeta danas se obilježava Međunarodni dan vatrogasaca, istinskih heroja koji se često izlažu raznim rizicima kako bi spasili ljudske živote, imovinu i prirodu.

Dežurstva u ovom poslu traju 24 časa, ekipe u svakom trenutku moraju biti spremne da po pozivu građana izađu na teren, a to je ustvari i smisao postojanja vatrogasaca

Sve što vatrogasci rade, rade da bi pomogli drugima.

“Na kraju svake uspješne intervencije, tu je jedan osjećaj koji svima nama puno znači. Osjećate se lijepo jer ste nekome pomogli”, kažu vatrogasci.

To je težak posao, koji traži veoma dobro psiho-fizičko stanje svih pojedinaca.

Obuka vatrogasaca traje svakodnevno, jer se radi sa dosta nove opreme koju moraju naučiti pravilno koristiti.

Često izazov predstavlja to što vatrogasci nikad ne znaju šta ih čeka i što se svaka intervencija razlikuje.

Osim poslova zaštite i spasavanja od požara i drugih elementarnih nepogoda, vatrogasci imaju veliki broj tehničkih intervencija, poput saobraćajnih nesreća i sl, a tokom pandemije koronavirusa, učestvovali su i u dezinfekciji ulica i objekata.

(bhrt)

Vatrogasna kula Mostar - svjedok jednog vremena

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 3. maja 2020. godine)

Dobrovoljno vatrogasno društvo Mostar nastalo je 1880. godine

Austro-Ugarska je za sobom ostavila nekoliko objekata u Mostaru koji i danas spadaju među najznačajnije u ovom gradu. Stara vatrogasna kula i danas gotovo istog izgleda, sagrađena je 1901. godine. Dobrovoljno vatrogasno društvo Mostar te je godine proslavilo 21 godinu rada i postojanja. Riječ je inače o trećem bosansko-hercegovačkom vatrogasnom društvu, koje na ponos stotina članova, i danas radi i postoji. Prije grada na Neretvi, društva su osnovana u Travniku i Sarajevu. Mostarsko je nastalo 1880. godine, a travničko i sarajevsko godinu ranije. Prve prostorije i prva kula pravljena od drveta, nalazili su se u današnjem Bišćevića sokaku. Kule su tih godina prema riječima člana DVD-a Ibrahima Silića, bile važne za vršenje vježbi.

"Sadašnja kula služila je svojoj svrsi sve do početka posljednjeg rata. I danas bi sigurno bilo tako da tih godina nažalost nije devastirana. U krov je 1993. u jeku agresije pogodila granata i sve se srušilo", priča Silić za Anadolu Agency (AA). Za potpunu obnovu objekta važnog za Mostar i Hercegovinu, napominje, nisu potrebna (pre)velika sredstva. Dosad, nažalost, nije bilo sluha kako od strane vladajućih struktura, tako ni od kompanija i poduzeća kojim su se obraćali u DVD-u. "Osobno sam kucao na vrata mnogih. Nažalost, nije bilo sluha. Procjena je da bi nam trebali između 15 i 20 tisuća maraka za potpunu rekonstrukciju kule. U početku je postojala ideja da napravimo vidikovac s kojeg se vidi grad. Danas imamo zip-line na Fortici pa je ta ideja pala u zaborav. Postoji i interesiranje turista, posebno onih koji su se bavili vatrogastvom", navodi dalje Silić. I Društvo za koje Silić kaže da je kolijevka vatrogastva u Hercegovini danas opstaje zahvaljujući ljubavi i entuzijazmu.

