Na granici sjećanja - Kazivanje o Vitini

DON ALEKSANDAR BORAS:KAZIVANJE O VITINI

(tekst je objavljen na portalu ljubusaci.com)

Kategorija: Iz Ljubuške prošlosti

„..Idemo dalje prema vrilu. Desetak metara dalje na desno nalazi se jedna kuca u muslimanskom stilu. Kat je sacinjen od hrastovih dasaka i greda a kuca je pokrivena kamenom plocom .Ta kuca ima devet vlasnika a navodno da se nalazi pod zaštitom države kao spomenik arhitektonske kulture.ima dimnjak svoje vrste. Tu je držao mesnicu Hasan Dizdarevic. Sada je to sve devastirano i napušteno. Lijevo je zubceva kuca. Sagradio je tu kucu Nikola Zubac, kako mi se cini da je bio iz Grljevica. 
Bio sam dak osnovne škole kada se gradila ta kuca doveženo je mnogo sedre a onda su tu sedru tesali sjekirama. Meni je bilo žao što „batale“sjekire. Naravno radnici su znali šta rade. Zubac je držao trgovinu i gostionu pa i kafanu. Nije imao djece pa je doveo jednog mladica i djevojku da mu budu kao njegovi.
Idemo ispred zubceve kuce dalje prema vrilu. Tu je pred nama mala kafana pokrivena kamenom plocom. Ona se nalazi ispred elektricne centrale koja nije služila gotovo nicemu. Na mjestu gdje je sada ta bivša elektrocentrala bilo je nekoc devet mlinica u jednom redu kojih pedeset metara od vrila. Sedam tih mlinica bilo je u vlasništvu Sabita Mesihovica. za ona dva mlina ne znam vlasnike. Ta mala kafana bila je takoder Sabitovo vlasništvo.na mjestu te nesretne elektrocentrale nije ostala niti jedna mlinica.
Poslije II svjetskog rata komunisticke vlasti su to sve srušili u ime nekakvog napretka i rušenja staroga a gradnje novoga.sama zgrada centrale ozidana je jako dobro i to kamenom. Onda je u zgradu ugradena nekakva prastara elektricna centrala koja je bila ruglo sama sebi. Nikakve koristi nije bilo od te nazovi-centrale. To je bila komunisticka ili socijalisticka „ubleha“ našem narodu. danas je u prostorijama te nazovicentrale ugostiteljska radnja. Ta radnja govori o socijalistickim planiranim promašajima.

Evo nas na vrilu. Tu „vrije“,a to znaci izvire voda iz kamene litice. To nije potok a nije ni velika rijeka ali za naše prilike to je veliko vrilo. Voda dolazi od hercegovackih planina Vrana i Cvrsnice neznanim podzemnim tokovima sa više nadmorske visine. Izlazi tu kao blagodat. Odmah tu pri vrilu a to znaci na samom izvoru stvoreno je malo jezero. Po vodi plivaju patke a u vodi je mnogo trave koja je vazda zelena i koja se leluja tokom vode.
Vitinski muslimani razveli su tu vodu na mnoge rukavce. Voda dolazi pred njihove kuce mnogobrojnim kanalima-derizima. deriz je perzijska rijec a uz ostalo znaci i kanalizirani potocic ili potocic koji protice kroz avliju-dvorište ili bašcu. U Vitini ima mnoštvo tih deriza.teku iskljucivo prirodnim padom.svaki musliman koji je mogao doveo je sebi u avliju mali deriz kojim mu dotice tekuca voda. On je tu vodu doveo u svoju avliju. Tu mu voda žubori, natapa cvijece i povrce a on uživa u toj tekucoj vodi.

