Dan željeznica

 

10. juna obilježava se godišnjica osnivanja Željeznice u Bosni i Hercegovini.

Ukratko:

Raspadom SFR Jugoslavije te procesom razdruživanja, Bosna i Hercegovina 1992. godine proglašava neovisnost i time priznanje od međunarodne zajednice. Sa sobom odnosi onaj dio imovine i prava koja je ulaskom u (bivšu) zajednicu i unijela. Ovim se ŽTO Sarajevo izdvaja iz Zajednice JŽ-a i proglašava se u Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH).

Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH) osnovane su 10.06.1992. da bi početkom 2002. godine, odlukom Vlade Federacije BiH o spajanju Željeznice BiH (ŽBH) i Željeznice Herceg-Bosne (ŽHB) osnovali Željeznice Federacije BiH (ŽFBH). Činom osnivanja, 10. Juni se slavi kao Dan Željeznice Federacije BiH (ŽFBH).

Željezničari Željeznica Republike Srpske su od 1992. (ŽRS osnovane 12.maja 1992.) do 2001. godine slavili su 15. septembar, povodom Dana Jugoslovenskih železnica. Od 2001. godine slavi se Dan željezničara 12. maja (dan osnivanja) i ujedno Krsna slava Sveti Vasilije Ostroški.

(Srećko Ignjatović/fb)

Influencerka prije više od jednog stoljeća

 

Umjetnica, uticajna i poslovna žena: Sarah Bernhard je bila zvijezda, vjerovatno prva koja je postala poznata širom sveta. Pariški muzej Petit Palais sada joj posvećuje raskošan omaž.

Bila je kurtizana, vanbračna kćerka a kasnije i majka, glumica na sceni i na filmu iu životu, pisac, slikarka, vajarka, režiserka, vlasnica pozorišta, trgovac pravima, influenserka, it devojka, poslovna žena. Bila je skoro sve što je došlo. Bila je zvijezda, vjerovatno prva koja je postala poznata širom svijeta. Zato što je doživjavala i oblikovala umjetničko djelo u doba njegove tehničke ponovljivosti. Artefakt je bila ona sama, a ona je bila na čelu prekretnice u umjetničkom poslu koji je unapređivala i radosno iskorištavala.
Bila je i jeste Sarah Bernhardt. Umrla je prije sto godina i pompezno sahranjena. Većina njenih duboko emotivnih uloga između tragedije i dama za zabavu, sada se pamti samo kroz uloge u operi. "Dama s kamelijama" Aleksandra Dumasa, postala je Verdijeva "Traviata", u operi "Toska" Viktorijana Sardua je oglasila Puccinija. "L'Aiglon" Edmonda Rostanda o Napoleonovom sinu, vojvodi od Reichstadta, koji je rano umro, komponovao je Arthur Honegger; danas raritetno djelo, za Sarah Bernardt je to bila najznačajnija uloga – u pantalonama, naravno. Baš kao što je to činila na sceni – kao Mussetov Lorenzacio, Hamlet ili, na samom početku, 1869. godine, kao maloljetni trubadur Zanetto u „Le Passant“ Fransoa Kopea, gde je zbunila publiku svojom svetlucavom androginom; u garderobi, kako muškarce, tako i žene.
Pariški Petit Palais sada je idealno mjesto za oživljavanje fascinacije ove žene, usred pjenaste gipsane stukature Belle Époque, koja je i sama nadmašila svakog muškarca na sceni. Sačuvana je zadivljujuća količina materijala - 400 eksponata - za raskošno razbarušenu, citirajuću, prikaznu izložbu umjetnosti i umjetnih tkanina, suvenira, reklamnih proizvoda, suvenira ovog bogatog, također fetišiziranog ženskog života izvan svake normalnosti i norme.
Danas patetično težak stil njenog predstavljanja između bombastičnih kulisa, raskošnih kostima i uglavnom polusvilenih komada bio potpuno van mode. Postala je poznata prije svega po svojim opsežnim scenama smrti. Tokom svog života, Bernhardt je fascinirala kraljevske porodice i umjetnike svih vrsta, koji su je portretirali ili pretvarali u književnost (prije svega Marsel Proust u liku La Berma u "U potrazi za izgubljenim vremenom"). Ali u sećanju nakon izložbe ostaje kao samoodređena, emancipirana žena u muškom svijetu.
U 19. veku, glumice su bile (gotovo) neizbežno bile loše plaćene, još gore po ugledu, plaćenice na milost i nemilost bogataša koji su ih štitili, eksploatisali i u najboljem slučaju unaprijeđivali. Tako je bilo i s Marie Henriette Rosine Bernardt, rođenom u Parizu 22. oktobra 1844. godine, majkom kurtizanom, a otac joj je otkriven tek 2022. kao Édouard Gustave Viel, advokat u Le Havreu. Djevojački internat i samostanska škola naveli su je da poželi da postane časna sestra.
Ne samo po ocu vojvoda de Morny lascivni polubrat Napoleona III, poslao ju je sa 14 godina da studira glumu na konzervatorijumu. Četiri godine kasnije debitovala je na Comédie-Française kao Racineova Iphigénie.