"Dugo tavorimo ili bolje reći vrtimo se u krug. Jedini prihod koji ostvarujemo je najamnina za prostor davno ustupljen poznatoj knjižari u gradu. Od toga živimo. Ima nas oko 50. Svi smo starije životne dobi. Radi se o ljudima koje posebne stvari vežu za našu plemenitu profesiju. U vremenu nastanka i kasnije, vatrogasna društva bila su obiteljska. Vidite fotografije na zidu. Tu su slike rahmetli Derviša Jakupovića i njegovih sinova, pored su fotografije mog djeda, oca, brata i mene, a tu su i članovi obitelji Peco", govori Silić, pokazujući na zid u prostorijama kule. Prošle godine Ibrahim je proslavio šest desetljeća pripadnosti DVD-u Mostar. Upisao ga je 1959. djed Hamid, nekoliko dana nakon upisa u prvi razred osnovne škole.

"Pristupio sam sa sedam godina, 1959. U to vrijeme komandir je bio rahmetli Afan Kebo. Rahmetli dedo mu je rekao: 'Kebo, mali je tu, sad od njega napravi vatrogasca...'. Na teren su i tad kao i danas mogli takozvani ispitani vatrogasci. Dakle, oni koji imaju najmanje 18 godina i položen ispit za vatrogasca. Kasnijih godina zaradio sam vatrogasnu mirovinu. S punoljetstvom sam, dakle, postao aktivan vatrogasac ili operativac. Od tog vremena idem na intervencije. Dotad se članstvo svodilo na natjecanja i ljetovanja u mjestima poput Trstenika, Stona, Pelješca...", prisjeća se na kraju razgovora susretljivi vatrogasac. U prostorijama vatrogasne kule i danas postoji ured, te manja učionica za obuku kadrova. Rat je nažalost odnio rekvizite, međutim mnogo eksponata i danas je tu, dostupno svima koji pokažu interesiranje za plemeniti poziv. Silić je ponosan i na galeriju fotografija koje svjedoče o 14 desetljeća rada i postojanja Društva.

Sačuvane su i fotografije iz 19. vijeka, a tu su i najsvježije - svjedoci sudjelovanja na Maršu mira u Potočarima. Ibrahim je ponosan na činjenicu da je prvi vatrogasac koji je sa zastavom svog društva zakoračio u Potočare. Petorica članova društva stradali su tijekom posljednjeg rata u Mostaru. Prvo stoljeće djelovanja opisano je u knjizi "Sto godina Vatrogasnog društva Mostar".

(bljesak.info)

(spagos)

Putopisci novoga doba: Ulicama grada Mostara

Streets of Mostar / Ulice Mostara

Mostar is a small city that people have lots of opinions about. It’s rich in history, a complete mesh of architectural styles (like much of the Balkans), and full of passionate kinsfolk who know how to persevere.

Mostar is synonymous with its famous bridge; joining both sides of the dazzling Neretva, the stones eroded through time by the river’s fierce current and grim warfare. Yet it stands again proud, like a true Hercegovinian. And while multitudes of tourists come and go, snapping their selfies to prove that they have witnessed this piece of history, their Instagram stories do not due justice to this town.

No, it’s the people who make Mostar Mostar! The town is after all named after the bridge-keeper not the bridge. Mostar is these people in these photos and much more.

Photo & Text by Katie McCraw

Mostar je mali grad o kome ljudi imaju različita mišljenja. Bogat je istorijom, mješavinom arhitektonskih stilova (poput većeg dijela Balkana) i pun je strastvenih ljudi koji znaju da to očuvaju.

Mostar je nazvan po svom čuvenom mostu; spajajući obje strane blistave Neretve, kamenje je erodiralo tokom žestokih struja rijeke i mračnih ratova. Ipak još stoji ponosan, poput pravog Hercegovca. I dok mnoštvo turista dolazi i odlazi, snimajući selfije kako bi dokazali da su svjedoci ovog dijela istorije, njihove Instagram priče ne doprinose pravednosti prema ovom gradu.

Ne, to su ljudi koji čine Mostar Mostarom! Grad je ipak nazvan po čuvaru mosta, a ne po mostu. Mostar su ovi ljudi na ovim fotografijama i još mnogo više toga.

Fotografije & tekst by Katie McCraw

(balkanium)

(spagos)

Iz stare štampe, Posjeta don Frani Milićeviću, 1896.

