Klasik za svakoga – Farmerke Levi's 501 slave 150 godina

 

Najpoznatije svjetske farmerke slave 150. rođendan. Nema ga ko nije čuo za njih, i barem jednom, ili zauvijek, imao kao sastavni dio garderobe
Njihov nastanak datira iz 19. vijeka. Preteča svih "neuništivih pantalona" je model 501 iz Levi'sa, koji ove godine slavi 150. rođendan.
Od 1873. do 2023. Ko bi rekao da jedan određeni komad odjeće može izdržati godine burnih promjena u modi i kulturnim trendovima, a da i dalje ostane na samom vrhu? Međutim, legendarne farmerke Levi's 501 probijaju ovu granicu. Ove godine slave 150. rođendan, što nas samo ohrabruje da se ponovo osvrnemo na njihovu istoriju.
Proslava stvaranja ovih pantalona započela je još u januaru i obilježava početak kultnog komada odjeće koji se iz pukog patenta za bakarne zakovice 1873. godine transformirao u svakodnevni dio odjeće svih spolova.
Kako piše Levi's, sve je počelo 1870-ih. “Jacob Davis izumio je inovaciju za radnu odjeću u obliku bakarnih zakovica za platnene pantalone. Postali su trenutna senzacija i Davis je prišao biznismenu Leviju Strausu i ponudio mu saradnju. Zajedno su već složili verziju pantalona, takozvanih kombinezona do struka, od teksasa i platna zvanog duck canvas. To je dovelo do patenta 1873. godine koji će na kraju postati poznat širom svijeta kao 501 farmerke", navodi on.
Međutim, zarada Levi Strauss & Co. nije dostigla vrtoglave visine, već naprotiv. I to je bilo do 1918. godine, kada su nećaci Levi Strausa, braća Stern, preuzeli posao nakon njegove smrti. Zajedno sa novim menadžerom proizvodnje Miltonom Grunbaumom, počeli su da se fokusiraju na povećanje izdržljivosti materijala za farmerke. Djelomične modifikacije kao što su omče za kaiš učinile su proizvod privlačnijim, a u roku od sedam godina odjeća je zaista počela zarađivati.
Modni komad 20. veka
Tridesetih godina prošlog stoljeća farmerke su bile sastavni dio posla na Zapadu, reklama u to vrijeme posebno je koristila kauboje kao romantičnu identifikaciju s tamošnjom kulturom, a časopis Vogue je čak objavio članak u kojem preporučuje 501 kao najbolju odjeću za žene na njihovom ranču.

Godine 1939. holivudska zvijezda John Wayne ih je čak nosio u filmu Diližansa
.
Kada se činilo da njihova popularnost ne može više rasti, došlo je do još većeg procvata nakon Drugog svjetskog rata. Nakon uklanjanja nedostataka, Levi's 501 postao je pravi dio svakodnevne mode.
“Do ranih 1960-ih, 501® farmerke su se ukorijenile u svakoj subkulturi širom Amerike. Možete ih pronaći na legendarnom Woodstocku među ogromnom većinom ljubitelja muzike, na demonstracijama aktivista, bilo za ljudska prava ili protiv rata u Vijetnamu, ali i u Evropi na British Mods and Rockers. Osim u filmovima, pojavili su se i na omotu albuma Boba Dylana”, rekli su iz kompanije.
Za istočni blok, farmerke su bile nešto ekstra i nedostupan proizvod. Ušli su u hip-hop kulturu, nosili su ih Steve Jobs i bajkeri i pripadnici manjina u L.A. Godine 1999. magazin Time ih je proglasio "modnim komadom 20. vijeka".

U galeriji u prilogu, jedno malo putovanje kroz vrijeme.

Naše druženje sa farmerkama datira od kraja šezdesetih godina, kada se po njih moralo “trknuti” do Ponte Rossoa u Trstu. Od sedamdesetih i osamdesetih su se već mogle kupiti i kod naših domaćih proizvođača odjeće. Pored originalnog Levis 501, dugo su u modi bile farmerke “Super Rifle”, a pratile su sve modne trendove, a naročito su bile popularne one sa trapez nogavicama.