Sarah Bernhardt je ubrzo bila previše skučena tamo, bila je predodređena da bude solista, iako je tokom svog života sama morala da organizuje sve oko sebe. Baš kao i prva sesija portreta za još uvijek opskurnu umjetničku formu, fotografiju, 1864. godine, ali s jednim od njenih kraljeva – Nadarom. Mlada, neiskorištena, otvorena, savitljiva, tako je za njega sjedila golog ramena. Još nije tu, ono što ju je odlikovalo kroz život - ekscentrično insceniranje; bilo da navodno spava u kovčegu, usred egzotične menažerije kućnih ljubimaca, ili u novoj umjetnosti litografije plakata, posebno Čeha Adolpha Mucha, isprepletene secesijske scene su čak postale umjetničko-povijesne.

Sarah Bernhardt je imala sina Mauricea od belgijskog princa Henrija de Lignea, a kao medicinska sestra brinula se o ranjenim vojnicima u ratu 1870-71. Victor Hugo ju je proslavio kao "La Voix d'or", ali se udala za atašea belgijske ambasade sa neuspješnim glumačkim ambicijama.
Kada je bila švorc, išla je na svjetsku turneju, stalno, decenijama, sve do Divljeg zapada. Kraljica Viktorija, car Aleksandar III. i Wilhelm II bili su među njenim obožavateljima. U međuvremenu je režirala nekoliko pariških pozorišta, posebno Théâtre de la Renaissance i od 1899. do svoje smrti Théâtre Lyrique na Place du Châtelet (danas: Théâtre de la Ville).
Postala je reklamna ikona za praktično sve, došla je odmah nakon Ajfelovog tornja u Parizu i žestoko stala na stranu Emila Zole u aferi Dreyfus. Prevodila je drame, pisala romane i knjigu o glumi; Objavila je svoje memoare 1907.
Godine 1900. snimila je svoj prvi dugometražni film "Duel d'Hamlet", a govorila je i na fonografskim cilindrima. 1906. Sarah Bernhardt je postala profesor na Pariškom konzervatorijumu, a 1914. član Legije časti. Od 1915. svirala je sa protezom ili su je unosili na scenu u fotelji. Umrla je 26. marta 1923. godine i hiljade su bile na sahrani na Père Lachaiseu.
Boginja, ikona, do danas - i, kako svjedoči ova izložbaa, ostala je iznenađujuće moderna u svojim marketinškim metodama i pogledima, uprkos svojoj savremenoj važnosti kao glumice.
Sada kada se zvijezda postaje za ništa, Sarah Bernhardt bi sa lakoćom postala hit na Instagramu - sa milionima pratilaca.

