Uz svjetski Dan bikinija

 

(dalmacijadanas)

Louis Reard 5. jula 1946. godine predstavio je prvi dvodijelni mali kupaći kostim pa se toga dana obilježava Međunarodni dan bikinija.

Francuski dizajner odjeće Louis Reard 5. srpnja 1946. godine u Parizu je predstavio prvi dvodijelni mali kupaći kostim. Nazvan je bikini, po otočiću Bikiniju u Tihom oceanu, na kojem je testirana atomska bomba i promijenio je modu, živote žena, ali i muškaraca.

Bikini je bio i skandalozan i zabranjivan, a baš prije nekoliko dana jedan je naš portal objavio tekst pod nazivom „Je li grijeh nositi bikini na plaži?“. Ako smatrate da to ipak nije grijeh, idući put kad mi žene uđemo u more nesputane ičim osim bikinijem, prisjetimo se da su se prije njega žene uglavnom kupale u dugim haljinama. A zanimljivo je da se dizajner bikinija Reards navodno hvalio da je bikini toliko malen, da se može provući kroz vjenčani prsten!

(torpedo.media)

Mostovi povjerenja

 

Moj otac, Stari most i ja

(objavljeno na blogu: gradcednostibloggerba.blogger.ba, dana 9. maja 2022., autor: hajrobleki)

Mostovi povjerenja

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno, uz dužno poštovanje, pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu:

-Kist je za lijenčine, klošare, ljubavnike i pijance.

Al, mnogo toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

Jednoć, dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj, konju jedan, roditeljska dužnost. Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam, malo me ko razumije.

-Ti mu, ko biva, svoj pa svoj. Reci iskreno, bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio, a ja oči, u polumraku gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo sa drugim agama i “hadžijama” i polako akšamlučio.

Meraklijska, meka domaća šljiva 33 grada

i bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost, sadašnjost i budućnost.

Uh, neba mi, obavezno i prelijepe, tople raskošne i rosne žena,

s ibrikom u ruci, podno skuta, ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi, svjedoči i pamti.

Zacvilila bi violina, zatitrala gitara, krneta zajaukala,

def zadamaro, jecaji harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

a sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti.

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

A otac bi rahmetli, Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja prelijepa Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli, mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično, jer se nije zvala Emina, a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

Jednom, kad počeh cvjetati, radi jedne Koštane ili Emine,

potonjim decenijama svejedno je,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom,

pokušah , aman, prekršiti očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom, tek kada naslikaš dušu mosta,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena, nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim,

takozvanim smislom života, najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi, počesto, biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno;

kao da nam ih neko ukrade.

Mnogo puta sam naslikao most. Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš, luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad, ni veliki ni mali,

samo nek je okrugao.

I eto, ko biva natandario si most.

Eh, sine moj, a gdje je tu duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

Dođe rat, nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti bio, umiješ ti to.

U mome vaktu, ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, molim te i to je to.”

Oćutim. Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

Pomislih, sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina

slikanja na grbači, umjetnosti u očima, u rukama, na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres nasred mosta!

Nije loše, za ”početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se, da je nije koja granata raznijela .

Ipak, sve nešto mnijem, dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine, iako je otac proživio još desetak godina.

I naravno, akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je, odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog čempresa.

Ipak, zažmirio bi, vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija.

Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se, zbog toga što sam mu, u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale, bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega, nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser. Joj mamo, mamice, mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

Lijepe godine, lagodan život, mnogo akšamluka, bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko, bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

Ponekad mi otac nedostaje. I mater.

Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

Nešto me priječi.

Pomisao; očevi uvijek imaju pravo, a mater sabur i ljubav?

I jošten da i djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

(hajrobleki)

Moj otac , Stari most i ja – gradcednostizemljebozjemilosti (blogger.ba)

OBN https://youtu.be/rA-RFlU_sfg

Hajro Šabanadžović

Galerija /Hajro Šabanadžović otvorio vlastiti umjetnički kutak na Dobrinji / Radio Sarajevo

Galerija „Bosna zemlja Božije milosti“ se nalazi u ulici Trg Sarajevske olimpijade bb, na Dobrinji III.

Iz stare štampe: Veljko Anokić učitelj, umro u Mostaru 1893. godine

U Školskom listu iz 1893. godine objavljen je tekst o smrti mladog učitelja Veljka Anokića, u Mostaru, 1893. godine.