Pa i Sveto Pismo cesto govori o vodi i vodama tekucicama.cesto se spominje voda u pustinji. Puno je tih „vodenih“momenata u Sv.Pismu. Istocni narodi nisu imali obilja vode a zna se pravilo da se puno govori o onome cega nema. Ovdje u Vitini ta voda razvedena je svuda gdje to bilo moguce. Ne samo po privatnim kucama nego i po caršiji. Bilo je tu kafana a gotovo svaka je imala potocic ili mali otok oko kojega je voda.Na tim malim otocicima bio je koji stol sa stolicama. To su bila mjesta za odmor i razonodu. ta voda iz vitinskog vrila razvedena je posvuda. Ona tece mnogim manjim i vecim kanalima svuda. Tece, klokoce, preskace manja kamenja a obilazi veca, stvara male vodopade a onda na kraju svoga toka smiruje se u Vrioštici i odlazi dalje mirna i tiha.

Kod samog vrila bilo je nekad nekoliko muslimanskih kuca. Bilo ih je i više kad se pode od vrila prema Smokinjama i uz Kule. To je bila takozvana turska mahala sa turskim kulama. Ovaj naziv „turska mahala“ potpuno je pogrešan jer naši muslimani nisu nikakvi Turci nego dio nas samo druge vjere. Danas je taj dio izmijenio svoj sastav. Tu su pokupovali mjesta i sagradili kuce kršcani. Ima i muslimana ali malo. Mnogo tih kuca je napušteno i propalo.
Tu pod samim brijegom, pod Smokinjama nekad je živjela obitelj Alije-Alage Hodžica. Njegova žena-svi smo je zvali Alinica - bila je kcerka cuvenoga ljubuškoga lijecnika samouka Sade Sadikovica. nema ga u prijašnjim vremenima ko nije cuo za Sadu. Alinica je bila velika prijateljica sa mojom pokojnom majkom. Po toj liniji ja sam u ranom djetinjstvu ušao u krug te obitelji. Majka me vodila u tu kucu. Stara Alinica govorila je mojoj majki: “Kate i Tvoj mali i kad naraste može vazda doci u moju kucu. Niko se od njega nece kriti.“
Alinica je imala nekoliko kceri a onda sina Ahmeta i Nusreta. Ahmet je bio domobran u II svjetskom ratu i kasnije ga je nestalo. Nusret je bio poznat cijeloj ljubuškoj krajini. Bio je automehanicar i taksist a povrh svega veoma dobar i uslužan covjek. Svi ga pamte po dobru a nikad i ni u kom slucaju po zlu. Sestra mu Fata bila je udata za Ðulagu Halilagica u Strugama. Dolazio sam u njenu kucu više puta kao župnik u Gabeli. Pitali me „naši“, što cu u njenoj kuci a ja bi im odgovorio da idem obaci (posjetiti) rodicu. Kasnije su govorili: “Svaka cast tvojoj rodici Fati“. Bila je cestita žena i svi su je znali kao takovu. Svake godine kad bi u Gabeli bila Prva Pricest ona osobno donosila bi u Gabelu mnogo trešanja za prvopricesnike.

