Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale – Priječka čaršija

 

Nastavljamo sa serijalom – Priječka čaršija

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Priječka čaršija. Lokalitet, ulica, zelena tržnica. Dio Mostara na desnoj obali Neretve u osmansko je vrijeme bio veoma slabo naseljen. Glavnina života obavljala se u starome dijelu grada na lijevoj obali (Potkujundžiluk, Glavna ulica, trg Mejdan). Ulica koja je vodila od Starog mosta pa sve do Šemovačkog mosta na drugoj obali nazivala se Priko (ikavica od prijeko) pa je otud i nastao naziv Priječka čaršija. U njoj je bila glavna tržnica Mostara za prehrambenu robu, prvenstveno voće, povrće i meso. Cijelom dužinom ulica je bila načičkana prodajnim mjestima na kojima se prodavalo voće i povrće koje su svakodnevno donosili proizvođači iz Mostara i okolnih mjesta. Pored toga, u tom se dijelu nalazila i tzv. Kanara – klaonica stoke. Bila je smještena na prostoru između Starog mosta i ušća Radobolje u Neretvu. Obilje vode pogodovalo je obavljanju ove djelatnosti, no sve do 1878. g. na istom tom mjestu bila je smještena još jedna klaonica – gubilište za razne kriminalce i prijestupnike. Ni jedno ni drugo nije baš bilo milo oku ni nosu, stoga je dolaskom Austrougarske kanara prebačena na Bišće polje. Do te 1878. g. sve su mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru od Tabhane pa sve do bivše kavane Ruža (danas mjesto na sjeverozapadnom dijelu novog Marriott hotela – bivši hotel Ruža). Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to mesari su kože zaklanih životinja mogli prodavati u Tabhanu. Nakon te godine i u ostalim dijelovima Mostara se počeše otvarati mesnice. Tako se 1889. g. bilježi da je u Mostaru tada bilo osam mesnica i to: pet njih u Priječkoj čaršiji, a po jedna na Luci, Velikoj Tepi i Musali.

Fotografije:

- Priječka čaršija (dr. Grzlo Czech) 1899;

- Priječka čaršija 1941;

- Priječka čaršija 1988

-

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 836 godina – Napisana Povelja Kulina bana

 

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan

Na današnji dan, 29. augusta 1189. godine bosanski ban Kulin izdao je dubrovačkim trgovcima povelju kojom im garantuje slobodu kretanja, sigurnost i trgovinsku zaštitu.

Povelja Kulina bana nije tek trgovački sporazum – ona je prvi sačuvani pisani dokument bosanske državnosti, svjedočanstvo da je Bosna tada bila uređena, priznata i politički samostalna zemlja.

Dok su mnoge evropske države u to vrijeme tek tražile svoj put ka uređenim institucijama, Bosna je već imala definisane političke granice, vladara i određene međunarodne odnose. Kulinova povelja pisanom riječju potvrđuje da je Bosna bila faktor mira i saradnje u regiji. Samo postojanje takvog dokumenta, pisanog na bosančici i razumljivog svim stranama, pokazuje nivo pismenosti, organizovanosti i kulturne razvijenosti srednjovjekovne Bosne.

Sadržaj Povelje jasno pokazuje duh bosanske politike tog vremena – otvorenost, poštenje i zaštitu prijateljstva. Kulin ban tada je zapisao:

"U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja."

Ono što dodatno govori o vrijednosti i značaju ovog dokumenta jeste činjenica da su sačuvana čak tri primjerka Povelje Kulina bana. Dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu, dok se jedan primjerak čuva u Rusiji, u Historijskom arhivu u Sankt Peterburgu. Nažalost, nijedan primjerak ne nalazi se u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je Povelja nastala i kojoj po prirodi pripada. Upravo ta činjenica stalno podsjeća na historijske izazove kroz koje je prolazila Bosna, ali i na našu obavezu da trajno čuvamo svoje kulturno-historijsko naslijeđe.

Za Bosnu i Hercegovinu danas, Povelja ima dublje značenje. Ona je trajni dokaz da bosanska državnost nije plod modernog doba niti međunarodnih aranžmana, već da je utemeljena stoljećima ranije.