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

"Posjeta don Frani Milićeviću

Ne znajući kamo bih najprije krenuo, zapitah brijača nek mi kaže gdje stanuje don Frano Milićević, i gdje je redakcija „Glasa Hercegovca", pa kada po njegovom naputku nadjoh siromašnu redakciju i upravo kukavnu tiskarnu, biedni don Frano, ponudi mi jednu trošnu stolicu, cigaretu duhana, i neke novine, koje bijahu u taj par došle, i koje ja vrlo rado pročitah, željan novosti, navlastito iz Zagreba. Za tim me povede najprije do pošte, gdje on dignu svoje listove, a ja svoje; pak me povede da razgledam grad, ali kod toga mi je malo o gradu govorio, a mnogo o biednome „Glasu Hercegovca" koji mora da ide u Sarajevo na cenzuru, da se vrati svaki put na pola zaplienjen, i o drugih nevoljah i neprilikah. koje imade rad izdavanja toga lista. Kada se malo prošetasmo pozove me na čašu piva u neku gostionu, za koju mi reče, da je bila kuća Ali-paše Stočevića. To je velika sgrada, sa prostranim dvorištem, podrumima i stajami za konje i kočije, sa širokim hodnikom na prvom spratu okolo dvorišta, a pokrivena debelim pločami oblieljenim vapnom, kao što su sve starije kuće u Mostaru. Pripoviedao mi je don Frano da ga ta ogromna kuća nije stojala, niti sto forinti, koje je Ali-paša potrošio za željezo, jer je sve ostalo morala graditi jadna raja. Ta se kuća zove Čardagija. Pošto se malo okriepismo, izidjosmo van. i netom stupismo na ulicu, eto ti prama nama Marka Šešelja, dobra Hrvata, s kojim sam se odavna poznavao. Zahvalih toplo do Frani na družtvu. i pustih ga da idje sa svojim težkim brigami u redakciju, a Šešelja zamolih da me vodi i da mi pokaže što imade po Mostaru liepa i znamenita".

Fotografije: Mostar oko 1900. i Fra (Don) Frano Milićević, naslovna strana Zbornika radova

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Novo na Cidomu: Crno-bijelo u koloru

Na web stranici www.cidom.org otvorili smo novi album u našem FOTO ARHIVU pod nazivom CRNOBIJELO U BOJI.

Pokušaj je to da stare crnobijele fotografije dožive neki novi ugođaj u koloru.

Sve fotografije je obradio naš vjerni član Aid Čizmić na čemu mu se iskreno zahvaljujemo.

Neke su manje, a neke više uspjele, no sve su zanimljive.

Uživajte u novom ruhu starih fotografija Mostara na:

http://www.cidom.org/?page_id=21420

(cidom)

Lakišića džamija

O ovoj džamiji je u svojoj knjizi Spomenici kulture turskog doba u Mostaru pisao Hivzija Hasandedić.

Najmlađa mahala u Mostaru iz turskog perioda je Ričina ili Lakišića mahala. U ovoj mahali postoji jdna džamija koja se nalazi na uglu ulica Mostarskog bataljona i Adema Buća. Podigao ju je Ahmed Lakišić, sin Huseinov, čiji potomci i danas žive u Mostaru. On je ujedno i poslijednji istaknuti vakif Mostara. Džamija je sagrađena 1061. godine po Hidžri (1650/51), što se vidi iz natpisa uklesanopg u ploču iznad njkenih vrata.

Zgrada ove džamije je 1935. godine temeljito popravljena i tom prilikom je njena munara demontirana do visine džamijskog krova i ponovo ozidana. Džamija služi svojoj namjeni.

Džamija je stradala u ratu 1992-95. godine, a popravljena u periodu 1996. do 2000. godine.

U haremu uz ovu džamije, koji je danas jedini vidljivi ostatak mnogo većeg Lakišića harema, nalazi se i mezar Mujage Komadine, najpoznatijeg mostarskog gradonačelnika.

fotografija: Ajša Šehić Nametak, 2020. godine

(spagos)