U kuci Fatine majke – Alinice - susreo sam se prvi put sa studentom medicine Sadinim sinom Šefikom. Šefik je studirao medicinu u Becu. Jednom me majka povela u Alinice. Nisam još bio u osnovnoj školi. Znao sam Alinicu a vidao sam i njene kceri i poznavao ih. Medutim tu sam ugledao jednog odraslog covjeka i jednu ženu. Nisam ih poznavao. Na moje veliko cudo¸ta žena je govorila, ali ja nisam ništa razumio od toga njezina govora. Student šefik razgovarao je s njom a ja sam se cudio kako ta žena koja je odrasla i velika, ne zna govoriti. Ja sam mislio da se govoriti može samo onako kako i mi govorimo. Nu ta žena je govorila drukcije Kasnije sam saznao da je govorila njemacki. Bila je Austrijanka a kako sam ksaznao kasnije i ona je studirala medicinu. Šefik je nešto petljao oko nje a ona se nadala da ce dobiti šefika. Dobro se sjecam kad je uzela u ruku jaku pletenicu male Fate i nešto govorila na njemackom. Šefik joj je sve prevodio kao i Alinici a mala Fata je samo znatiželjno gledala u tu ženu koja ne zna govoriti kao mi. Austrijanka je bila kratko podšišana a divila se jakim Fatinim pletenicama. Bile su to plave pletenice a to je u velikoj cijeni kod svih koji govore njemacki. Bilo i prošlo...
Nema više ni Alage ni Alinice a i Nusret je umro. Otišao na ahiret. Živio je kasnije dolje u caršiji gdje je napravio novu kucu. Onu gore u takozvanoj turskoj mahali davno je napustio. dolje je imao lijepu kucu ali po istocnjackom stilu. To je zanimljivo...Ti istocnjaci grade kuce obrnuto nego Evropljani. Naši ljudi a i svi ovamo u Evropi otvaraju kuce prema ulici, prema putu. Istocnjaci se zatvaraju od puta. Njima je centar kucnog života i zbivanja dalje od ulice. Od ulice oni se ograduju zidom a kucu otvaraju prema unutrašnjosti dvorišta. Tako je i Nusret imao sve orjentirano prema dvorištu. Ništa prema vani. To je taj istocnjacki nacin a to i jest bolje i ugodnije za obiteljsku zajednicu...“

 www.ljubusaci.com

(fotosi:arhiva)

Na granici sjećanja – Dvorac u Vitini

O dvorcu u Vitini imao sam prilike slušatu priče od starijih iz Ljubuškog kraja, u prvom redu od mog dede Ibrahima i njegove braće Mustafe efendije, Alije i Salke Špago, kao i od mojih dobrih prijatelja iz Vitine, u nekadašnjim lijepim vremenima dok sam dolazio Vitini u pohode. Kakva je to ljepota bila svjedoči i tekst objavljen ovih dana na portalu Ljubusaci.com, autora Kemala Mahića, a povod objavljivanju teksta bila je fotografija dvorca Kapetanovića, koje je snimljena 1936. godine. Profesor Mahić je u svom tekstu citirao Dr.sci.  Halida Sadikovića, koji je u svojim radovima pisao o ovom objektu.

Prenosimo tekst i fotografiju sa portala ljubušaci.com, a kako je to i autor teksta i naznačio, da je podijeli sa Vitinjanima i Ljubušacima. Stoga je i ovaj prilog samo produžena ruka teksta sa portala.

Moj dvorac u Vitini

Autor: Kemal Mahic

Sa velikom radošću sam došao do ove fotografije iz 1936.godine. Želim je podijeliti sa Vitinjanima i Ljubušacima tj. sa onima kojima ova fotografija puno znači.

Dr. sci. Halid Sadiković o Kapetanovića dvorcu piše: “Dvorac je sagrađen,vjerovatno,poslije ukidanja dizdara i kapetana 1835.godine, kad je nastao period relativnog mira na granici, a možda i ranije. Građen je na dva kata, s kamerijom (balkonom) na kojoj je stajao napis „Moj dvorac“. Dvorac je imao pet ulaznih vrata,80 prozora, 22 sobe, a u 11 soba hamame i uz njih ugrađene zemljane peći. Bakreni kazani neprekidno su bili puni tople vode, pa su se tako grijele i sobe i mramorni hamami. Jedan hodnik je bio dug 24 m, a uz njega su postojale dvorane za sastanke,vijećenja (divanhane), trpezarija i pomoćne prostorije. Drugi kat dvorca bio je izuzetno lijepo građen s dva „ćoška“, desni i lijevi, s osam prozora u arapskom stilu, kao u džamijama. Osobito su lijepo bile izrađene šiše ćoškova. Pored raznovrsnih umjetničkih crteža na šišama su bile urezane mudre rečenice iz Kur*ana i po dvije sultanske ture (sultanska grba). Sarajevski slikar Salih Ćeremidija izradio  je na zidovima freske živih boja s pticama, maslinama, lozom, grožđem, limunovima i narančama“(Opširnije: Iz prošlosti Ljubuškog, str.61).