(Izložba "Sarah Bernhardt. Et la Femme Créala Star" otvorena do 27. avgusta u Petit Palais u Parizu; katalog 40 eura)

(welt)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: Đak, dnevnik i goromobran, Mostar 1937. godine

 

U listu "Vreme" od 15. maja 1937. godine objavljen je interesantan članal pod naslovom:

"Jedan učenik Mostarske gimnazije pokušao da uništi katalog

... a kad mu to nije uspelo spustio se niz gromobransku žicu sa krova škole

Mostar 14. maja.

Jedan učenik III razreda gimnazije popkušao je sinoć da uništi kataloge mostarske gimnazije sa njegovim rđevim ocenama, ali je primećen i sprečen.

Kada su pokušali da ga uhvate, on se popeo na krov gimnazije i odatle preko gromobrana spustio se, naočigled mnogobrojnih građana i izgubio se.

U trenutku kada se učenik spuštao niz gromobransku žicu, dok su njegovi gonioci bili na krovu, masa sveta mislila je da se vrše neke vežbe, te niko nije ni pokušavao da zadrži mladića.Ž"

Uglavnom, nisu svi učenici gimnazije uvijek bili fina i dobra djeca. Sličnih događaja bilo je i u kasnijim periodima, počinioci otkrivani, a prema njima poduzimane propisane vaspitne mjeere.

Prilog: Gimnazija iz 1937. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 79 godina – Dan D

Dana 6. juna 1944, pod kodnim nazivom Operacija Neptun, dogodila se saveznička invazija na Normandiju, poznata kao Dan D. Odlučujuća vojna intervencija bila je najveća pomorska invazija u istoriji i smatra se početkom oslobađanja sjeverozapadne Evrope od nacističke okupacije.

Operacija je uključivala preko tri miliona vojnika koji su prevezeni preko kanala La Manche iz Engleske u Normandiju, u okupiranoj Francuskoj.

Većinu savezničkih snaga činile su američke, britanske, kanadske i francuske jedinice. Ostale zemlje, čiji su vojnici također sudjelovali u bitci, bile su Australija, Belgija, Čehoslovačka, Grčka, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška i Poljska.

Iskrcavanje u Normandiji započelo je noćnim padobranskim i jedriličarskim desantom, masivnim zračnim napadima i pomorskim bombardiovanjem nakon kojeg je uslijedio amfibijski desant na dan 6. juna, ili na Dan D. Bitka za Normandiju potrajala je još dva mjeseca koliko je trebalo savezničkim snagama da uspostave čvrst mostobran na europskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u Francuskoj, a okončana je s oslobađanjem Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea. Sovjetski Savez je 22. juna 1944. godine sa svoje strane izvršio udar na njemačke snage, u velikoj Operaciji Bagration.

Uz mornaricu koja je omogućila izvođenje desanta, Saveznici su najveću nadmoć imali u avionima. Vazduhoplovstvo, koje je djelovalo iz povoljno smještenih baza u Velikoj Britaniji, izvršilo je preko 480 hiljada borbenih letova, uz cijenu od 4.100 izgubljenih aviona. Njemački Luftwaffe je nastojao parirati saveznicima, izgubivši u po sebe nepovoljnom odnosu snaga 2.100 aviona.

Ljudske žrtve: SAD su imale 29 000 mrtvih, 106 000 ranjenih i nestalih; Velika Britanija: 11 000 mrtvih, 54 000 ranjenih i nestalih, Kanada: 5 000 mrtvih, 13 000 ranjenih i nestalih. Do ponoći 6. juna 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama, omogućavajući iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u bici koja se nastavila sve do 30. augusta 1944. godine. Saveznici su uspjeli osvojiti vrlo široko područje na sjeveru Francuske, stavivši pod svoju kontrolu čitavu Bretanju i područje na istok do Rouena u Gornjoj Normandiji.