“Nekrolog

Veljko P. Anokić, učitelj srbske pravoslavne veroispovedne škole u Mostaru preselio se u večnost posle kratke i teške bolesti u Mostaru 17. marta o.g u 21. godini mlađanog svog života. Pokojnik je rođen u Mitrovici, gdje je narodnu i realnu školu svršio, a po tom je slušao pedagogijske nauke u učiteljskoj školi Somborskoj, gde je ispit za učiteljsko osposobljenje 1891 položio. - Sahranjen je 18. marta posle svečanog opela u sabornoj crkvi Mostarskoj na tamnošnjem pravoslavnom groblju uz veliko saučešće pravoslavne srbske obštine Mostarske, koja je posmrtnim listom končinu svog učitelja objavila.”

Na mostarskom pravoslavnom groblju na Bjelušinama i danas stoji spomenik rano preminulom učitelju, koji mu je podigao zahvalni narod mostarski, za njegovo kratko učiteljevanje u Mostaru.

Na spomeniku piše:

“Ovđe počiva Veljko Anokić učitelj Srb.Nar. Rođen u Mitrovici

Umro 16. marta 1893 u 22 god.

Spomenik ovaj podiže blagodarni narod”

Prilozi: fotografija spomenika, koju je na facebooku objavio Mili Shef, i izvod iz Školskog lista iz 1893. godine.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - Trbonjin sokak

(tekst koji slijedi objavljen je 24 maja 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

(Na slici sam sa Salkom-Cakom (Selvera) Trbonja, potomkom ove mostarske porodice koja u sokaku živi duže od tri stotine godina)

Najniže organizacione jedinice u tvorbi jedne mahale su bila socijalna područja koja se sastoje od nekoliko kuća jedne porodice. Odrasli sinovi su ženidbom stvarali nove porodice, te gradili nove, ili nadograđivali stare kuće. Prilikom gradnje kuća, koje su bile embrion ili nukleus buduće mahale, ostavljani su pristupni putevi širine od jedan i po do tri metra. Prema sokaku su bile štale, sjenice, a onda se direktno, ili kroz araluk ispod kuće ulazilo u avliju. Iza su bile bašče i povrtnjaci. Svaka mahala se sastojala od tri do pet ovih porodičnih socijalnih cjelina, a vremenom se prostor između njih popunjavao novodošlim stanovnicima pa se tako mahala formirala.

Jedan takav porodični set kuća, preko puta džamije Fatime kadun, stvorila je porodica Trbonja oko slijepog sokaka iz kojeg se prilazilo svim kućama. (Ovakvi slijepi sokaci u Sarajevu se zovu čikme, tr. çikma)

Svi članovi ove mostarske mnogobrojne i ugledne porodice su porijeklom sa Bivoljeg Brda, a u Mostar su došli u raznim vremenskim periodima, jedni prije 400 godina, drugi prije 200 godina, a treći poslije zadnjeg rata.

U sidžilu Mostarskog kadije osta zapisano da je u Mostaru, 1685. godine, umro vlasnik kuće, dijela dućana u Tabhani i dva vinograda u Gnojnicama, Osman Trbo (Trbonja), sin Huseina. Iza njega je ostao sin Ibrahim. Godine 1830. u ovom sokaku je stanovao trgovac Jusuf Trbonja, a 1851. njegov sin Mehmed. Prvi katastarski popis vlasnika kuća obavljen je 1881. godine, i tada je u ovom sokaku kuću na sprat sa čak osam soba imao Alija Trbonja, bivši podvornik i hausmeister gradske bolnice na Mejdanu. Kuću je naslijedio Osman Trbonja. Te godine u mahali Tere Jahjetovoj još dvojica Trbonja, Ibrahim i Mehmed, bili su vlasnici kuća. Djevojke iz ove porodice udavane su u druge ugledne mostarske familije. Iz ove porodice je i narodni heroj Mehmed Trbonja.

U ovaj slijepi sokak se ulazi sa Titove ulice i nalazi se preko puta Higijenskog zavoda. Ne treba ga brkati sa sokakom Braće Trbonja, kako je poslije 1945. godine nazvan Šaranov sokak u slavu dva poginula brata i koji se nalazi sjevernije, te povezuje Titovu i ulicu M. Balorde.

Cako više nije jedini Trbonja koji živi u bivšoj mahali Fatime kadun. Nedavno se u neposrednu blizinu sa Bivoljeg Brda doselio još jedan Trbonja, vrijedni Ibro.

