Iz stare štampe: Okružni sud u Mostaru, list “Bošnjak” 1893. godine

 

Fotografije i tekst iz kalendara lista „Bošnjak“ iz 1893 godine, Okružni sud u Mostaru...

"Gradnja ovog zdanja, za koje je gragjevinsko odjeljenje zemaljske vlade sačinilo nacrt, dočim je okružna oblast u Mostaru izvela gradnju, otpočela je 1891. a dovršena je 1892. Ovaj se objekat sastoji od zdanja za sami okružni sud i od zdanja za hapsanu sa okolnim zidom i nužnom stražarnom.

Zdanje za sud nalikuje zdanju vrhovnog suda u Sarajevu, ima dva kata sa središnjim dvorištem, koje sa obzirom na klimu u Mostaru nije prekriveno. Oko ovoga dvorišta smješteni su hodnici i predsoblja, iz kojih se ulazi u pomoćni ured, u obadvije dvorane za raspravu zajedno sa vijećnicomm u odaje za referente, advokate, svjedoke itd. Velika raspravna dvorana viskoka je za dva boja radi toga, da u njoj bude dobra ventilacija. Široke stepenice vode iz prizemlja u gornje katove.

Zdanje je za hapsanu takogjer na dva kata a gragjeno je slično gotovim okružnim hapsanama u Banjaluci i D.Tuzli. U njemu ima mjesta za 120 hapsenika (110 muškinja i 10 ženskinja). Osim stana za hapsandžiju imaju u njemu naravno još i uzgredne prostorije za primanje kažnjenika, za njihovo zanimanje itd. Ovdje je obzirom na klimu uvedeno grijanje drvima mjesto vrućom vodenom parom, kao što je u hapsanama u Banjaluci i D.Tuzli.

Hapsana kao i okružni sud imaju obilno pijaće vode iz novog vodovoda. Cjelokupni gragjevinski troškovi sa zemljištem no bez unutrašnjeg uregjenja čine u svemu 166 000 for."

Prilozi: nacrti iz 1891. i fotografije iz kasnijeg perioda

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Škola na Musali

 

06 Škola na Musali, sagrađena je 1887. godine i u njoj je bila smještena Prva osnovna škola, do 1900. godine, kada je prešla na Paralelnu ulicu (danas Bulevar) u Jubilarnu školu. Nakon toga se u tu zgradu uselila Trgovačka škola, a zatim i Trgovačka akademija. Poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 1992. u ovoj zgradi bila je Muzička škola I. i II. stupnja. Objekt je devastiran granatiranjem u maju i junu 1992. i oktobru 1993. godine, a nakon rata je renovirana i svojim izgledom krasi cijeli trg Musala.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Tere Jahja i Memi hodžina džamija

 

05 Tere Jahja i Memi hodžina džamija u mahali Carina

Tere Hadži Jahja džamija se nalazi na kraju Carine, u nekada Srednoj, a danas Mladena Balorde ulici. Džamiju s 20 metara visikom munarom podigao je neki Tere Jahja prije 1620. godine. Bila je u funkciji sve do 1950. godine, kada je zatvorena. Jedno vrijeme je služila kao skladište, a 30. decembra 1954. godine izgorjela je do temelja. Džamija je u potpunosti rekonstruirana i obnovljena, uz dograđen šadrvan, 2002. godine.