Nakon Operacije Overlord i paralelne Operacije Bagration na istočnom ratištu (ukupno je u tim bitkama sudjelovalo oko 4 miliona savezničkih, te dva milijuna njemačkih vojnika), Saveznici su se u toj mjeri približili samoj Njemačkoj, a njemačke snage su pretrpjele teške gubitke - oko 40% vojnika koje su Nijemci angažovali u tim bitkama je izginulo ili bilo zarobljeno, a njihove tenkovske i vazduhoplovne snage su pretrpjele nepopravljive gubitke - da konačni ishod rata zapravo nije više dolazio u pitanje.

(msn)

110 godina Lučkog mosta u Mostaru

 

1913.

1980.ih

1995.

2005.

2020.

Most i Mujaga

Kada negdje u svijetu čujemo da se neki objekat nalazi u blizini Lučkog mosta, prvo se trznemo, pa nas ogrije oko srca. Tačno. Mnogi svjetski gradovi imaju svoj Lučki most, pogotovo oni uz more, i u blizini luka. Jedan od najpoznatijih je svakako Lučki most, Harbour Bridge, u Sydneyu u Australiji. Nedavno mi je slike iz Australije slao sestrić Nenad, i uz slike je napisao:

”Evo me u Bavarskoj pivnici po imenu Munich, u centru Sidneja. Munich je ustvari naziv grada Münchena na engleskom jeziku. Ovde pod obavezno svratim na pivo i šniclu, svaki put kad sam u Sydneyu. Podsjeća me na naše pivnice, a čitava ulica na beogradsku Skadarliju. Barem je osjećaj takav. Sydney Harbour Bridge je jedna impozantna gradjevina posebno za nas mostarce koji se svaki put naježimo kad vidimo most! Ovo mi je drugi najljepši most na svijetu!

A ja mu na ovo dodadoh moju opasku:

“Harbour Bridge u prevodu ne znači ništa drugo nego Lučki most, pa kud ćeš dalje.”

Naravno, razlika je u pojmu “luka”. Ovaj u Sydneyu je uz onu pravu, morsku luku, a ovaj naš uz mahalu Luka, o čijem imenu smo pisali u nekim tekstovima, na ovim stranicama.

Taj naš Lučki most, ili Most Mujage Komadine, je prije nekoliko dana, tačnije 3. juna, napunio 110 godina. Doduše, njegov život od 110 godina moramo računati kao tri životne etape, prva: 79 godina do rušenja, druga: 13 godina bez mosta, život ruševine uz Neretvu, i treća: novi život od 18 godine novog, obnovljenog mosta, do danas. (79+ 13 + 18 =110).

I ovdje nekoliko riječi o Lučkom mostu u Mostaru, iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića:

Lučki most. Dolaskom Austrougarske na ove prostore i oblici transporta roba i ljudi su se promijenili. Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. Još 1888. g. su svi faktori u gradu bili svjesni potrebe za novim mostom – jedino su se koplja lomila oko lokacije. U zakulisnim igricama javnog mišljenja, tiska, gradskih vijećnika i običnih građana spominjali su se kao moguće lokacije Čekrk, Predhumlje, Cernica i Luka. Vrijeme je prolazilo u jalovim raspravama i tek 1909. g. je usvojen projekt izgradnje i određena lokacija – Kanber-agin mesdžid na Luci na lijevoj obali, a na desnoj mahala Predhum. Međutim, opet su počele rasprave Vijeća oko načina financiranja, koje su se produžile sve do 1910. g. kada dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina. On ovaj gordijski čvor rješava po hitnom postupku angažirajući starog poznanika ing. Miloša Komadinu koji predlaže svoj projekt usvojen 1911. g., a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. g., a već 3. lipnja 1913. g. most je svečano otvoren, kojom prilikom je dogradonačelnik Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta. – Most Mujage Komadine. Nakon izgradnje počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most već i za onaj na Musali. Mostarina za pješake bila je niža nego za pješake s konjem ili stokom, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prijelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan. Nakon završetka Prvog svjetskog rata ime mosta promijenjeno je u most Vojvode Stepe Stepanovića, no za Mostarce on je bio i ostao Komadinovo djelo kojega nazivaju Lučki most. U zadnjem ratu most je srušen 1992. g., a novoizgrađeni je pušten u promet 4. srpnja. 2005. g.