(refresh)

(spagos)

Veliki prodor – Evolucija bicikla

 

"Bicikl je najdugovječnije i najčešće korišteno vozilo na svijetu, od kojih je više od milijardu napravljeno u njegovoj 200-godišnjoj istoriji", pišu konzervator Hans-Erhard Lessing i geodet Tony Hadland u tekstu "Evolucija bicikla" (2021.).
Ubrzo nakon što ga je pronašao Karl Friedrich Drais 1817. godine, i daljeg razvoja u predmet masovne proizvodnje, uvijek je bio slavljen kao sredstvo slobode koje je omogućavalo neviđenu mobilnost. U nekim krajevima su mu kazivali da je "Narodni konj".
A za žene: „Za kćerke iz 19. vijeka posjedovanje bicikla je bila deklaracija njihove nezavisnosti“, navodi „Godeys“, tada najvažniji ženski časopis u SAD.
I obrnuto: "Tamo gdje su žene lišene slobode, zabranjeno im je da voze bicikl", napisao je prije nekoliko dana "Neue Zürcher Zeitung".
U Iranu su, na primjer, sveštenici zabranili ženama vožnju bicikla, dok su im oni progresivniji to dozvolili u zatvorenom prostoru. S druge strane, na vrhuncu novih prijevoznih sredstava na prelazu iz 20. stoljeća nije samo car u Rusiji vozio bicikl – kabulski emir naručio je bicikle za cijeli harem.
I naravno, vlade su ubrzo nametnule poreze na novo zadovoljstvo: u Francuskoj od 1893. šest franaka (po sjedištu), u Hessenu od 1899. pet maraka godišnje - izuzetno rijedak primjer poreza kojeg se država ponovo odrekla. 

Ali ono što „NZZ” piše i dalje važi: „Na kraju blage proljetne večeri, ćaskajući na uglu dvaju ulica, pauza sa rukama na upravljaču, a onda se smjestite na sic i odvezete biciklom: Kakva je to samo sreća.”

(welt)

(spagos)

Sačuvani pogledi - Panorama Mostara 1881. godine

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 21. marta 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Na ovoj unikatnoj fotografiji Franza Laforesta vidi se čak 14 munara mostarskih džamija:

1. Tere Jahjetova

2. Memi hodžina

3. Ćose Jahja hodžina

4. Roznamedži Ibrahim efendije

5. Fatime kadun (munara kvadratne osnove)

6. Sinan pašina /Atik/

7. Karađozbegova (kupolni krov)

8. Nezir agina

9. Hafiz hodžina

10. Tabačica ili Kurtova

11. Koski Mehmed pašina (kupolni krov)

12. Vučijakovića (kupolni krov)

13. Hadži Balijina

14. Ćejvan ćehajina (munara kvadratne osnove do 1885)

Slika je visoke rezolucije te se može lijepo zumirati. Godine 1881. kada je fotografija napravljena u Mostaru je bilo 37 kamenih džamija i mesdžida: 25 džamija sa munarama, 4 sa munaricama, 7 bez munara (mesdžid) i 1 musalla.

(Ahmet Kurt)

Iz stare štampe: Snimanje filma u Mostaru, 1932. g.

 

U novinama "Novo doba" od 02.09.1932 je izašao članak o snimanju filma u Mostaru.

Film je rađen u njemačko-jugoslavenskoj produkciji i zvao se "Das Lied der Schwarzen Berge" - "Fantom Durmitora", u kojem je glavnu ulogu imala Ita Rina, prva jugoslavenska filmska zvijezda.

U tekstu je napisano:

"Današnje tonfilmsko snimanje. Članovi Eidofonfilma danas su ovdje završili glavni posao i snimili glavne scene iz Mostara. U starom Mostaru – na Bjelušinama – snimljene su nekolike scene sa g.đom Itom Rinom i g. Dunkeom. Snimljeno je i hercegovačko kolo. Jedna scena je snimljena na mostu kod Bune. Glumci će vjerovatno sutra, pošto snime još jednu scenu na mostarskom aerodromu, napustiti Mostar."

U filmskim enciklopedijama o filmu je napisano slijedeće:

"Film pod njemačkim nazivom "Das Lied der schwarzen Berge", poznat i pod naslovima "Pjesma crnih brda, odnosno "Fantom Durmitora" je njemačko-jugoslavenski crno-bijeli dugometražni igrani film premijerno prikazan 1933. godine. Snimljen je sredinom 1932. u Crnoj Gori u režiji K. Breinessa i Hansa Natgea. Snimanje je započeto na beogradskom aerodromu u Zemunu 31. jula 1932. Ovisno o različitim kriterijima smatra se prvim dugometražnim zvučnim igranim filmom u historiji jugoslavenske kinematografije.