Memi (Mehmed) hodžina džamija i mekteb uz nju nalazili su se u nekada Srednjoj (danas Mladena Balorde) i Vejzovića (Braće Krpo) ulici, u srednjem dijelu mahale Carina. Bila je građena od tesanog kamena, pokrivena pločom, sa dimenzijama 8 x 8 metara i imala je oko deset metara visoku kamenu munaru oktogonalnog oblika. Po svom vanjskom izgledu bila je slična Husein hodžinoj džamiji. Podigao ju je izvjesni Memi hodža prije 1620. godine, što saznajemo iz zakladnice Ahmeda, sina Ferhatova koji je, između ostalog, odredio da se imamu i hatibu ove džamije isplaćuju po dvije akče dnevno. Ova džamija poznata je i kao Kurtova džamija prema imamima iz porodice Kurt koji su obavljali dužnost u njoj. Ova je džamija srušena 1951. godine i na njenim temeljima je kasnije sagrađena prodavaonica-samoposluga koja je radila sve do 1992. godine. Samoposluga je u zadnjem ratu (1992. – 1995.) uništena. Tada je mostarska gradska općina u sporazumu s Islamskom zajednicom na njenom mjestu podigla veliku zgradu u kojoj od početka 1998. godine radi Ambulanta na Carini.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Mehmed Ćehajina džamija

 

04 Mehmed Čehajina džamija je sagrađena u drugoj polovini 16. stoljeća a zadužbina je nekog Mehmeda koji je u svoje doba zauzimao visok položaj u tadašnjoj državnoj upravi Hercegovine. Ovo saznajemo iz vakufname Derviš-paše Bajezidagića iz 1593. godine, gdje je osnivač ove džamije potpisan kao svjedok. Neki su je zvali i Ćetordan džamija, a također i Sinanovića džamija i to po nekom Sinanoviću koji je bio imam u njoj. Posljednji imam i hatib je bio hafiz Muhamed ef. Spužić, pa ju je vjerovatno zbog toga narod zvao još i Spužića džamijom, te se stoga na ponekim razglednicama toga doba pojavljivala pod pogrešnim imenom Pušića džamija. Džamija je srušena 1951. godine, a na njenim temeljima je sagrađena stambena zgrada.

"Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Ramazanski top u Ljubuškom

 

(test koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 2. aprila 2022. godine, a prvi put na istom portalu 2. septembra 2008. godine, autor je Halid Sadiković)

Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom je sigurno stara nekoliko stoljeća. I pored toga, nažalost, izvori podataka o ovoj divnom običaju, svode se samo na sjećanja.
Top je nekada, prije telefona, bio osnovno sredstvo za komuniciranje. U ramazanske dane top je pucao s ljubuške tabije oglašavajući početak posta (sehur) i završetak posta (iftar). Top je pucao i svakog petka u podne, za tri dana ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama, na Muhammed a.s.rođendan (mevlud), zatim u čast stupanja novog sultana na prijesto, rođenja princa na dvoru ili nekog osmanskog dostojanstvenika kad bi prolazio kroz Ljubuški.Pucanj topa s ljubuške tabije čuo bi se i prilikom svake značajnije pobjede ili poraza osmanske vojske.Top bi se oglašavao i prilikom
značajnih lokalnih događaja, npr. kad je Ljubušacima prijetila opasnost od Mlečana, uskoka i hajduka ili kada bi se vojnici spremali za rat. Najavu početka posta u staro vrijeme vršili su “budilnici”. Oni su išli od kuće do kuće i budili na “ručak”.Za to su dobijali nagradu iz državne riznice.

Nekada su u svim našim gradovima, kasabama i većim selima išli bubnjar i dva svirača, bubnjajući i u zurne svirajući gradskim ulicama, sokacima i seoskim putevima.Tako su budili svijet na ručak, dok još nije top pukao, jer to je značilo početak posta.

Ne zna se kada je nastao običaj u Ljubuškom da top puca uz ramazan.U vrijeme kad je izgrađena džamija na Gradu oko 1558.godine sigurno je da je za najavu iftara bio dovoljan ezan sa munare. Međutim,kad se kasaba na Butorovici, pored mahala Zagrađa i Grada proširila na Crkvicu, Gožulj, Vodicu, kasnije Kokot, Žabljak, Prilaz, Pobrišće, Glavicu i Prisud, glas mujezina nije mogao doprijeti do svake kuće.