Eh, da su Bog*do svi bosanskohercegovački begovi bili kao vitinski Kapetanovići, onda bi bošnjačka nacija bila u svom razvitku ravna onim nacijama sa kojima živi stoljećima.

Dok su drugi begovi čuvali kafane, hareme žena, kupleraje Pešte, Beča, Budima...vitinski Kapetanovići su se bavili „narodnim blagom“,“istočnim blagom“,idejom bošnjaštva, novinstvom i časopisima, zaštiti svojih kmetova druge religije i nacije, pisali poeziju, putopise, bili odlikovani od strane Papstva a njihovi nasljednici bavili se naukom i postajali uvaženi članovi društva bez obzira koji je bio društveno-politički sistem.Vrijednost je uvijek vrijednost! Tako je i danas.

„Moj dvorac“ je djelo  begova Kapetanovića kao i ostala djela koja su dali i daju u različitim oblicima života!

Može nam služiti na čast što su naši preci živjeli u vrijeme njihovih života pa o tome možemo svjedočiti istinito i nepristrasno.

Objavljeno na portalu: Ljubusaci.com

(spagos)

Na granici sjećanja: Carina nekada i Memi hodžina džamija

Memi hodžina džamija

Pregledavajući sljedeću fotografiju, ispočetka smo pretpostavili da se radi o motivu iz Donje mahale, pa zatim da je Glavna ulica na potezu od Dječje biblioteke prema sjeveru i tek nakon dosta diskusija, sjećanja, prijedloga, priloga, pregleda starih slika i na kraju neizbježnog Googlea, došli smo do zaključka da su se zidovi i kapije, na lijevoj strani slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića. Znači radi se o Carini, slika snimljena u današnjoj ulici Mladena Balorde.

Iza sjevernog zida kuće, na čijem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća s desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas postoji na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Kuća s halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću.

Analizirajući sliku, naknadno smo uočili na zidu kuće obrise Starog mosta. Je li to obična mrlja na zidu ili je neko pokušao ukrasiti zid slikajući motiv Starog mosta, ili izrađujući reljef, ne može se utvrditi.

Kroz diskusije se uočio još jedan detalj. Iznad, sad već definisane Brkića kuće, vidi se vrh, alem, jedne džamije. Za većinu raje s Carine, a pogotovo onih koji nisu s Carine, još jedna džamija na Carini, koje više nema, na ovom mjestu bila je novina.

Prema svim dosadašnjim saznanjima, na Carini su bile džamije, ona iznad Neretve, poznata pod imenom Mehmed Ćetordan džamija i džamija u blizini Carinskog mosta – Terjahja džamija. Ove dvije džamije su, takođe, bile srušene poslije II. svjetskog rata, a Terjahja džamija je obnovljena poslije ovog zadnjeg rata. Uz džamiju na Glavnoj ulici, koja se zvala Fatima Kadun džamija i onu na Musali – Ćose Jahja džamija, u neposrednoj blizini mahale Carina, nekada je bilo ukupno 5 džamija. Koja je peta?

Ta džamija zvala se Memi hodžina džamija, a izgrađena je prije 1620. godine. Nalazila se na uglu Srednje i Braće Krpo ulice, a srušena je 1951. godine. Umjesto nje u prošlosti se nalazila samoposluga na Carini, a danas je tu Služba hitne pomoći.

Ponovnim pregledom foto arhive, pogotovo hotela Neretve, ali i slika Carine iz starijeg perioda, na mnogo njih zapaža se munara Memi hodžine džamije, koja nam je do sada prolazila onako, usput, nezapaženo, a i ne znajući o kojoj džamiji se radi.

Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago

novasloboda.ba

Prije 70 godina - Zastava sa pijeska Iwo Jima

Fotografija koja je postala ikona Drugog svjetskog rata.