U vremenu kada se i dalje pokušava osporavati kontinuitet bosanske državnosti, podsjećanje na Povelju Kulina bana ima posebnu težinu. Ona nas uči da je suština bosanske politike kroz historiju bila otvorenost, tolerancija i spremnost na saradnju sa susjedima, ali i jasno čuvanje vlastite samostalnosti.

Zato je ovaj dan više od historijskog podsjećanja – on je poziv da budemo svjesni vrijednosti koje baštinimo i da čuvamo Bosnu i Hercegovinu, onako kako ju je Kulin ban živio: kao zemlju slobodnih ljudi, sigurnu za svakoga ko u njoj živi i stvara.

(klix)

Na današnji dan bosanski ban Kulin izdao je povelju Dubrovčanima: Zašto je taj dokument važan

Prije 30 godina - Živi ožiljak grada Sarajeva

 

Zločin na Markalama je natjerao svijet da više ne okreće glavu od Bosne.

Na današnji dan prije tačno 30 godina, 28. augusta 1995. godine, srpska granata ispaljena sa položaja oko grada pala na prepunu sarajevsku pijacu Markale i u trenutku prekinula 43 života.

Više od 80 građana ranjeno je u krvavom napadu koji je ušao u historiju kao "drugi masakr na Markalama" – jedan od najtežih i najsurovijih zločina počinjenih nad civilima u opsjednutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Tog jutra ljudi su, uprkos granatiranju i snajperima, pokušavali živjeti normalno - kupovati povrće, voće, ono što se uspjelo donijeti u grad pod opsadom. Život pod granatama bio je svakodnevica, ali građani su tražili slamku normalnosti, nadajući se da će preživjeti još jedan dan. Tog jutra, u samo nekoliko sekundi, ta nada je pretvorena u krvavi užas.

Eksplozija je razorila pijacu, ostavljajući prizor koji svjedoci i preživjeli nikada nisu mogli izbrisati iz pamćenja. Tijela su ležala među prevrnutim tezgama, krikovi ranjenih odjekivali su ulicama. Hitna pomoć i građani koji su se tu zatekli pokušavali su učiniti nemoguće – pružiti pomoć u uvjetima bez dovoljno lijekova, bez sigurnosti i pod stalnim strahom od novih granata.

Zločin koji je promijenio tok rata

Drugi masakr na Markalama nije bio samo strašan udarac za Sarajevo, nego i prelomni trenutak u ratu u Bosni i Hercegovini. Snimci krvave pijace obišli su svijet i još jednom podsjetili međunarodnu zajednicu na realnost koju su Sarajlije živjele gotovo četiri godine – opsadu koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine, najdužu u modernoj historiji Evrope.

Ovaj zločin bio je direktan povod za odlučniju intervenciju NATO-a. Već 30. augusta, svega dva dana nakon masakra, započela je operacija "Namjerna sila" (Deliberate Force), najintenzivnija vojna akcija NATO-a do tada, usmjerena na vojne ciljeve Vojske Republike Srpske. Taj odgovor značajno je ubrzao kraj rata, a Markale su tako, na tragičan način, postale simbol trenutka kada svijet više nije mogao ignorisati patnje Sarajeva.

Cilj agresora

Cilj granatiranja Markala, kao i mnogih drugih civilnih objekata tokom opsade Sarajeva, nije bio vojni. Meta je bila civilna svakodnevica, sama nada da život u gradu može postojati uprkos opsadi. Gađanjem pijace – mjesta gdje ljudi dolaze po hranu, gdje se pokušava sačuvati tračak normalnosti – agresor je želio poslati poruku da sigurnog prostora nema, da je svaki izlazak iz kuće rizik i da se građani moraju osjećati bespomoćno.

Istovremeno, ovakav zločin imao je i širu političku poruku. U trenutku kada su diplomatski pritisci na okončanje rata postajali sve jači, granata na Markalama bila je svojevrsna demonstracija sile, pokušaj da se pokaže kako Vojska RS i dalje može eskalirati i tako uticati na tok pregovora.