Ljubuški je bio pod osmanskom vlašću preko 400 godina (1473-1878 ). Sigurno je da je najava sehura i iftara pucnjem iz topa vrlo stara, ali pisani izvori o tome nisu sačuvani.Jedino preostaje oslonac na sjećanja najstarijih Ljubušaka,ali i ona ne dopiru dalje od početka 19.stoljeća.

Tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem u našim džematima se postepeno gasila. Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979.godine. Kažu da se pucanj topa mogao čuti tri puta, za ustajanje na ručak, za sehur-početak posta i za iftar. Posljednjih godina, prije 1979.godine, koliko se sjećam, top je pucao samo za iftar.

U gožuljskoj džamiji čuvala su se do 1984.godine (možda su i sada na uzgoru) dva mala topa, istih dimenzija, jedan ispravan, dužine oko 30 cm., težine oko 20 kg. Zvali su ih mačkule (od italijanski mascolo-mali top). Naziv je pozajmljen od Dalmatinaca i u ljubuškom rječniku je skoro nepoznat. To je ustvari kratka cijev sa dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza, debljine oko 3 cm, sa promjerom od 10 do 15 cm.Iako se čini da je rukovanje mačkulom jednostavno, za to je ipak potrebno neko iskustvo i znanje. Prije potpaljivanja u cijev se ubacuje određena količina
crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen.U poseban otvor se namjesti oko 10 cm. dug komad sporogorućeg štapina, zatim se sadržaj cijevi dobro nabije.

Prema ljubuškoj narodnoj predaji ovi mali topovi su pucali bez prekida u periodu osmanske i austro ugarske vlasti, a i u periodu od 1918. do 1941.godine. Kažu da su ranije mačkule bile znatno duže i da su za rukovanje birani ljudi koji su imali motive i znanje za te poslove. Za svoj trud oni su obavezno dobijali novac i darove, obično košulje, peškire i mahrame.

Prvi poznati rukovaoc ramazanskog topa u Ljubuškom bio je neki Ahmet. Ne zna mu se prezime,ni mahala iz koje potiče, niti neki drugi lični podatak. On je tu u dužnost obavljao od oko 1900.godine do prije početka Prvog svjetskog rata. Pored toga što je pucao iz topa, u vrijeme ručka bubnjao je na nekoj vrsti bubnja i recitirao neke kratke pjesmice.

Poslije Ahmeta iz topa su pucali Avdo Nikšić, zidar (oko 20 godina) i Avdo Maksić, neprekidno do početka Drugog svjetskog rata.

Tradicija pucanja topa uz ramazan u Ljubuškom nije omelo ratno stanje od 1914.do 1918.godine. U Drugom svjetskom ratu, međutim, netolerantni italijanski vojnici srušili su dio džamije na Gradu, odnijeli u Italiju jedan predivan tarih na arapskom jeziku, isklesan na kamenu iznad džamijskih vrata i oduzeli mačkulu iz koje se do tada nesmetano pucalo uz ramazan. Sve do ramazana 1968.godine ramazanski dani tekli su bez topovske najave sehura i iftara. Otada do ramazana 1979.godine, jedino se u Ljubuškom održala ova divna tradicija. Top je, doduše, bio mnogo manji od onog ranijeg koga su odnijeli talijanski vojnici, oglašavao se samo za vrijeme iftara, ali se mogao čuti u svakoj ljubuškoj mahali. Topom su u tom periodu rukovali Agan Mušić, Mujo Češko i Džabir Maksić. Kada je za ramazana 1979. godine zbog greške pri nabijanju cijevi teško povrijeđen rukovaoc Hasan Korjenić (popularni “Dedo”), ova dopadljiva tradicija je prekinuta. Gradske vlasti nisu dozvolile, sasvim opravdano, dalje pucanje iz malog topa dok se ne osiguraju dva osnovna uvjeta: stručno rukovanje i pouzdano finansiranje.