Događaj sa slike desio se 23. februara 1945 godine. Vodile su se ogorčene borbe na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu. Po osvajanju ostrva Iwo Jima vojnici su visoko uvis podigli američku zastavu. Ono što je prikazano na slici ni jednom od šest vojnika sa slike nije značilo neštao posebno.

„Utvrđivali smo nosač za zastavu. Htjeli smo da se vijori i da se vidi iz daleka”, pisao je John Bradley u pismu svojim roditeljima. „Dok smo mi to radili, naišao je neki fotoreporter i fotografisao”, pisao je dalje John, koji se nalazi u prednjem planu na slici. Sliku u novinama vidio je tek osam nedelja kasnije, nakon okončanja borbi. Snimak je napravio Joe Rosenthal fotograf AP.

Nažalost, trojica momaka sa slike, koji su bili sa Johnom, nikad nisu ni saznali niti vidjeli ovu sliku. Poginuli su nekoliko nedelja kasnije, kao i ostala 6.833 marinca, i oko 20 hiljada Japanaca, u četvoronedeljnoj ratnoj klanci za osvajanje ovoga ostrva u Pacifiku

Fotografija pod nazivom „Flag Raiser” postala je ikona Drugog svjetskog rata. Preostala trojica vojnika sa slike, koji su preživjeli, nikad se za života nisu oslobodili traume koju su tu preživjeli. Ira Hayes (sasvim lijevo) i Rene Gagnon, pokriven od strane Bradleya kasnije su se odali alkoholu i umrli vrlo mladi. John Bradley sve do njegove smrti 1994. godine nikad nije progovorio ni jedne riječi o događajima koji su se dešavali 23. februara 1943. godine. Trojica vojnika koji nisu dočekali kraj rata bili su Michael Strank, Harlon Block i Franklin Souslay.
(izvor:bild)

Priredio: Smail Špago

Novasloboda.ba

Na granici sjecanja - Kad nije bilo interneta

Trule kobile, stonoge, ili školice, igre gradova na posebnim listovima, na posebnim tabelama, pravljenja zanimljivih igrica od samo jednog lista papira iskinutog iz teke, kao što su gatalica, ili pucaljka, raketa ili avion, ali i mali čamci, koji bi se puštali niz potok vode nakon što prestane padati kiša. Onda papirne kape od dvolisnice od novina, ili, što je bio običaj kod zidara, kapa od onog tvrđeg papira od vreće za cimentu. Sve su to bile zanimacije u kojima se uključivala vlastita sposobnost, ali i kreativnost.

Bilo je i onih koji su znali napraviti prava mala čuda, ili izume, kombinujuće najprostiji materijal i vlastitu maštu. Od komada daske napraviti makewtu pravog broda sa palubom. Napraviti avion dvokrilac sa elisom, pa ga zavezati za silk od ribe, i vrtiti u krugu, kao oni pravi modeli aviona, sa pravim malim avio-motorom. Posebni su bili artisti sa biciklima, mnogo prije nego što su se pojavila bicikla poput mountin-bikea i sličnih modela. Umjeće se pokazivalo na običnom biciklu, ženskom ili muškom. Muško je bilo najčešće marke Rog, a žensko marke Vesna. Ko je imao biciklo bio je ugledni član raje, ako je dozvoljavao da drugi okrenu krug njegovim biciklom. Inače, ko to nije davao, gledalo se na njega ispod oka. Posebna je bila ceremonija, kad neko dođe u goste sa biciklom, da mu se čuva biciklo pred zgradom, ili ako se dozvoli da biciklom okrene jedan krug, a krug je označavao jedan krug oko kvarta, ili susjednih zgrada. “Daj jedan krug...” bilo je pitanje, slično kao se kasnije postavljalo, u vrijeme kad su pojedini hrabriji počeli pušiti svoje prve cigarete, pa se pitalo “Daj jedan dim...”