Podaci iz knjige Mahala Carina u Mostaru link: https://www.facebook.com/106887488173584/posts/195546852640980/

(Ahmet Kurt)

Šetnja kroz istoriju: Zgrada “Sarajevske pivare-Ledare”, 1910…

 

Kako su mostarci dolazili do leda, prije nego što je napravljena “Ledara”, opisao je češki književnik etnograf Jan Třeštík u svome putopisu- "Na slovanském jihu - Dojmy z potulek dalmatsko-hercegovských” (Na slavenskom jugu – Utisci s dalmatinsko-hercegovačkih lutanja), 1891. godine.

“Inače, glavni grad ove stjenovite zemlje, također će biti naviknut na razne luksuze za potrebe društva. Nekoliko slastičarskih pogona s proizvodnjom sode, limunade i sladoleda već je otvorilo svoje firme, a svoje proizvode preporučuju u savršenoj kvaliteti, koji s obzirom na nepodnošljivu vrućinu koja ljeti vlada u Mostaru, već imaju dobru prodaju čak i među domaćim stanovništvom. Kaže se da haremi bogatih muhamedanaca troše znatne količine limunade i sladoleda. Zanimljiv je i način na koji pogoni dobivaju led potreban za hlađenje svojih proizvoda. Na visovima Raške gore i Veleža nad Mostarom, u skrivenim gudurama nalaze se neiscrpne naslage vječnog snijega koji su se tu kristalizirali u čvrste ledene komade. Tokom cijelog ljeta, vješti Mostarci, uglavnom iz siromašnijih slojeva stanovništva, penju se planinskim područjima svaki dan nakon ponoći, a ubrzo nakon jutra, kada grad još nije izašao ispod maglenog pokrivača, čitavo mnoštvo muškaraca i dječaka, nosi ulov noćnog puta, umotan u veliku i debelu vunenu ćebad. Cijena pravilno napunjene deke s kristaliziranim snijegom, plaća se prema količini i potrebi od 60 kr. do 1 zlota.”

Sarajevska pivara otvara 1. marta 1903. g. prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona renovirana kuća preko puta današnjeg hotel Ere). Za njenog upravnika postavljen je sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Prije toga Himlauer je već stekao iskustvo kao upravitelj pivnice Lӧwy, koja je imala otvorenu pivnicu u pećini u Potkujundžiluku, a koju je 1888. g. posjetio i sam princ Rudolf.

Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, Dimitrije i Risto Bilić i Viktor Knežek, otvaraju Hercegovačku pivaru. Tome, kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupnjom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.

U zgradi Ledare je sve do 1992. bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.

Fotografija: Ledara 1910. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Kresin sokak

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 12. juna 2022. autor je Ahmet Kurt)

Danas prezentiram još jedan sokak koji od Fejićeve ulice vodi prema Neretvi. Od trideset i pet sokaka, koji pripadaju Carini, trideset i tri su dobila naziv po porodicama koje su u njima živjele. Prilikom popisa vlasnika kuća 1881. godine čak dvadeset i osam porodica po kojima su carinski sokaci dobili ime još uvijek su živjeli na Carini.

Gradska četvrt Carina je počinjala od današnjeg Kulluk sokačića gdje je nekada bila kula sa čardakom za posadu na spratu i kapijom za ulaz u stari dio grada zaštićen bedemima. Na sjeveru Carina se završavala džamijom Tere Jahje. Istočna granica je bila Carska džada (danas Titova ulica), a zapadna lijeva obala Neretve. Kroz četiri stotine godina gradsko područje Carina je nastalo srastanjem osam mahala (od sjevera prema jugu: Tere Jahjetova, Memi-hodžina, Mehmed-ćehaje, Ćose Jahje, Husein-hodžina, Roznamedžijina, Karađoz-begova i Sinan-pašina) čije su se džamije nalazile na teritoriju Carine i dijelovima dviju mahala (Fatime kadun i Hafiz-hodžina) čije su džamije bile na području Brankovca.