U suštini, to je bio nastavak iste strategije kojom je Sarajevo držano u obruču gotovo četiri godine – slomiti moral građ

No, kao što se mnogo puta pokazalo tokom opsade, rezultat je bio suprotan. Tragedija je Sarajlije dodatno povezala u zajedničkom otporu, a svijet, suočen sa jezivim slikama sa Markala, više nije mogao ignorisati razmjere zločina.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrdio je odgovornost za ovaj zločin. General Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, dok je njegov nasljednik Dragomir Milošević osuđen na 29 godina. Presude su potvrdile ono što su Sarajlije znale od prvog dana – granata je ispaljena sa položaja Vojske RS, a meta je bila civilno stanovništvo.

Gelerima minobacačke granate od 120 mm ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Danas, 33 godine nakon početka opsade i 30 godina nakon masakra, Sarajevo ponovo odaje počast žrtvama. Markale su ostale otvorena rana Sarajeva, ali i trajni podsjetnik da se zločin ne smije zaboraviti. U toj tišini leži i najglasnija poruka, sjećanje je najjači oblik otpora i opomena da se takvo zlo nikada više ne ponovi.

(klix)

Živi ožiljak grada Sarajeva: Zločin na Markalama je natjerao svijet da više ne okreće glavu od Bosne

Pamtimo žrtve Markala - YouTube

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, august 1939. godine

 

Jugoslavenski list od 13. augusta 1939. godine objavio je rubriku pod naslovom “Razno iz Mostara”, sa više kraćih tekstova:

„Drzak napadaj na siromašnog zanatliju

Mostar, 11 augusta. Jučer se desio jedan drzak i nečuven napadaj dvojice mladića na jednog siromašnog kovača. Kara Hasan, kovač, koji drži svoj dućan u Kovačnici ulici, ostavio je svoju kovačnicu i otišao kući da posjeti bolesno dijete. Kada se vratio, našao je pred dućanom Niku Dogana, a u dućanu Slavka Cvitanovića, kako vrši veliku nuždu. Kada je unišao u dućan zapitao je mladića Cvitanovića, da li je to dućan ili javni zahod. Tada ga je Cvitanović napao. Uhvatio me je -
kako nam izjavljuje lično Kara Hasan – za »berikete" počeo stezati, a onda je onaj drugi Niko Dogan skočio sa vrata, tako, da su’ me obadvojica svalila poda se i počeli.nemilosrdno tući. Jedva sam pobjegao napolje htijuć da se spasim, ali me je opet Dogan povakao nazad te su me obadva svalila pod noge i počeli udarati. Odbacivao sam ih od scbe i jedanput mi je uspjelo da se dignem. Tada sam opet bio napadnut i oboren na zemlju. Niko Dogan je u taj čas pograbio za sjekiru. Uhvatio sam za sjekiru rukama i skočio sam na njih, ali su mi oni svaku obranu onemogućili, tako
da sam jedva uspjeo da ih izguram napolje. Poslije par sekundi opet su navalili sa sjekirom na mene, sve dok nije došao Mehmed Čerkić, koji je uletio u daćan htijući da nas razvadi.
U tom momentu bio sam oteo sjckiru od napadača,.pa je u.isti čas dotrčao i Mujo Kupusija, koji je,uspio.da nas razvadi, . .
Policija je povela izvide u ovoj zaista rijetkoj i nečuvenoj svađi i tučnjavi, čiji je povod bio jedna prostačka stvar razuzdanih i neodgojenih mladića, koji su mogli lako da izazovu krvoproliće.