U svu ovu vrstu zanimacije svakako je na prvom mjestu spadala i igra lopte u dvorištu. Svako dvorište je imalo prostor, igralište za loptu, obilježeno sa dva mala gola, pa koliko god da je bilo. Ova igra se uvjek zvala igra lopte, 2hoćemo li lopte?”, nikad fidbala ili nogometa. Lopte seigralo, lolimo, pucalo, u utakmicama od dva do četiri, ili od tri do šest, ponegdje krpenjačom, ili malom gumenom loptom, kupljenom u Borovu, koja bi se odmah po kupovini bušila, kako ne bi puno odskakala. Poseban praznik je bio kad bi se neko u dvorištu pojavio sa pravim fudbalom. Ili ako bi na poklon dobio pravi fudbal. Ali ništa nije vrijedilo, ako se fudbal ne bi dijelio sa rajom u dvorištu. Od jednog dobrog prijatelja, koji se čitav život bavio fudbalom čuo sam kako mu je do skoro kasnih godina života bila normala poderati jedan fudbal godišnje.

Naravno uz igru lopte u dvorištu slijedio je često i jedan veoma neugodan događaj, ili potez, koji se desio velikom broju igrača lopte u dvorištu. Ponekad bi neka lopta tako dobro sjela na nogu, a kad bi se raspalilo po njoj, nije se gledalo kuda će. A često bi završavala na staklu nekog prozora u prizemlju zgrada. Čak je i ovdje bila jedna olakšavajuća okolost, ako bi puklo samo jedno staklo od jednog krila prozora. Kod mnogo dobrih udaraca šteta je bila dvostruka. Nakon udarca, a pošto su svi vidjeli ko je razbio staklo, morala se priznati krivica, i onome čiji je prozor razbijen, ali i otići kući i reći majki ili ocu, šta je bilo i da se šteta nadoknadi. Znam da se našoj igri lopte u dvorištu najviše radovao staklar Nazif, koji je novo staklo postavljao istog dana, a za naplatu bi kucao, ili zvonio, direktno na vrata roditelja okrivljenog. Prigovora nikad nije bilo. A ako bi od strane roditelja bilo galame, ili možda i poneki šamar, znalo sa daže barem od Nazifa doći milovanje po glavi. On nikad nikog nije ružio.

(spagos)

I jedna košćela je grad

U Mostaru su kao pojedinačna stabla poznate dvije košćele i jedna lipa.
Košćela u Fejićevoj, koja je prošle godine doživjela svoju prirodnu smrt, posječena,a na njeno mjesto posađena nova, koja se nažalost nije primila od prve. Vjerovatno će nadležni ovog proljeća o tome povesti računa,
Druga košćela je ona u Kujundžiluku, odmah do nekadašnjeg restorana i iznad terase Labirinta. Košćela je u ratu doživjela potpuno unuštenje. Čim su se stekli uslovi, neposredno nakon rata, posađena je nova, tako da je danas već dostigla skoro onu nekadašnju visinu.
Lipa je vrsta koja raste u Mostaru. Ima ih na stotine, da ne kažemo više, ali samo jedna lipa je Lipa. Ona na Glavnoj ulici kod Vučijakovića džamije. A za čitavo ovo područje se zna reći: Pod lipom.
Mostar je poznat po svome zelenilu, po drvoredima za sađenih duž ulica, šetačišta, aleja, po parkovima. Bez drveće i njihovog hlada, i hladovine, u Mostaru nema života, pogotovo ljeti, kad na suncu zna biti i preko 50 stepeni.

Ovome društu svakako treba dodati i Mostarski cedar, stabla koja rastu u Mostaru već više od jednog vijeka. Cedar kod hotela Neretva na Musali i cedar pred starom rudarskom upravom, na staroj rudarskoj kapuji na Rudniku u Mostaru su još u životu. Stari su preko stotinu godina. Njihovo društvo bila su i dva cedra u krugu nekadašnje stare biolnice u Mostaru, na čijoj lokaciji je nikao Mepas Mall, a prilikom njegove izgradnje, dva stabla cedra su jednostavno posječena, nestala.