Fotografije: Lučki most, 1913, 1980-ih, 1995, 2005 i 2020.

(spagos)

Stare fotografije pričaju - Četiri mladića

Tekst koji slijedi, objavio sam na ovom blogu prije desetak godine, i vremenom je mnogo puta doživljavao ponovno objavljivanje na facebooku, i društvenoim mrežama, nalazio put do novih čitalaca, i budio sjećanja, kod onih koji ga prije nisu vidjeli,ili pročitali:

Jedna slika hiljadu sjećanja – Mostar tamo negdje pedesetih

Da li je ova fotografija s četiri mladića preko Titovog mosta u Mostaru mogla poslužiti kao ideja piscu teksta nekada veoma popularnog šlagera iz 1961. godine? Ne znamo. Četiri mladića s ove slike ne idu s Trebevića, ne žure na Koševo na utakmicu, nego šetaju preko Titovog mosta, možda na kafu u hotel Neretvu, a nakon kafe, opet bez žurbe, prošetat će na Staro igralište i odgledati utakmicu Veleža…Pustimo mašti na volju.

Četiri mladića, četiri gospodina, u dugim krombi kaputima u šetnji preko Titova mosta. Kraj je četrdesetih, početak pedesetih prošlog stoljeća. Uočljivo je nešto što je danas nezamislivo, ili nije baš popularno: Mladići puše hodajući ulicom. Ali ovo se dešava prije 60 i više godina, a tada su pušili svi odreda. Na putu su prema hotel Neretvi, ili jednostavno, preko mosta u prijepodnevnoj šetnji. Po niskim sjenama na trotoaru, period je zimski, kao i po već opisanim debelim kaputima. Sunce je nisko na jugu. Prijepodne. A po brojnom narodu, mogla bi biti i nedelja prijepodne. Narod je hodao i sredinom ulice, niz Korzo. Saobraćaja nije ni bilo. Možda uoči neke utakmice Veleža na Starom igralištu.

Na objektu hotela Bristol stoji natpis Bata. Ime poznato svima. Kasnije je od logotipa Bata, istim slovima napisano Borovo, a rekonstrukcijom Bristola 1960. godine, Borovo je preselilo u zgradu, koju i danas malo pobliže opisujemo kao “zgrada Borovo”.

Toga vremena u hotelu Bristol bila je oficirska menza, a odmah iza ulaza u Batu, bila je drogerija, što se vidi po natpisu iznad ulaza. Malo na više je bila još jedna trafika i slastičarna.

O momcima sa slike ne treba puno govoriti. Uredni, dotjerani. Moderne frizure, koje se češljaju preko glave. Kosa uredno počešljana i dotjerana briljantinom. Svi nose kravate, a i šeširi su bili u modi tih godina. Malo šire nogavice pantalona, ispeglane, skoro da se porežeš na ivicu pegle. A cipele namazene kremom i izglancane do visokog sjaja.

Pored najnovije mode, koju su nosili četvorica mladića, ne može se, a da se ne primjeti radoznali momak iza njih. Njegova odjeća je tradicionalna, ruralna, za ono, poslijeratno vrijeme. Čakšire, vunene čarape, opanke, sako i obavezna kapa na glavi. Kapa je dugo vremena bila skoro obavezni dio odjeća. Momak, ili je došao u grad po nekom poslu, ili je tek stigao u grad, na neki posao. Lagano prati ovu četvorku, razmišljajući kako će i on jednog dana nositi nešto slično. Iza mladića je i jedna djevojka, obučena skoro uobičajeno za ono vrijeme. Trofrtaljne pantalone s gumom na dnu nogavica, a na nogama cipele, jakna i frizura, također češljanje preko glave.