Krese su stara hercegovačka porodica, a u dokumentima prvi put se u Mostaru spominje 1818. godine neki Ahmet Kreso. Sokak je iz Fejićeve ulice između Roznamedži Ibrahim efendijine džamije i medrese išao prema Neretvi - slika 1. U narodu džamija se zvala Kresina po istoimenoj porodici koji su imali kuće neposredno uz džamije, a tokom niza godina obavljali su vjerske dužnosti u njoj. Još prije 1620. godine pomenuti vakif Roznamedžija podigao je džamiju i medresu sa 12 soba. Do izgradnje vodovoda i česama (1630, dogradnja 1705) u posebnim udubljenjima u zidovima kod džamija stajale su testije za pijenje i burila sa vodom, koju su sa obližnje Neretve donosili posebno plaćani ljudi.

Na vanjskom zidu medrese nalazila se sve do početka Drugog svjetskog rata česma kada je premještena na današnje mjesto uz džamijski zid. Danas je Mostarci zovu “Česma pod košćelom” valjda da se ne bi spominjalo vakifovo ime? To je bila najljepša mostarska medresa, o kojoj je u svojim putopisima pisao i Evlija Čelebija. Od medrese su ostali vidljivi temelji i nekoliko stubova. Danas je na njenom mjestu restoran sa baštom (slika 2).

Vakufsko zemljište između medrese i Neretve je poslije Drugog svjetskog rata oduzeto i na njemu je napravljen Dom izviđača. Danas se na tom mjestu nalazi saudijski Kulturni centar “ Kralj Fahd” (slika 3). Na istoj slici na lijevoj strani se nalazi objekat sa rozom fasadom porodice Kreso.

Pogled na Kresin sokak početkom XX stoljeća vidimo na slici br 4. Godine 1889. Husein hadži Komadina (1830-1912), brat gradonačelnika Mujage i sin Omera izgradio je dvospratnu zgradu, označenu brojem 1 na uglu Fejićeve i Huse Maslića ulice, ranije Haljevčev sokak. Odselio u Tursku 1893. godine i umro u Bursi. Prije odlaska objekat je za bagatelnu cijenu prodao opštini.

U kući pod brojem 2 na slici 4 godine 1881. stanovao je Mustafa Kreso, sin Muhameda. Mustafa je umro 1912. godine, a vlasnik kuće br 3 je bio Salih Kreso. U kući sa devet soba (označena sa br 4) stanovao je Omer Hulusi ef. Gluhić koji je bio kadija u Mostaru od 1881. do 1884. Jedno vrijeme je bio šehir ćehaja (gradonačelnik) Mostara. Dvanaest soba brojala je kuća označena brojem 5 sa slici 4. Vlasnik je bio hadži Arif ef. Kajtaz, jedan od najbogatijih ljudi Mostara. Posvetio se obrazovanju uleme. Po austrougarskoj okupaciji Mostara 1878. bio je tri mjeseca u zatvoru, osumnjičen da je imao veze sa buntovnicima. Pred njim teološke nauke završio je poznati Ali Fehmi ef. Džabić, sin Šaćir ef. Arif Kajtaz je umro 23. 12. 1897. godine.

Na slici br 5 je današnji pogled sa pješačkog mosta na Kresin sokak.

(Ahmet Kurt)

Iz stare strane štampe: Studijsko putovanje, Mostar 1902.

 

U časopisu Orszag Vila iz 1902 godine, u četvrtom biltenu, objavljen je tekst autora Vértesi Karólyja, pod naslovom “ Studijsko putovanje Više komercijalne škole u Somboru” sa dvije fotografije, koje objavljujemo u prilogu.

“Studijsko putovanje Više komercijalne škole u Somboru

U Mostaru su našu grupu, koju su predstavljali predstavnik Mađarskog komercijalnog muzeja u osobi Jánosa Nasztitsa i Dezsőa Bosznaya, kao i Emil Woska, ravnatelj industrijske škole i Franz Emil, ravnatelj gornje komercijalne škole i cjelokupno nastavno osoblje obje škole, primili srdačno. Smjestivši se, naša se mladost postrojila vojnom brzinom i bila spremna razgledati gradske znamenitosti. Bila je to divna prilika omladini i njihovim kolegama učiteljima. Prvo smo posjetili dugu glavnu cestu i dobro smo je pregledali. Prekinuli smo tišinu ulice. U daljini se čula buka kaskada vode. Proučavali smo običan život kod prolaznika. Njegov živahni razgovor možete čuti iz trgovine s namirnicama i brijačnice. Turkinje koje prolaze pored nas, su mirne i tihe, zastrte u najstrožem smislu te riječi. To je dio Istoka, gurnut na granice zapadnih zemalja. Ova je sudbina velika žalost za čovječanstvo.