Mostarcui su vrlo osjetljivi i ponosni na ssvako drvo u niohovim gradu.
Ovih dana uzbuđenje je izazvala i sjeća jedne košćele u dvorištu Karadžozbegove džamije. Jedna obična košćela, koja je rasla uza sami zid lijepo uređene ograde oko dvorišta, u kojemu zadnjih godina radi također lijep restoran. Da li je koćela nekada tu bila posađena, ili je samnika, teško je reći. karadžozbegova džamija sa čitavim kompleksom oko nje proglažena je nacionalnim spomenikom Bosne  Hercegovina. U odluci o proglašenju spomenika stoji eksplicitno i tačka, u kojoj se kaže da pored redovnog održavanja objekta posebnu pažnju treba posvetiti i održavanju i očuvabju viskog rastinja. da li i ova košćela spada u to viskoko rastinje, a to svakako jeset, ili se tu mislilo samo na one dvije visoke selvije kod hlavnog ulaza, isto je teško odgonetnuti.

Uglavnom, košćela u dvorišu džamije nekome je zasmetala i posječena je. Kome i u koje svrhe?
O "slučaju" su odmah pisali mostarski mediji.
Bilo kao bilo, košćele više nema, da li će zdrava, a psječena košćečla biti zamjenjena nekom novom, ili nekom drugom vrstom, vidjećemo, a najvjerovatnije će se na njenom mjestu biti razapet moderni šareni suncobran.
Hladovina suncobrana nikada ne može zamjeniti debelu hladovinu jedne košćele.

(spagos)

Velež u sezoni 1967/68 – Za dlaku spas

Velež u sezoni 1967/68 – Za dlaku spas

Slika prikazuje ekipu Veleža pred utakmicu sa Željezničarom u Sarajevu. 

O ovoj utakmici više podataka našli smo u Veležovom Almanahu, autora Ismeta Derviševića:

Željezničar – Velež 2:0

15. oktobar 1967.

Željezničar: Radović, Kadrić, Hadžiabdić, Bratić, Katalinski, Bračulj, Jelušić, Sprečo, Osim, Bajić, Deraković

Velež: Horvatić, S. Primorac, Alajbegović, Z. Selimotić, Šestić, Karamehmedović, Sedlarik, A. Glavović, S. Halilhodžić, Oručević, Kordić

Sudije: Tešanić Branko (Varaždin) Rukavina Josip, Rauš Marijan

Strijelci: Osim 33. (11m) Deraković 63. (Ž)

Isključeni: nema

Opomenuti: nema

Gledalaca: 7.000

Napomena: na proljeće u Mostaru:

Velež-Željezničar 1:3, igrano 3. maja 1968.,

golovi:  Džidić 11. (V), Sprečo 5. Bajić 19. Jelušić 74. (Ž)

Sezona 1967/68 bila je sezona smjene generacije u Veležu. Još su igrali stari igrači, a malo po malo u ekipu su se uklapali mladi igrači. Ova sezona u istoriji veleža biće zabilježena kao prva sezona u kojoj je svoje sposobnosti pokazao kasniji golgeter, i legenda Veleža Dušan Bajević. Mlada generacija stasavala je u dresu prvog tima, a predvodili su je Salem Halilhodžić, Bajević, Marić, Prskalo i drugi...Te sezone 1967/68 „Rođene“ je sa klupe predvodio Haldun Hrvić Leo i naš tim na kraju zauzeo 14. mjesto. To je bilo dovoljno za opstanak, jer su bili na granici sa 9 pobjeda, 8 remija i 13 poraza. Najbolji strijelac ekipe u svojoj debitantskoj sezoni bio je Dušan Bajević.

(spagos)