Prilozi: fotografije iz filma i Ita Rina

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Kokta – piće naše mladosti

 

Kokta, jugoslovenska verzija Koka-Kole, predstavljena nam je 8. marta 1953. godine..
Otac Kokte, Emerik Zelinka stvorio ju je u preduzeću "Slovenijavino". Upotrebio je plodove šipka, vitamin C, razno aromatično bilje, karamalizovan šećer i izvorsku vodu. Glavni sastojak bio je plod divlje ruže, divlji šipak. Ime Kokta nastalo je iz riječi koktel.
U prvoj godini proizvedeno je oko milion litara kokte.

Punila se u flaše od 0,25 litara.

U narednih 14 godina svoga postojanja, prodaja kokte rasla je za čak 25% godišnje.

Kokta u Mostaru: već od 1954. godine kokta se proizvodila u Mostaru, a sinonim za koktu svim danas starijim mostarcima je Mita Kocić, koji je proizvodio koktu i slične gazirane napitke u njegovoj radionici na Carini.

O Miti Kociću smo već pisali na ovim stranicama. Link za tekst u prilogu:

Mostarci: Mita Kocić – spagosmail (blogger.ba)

(spagos)

Sidnejski lučki most, otvoren 19. marta 1932. godine

 

Sidnejski lučki most (Sydney Harbour Bridge) jedna je od glavnih znamenitosti Sidneja. Zajedno sa Sidnejskom operom predstavlja simbol ovog grada i cijele Australije. Preko luke Port Jackson, najveće prirodne luke na svijetu, most povezuje sjevernu i južnu obalu Sidneja. Zbog karakterističnog lučnog izgleda dobio je nadimak „vješalica za kaput“ (Coathanger).

“… vidi se iz svakog gradskog kutka, tako da se prikrada u kadar iz najčudnijih mogućih uglova, kao ujak koji bi da se uvali u svaki snimak. Idaleka izgleda nekako galantno uzdržano, veličanstveno ali ne i nametljivo, ali izbliza se vidi koliko je moćan.”
Ovdje prenosimo neke impresije o sidnejskom mostu iz knjige “Tamo dole”, autora Bil Brajsona:

Osnovne karakteristike

Sidnejski most je projektovao engleski inženjer Ralph Freeman, radove je izvodila britanska građevinska firma, ali najveće zasluge za njegovu izgradnju pripadaju Australijancu dr Johnu Bradfieldu.

Most je dizajniran i sagrađen po ugledu na njujorški Hell Gate Bridge, sa jednim čeličnim lukom, koji od površine vode do svoje najviše tačke ima raspon od 134 m. U kategoriji jednolučnih čeličnih mostova sidnejski most važi za najviši na svijetu. Po dužini je šesti najduži lučni most, a sve do izgradnje Port Mann Bridge u Vankuveru 2012. godine, bio je i najširi na svijetu.

Preko mosta se odvija željeznički, drumski, biciklistički i pešački saobraćaj. Most ima osam saobraćajnih traka, dve pruge i dve staze za pešake i bicikliste. Glavni put koji preko njega ide je autoput Bradfield, a njegova dužina od 2,4 km čini ga jednim od najkraćih autoputeva u Australiji.

Isto kao i Ajfelov toranj, most se širi tokom vrelih dana i tada može da “poraste” do 18 cm. Za njegovu izgradnju utrošeno je 52.800 tona čelika, 18.000 m³ granita, 95.000 m³ betona i 272.000 l farbe.

Istorijat

Ideja o izgradnji mosta koji bi povezao sjevernu i južnu obalu Sidneja postojala je još od 1815. godine. Prvi put ju je predložio arhitekta Francis Greenway tadašnjem guverneru Novog Južnog Velsa. Iako nije odmah zaživjela, ideja je bila aktuelna tokom cijelog 19. vijeka. Projekat je konačno započet 1914. godine kada je povjeren Johnu Bradfieldu, ali se u njegovu realizaciju krenulo tek nakon Prvog svjetskog rata.