U vezi sa pucanjem topa uz ramazan sačuvana je i jedna zanimljiva priča od prije preko stotinu godina,za vrijeme “stare Austrije”. Nije vezana za Ljubuški, ali jest za uglednog Ljubušaka, tada gradonačelnika Sarajeva, Mehmed-bega Kapetanovića. Autor te priče je poznati bošnjački pisac Edhem Mulabdić. Ovdje se doslovno navode samo neki fragmenti:

…Jedne od tih godina doći će u Sarajevo neki novi vojni dostojanstvenik, koga je njegova služba dovela ovamo, gdje prije nikad nije bio. Kako se desio ramazan, njega je vrlo neugodno iznenadilo pucanje topova u neobično doba noći, u tri-četiri sata ujutro, koji su po starom običaju javljali muslimanskom građanstvu da je vrijeme ručku, odnosno sat kasnije, da je vrijeme da se zaposti. Visoki gost bio je ne malo iznenađen ovim topovskim metcima u neobično doba noći, pa je sutradan izjavio svoje veliko negodovanje na više mjesta oštrim tonom i svojim osobnim utiskom u tom, po
njegovom mišljenju, sredovječnom običaju, koji bi, naravno, trebalo zabraniti odnosno ne dozvoliti…

Naravno, to je izazvalo ogorčenje sarajevskih muslimana. Mehmed-begu se ukazala prilika da uzvrati samo nekoliko dana kasnije na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani (čitaonici) gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera bio i pomenuti viši oficir. U pozdravnom govoru,Mehmed-beg je, pored ostalog, rekao:

….Na stotinama munara naših svijetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom, da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori ni za ove naše topove, ni za ova naša svijetla na munarama kao znakove
muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…

Prošlo je mnogo dobrih godina od mojih prvih ramazana na Gožulju. Ostali su kao blijedi akvareli slike porodičnih iftara za sinijom, ramazanskih sila i pite krompiraće ispod saća malo posute lugom.

Halid Sadiković

Ramazanski top u Ljubuskom – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Top u Ljubuškom obilježio početak ramazana

(test koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 2. aprila 2022. godine, autor je Faruk Jakic)

Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom stara je nekoliko stoljeća.
Ljubuske Bosnjake pucanj iz topa obavjestavao je o sehuru i pocetku iftara stotina godina.
Jako interesantan tekst o ljubuskom topu kroz historiju ( Ramazanski top u Ljubuskom) napisao ja za portal ljubusaci.com dr. Halid Sadikovic.
Ljubuski je jedan od rijetkih gradova bivse drzave u kojem je i nakon drugog Svjetskog rata ramazanaki top najavljivao prestanak posta.
1979.godine radi teze ozlijede topdzije rahmetli Hasana Korjenica, ova tradicija je prekinuta i nije bilo pucanja topa.
Radi svih ljubuskih ramazanskih topdzija i duge tradicije oglasavanja topom u nasem gradu, Medzlis islamske zajednice Ljubuski, dobio je ramazanski top kao hediju.
Ovu vrijednu hediju nasem Medzlisu donirala je organizacija “Seef” iz Sarajeva,kao izraz paznje prema nasem Medzlisu.
Seef je organizacija je skracenica studenata ekonomskoga fakulteta Sarajevo.
Veceras su clanovi dzemata ekonomskoga fakulteta donatori topa bili gosti na zajednickom iftaru koju je uprilicio Medzlis Ljubuski na celu sa glavnim imamom Semsom ef. Germicem.
Jucer je ponovo nakon 43 godine, ramazanski top ,opet najavio pocetak ramazana u Ljubuskom.
Medzlis Ljubuski zahvaljiva se strukturama vlasti u Opcini Ljubuski koji su dali upotrebnu dozvolu.
Kroz nekoliko slika donosimo vam dio atmosfere vecerasnjeg zajednickoga iftara.

Ramazan serif mubarek olsun svim ljubusacima gdje god da se nalaze.