"Tamo amo po Mostaru

Ulice Musala u blizini novogradnje Vakufa zatim Kolodvorska ispred. Autostajališta, oko Lučkog mosta, Glavna ulica ispred knjižare Pacher - tako su derutne ‚il izrovane da ni biciklista, ni motociklista, a ni pjesak, kao ni automobilista ne mogu prolaziti bez. poteškoća i opasnosti od štete pucanja federa i tako dalje. Mjestimice su rupćage na ovim dijelovima ulica tako duboke se to uopće ne može pretpostaviti da tako nešto moze biti u jednom gradu. Još gori je slučaj sa cestom u
Šetalištu Vojvode Mišića, koja je straino izrovana i neuređena.
Dodete li u ulicu Luku ispred same kavane oko Šarica džamije,.sjedi mnogo gradana, Sjede i sikću kao Ijute guje, radi prašine, koja se stvara od svakog proläzećeg automobila, a pošto je glavni drum, promet je velik, pa je i njihovo neraspoloženje prema tome dostiglo svoj vrhunac. Kažu nam ovi ljudi da općinska štrcaljka rijetko dode u posjete, a kada se to ipak desi, škrtari sa vodom i brzo proleti tako da u stvari oni osjete da im je poslije toga još gore. Ovo napisasmo po želji mnogobrojnih građana, a na općini je da se njihovi protesti i apeli uvaže ili ne uvaže."

"P. N. Posjetiocima jubilarne proslave 50-godišnjice "Hrvoja“

Čast mi je skrenuti pažnju da se prilikom boravka u Mostaru mogu udobno osvježiti i urediti svoju frizuru u higijensko brijačkom salonu »VIOLETTA« poseban odio za dame i gospodu.

Preporuča se: »Violetta« - Higijenski brijačko frizerski salon, vlasnik I. TORLO."

prilog: Mostar 1936. Glavna ulica Leo Wehrli, KUD Hrvoje 1939.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 31 godinu – Ipak, dolijao

 

Sa džemperom ležerno prebačenim preko ramena i rukom na boku, ovaj zemljoposjednik u Toskani razmišlja o svojoj slici "Farmer, hljeb i vino". Čovjek, koji izgleda kao bogati zubar, bio je državni službenik u kantonu Zürich i primio je mito od preko milion franaka. Time je nehotice pokrenuo liberalizaciju ugostiteljske industrije u Zürichu. Njegovo ime: Raphael Huber.

Tamo gdje su propisi gusti i strogi, korupcija cvjeta. U Zürichu 1980-ih, samo je nekolicini gostioničara bilo dozvoljeno da svoje objekte drže otvorenima nakon ponoći. Raphael Huber je izdavao dozvole. Nije živio od zraka, govorio je gostioničarima. Neki su brzo shvatili, dali mu povoljan kredit ili kupili jednu od preskupih slika koje je Huberov otac naslikao na metre pod imenom Pietri Corsen.

Godine 1991. prvi gostioničar je otkrio tajnu, pravosuđe je istražilo, a Zürich je bio šokiran. Huber je odgodio suđenje iz Italije, gdje je otišao nakon pritvora kako bi se oženio svojom kućnom pomoćnicom i postao Italijan. U odsustvu je osuđen na pet godina zatvora. Godine 1998. Huber se konačno predao, odslužio dvije trećine kazne i vratio se na svoje imanje u Gaioleu. Tamo nije ostalo mnogo slika njegovog oca. Većina ih je bila na tavanima ili u podrumima krčmara u Cirihu.

(nzz)

(spagos)

Prije 33 godine - Zapaljena sarajevska Vijećnica

 

Sarajevska Vijećnica, simbol grada i jedan od najreprezentativnijih i najljepših objekata iz austrougarskog perioda, za vrijeme opsade Sarajeva više puta je bila granatirana, a 25. avgusta 1992. godine granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske prouzrokovale su veliki požar u kojem je unutrašnjost objekta u potpunosti izgorjela.

Vijećnica, koja je prije rata u Bosni i Hercegovini bila Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine (NUBBiH) i koja je predstavljala okupljalište studenata i svih ljudi željnih znanja, izgorjela je tog 25. avgusta u samo nekoliko sati, a sa njom je nepovratno uništeno i pisano blago Bosne i Hercegovine.

U požaru je izgorjelo skoro 80 posto bibliotečkog fonda, dva miliona knjiga, časopisa kao i rukopisi neprocjenjive vrijednosti koji svjedoče historiji Bosne i Hercegovine.