I šlag, po običaju, dođe na kraju. Javili su nam se Rizvanović Zlatko i Enida s jednim veoma vrijednim podatkom, o kome smo razmišljali od prvog pogleda na sliku. Ko su ovi momci sa slike:

Enida i Zlatko su nam napisali: “Ovaj što ne puši je moj tata Gozo, a lijevo je moj tetak Ramić M., do njega je Šabanac, a ovaj sa šeširom Harmandić. Draga sjećanja…”

A muzička podloga uz fotografiju i tekst, a šta bi drugo nego Vedo Hamšić i hit iz 1961. godine: “Četiri mladića…”

https://www.youtube.com/watch?v=8fuJ66uvwqs

Smail Špago, 2014. g.

Jedna slika hiljadu sjećanja – Mostar tamo negdje pedesetih – spagosmail (blogger.ba)

Partizansko.info, nova web stranica

 

Obavještavamo Vas da je objavljen sajt partizansko.info i da se može pronaći na adresi:

https://partizansko.info

Ovaj informativni sajt je nastao kao inicijativa poštovalaca Partizanskog spomen-groblja u Mostaru u želji da se sakupe podaci o palim borcima i Partizanskom na jednom mjestu, te tako sačuvaju od zaborava.

Web sajt je napravljen kao pretraživač biografija. Pali borci se mogu tražiti pojedinačno i grupno, po pripadnosti nekoj grupaciji (recimo, đaci), događaju (Sutjeska) ili mjestu ili vremenu pogibije (1941. godina itd). Pored biografija, ponuđeni su foto i video šetnje po Partizanskom, stranice o simbolici, istorijatu i umjetničkoj vrijednosti Partizanskog kao spomenika, o arhitekti Bogdanu Bogdanoviću, klesarima i sa drugim sadržajem.

Za sada smo sakupili i obradili 632 biografije, prema prvobitnom spisku iz 1980. godine. Pisane su u činjeničnom stilu, koji je zastupljen u korištenim izvorima - knjigama, monografijama i člancima koje su pisali sami učesnici događaja, te materijalima uglavnom izdanim do 90-tih godina XX vijeka. Takođe smo prikupili fotografije više desetina boraca, kao i slike spomen-ploča i druge dokumentacije.

Partizansko spomen-groblje je prepuno fascinantnih priča koje vrijedi ispričati i na koje vrijedi podsjetiti čitaoce. Radi se o važnim događajima iz istorije Mostara, kao i pričama o opštim ljudskim vrijednostima - drugarstvu, solidarnosti, upornosti, požrtvovanosti i junaštvu, te stradanju i borbi u vremenu koje je bilo teško za cijeli svijet.

Te priče nam otkrivaju da na Partizanskom svoje spomen-ploče imaju i civili - antifašisti nastradali u koncentracionim logorima, tek stasali mladići regrutovani po oslobođenju Mostara koji će poginuti u završnim operacijama za oslobođenje, da je Stara gimnazija dala preko 50 đaka i profesora u NOB i slično. Tu su i brojne druge priče, poput:

Tri mostarska pilota

Mostarski medicinari

Boračke porodice

Pogibija profesora i njegova dva đaka na Sutjesci

Mostarke u logorima

Radojka Raca Gnjatić Ivanišević - "Junakinja sa naslovnice"

... i brojne druge biografije koje smo za početak obradili u rubrikama (ne)ispričano sa Partizanskog, Tragom (pred)ratnih fotografija i Izdvajamo.

Ovaj projekat je tek na početku, odnosno u planu je da nastavimo sa sakupljanjem novih podataka, slika i dokumentacije, kao i porodičnih priča. Na sajtu pozivamo posjetioce na saradnju i nadamo se da će s vremenom početi i sami da nam šalju dodatnu informaciju. Rado ćemo nadopunjavati biografije palih boraca na osnovu porodičnih podataka. Stoga bi bilo dobro pozvati i vaše čitaoce da nam šalju materijal, ukoliko im se ova inicijativa dopadne.

Pozivamo vas, i kolege sa drugih medija, blogova i publikacija da nam šalju članke i svoja istraživanja koja bismo rado objavili ili prenijeli iz originalnog sajta.

Redakcija: partizansko.info