Tariku Mujanovicu se zahvaljujemo na ustupljenim fotografijama.

Faruk Jakic

Top u Ljubuskom obiljezio pocetak ramazana – Ljubušaci (ljubusaci.com)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Hotel Neretva u izgradnji

 

03 Hotel Neretva u izgradnji. Na panorami koju analiziramo, Hotel je bio u završnoj fazi izgradnje, a potpuno je završen i stavljen na raspolaganju gostima tokom 1892. godine. Među mnogobrojnim fotografijama ovoga zdanja koje imamo u našoj arhivi, ovo je dosad jedina koja ovjekovječuje njegovu gradnju. Rješavajući narasle potrebe za smještajem sve brojnijih posjetitelja Mostara, austrougarska vlada donosi odluku da u vlastitom aranžmanu gradi prvi pravi europski hotel u Hercegovini. Financiran od državnih sredstava, hotel Neretva ili Narenta, kako su ga Austrijanci zvali, bio je istinski dragulj austrougarske arhitekture. Izgrađen je prema projektu arhitekta Aleksandra Witeka, u pseudo-maurskom stilu, a lokacija hotela izabrana je na velikom trgu Musali i na samoj strmoj obali rijeke Neretve. U Beču je sačuvan izvedbeni projekt s Witekovim potpisom koji datira još iz marta/ožujka 1890. Već godine 1900. hotel Neretva doživljava manje promjene u interijeru, vrše se pregradnje i to prema projektu Đorđa Knežića. Godine 1937., pored redovitog renoviranja, vrši se i adaptiranje hotela. Projekt adaptacije napravio je tadašnji gradski inženjer Marko Kovačina uz veliku pomoć i suradnju Miroslava Loosea. Nakon Drugoga svjetskog rata hotel je preživio tako što su se dijelovi hotela prenamijenili u razne vojne komande i štabove, pa i pučke kuhinje i radničke menze. Hotel također doživljava i neke promjene – nekadašnji glavni ulaz u hotel koji se nalazio nasuprot Banje zatvara se i otvara novi na onoj strani okrenutoj parku. Ispod terase hotela koja se nalazila ponad modre Neretve, u međuvremenu između dva rata izgrađena je i dodatna sala s velikim lučnim prozorima. U periodu 1992. – 1995. g. Hotel Neretva doživio je ratna razaranja, a nakon okončanja ratnih sukoba počelo se s obnovom porušenog hotela. Sredinom 2018. godine počeli su radovi na obnovi hotela, međutim gradnja je opet stala iz nezponatih razloga.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine (2)

 

02 Most na Musali je izgrađen 1882. godine. Čelični most je tada dobio ime Most cara i kralja Franje Josipa I a kroz istoriju, uz promjenu vlasti, i ime mosta se mijenjalo. Tako se od 1918. godine do 1941. godine naziva Most kralja Petra I Oslobodioca a od 1941. do 1945. godine nosio je ime kralja Zvonimira, dok od 1945. godine nosi naziv Most maršala Tita.U novije vrijeme sve više se koristi naziv Most Musala. Prvoizgrađeni most je bio dug 94 metra, stajao je na 6 ozidanih stubova od tesanog kamena. Imao je veliki otvor od 35 metara i četiri mala otvora od po 8 metara. Rekonstrukcija mosta iz 1888. godine omogućila je da se preko mosta provede glavna vodovodna cijev na lijevu obalu Neretve, preko novoizgrađenih betonskih nosača, ispod čelične konstrukcije mosta.

U februaru 1935. godine započela je izgradnja armirano-betonskog mosta, umjesto željeznog, a njegov projektant je bio inžinjer Branko Žeželj. Novi most je svečano otvoren 7. jula 1936. godine.

Za vrijeme rata devedesetih godina srušen je u noći između 29. i 30. maja 1992. godine. Obnova mosta je završena u periodu između novembra 1999. i novembra 2000. godine.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)