Iako su građani i zaposlenici pokušali spasiti određeni dio fonda, požar koji je zahvatio Vijećnicu bilo je gotovo pa nemoguće kontrolirati, a dodatni problem predstavljala je i konstantna snajperska paljba s položaja Vojske RS-a na brdima oko Sarajeva.

Upravo 25. avgust 1992. godine predstavljao je jedan od emotivno najtežih dana za sve stanovnike Sarajeva kao i za sve ljude kojima je Vijećnica predstavljala simbol grada i svojevrsni centar znanja.

Zahvaljujući snazi razumijevanja i solidarnosti prijatelja i partnera, Vijećnica je obnovljena i svečano otvorena 9. maja 2014. godine, na Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom.

Njena poslijeratna obnova trajala je 18 godina, da bi se ovaj svjetski simbol susreta civilizacija vinuo iz pepela, prkosno uspravio, u svom autentičnom raskošnom izdanju. To je bila i pobjeda grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine.

U njoj se sada čuvaju knjige i rukopisi od iznimne vrijednosti i rariteti te predstavlja multimedijalni centar kulture, umjetnosti i privrede Grada Sarajeva i države BiH, u kojem se održavaju koncerti, književne večeri, izložbe, prezentacije, konferencije, kongresi, simpoziji, prijemi, obilježavanje godišnjica, vjenčanja.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2006. godine proglasila je Vijećnicu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(bhrt)

Prije 72 godine - „Zebre“ obzira

 

Namjera je bila pomoći slabijima da ostvare svoja prava. Mase koje su se pješice kretale kroz napredna sela i živahne gradove mlade Savezne Republike – i nisu znale kako da pređu na drugu stranu ulice. Ali kada je njemački Zakon o drumskom saobraćaju uveo pješačke prelaze širom zemlje 24. augusta 1953. godine, to zapravo nije donijelo više pravde u saobraćaj.

"Debela linija" (thick line), kako su se nazivale bijele linije koje su prvobitno nastale u Engleskoj, nisu bile ni približno toliko prihvaćene koliko je zamišljeno. Kampanje poput "Sedmice saobraćajnog obrazovanja", koju je "Hamburger Abendblatt" proveo s policijom 1954. godine, imale su za cilj promovisanje većeg poštovanja prema pješacima. Jednu stvar su svakako postigle: dale su pješačkom prelazu ime po kojem je danas poznat: Ako bi vozač stao ispred oznake, dobio bi naljepnicu sa prikazom zebre. Ovo nije bila samo referenca na pruge na asfaltu. Ime kopitara također je poslužilo kao nezaboravan akronim – početna slova natpisa na naljepnici: „Zeichen eines besonders rücksichtsvollen Autofahrers“, u prevodu "Znak jednog posebno obzirnog vozača." Pješački prijelazi su ipak ostali sigurnosni rizik. Samo u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, gotovo 4.000 pješaka je poginulo na njima 1955. godine jer su ih udarili automobili. Stvari su se poboljšale tek uvođenjem "Lex Zebra" (Zakona o zebri) 1964. godine. Ranije su vozači bili dužni stati samo ako je osoba već bila na pješačkom prijelazu. Od tada su bili dužni usporiti i zaustaviti se kada se pješaci približe prijelazu. Broj smrtnih slučajeva na pješačkim prijelazima već nekoliko godina iznosi oko 20 godišnje. To je i dalje 20 previše.

(welt)

-:-

Usput: Prve “zebre” na mostarskim ulicama pojavile su se u prvoj polovini šesdesetih godina i bile su prvo ocrtane na pješačkom prelazu kod srednje rampe, kod Gimnazije, tada Treće osnovne škole. I pored već postojećeg podvožnjaka za prolaz ispod pruge, jer su rampe bivale duže i češće spuštene zbog manevrsinja teretnim vagonima i vozovima, pješaci su ipak pelazili ulicom iznad, a tu bi se često nalazili milicioneri, koji su za taj prekršaj naplaćivali kaznu na licu mjesta. Pješaci na tom divljem prelazu se vide čak i na slici u prilogu.

(spagos)