Mostar, koji se nalazi u kotlini, izuzetno je bogat vodom. Voda ne samo što kaplje, već juri naprijed sa svih strana, pokrećući mlinove i druge kotače, a zatim se ulijeva u Narentu, koja dijeli grad poput zelene vrpce sa zelenom caklinom. Preko rijeke su izgrađeni lijepi mostovi. Ovdje, kao i u cijeloj zemlji, posebno u gradu Konjicu i u Bosni, nesposobni i lakovjerni ljudi vole smjestiti porijeklo kamenih mostova u vrijeme Rima koji je dominirao svijetom, ali teško je povjerovati da je prošlo toliko mnogo vremena, a bilo je i puno razaranja i ništa ne može trajati vječno. Ovo neznanje uzrokovano je činjenicom da je u ovim zemljama bilo malo pisane povijesti, a ono što su imali uništeno je tijekom turske vladavine. Znanost čuva prošlost. Ne znamo čak ni jesu li živjeli, jesu li pisali? Otišli smo pogledati najveću znamenitost grada koji smo već poznavali po kapijama kula sa slika. Na razglednicama ga zovu Rimski most. Neka im bude! Ono što je sigurno je da je grad ime dobio po mostu, Mostar, što znači grad s mostom. Voda Narente juri šumeći između stijena koje su sjajno isprale i duboko isklesale njene obale, a njezina pjena blista, praveći srebrne krijeste. Kaže se da je i gornji Nil ovako udubio kameno korito. Vidim kako jedan pobožan muhamedanac korača ispred nas. Javaš, javaš (polako), ovo je još uvijek moto preostalog turskog naroda kad svi idu naprijed. "Zašto žuriti, smrt će nas ionako sustići", kažu. Prioritet nije uvijek slava.

Uistinu prelijepi most sastoji se od jednog luka, visokog 19 metara iznad vode. Je li Sulejman II. podigao ovaj kameni most preko Narente, tko je donio kamenje koje se skladno stapa s gradom i ne može se zaboraviti? Na njemu nema zamjerke, sva jednostavnost cijelog mosta, u sredini je prelomljen i s dvije noge počiva na živoj stijeni, ali je vrlo lijep. Gledamo ispod luka mosta, munara džamije može se vidjeti gotovo cijela na maloj udaljenosti. Tamne kule tamnice s obje strane mosta, neožbukane, pocrnjele, visoki kameni zidovi. U mračnim stoljećima, koliko li je glava bačeno s tih kupola u brzu Narentu? Oni koji znaju narodnu tradiciju, još uvijek pričaju horor priču koja, kad se čuje, zamuti mozak. Mostar je bio snažna pozicija Turaka dok su vladali svijetom.

Sunce je zasjalo s neba punim sjajem. Po oštrom šljunku ceste popeli smo se znojni iz podnožja da bismo obišli visoko izgrađenu grčku orijentalnu katedralu. Sluga u hramu u drvenim nanulama dočekao nas je. Položaj crkve je ljepši od samog zdanja, i s platoa ispred crkve pruža se najljepši pogled na Mostar. Tko se želi istinski moliti, neka izađe iz hrama, i ovdje, gdje se na nas spušta mirno nebo, odat će veće poštovanje. S balkona obližnje munare mujezin poziva na molitvu sjetnim, bolnim glasom. Muhamedanac širom svijeta svoju vjeru ispovijeda svugdje pa i na otvorenom. Mnogi se pridružuju molitvi, jer polovica stanovnika grada sa 17000 stanovnika obožava Allaha u oko 30 džamija. U dvorištu jedne od takvih, Karađozbegovoj, vraćajući se nekoliko puta, dobro sam pogledao 350 godina star čempres debelog debla. Govori se da je posađen kad je džamija građena. Muhamedancu koji nam to pripovijeda treba vjerovati. Oni jako vole čempres i sade ga pored grobova. Svaka iglica čempresa koja stoji prema nebu, podsjeća ih na nebeske užitke iznad zemlje, na muhamedanski raj stvoren snagom mašte. Vole imati svoje mrtve u svojoj blizini, češće posjećuju njihove grobove i razgovaraju s umrlima. Misle da duša neće otići iz mrtvih dok god ih se oni sjećaju. Sve to čini smrt.”

prevod: Tibor Vrančić

prilozi, fotografije iz časopisa, Mostar 1902.

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)