Autor glavnog projekta, upravitelj i nadzornik svih radova bio je Bradfield, dok je detaljniji dizajn mosta izradio Ralph Freeman, inženjer firme koja je izvodila radove. Izgradnja mosta započeta je sredinom 1923. godine, a radovi su završeni osam i po godina kasnije.

Svečano otvaranje

Sidnejski lučki most je zvanično otvoren 19. marta 1932. godine. Sam događaj je privukao veliki broj posmatrača, skoro milion, ali se jedan od njih posebno upisao u istoriju: Francis De Groot, član paramilitarne grupe New Guard. Pred sam čin zvaničnog otvaranja mosta, Francis je dojurio na konju i svojim mačem presekao vrpcu „u ime kralja i naroda Novog Južnog Velsa“. Istog trena je uhapšen, vrpca je ponovo svezana, a zatim i zvanično presječena od strane tadašnjeg guvernera.

Zlatne makaze korišćene u ovoj ceremoniji bile su upotrebljene i prilikom svečanog otvaranja Bayonne Bridgea u Njujorku, godinu dana ranije.

Održavanje mosta

Danas preko sidnejskog mosta dnevno pređe 200 vozova, 170.000 automobila i 1.500 biciklista. Da bi bio bezbjedan za saobraćaj most se svakodnevno kontroliše i održava. Najznačajniji radovi na održavanju uključuju zaštitu čelične konstrukcije od korozije, čija je površina velika kao 60 fudbalskih terena. Prilikom farbanja koriste se specijalne brzosušeće boje, kako kapljice ne bi padale na vozila ili površinu mosta.

Od 2013. godine dva robota pod imenom Rosie i Sandy, specijalno dizajnirana na Tehnološkom univerzitetu u Sidneju, zadužena su za održavanje najopasnijih dionica čelične konstrukcije.

Turističke atrakcije

Sidnejski most je privlačio turiste čak i tokom izgradnje, a dvije godine nakon otvaranja njegov jugoistočni pilon je postao prava turistička atrakcija. Na vrhu pilona, koji je visok 87 m i do koga se stiže za 200 koraka, postojali su kamera obskura, teleskop, muzej Aboridžina, priređivale su se i izložbe, a danas je tu muzej vezan za izgradnju mosta i vidikovac sa pogledom na grad.

Tokom proslave Nove godine u Sidneju, Sidnejski lučki most postaje centar svih zbivanja zbog već tradicionalno grandioznog i tehnički najrazvijenijeg vatrometa.

Ali glavna i najveća turistička atrakcija jeste penjanje organizovanim turama na most (Bridge Climb). U zavisnosti od odabrane lakše ili teže ture, ovo uzbudljivo iskustvo nudi nezaboravan pogled sa vrha najvećeg čeličnog luka na svijetu, ali i mogućnost da se most i njegova veleljepna čelična konstrukcija istraži i pogleda izbliza.

(budikengur.com)

Proljeće u Mostaru, 1903.

Naziv slike broj 1: Početak proljeća u Mostaru, 1903. godine

Naziv slike broj 2: "Rimski" most u Mostaru, 1903. godine (Napomena: na web-stranici muzeja Janus Pannonius u Pečuhu, Mađarska, uz ovu sliku je pojašnjeno da se ne radi o rimskom mostu, već o mostu iz 16.vijeka sagrađenom za vrijeme dok je Mostar bio dio Otomanskog carstva)

Slikar: Tivadar Csontváry-Kosztka (1853-1919), mađarski slikar, koji je bio po zanimanju apotekar, i tek u 41. godini života se počeo baviti slikarstvom. Slikao je figurativno, u ekspresivnim bojama. Proputovao je Palestinu, Liban, Grčku, Siciliju, Egipat, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju itd., te svoje utiske prenio na platno. Između ostalog, izlagao je svoje djela i u Parizu 1907. godine. Mnogi slikari tog doba su veoma cijenili njegov rad, između ostalog i Picasso. Ipak, preminuo je osiromašen i usamljen.

U Budimpešti je 2006. jedna njegova slika prodata privatnom kolekcionatu za više od milion eura.

Veliki broj Csontváry-ovih slika trenutno je izložen u Janus Pannonius Muzeju u Pečuhu u Mađarskoj, među kojima su i ove dvije slike posvećene Mostaru.

(Dada Mostarlić/cidom/ 20230317)